Zajednička pjesma dviju Koreja. Evolucija ariranga kroz ratove, podjele i umjetničke forme. Svjetski fenomen

Korejska tradicionalna pjesma arirang je na prijelazu iz 19. u 20 stoljeće služila kao inspiracija radnicima u Seulu, no preobrazila se u himnu boraca protiv japanske okupacije, iako su je sve vrijeme slušali i okupatori, piše Velimir Grgić. Glazba i stihovi u brojnim su verzijama prolazili preobražaje koji su reflektirali patnju i nade Koreanaca, upijali trendove suvremene glazbe, širili se svijetom i izronili kao rijetko zajedničko kulturno obilježje obiju Koreja.

• Naslovna fotografija: Festival Ariranga u Pjongjangu u Sjevernoj Koreji. (Poniol / CC BY-SA 3.0)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

Samo pedesetak kilometara vožnje automobilom prema jugu od najstrože čuvane granice na svijetu, već godinama traje naizgled nezaustavljiva renesansa. Građani dvije Koreje, isti narod potpuno različitog političkog kolorita, još su zakonski u ratnom stanju. Ali dok sjever sluša riječi Velikog vođe i živi stvarnost partizanskih filmova 1970-ih, jug doživljava svoj najveći boom u povijesti.

Južna Koreja je tijekom posljednjih deset-plus godina postala globalno ozbiljan igrač u nekoliko golemih segmenata kulture i lifestylea: izvozu filma i pop glazbe, TV programa, mode i kozmetike. Zapad guta sve s oznakom “K”, na krijesti cunamija zvanog Hallyu, “korejskog vala” koji je našao savršeni recept za globalizirano 21. stoljeće. On jest sličan japanskim osamdesetim: čudan suživot biznisa, države i pop kulture, koji je glazbom, modom, tehnologijom i automobilima pokorio svijet pa u slučaju Japana 80-ih, krenuo demonstrirati silu kupnjom trofejne imovine poput Rockefeller Centra u New Yorku. Južnoj Koreji trofejna je imovina manje potrebna koliko je dovoljno to što su korejski boy i girl bendovi popularniji nego što su američki, engleski i njemački ikada mogli biti, a Netflix se više i ne može upaliti, a da barem jedan korejski film, serija ili reality show ne bude među deset najgledanijih. To više nije incident, niti trend, nego normalno stanje stvari. Južnokorejska je popularna kultura, kako bi se reklo, here to stay.

Sjeverna Koreja nema popularnu kulturu. Više od pola stoljeća odvojene povijesti, ideologije, društvenih i kulturnih eksperimenata oblikovalo je dvije korijenski različite Koreje, ali dok jedni lamentiraju o ujedinjenju, a prema drugima se to zbog prevelikih razlika nikada neće dogoditi, dvije je Koreje već nekoliko puta ujedinio – arirang.

­
Kada su dvije Koreje na olimpijskim igrama nastupale zajedno, kao zajednička himna poslužio je arirang.

Godina je 2000. i svijet svjedoči povijesnom trenutku: na Ljetnim olimpijskim igrama u Australiji timovi Južne i Sjeverne Koreje pojavljuju se zajedno, pod istom zastavom ujedinjene Koreje, bijelom s plavom slikom poluotoka. To su ponovili 2004. i 2006., a Zimske olimpijske igre 2018. u Pyeongchangu predstavljale su korak dalje, jer su uz zajednički ulazak na stadion formirali i zajednički natjecateljski tim hokejašica. Kako su se borili (makar i samo sportski) zajedno, pod jednom, zajedničkom zastavom, trebalo je naći i zajedničku pjesmu, što službene himne dviju država nikako nisu mogle biti. Poslužio je arirang, korejska narodna pjesma koju bi prvoloptaški bilo najlakše usporediti s američkim bluesom, bosanskim sevdahom ili drugim azijskim formama narodne glazbe, kao što su japanska sakura sakura ili kineska mo li hua, ali već je na prvo slušanje jasno da one s arirangom, osim što su poznate forme azijske narodne glazbe s porijeklom koje prethodi 20. stoljeću, nemaju puno zajedničkog.

Arirang jest pjesma, ali i puno više od toga. Doslovno više, jer nikada nije riječ o samo jednoj pjesmi. Arirang je kostur na koji se veže nekoliko tisuća tekstualnih i više od pedeset melodijskih varijacija, ujedinjenih poviješću i glazbenom strukturom, ali i “refrenom”. Ako sadrži stihove “Arirang, Arirang, Arariyo” (아리랑, 아리랑, 아라리요 ili neku od sličnih i slično ritmičkih verzija), onda je vrlo vjerojatno arirang, makar ni danas nije semantički čisto što to zapravo znači i vrlo vjerojatno ne znači ništa, ali dobro zvuči. I stoljećima se savršeno lijepi uz liriku o neprežaljenim ljubavnim gubicima, romantičnim i obiteljskim odlascima “kroz planinski prolaz”. Veliki broj ariranga odražava jung, osjećaj bliskog odnosa, često pjevan s pozicije žene koju razdire čežnja. Ali čak i tada, ta se čežnja tumači kao metafora snova i nade korejskog naroda.

Arirang često govori o nacionalnim gubicima, ljubavi prema zemlji, selu, livadi i planinama, dakle odrednicama domovine, koju politička teorija opisuje kao geografski pojam, ali i područjem formiranja nacionalnog identiteta koji nadilazi zemljopisne koordinate. Arirang jest domovina, kao sublimacija trauma koje je korejski narod doživio u posljednjih nekoliko stoljeća, simbol otpornosti i soundtrack hana, prkosne tuge kao karakteristike nacionalnog kolektiva, onoga što zovu pogonskim gorivom mentaliteta, skrivenim iza pristojnosti i konfucijanskog poštovanja. “Arirang je dugoročni zajednički projekt korejske nacije, u kojem se koagulirala esencija korejskog uma”[1], objasnio je Kim Yeon-gap, osnivač Udruženja Arirang.

Bavljenje s narodnom predajom nužno uključuje i petljanje s legendama, a rudarenjem po nesigurnim obrisima povijesti, kad-tad dođe do sudara sa zidom mitologije. Čupanje jednog korijenja stalno otkriva drugo, novo, dublje i u konačnici je gotovo nemoguće detektirati izvornog autora djela koje se već proširilo micelijski, kapilarno kroz generacije. U labirintu povijesti ariranga najdalje sežu oni koji njegovo rođenje smještaju u Razdoblje Tri kraljevstva, točnije u kraljevstvo Silla (신라), dakle u središnji i južni dio korejskog poluotoka, negdje od 57. godine pr. Kr. do 935 poslije Kr.

S oko 850.000 stanovnika, Silla je bilo najmanje od tri kraljevstva, prepuno radnika i seljaka, koji su pjesmom olakšavali znojnu svakodnevicu, a onda je, kaže legenda, netko inspiriran narodnim naslijeđem napisao arirang kao dar kraljici Aryong, ženi kralja-osnivača Sille. Ostalo je povijest, a moguće je i da ona započinje u drugoj polovici 19. stoljeća, kada se arirang ‘doselio’ u Seul na usnama radnika. Oni su pristizali u metropolu iz provincije, tražeći kruh u velikom projektu obnove palače Gyeongbokgung, a na gradilištu bi svako malo zapjevali melodiju koju su sa sobom donijeli u veliki grad, tzv. “Gangwondo Arirang” (강원도아리랑).

Raspjevani seljaci iz Jeongseona dovlačili su preko rijeke Han drvene klade za obnovu palače Gyeongbokgung, a uz njih su doveli i svoju verziju ariranga. (Khitai / CC BY-SA 2.0)

Gangwon je planinska samoupravna provincija u kojoj se nalazi okrug Jeongseon, danas centar tradicije s manje od 50.000 stanovnika. Upravo su raspjevani seljaci iz Jeongseona preko rijeke Han dovlačili drvene klade za obnovu palače Gyeongbokgung, zbog čega je danas ova izvorna verzija uglazbljene planinske čežnje poznata kao “Jeongseon Arirang” (정선 아리랑), jedan od najvećih ponosa i turističkih atrakcija grada Jeongseona, na čijoj se lokalnoj tržnici svaki tjedan uživo izvode razne varijacije lokalnog ariranga (veseli i tužni, kao dvije glavne), onog koji je postao template za sve kasnije verzije. U gradu se održava i trodnevni Festival Jeongseon Arirang, a Kulturna fondacija Jeongseon Arirang stoji iza mjuzikla “Ari Arari”, koji je proputovao više od 70 zemalja svijeta, u projektu modernizacije i globalizacije “Jeongseon Ariranga”.

U centru priče mjuzikla je stolar koji je došao u Seul raditi na obnovi palače. Upravo će tu, tada već potpuno obnovljenu palaču Gyeongbokgung, 1894. godine okupirati Japanci pa godinu dana kasnije u njoj brutalno smaknuti kraljicu Myeongseong, kojoj su skakali po prsima, izmesarili je mačem i zapalili u šumi. Radnici kao da su znali da je u palaču koju će natopiti krv potrebno uzidati i arirang, pjesmu koja je simbol žala, ali će postati simbolom prkosnog otpora prema kolonijalnom režimu.

Moguće je da je pjevanje radnika u Seulu čak i istinita priča o airgangu, jer je američki metodistički misionar, novinar i aktivist za korejsku neovisnost Homer B. Hulbert pisao o “pjesmi koja se može čuti posvuda”, sveprisutna poput “riže u dnevnoj prehrani.”[2] Hulbert je 1896. u američkom misionarskom glasilu svoje kolege obavijestio o postojanju popularne stare korejske folk pjesme sa “782 stiha, više ili manje” i pri tome je skoro pa točno nazvao “Ararung”.

Arirang je u Seul možda i došao prije Japanaca, ali je njihovim dolaskom dobio prve karakteristike fenomena. Japanska okupacija Koreje trajala je do 1945. godine. Moral korejskih boraca za neovisnost, koji su formirali ustaničke odrede izvan svoje države pa napadali japanske postrojbe u Mandžuriji, Kini i Rusiji, podizao se tzv. anti-japanskim pjesmama, koje su Korejci strpali u zaseban “žanr” hangil (항일). Hangil je često u formi ariranga oplakivao muke okupiranog naroda, ali i probleme seljaka napadnutih modernizacijom, koja je išla ruku pod ruku s kolonizacijom. Takav je arirang žalio za izgubljenom prošlošću, ali i stenjao pod stvarnim financijskim mukama, poljima koje su pretvorili u ceste i kućama koje su srušili kako bi izgradili parkirališta. Istovremeno su se razvile i manje suptilne forme, borbene, revolucionarne nacionalističke pjesme, arirang koji poziva na ustanak noževima i pištoljima.

Nijemi film “Arirang” (1926) je jedan od najvažnijih naslova u povijesti korejske kinematografije, iako je zauvijek izgubljen u Korejskom ratu.

Ali narod je poruku čuo tek 1926. i to u nijemom filmu. Igrani film “Arirang” je jedan od najvažnijih naslova u povijesti korejske kinematografije, iako zauvijek izgubljen u Korejskom ratu 1950-ih, s plakatom, novinskim oglasima i dramaturškim tekstom kao jedinim preživjelim komadima njegovog života, podlogom rekonstrukcije filmskog sadržaja. Uz suštu narodnu predaju koja je film “Arirang” učinila jednako važnim političkim oružjem kakvo je postala i pjesma po kojoj je nazvan.

Na prvi i drugi pogled, film nema nikakve veze s agitacijom protiv japanske okupacije. Započinje s mladićem koji se s fakulteta iz Seula vraća roditeljima na selo. Bio je normalan i odgovoran dečko, a vratio se kao potpuni luđak. S vremenom opasan luđak, kojeg seljani vežu kako bi ga kontrolirali. Naravno, sve završi tragično i kada je gotovo, pitate se kakve veze ova bizarna, rubno antimodernistička obiteljska psihološka drama ima veze s antikolonijalnim sentimentom? Da biste dobili puni odgovor, morali ste biti tamo. Kako je “Arirang” nastao u eri prije filmskog zvuka, u kinodvoranama bi vas kroz priču vodio pyonsa, živi narator, koji bi popunio najveću rupu u scenariju – ludilo glavnog antijunaka – objasnivši ga posljedicom mučenja u rukama japanske policije. Uhitili su ga zbog sudjelovanja u antikolonijalnim prosvjedima.

Jesu li naratori kreirali stvarnost koja u izvornoj misli nije postojala? Nikada nećemo saznati. Ali ono što je poznato jest to da je redatelj Na Woon-gyu surađivao s japanskim producentima i distributerima, koji film nikada nisu zabranili. On je uz manje rezove prošao cenzorsku kontrolu, a to je kasnije polazilo za rukom i nekim drugim, eksplicitnije nabijenim nacionalističkim filmovima, sve do 1930-ih, kada je je ojačao stisak potpune japanske kontrole korejskih filmskih sadržaja.

Svejedno, Na je imao razloga podržati ideju nacionalnog naboja svog filma. Kada je pyonsa pričao o studentu koji se nakon mučenja u rukama japanskih okupatora vraća pomračena uma, inspirirao se stvarnom biografijom redatelja. Na Woon-gyu je kao srednjoškolac sudjelovao u velikim antijapanskim prosvjedima koje je oslobodilački Pokret prvog ožujka 1919. organizirao širom zemlje. Saznavši da ga traži policija, Na je pobjegao u Rusiju i pridružio se antikomunističkoj armiji. “Bio sam prisiljen lutati Sibirom poput cirkuskog medvjeda. Sve do točke kada sam postao očajan za rižom i toplom sobom pa sam se prijavio u Bijelu gardu”[3], pisao je o sebi 1928. Brzo je dezertirao i vratio se kući, gdje je odležao kratku zatvorsku kaznu i onda se vratio školovanju i zaljubio u film, a do rane smrti od tuberkuloze, 1937. godine postao je najproduktivniji autor nijeme ere, glumeći u 26 filmova i režirajući njih 15 u samo 10 godina.

“Arirang” je bio njegov redateljski prvijenac i prigodno ga je završio arirangom sa simboličkim, politički kodiranim stihovima o “Dolasku dobre žetve za cijelu naciju”. S obzirom da smo u svijetu nijemog filma, publika je dobivala papire s ispisanim stihovima pjesme pa sama stvarala soundtrack pjevajući ih uz pomoć pyonse. Ovi domoljubni pastoralni stihovi i ponosni duh raspjevane gomile bili su, navodno, barem tijekom tih nekoliko minuta odjavne špice, doslovno privremena autonomna zona naroda gladnog slobode.

Na Woon-gyu je svojom kasnije snimljenom verzijom pomogao neviđenoj brojnosti ariranga. Vlastiti je arirang napisao inspiriran pjesmama koje je slušao odrastavši u provinciji Hamgyong, današnjoj Sjevernoj Koreji. Za bazu je uzeo “Gangwondo Arirang”, tj. “Jeongseon Arirang”, pjesmu radnika iz 19. stoljeća, a novu je filmsku verziju nazvao “Bonjo Arirang” (본조 아리랑). Danas je poznata i kao izvorni, standardni arirang, kojem se ljudi možda najviše vraćaju i najviše ga citiraju, iako je stvoren u profesionalnoj produkciji pa formalno ne pripada tradiciji narodne predaje. Svejedno, značaj pjesme i filma za nacionalnu kulturu odražava se i u činjenici da od 1999. godine lokacija na kojoj je sniman nosi ime Ulica filma Arirang[4], a u njoj je danas i Arirang Cine Center, tri kinodvorane, dvije posvećene komercijalnom repertoaru, a treća neovisnoj i arthouse selekciji.

“Arirang” je na svoj jedinstveni način postao radijskom vezom pokreta otpora, kolektivni, katarzični konspirativni “mig” s velikog platna, no politizacija narodnog melosa dovela je i do praktične ratne primjene, ariranga kao sredstva komunikacije među vojnicima na fronti. Naravno, sevdahom rovovskih borbi dominirale su pjesme koje su oplakivale teškoće boraca za neovisnost, kao što su “Arirang planine Paektu” (백두산아리랑 ) ili samoobjašnjavajući naslov ariranga “Lutanje Sjevernom Mandžurijom je jadna sudbina” (북만땅에 떠도는 신세가 처량하다), ali “Veseli Arirang” (기쁨의 아리랑) nastao 1940-ih u Kini među korejskim je borcima pjevanjem širio informacije o skorom kraju Japanskog carstva i dolasku dana ustoličenja nezavisne korejske države.

Svejedno su arirang čitavo to vrijeme slušali i Japanci.

Taylor Atkins sa Sveučilišta Sjeverni Illinois, stručnjak za japansku i korejsku kulturnu povijest, u svom eseju “The Dual Career of Arirang: The Korean Resistance Anthem That Became a Japanese Pop Hit” piše o tome kako nas činjenica da je “Arirang” postao možda najpopularniji komad glazbe u japanskom carstvu može puno naučiti o kolonijalnom odnosu dva naroda. Atkins objašnjava da je arirang skovan tako da u isto vrijeme može “artikulirati korejski gnjev prema japanskoj kolonijalnoj dominaciji, japanske fantazije o primordijalnoj korejskoj zemlji čuda i ambivalentnost oba naroda prema transformacijskim učincima modernizma.”[5]

Japanske su diskografske kompanije od 1931. do 1943. objavile preko 50 verzija ariranga, često s gostovanjima korejskih pjevača. Tržište jest stvoreno potražnjom, ali je bilo i odraz asimilacijske kolonijalne politike. Tvrda linija japanskog militarizma 1930-ih pokušavala je usisati i rastočiti korejsku kulturu, naspram liberalnije kulturne politike (bunka seiji) koju su provodili 1920-ih, tada dobrim dijelom i zbog kompromisa pacificiranja naroda nakon nacionalnog ustanka 1. ožujka 1919. “Koreana”, pomama za “svime korejskim”, u Japanu dvadesetih i tridesetih bila je neka vrsta tadašnje verzije “korejskog vala” (hallyu); vrijedi se podsjetiti da i danas, 100 godina kasnije, K-Pop najveći izvoz (39 posto) bilježi upravo u Japanu. Čak i kada su Japanci izdavali svoje verzije u kojima su, dok su Korejci oplakivali gubitak suvereniteta, žalili zbog šoka i tereta modernog doba, kulturni izvornik ariranga nitko nije mogao osporiti. Tih se godina pjevao u svim kozmopolitskim urbanim centrima Azije, u Tajvanu, Kini, Mandžuriji čak i u sovjetskoj Rusiji.

Kod kuće, u Koreji, arirang je nakon uspjeha istoimenog filma također doživljavao komercijalni procvat. Diskografska povijest bilježi pojave pjesama “Milyang Arirang” (밀양 아리랑) i “Jindo Arirang” (진도 아리랑); prva je stigla iz istočnih provincija, a druga je zvuk korejskog jugozapada, danas jedan od popularnijih ariranga. Pretpostavlja se da ga je napisao Pak Chong-gi i prvi ga put izveo 1925. u Seulu, ali su tuđe izvedbe i snimke iz 1933. i 1939. ono što je ostalo sačuvano. Sviran na tradicijskim instrumentima haegum (해금) i kayagum (가야금), s perkusijama od bambusa i životinjske kože, “Jindo Arirang” bio je i za te godine pravi vremeplov u korejsku prošlost, neukaljanu najezdom modernizma. Nakon okončanja japanske okupacije, “Jindo Arirang” je postao jedan od tri najpopularnija ariranga u državi, a 1960-ih se razvijao u novim smjerovima, pod utjecajem sve raširenije zapadnjačke glazbe. Također, “Jindo Arirang” je možda najkorišteniji od svih ariranga u trotu, korejskoj pop glazbi prije pojave K-Popa.

Trot je skraćenica od foxtrot, još uvijek jedna od popularnijih starih verzija zabavne plesne glazbe u Koreji, a iako je postojao i tijekom japanske okupacije, tada se zvao yuhaengga, “popularna, trendy pjesma”, koja nije bila ništa drugo nego iz Japana uvezena enka, osuvremenjena japanska narodna glazba nastala miješanjem baštine s foxtrotom. Yuhaengga se s vremenom razvija u autentični, autohtoni korejski trot, čija je produkcija 1960-ih i 1970-ih uvila arirang u novo ruho, poput trot verzija “Jindo Ariranga” i “Milyang Ariranga” koje potpisuje pjevačica Ha Chun-hwa. Yi Mija, još jedna popularna trot pjevačica, dovela je novu publiku “Jindo Arirangu”, kada ga je 1965. otpjevala za špicu istoimene radijske sapunice. “Jindo Arirang” je novi poguranac dobio 1993., kada je svirao u filmu “Sopyonje” Im Kwon-taeka, popularnoj drami o ocu koji svoju djecu pokušava naučiti izumirućoj praksi pansorija, izvođačke umjetnosti glazbenog pripovijedanja, s pjevačicom i bubnjarem na sceni.

Sjećanje na arirang je glavna zajednička uspomena sjevernog i južnog dijela poluotoka

Arirang se pjeva umjesto priča za laku noć, kao uspavanka, i mnogima je prvo glazbeno sjećanje na djetinjstvo. Sjećanje na arirang je glavna zajednička uspomena sjevernog i južnog dijela poluotoka. S temom čežnje za ponovnim sjedinjenjem, arirang je ostao najboljim ljepilom dvije zaraćene Koreje. Ona koja se naziva samo Republikom, kao i ona koja se predstavlja kao Demokratska narodna republika, radila je, spavala, odrastala i dijelila muku kolonijalizma s arirangom u ušima i/ili na usnama.

Južna Koreja je prva inicirala poboljšanje odnosa sa Sjeverom, još krajem 1990-ih, kada su krenuli i prvi veći programi kulturne razmjene. Nakon zajedničke deklaracije potpisane 15. lipnja 2000., kojom su članovi obitelji nakon nekoliko desetljeća razdvojenosti po prvi puta mogli posjetiti jedni druge preko granice, oni su dodatno ojačali. Već u kolovozu iste godine, južnokorejski Simfonijski orkestar KBS-a u Seulu je svirao zajedno sa sjevernokorejskim Državnim simfonijskim orkestrom. Dvije godine kasnije, južnokorejski je orkestar posjetio Pjongjang. Svirali su arirang.

Sjeverna Koreja je 2002. godine svoje sletove preimenovala u Arirang. Prve je koreografirane masovke na trgovima i stadionima, popularne gimnastičke i plesne sletove u slavu svjetovnih bogova kolektivizma, organizirao Kim Il-sung, 1946. godine kao Sjevernokorejske masovne igre. One su u novom mileniju postale Masovne igre Arirang, a prvo je izdanje iz 2002. otvorila orkestralna izvedba ariranga. Zanimljivo je da je UNESCO dva puta uvrstio arirang na popis Nematerijalne kulturne baštine: prvi put ga je 2012. prijavila Južna Koreja, a onda 2014. i Sjeverna.

Sjevernokorejska je vlast u prvom desetljeću svog socijalnog eksperimenta razvila nekoliko ambivalentnih politika prema glazbi. Dok se u duhu etničkog militarizma Kim Il-sungove diktature slavila i pozorno čuvala narodna baština, njezina se izvornost spremno narušavala ako bi modifikacija izvornih tradicijskih izvedbenih normi koristila državi i poretku. Kim je 1960. otvorio Nacionalni glazbeni institut, čiji je rad bio posvećen reviziji i poboljšanju nacionalne glazbe, pri čemu se nacionalnom glazbom smatrala samo ona s korijenima u narodnoj baštini. Klasična glazba i visoka kultura odbačeni su kao reakcionarni otpadak feudalizma. Ulaz zapadnjačke glazbe nije bio zaustavljen, dapače, veliki je vođa dopustio otvaranje korejske glazbe utjecajima svijeta, ali pod vrlo kontroliranim uvjetima, tek toliko da bi je učinio vitalnom i konkurentnom.

“Arirang ujedinjenja” (통일아리랑) je jedan od popularnijih sjevernokorejskih ariranga, objavljen 1998. pod velikim utjecajem zapadnjačke glazbe, s korištenjem tamburina i zapadnjačkih perkusija. Pjesma o tragičnoj ljubavi nije pjesma o pojedincima, nego priča o jednom podijeljenom narodu, sa stihovima o pola stoljeća razdvojenosti i boli te pozivom na “rušenje granice” kako bi “postali jedno”. Godine 2001. Sjeverna Koreja objavljuje “Arirang oživljavanja” (강성부흥아리랑), kojim promiče državnu politiku juche, samoodrživost i nacionalni marksizam, slaveći generale. Iste je godine nastao i “Vojno-civilni arirang” (군민아리랑), u kojem se vojna diktatura dodatno omekšava sa stihovima koji vojsku opisuju kao djecu naroda, a narod kao njihove “roditelje pune ljubavi”.

Prve državne mjere za očuvanje tradicije u Južnoj Koreji su krenule 1962. godine s novim zakonom, koji je uposlio odabrane akademike da obilaze državu i skupljaju narodnu baštinu, kako bi je uvrstili u registar zaštićenog kulturnog dobra. Baš kao i Kim, Park, tadašnji južnokorejski diktator Park Chung Hee, ne samo da je omogućio, nego je i preferirao ulazak zapadnjačkih stilova u zvuk i ritam korejskih glazbenih izričaja. Arirang je i njemu poslužio za promociju nacionalne ideologije, ali i konkretnih politika. Jedan od najranijih takvih primjera nastao je već 1958., kada je snimljen “Arirang domaćeg duhana” (국산 연초 아리랑), anti-uvoznička pjesma kojom je država promovirala pušenje domaćih cigareta. Krajem 1990-ih, južnokorejska je država posezala za arirangom kada je trebala utješiti javnost shrvanu velikom Azijskom financijskom krizom 1997.-1998.

Utjecaj zapadne glazbe tijekom 1970-ih je bio toliki da se arirang počinje miješati s tzv. group sounds, bendovima koji su predvodili rock and roll revoluciju. U 21. stoljeću, najpopularniji izvođači južnokorejskog popa, danas jedne od najprodavanijih i najuspješnijih glazbenih scena na svijetu, recikliraju motive prošlosti u “Novovalnom arirangu”, obojenom elektronikom, dance glazbom pa čak i hip hopom. A.C.E., K-Pop boy bend je 2021. objavio svoju verziju “Jindo Ariranga”, a na najvećoj globalnoj konvenciji KCON je 2016. izveden “Arirang Medley”, moderni plesni remiks nekoliko poznatih ariranga (“Jindo”, “Miryang”) u izvedbi K-Pop ikona Shinee, I.O.I, Block B, f(x) i BTS, najvećih od najvećih, boy benda čija zarada danas drži 0.3 posto BDP-a Južne Koreje.

Tekst se mijenjao, aranžmani radikalno presvlačili, ali sentiment je stoljećima ostao isti.

Jedan od najvećih korejskih filmskih bardova, Kim Ki-duk, s dokumentarnim filmom “Arirang” je 2011. osvojio glavnu nagradu u programu Un Certain Regard filmskog festivala u Cannesu, pjevajući arirang u suzama na dodjeli. Ovaj “Arirang” je ispovjedni emocionalni esej redatelja kojem su se život i karijera počeli raspadati kada su ga napustili suradnici, a glumica zamalo stradala u nespretno produciranoj sceni samoubojstva vješanjem. Zatvorio se u kolibu, spavao u šatoru i snimao pokušaj ponovnog rođenja s arirangom na usnama. Deset godina kasnije je umro od covida, ‘otkazan’ i osramoćen optužbama o seksualnom zlostavljanju glumica, zbog čega je nekoliko posljednjih filmova snimao za ‘kikiriki’ izvan svoje države, u Estoniji, Litvi i Kirgistanu. Proročanski, poput stolara u palači sredinom 19. stoljeća, Kim Ki-duk je arirangom prije biološke smrti oplakao smrt svoje karijere, a arirang je po tko zna koji put u mikro i makro povijesti pokazao neuništivi karakter: tko ga god i kad god (zlo)upotrebljava za osobne ili političke potrebe, kojim god naglaskom iz koje god regije ga majke pjevuši pokraj zipke i koja god od dvije Koreje ga upotrebljava kao soundtrack žalovanja zbog rastave, arirang živi, raste, plače, pleše i biva crtom u kojoj se dodiruju crveni jin i plavi jang korejske zastave i identiteta.

• Bilješke

[1] https://huskiecommons.lib.niu.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1911&context=allfaculty–peerpub

[2] https://etd.ohiolink.edu/acprod/odb_etd/ws/send_file/send?accession=osu16814847766983&disposition=inline

[3] https://artsandculture.google.com/story/the–chronicle–of–chunsa–na–un–kyu–korean–film–archive/OgUxww3KThAA8A?hl=en

[4] https://english.visitseoul.net/entertainment/Arirang–Movie–Street/ENP011186

[5] https://huskiecommons.lib.niu.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1911&context=allfaculty–peerpub

• Literatura

https://huskiecommons.lib.niu.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1911&context=allfaculty–peerpub

https://etd.ohiolink.edu/acprod/odb_etd/ws/send_file/send?accession=osu16814847766983&disposition=inline

https://www.jeongseon.go.kr/en/cultural_heritage/jeongseon_arirang/arirangs_features

https://ichngo.net/network_detail/?category=&id=108&subject=INVENTORIES

https://world.kbs.co.kr/service/contents_view.htm?lang=e&board_seq=445897

https://www.koreatimes.co.kr/www/opinion/2024/07/638_280474.html

https://wordpress.clarku.edu/musc210-cgr/traditional–music–in–korea–arirang/

https://danielpaulschnee.wordpress.com/2014/10/18/the–korean–arirang-%EC%95%84%EB%A6%AC%EB%9E%91/

https://www.sejongculturalsociety.org/composition/current/music/jindo.php

https://ich.unesco.org/en/RL/arirang–folk–song–in–the–democratic–people–s–republic–of–korea-00914

https://www.hollywoodreporter.com/movies/movie–news/regard–announces–top–prizes–cannes-190886/

https://www.hollywoodreporter.com/movies/movie–news/korean–film–figures–condemn–venice2022-for–honoring–kim–ki–duk–despite–sexual–abuse–allegations-1235207801/

Yosep Song “South Korean Music Industry, Trends & Supports” (KOCCA)