Zamišljeni ideal i složena stvarnost židovske države. Povijest cionizma, Herzl, Avineri.

Theodor Herzl bio je kozmopolitski, sekularni Židov, pa se postavlja pitanje zašto je kao rješenje židovskih problema na početku prošlog stoljeća ponudio upravo cionizam i stvaranje židovske države. Jeremy Shearmur u svojem tekstu slijedi Shlomoa Avinerija i studije o povijesti cionizma u potrazi za ovim pitanjem, te uspoređuje Herzlove ideje s izraelskom sadašnjošću.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice ilustriranog prvog izdanja Altneuland, 1902. (Kedem Auction House)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason. Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

• Uvod [1]

Dok sam pisao ovaj tekst, opet je izbio sukob: na okupiranim područjima bilo je nemira i mrtvih, a rakete su ispaljivane iz Libanona i Gaze. Izrael je uzvratio Hamasu u Gazi. Štoviše, dogodilo se to na vrhuncu velike ustavne krize u Izraelu, u kojoj liberalniji i sekularniji elementi u Izraelu snažno prosvjedovali protiv pokušaja premijera Benjamina Netanyahua da ograniči ovlasti Vrhovnog suda. Netanyahu je na čelu koalicije u kojoj su raznovrsne skupine uključujući, na primjer, ultraortodoksne ‘Harede’ koji žele osigurati izuzeće svoje djece od služenja vojnog roka. Koalicija uključuje i vjerski nadahnute doseljenike na okupiranim područjima, te razne izrazito nacionalističke židovske stranke.

Situacija nije najsretnija; za početak zato što se ogorčenost Arapa na okupiranim teritorijima – u Gazi i u izbjegličkim kampovima – lako može raspiriti u nasilne prosvjede u drugim zemljama. Ali pokušaji Izraela da to drži pod kontrolom – zajedno s tekućim širenjem okupacije onih naseljenika koji smatraju da Izraelci imaju pravo na cijelu zemlju – vodi, zauzvrat, daljnjem negodovanju. Ti su faktori, zajedno s nekadašnjom drastičnom osvetom Izraelaca nad Libanonom i ljudima u Gazi, doveli do međunarodne osude. Izazvali su i kontroverze oko antisemitizma u Britanskoj laburističkoj stranci; koja je kroz povijest imala bliske veze s vođama izraelske Laburističke stranke.

Činilo mi se da vrijedi napraviti korak unatrag da ponovno pogledam kako je sve počelo. Započeo sam čitanjem Old new state[2] Theodora Herzla (Altneuland u originalu – prim. prev.) – zanimljivog utopijskog romana o posjetu budućem Izraelu. Slika koju je prikazao, a koja oblikuje njegove ideje na konkretan i maštovit način, temeljila se na idejama koje je ranije iznio u svojoj knjizi Židovska država.[3]

• Židovska država

Židovska država nipošto nije bilo prvo djelo koje je zagovaralo sustavno naseljavanje Židova u Palestini.[4] (Reći da je Herzl zagovarao državu možda je pogrešno, budući da je pisao o aranžmanima koji bi se mogli postići unutar Osmanskog Carstva, a za koje je on smatrao da ostaju pod njegovim suverenitetom.) Ali – unatoč svojem karakteru – privukla je veliku pozornost među židovskim čitateljima i brzo je prevedena na niz različitih jezika. Pišem ‘unatoč njezinom karakteru’, samo zato što mi se čini jednom od najzamornijih – na trenutke nečitljivih – kratkih knjiga koje su tako dobro prošle. To je bilo zato što je Herzl proveo mnogo vremena baveći se idejama koje je imao o tome kako bi administrativne praktične stvari državne uprave mogle funkcionirati, a također i kako bi se mogla riješiti pitanja vezana uz emigraciju. Sve što mogu reći jest da bi suvremenom čitatelju sve ovo moglo biti zanimljivo ako je – poput Herzla – odvjetnik, ili da smatra fascinantnim stvari kao što su propisi za administriranje lokalne samouprave.

Herzl je nakon objavljivanja Židovske države odigrao i ključnu ulogu u organizaciji međunarodnog cionističkog pokreta.

Herzl je, međutim, bio i vješt novinar i esejist, govorio je mnoge jezike i imao iskustva kao reporter o francuskoj politici. Bio je u mogućnosti, nakon objavljivanja Židovske države, neumorno igrati ključnu ulogu u organizaciji međunarodnog cionističkog pokreta i voditi diplomaciju u njegovo ime.

Ali što je navelo Herzla, koji je bio asimilirani, kozmopolitski, sekularni Židov, da ponudi cionizam kao rješenje za probleme židovskog naroda? U nastavku članka slijedit ću Shlomoa Avinerija, koji je napisao zanimljivu studiju o Herzlovim idejama, opširno se oslanjajući na njegove dnevnike, kao i općenitiju studiju o intelektualnoj pozadini cionizma.[5] Avineri je i sam istaknuti izraelski politički teoretičar, koji je dobro poznat po svojim radovima o Hegelu i Marxu, a također je radio na visokim položajima u izraelskoj vladi. U svoju zadaću unosi ne samo pravi osjećaj za politička pitanja, već i osobito duboko poznavanje intelektualnih i političkih struja u devetnaestom stoljeću.

U svojoj općenitijoj knjizi o intelektualnom razvoju cionizma, The Making of Modern Zionism, Avineri stavlja naglasak na način na koji su problemi kojima se Herzl bavio bili proizvod onoga što se dogodilo u devetnaestom stoljeću. Avineri iznosi stupanj do kojeg je, nakon utjecaja prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, u zapadnoj i srednjoj Europi došlo do postupnog odmaka od identificiranja Židova i odvajanja od ostatka stanovništva na temelju njihove vjere, te – budući da su podlijegali ne samo ograničenjima kojima su upravljali vjerski autoriteti nego i svjetovnim propisima – postali su tretirani kao građani, formalno jednaki sa svima drugima.

To je stvorilo nove prilike, ali i probleme. Prilike su bile jasne: jednom kada su oslobođeni profesionalnih i drugih ograničenja, kao na primjer u Austro-Ugarskom Carstvu, Židovi su se uzdigli do istaknutih položaja u mnogim područjima, osobito u trgovini, stručnim zanimanjima, novinarstvu i akademiji. Međutim, kad su obrazovanje, profesionalni i društveni život postali otvoreni, postalo je teže održavati ono što je bilo posebno u židovskom životu. Poslovno i redovno školsko obrazovanje odvijalo se subotom i židovskim praznicima. Što je, također, s košer prehranom, u sredinama gdje bi bilo prirodno družiti se s ljudima koji nisu Židovi?[6] Od onoga što su bile uobičajene značajke tradicionalnijeg života, te su stvari počele zahtijevati posebnu pažnju i održavanje, možda nespretno, u mnogo otvorenijem okruženju.

Činjenica da su Židovi brzo dostigli istaknute položaje također je izazvala ogorčenost. Doista, kako se devetnaesto stoljeće razvijalo, Židovi su otkrili da ih se može kriviti za njihove uloge kao trgovaca, bankara i na burzi – i, u isto vrijeme, za ulogu koju su igrali neki Židovi kao vodeći socijalisti. Uz to, rast nacionalizma doveo je do daljnjih napetosti. Naglasak unutar Austro-Ugarskog Carstva na ljudima koji govore svojim ‘materinjim’ jezikom i pritisci za nacionalnom autonomijom doveli su do reakcije onih koji govore njemački. Težili su – čega prije nije bilo – zatvoriti članstvo u svojim društvenim skupinama ljudima koji nisu Nijemci. To je značilo da su se Židovi, čak i ako nisu prakticirali svoju religiju, i ako su u svim pogledima bili sekularni, pa čak i ako su se sami identificirali kao ‘Nijemci’, našli isključeni. Osim toga, Karl Lueger je postao gradonačelnik Beča na populističkoj i izravno antisemitskoj platformi.

U isto vrijeme, postojala je tradicija eksplicitno antisemitskog filozofskog pisanja u devetnaestom stoljeću od Friesa do Dueringa, s kojom se Herzl uhvatio u koštac. Jedno važno pitanje – koje je zabrinjavalo Friesa, a na koje ćemo se vratiti – izrečeno je tijekom Francuske revolucije: trebaju li Židovi biti emancipirani kao pojedinci ili ima li u liberalnom društvu mjesta za judaizam kao korporativni entitet.

U Austriji i Mađarskoj, Židovi su se našli na meti izričitih antisemitskih predrasuda, i postalo im je, tijekom godina – i u dvadesetom stoljeću – sve teže doći do visoko školovanih pozicija. Čini se da je to odbacivanje, od ljudi s kojima su se poistovjećivali, i podrška Luegeru, ono što je dovelo Herzla do njegovih cionističkih ideja.

Karta Zone naseljavanja Židova u zapadnoj Rusiji početkom prošlog stoljeća.

Drugo ključno pitanje, koje je postajalo sve važnije, bila je pojava antižidovskih pogroma u Rusiji. Odvelo bi me izvan okvira ovog djela da pokušam rekonstruirati povijest svega što to uključuje. Ali Židovima koji su živjeli u Zoni naseljavanja – čije su ekonomske prilike već bile nesigurne – postalo je jasno da postoji vrlo stvaran rizik od napada, pljačke njihove imovine i smrti. To je dovelo do velikog iseljavanja. Ali to nisu pozdravili ni asimilirani Židovi u Njemačkoj ili Austro-Ugarskom Carstvu, pa čak ni u Britaniji, koja je dugo vremena dopuštala neograničeno useljavanje.

Sve je to dovelo do dva pitanja. Prvo, gdje bi se obrazovani Židovi mogli osjećati kao kod kuće i imati priliku dobro iskoristiti svoje talente? Drugo, kamo mogu pobjeći osiromašeni Židovi iz istočne Europe i Rusije, ako im život postane nepodnošljiv tamo gdje su dosad živjeli? (Još jedno važno pitanje, s kojim se također ne mogu ovdje baviti, bila je situacija židovskog naroda u arapskim zemljama na Bliskom istoku. Iako je mnogo napisano o zaštićenom statusu Židova unutar islama kao ‘ljudi od knjige’, upečatljivo je da su se Židovi iz ovih zemalja, kada su dobili priliku, sa izvjesnom žurnošću preselili u Izrael.)

Prije nego se okrenemo Herzlovim idejama koje je razvio kao odgovor na ove probleme, vrijedi postaviti pitanje na koje ćemo se vratiti. Ako bismo – npr. predviđajući sadašnju situaciju u Izraelu i njegov odnos prema Bliskom istoku – odbacili Herzlov pristup, što bismo umjesto toga predložili? Drugim riječima, Herzl je pisao u okruženju u kojem su kulturnu asimilaciju Židova odbijali i Nijemci i Austrijanci koji govore njemački, s kojima su se oni identificirali.[7] Istodobno su istočnoeuropski Židovi sve više trpjeli eksplicitnu diskriminaciju i pogrome, a nisu bili dobrodošli ni igdje drugdje, kao imigranti.

• Herzlov odgovor

Herzlov stav je bio da je ono što je potrebno bila židovska država. Kao što sam naznačio, on je sastavio neke detaljne prijedloge kako bi se ona – i iseljavanje u nju – moglo organizirati. On je bio naklonjen ideji da bi se mogla nalaziti u Palestini, te se raspitivao bi li Osmansko Carstvo dopustilo njezino uspostavljanje (pod osmanskim suverenitetom). Ti su prijedlozi bili odbijeni, iako je Herzl proveo dosta vremena pokušavajući pronaći načine na koje bi šefovi država koji su simpatizirali njegove ideje (u nekim slučajevima, kao u Rusiji, jednostavno zato što su željeli da njihovi židovski podanici odu drugamo) mogli izravno zagovarati tu ideju sultanu. Suzdržanost Osmanlija – usprkos naznakama da bi Herzl mogao pitati židovske bankare mogu li dati zajmove – čini se da je proizlazila iz činjenice da su već na primjeru Egipta otkrili da su izgubili kontrolu nad zemljama koje su još uvijek na papiru bile njihove, nakon što je dopušteno bilo kakvo razvodnjavanje suvereniteta. Bili su otvoreni za pojedinačna naselja u Palestini, ali ne i za korporativne i državne strukture kakve je Herzl favorizirao.

Ovdje vrijedi spomenuti problem za koji su znali oni koji su poznavali to područje, a koji Herzl izgleda nije uvažavao. Marmaduke Pickthall – koji je kasnije prešao na islam i zaslužan je za dobro poznati prijevod Kur’ana na engleski – putovao je Izraelom i Sirijom živeći zajedno s lokalnim stanovništvom.[8] U jednom je trenutku želio kupiti imanje, ali je to bilo gotovo nemoguće zbog lokalnih običaja i zavrzlama vezanih uz zemlju. Pickthall je, čini se na temelju vlastitog iskustva, tvrdio da uspostava židovske države na tom području nije mudar potez. Problem je zapravo bio u tome što se činilo da Herzlov stav (zapravo, kao i stav britanskih vlasti) uključuje tretiranje zemlje kao robe, ne uvažavajući probleme koje postavljaju povijesne tradicije i povezanost.

Prvo, njemačko izdanje Old New Country, u izdanju Hermann Seemann Nachfolger, Leipzig, 1902. (Raptis Rare Books)

Herzl je, zapravo, razmišljao o situaciji lokalnih Arapa. Njegov (optimistički) stav je bio da bi židovsko naseljavanje i poboljšanje zemlje i gospodarstva bilo dobrodošlo, zbog poboljšanja životnog standarda postojećeg stanovništva koje bi to trebalo donijeti sa sobom. Također je upečatljivo da se Herzl potrudio naglasiti da svatko može postati član korporacije koju je zamislio za razvoj Izraela, a u njegovoj Old New Country jedan od likova koji se pridružuje korporaciji je i Arap, musliman . Herzl je također vidio židovsku državu kao viševjersku i višejezičnu, te kao državu koja se ne bavi samo razvojem samog Izraela, već i potragom za poboljšanjem uvjeta u Africi – npr. razvojem cjepiva protiv malarije. Zato što je vidio naseljavanje i razvoj Palestine kao nešto od čega će svi biti na dobitku, nije mislio da će biti potrebna velika vojska. Ona je – kao i religija – trebala biti ograničena u društvenoj i političkoj ulozi koju je mogla igrati.

Spominjanje religije skreće pažnju na zanimljiv detalj. Herzl nije bio religiozni Židov, iako je zamišljao kako bi sinagoge i židovske tradicije igrale važnu ulogu u novoj zemlji. Činilo se, ipak, da shvaća židovski identitet u okvirima vjere, odbacujući gledište britanskog židovskog pisca Israela Zangwilla o Židovima kao rasi.

Sam Herzl bio je za židovsko naseljavanje u Palestini, a u rekonstruiranoj Palestini nalazila se njegova zemlja budućnosti, Old New Country. Međutim, kada mu je postalo jasno da mu Osmanlije neće dati ono što želi, tražio je druge mogućnosti. Konkretno, kada je otkrio da je viši britanski političar naklonjen toj ideji, razmotrio je mogućnost da se židovska država smjesti na Sinaju ili u Ugandi  u to su vrijeme bili pod britanskom kontrolom). Čini se da je o tome razmišljao kao o privremenim opcijama, dok ponovno naseljavanje Palestine ne bude moguće. No, Sinajska se opcija pokazala tehnički neizvodljivom (zbog problema s vodoopskrbom), a i od Ugande se brzo odustalo.

Drugi je važan element bio da su ruski Židovi uglavnom poistovjećivali cionizam s naseljavanjem u Palestini, i već je postojao ruski pokret za naseljavanje Židova tamo kao poljoprivrednika. Problem je, međutim, bio taj što je Herzl imao priliku razgovarati s raznim političarima i državnicima, te je razvio osjećaj što bi oni podržali, a što ne. Visoki članovi ruske vlade bili su naklonjeni toj ideji – ali samo zato što su se željeli riješiti siromašnih Židova koji žive u Rusiji. Osim toga, Rusi su jasno dali do znanja da se snažno protive uplitanju Židova u unutarnju rusku politiku (npr. u socijalističke pokrete), te da se također protive jačanju židovskog kulturnog identiteta u Rusiji. (Oni su, kao i Habsburgovci, bili itekako svjesni rizika koje bi nacionalizam mogao predstavljati za ono što je također bila velika multietnička država.)

• Nakon Herzla

Theodor Herzl je umro 1904. Ne trebam ni reći da se između tog vremena i osnutka Izraela mnogo toga promijenilo. Međutim, Herzl je bio dalekovid u pogledu situacije u Europi. Tendencije koje je naknadno identificirao samo su se pogoršale, i to na načine koji su bili nezamislivi prije nego što su se pojavili.

Što bi se moglo reći o Herzlovoj viziji? Ključni problem, pokazalo se, bio je u tome što je bio u krivu kad je riječ o reakcijama lokalnog stanovništva u Palestini na veliko židovsko naseljavanje, da ne govorimo o njihovoj reakciji na osnivanje Izraela. Herzl je sigurno bio u pravu kada je riječ o koristima koje bi mogle proizaći za širu populaciju ako bi Židovi mogli slobodno razvijati svoje talente: pomislite samo na ono što se dogodilo u Sjedinjenim Državama. I doista, u retrospektivi, moglo bi se reći da bi naseljavanje u Novom svijetu prevladalo probleme s kojima se susrela Palestina – za početak zato što su tamo autohtono stanovništvo desetkovali rani doseljenici i bolesti koje su donijeli, tako da je postojalo istinski prazno i upotrebljivo zemljište, na način na koji ga nije bilo u Palestini.

Članak na španjolskom o baronu de Hirschu i židovskoj koloniji u Argentini.

Moglo bi se reći: ali to ne bi osiguralo ono što su cionisti željeli. Jasno je da to ne bi bilo preseljenje u Sion. Također ne bi namjestilo dom za cijelu naciju, u kojem bi bilo koji Židov suočen s progonom mogao sa sigurnošću zatražiti prebivalište. Ali bi se, barem na prvi pogled, izbjeglo naizgled nerješive probleme s kojima se suočavamo na Bliskom istoku. Postojao je, doista, i pokret za naseljavanje Židova u Argentinu, koja je u to vrijeme bila otvorena za useljavanje. Maurice de Hirsch (1831.-1896.) osnovao je Udrugu za židovsku kolonizaciju koja je poticala preseljavanje Židova u, između ostalog, Argentinu, te je do 1920. godine tamo živjelo više od 150.000 Židova.[9]

Međutim, postoje neki izravni problemi koji se odnose na Herzlove ideje.

Prvi je da postoji nejasnoća oko njegove ideje o židovskoj državi. Jednostavno, u njegovom izlaganju njegovih ideja, država ni u kojem smislu nije isključivo židovska. Zapravo je multikulturalna i ljudi koji nisu Židovi mogu biti njezini punopravni članovi. Slika koju nudi u Old New State je ona u kojoj prevladavaju židovski običaji, iako je viševjerska. Kako je sve to zapravo trebalo funkcionirati i kako bi ideja židovske države (s pravom na prijem svih Židova) politički funkcionirala da je zemlja viševjerska, nije jasno.

Ovdje doista postoji opći problem za ideje o ‘liberalnom nacionalizmu’. Yael Tamir, akademkinja i bivša izraelska laburistička političarka, napisala je knjigu u kojoj to zagovara, u kojoj je zauzela rawlsovski pristup.[10] O ovoj temi pisao je i ugledni izraelski filozof Joseph Agassi.[11] Čini mi se da je problem za bilo koji takav pogled sljedeći. Može se zamisliti liberalna politička zajednica u kojoj postoje jake međusobne veze između svih građana, bez obzira na njihovo porijeklo. Ali tko bi točno mogao postati građanin i, po pitanju Izraela, kako se takva ideja veže na nacionalnu domovinu za sve Židove?

U romanu pobjeđuje ‘dobar lik’. Ali upečatljivo je da su se u suvremenom Izraelu stvari promijenile

Drugi problem odnosi se na napetost koju je Herzl promatrao, koja je još uvijek prisutna. Istraživao je napetosti između onih koji su favorizirali naselje kao isključivo židovsko i onih koji su bili liberalniji i kozmopolitski nastrojeni. U Herzlovom romanu to se obrađuje kroz raspravu u poljoprivrednom naselju, između nekoga tko zastupa Herzlovu kozmopolitsku viziju i svećenika (koga on naziva rabinom dr. Geyerom – tj. ‘lešinarom’) koji zagovara isključivo židovsku viziju.[12] U romanu pobjeđuje ‘dobar lik’. Ali upečatljivo je da su se u suvremenom Izraelu stvari promijenile. Dominantni liberalni i kozmopolitski vođe iz ranih dana Izraela sada su marginalizirani.

Umjesto toga, oni koji su u nekim aspektima njihovi nasljednici – koji imaju snažnu zastupljenost među oružanim snagama, akademskom zajednicom i ekonomski najproduktivnijim dijelovima izraelskog gospodarstva – uključeni su u političku bitku s nekoliko drugih skupina. Postoje ultraortodoksni, koji jednostavno žele moći voditi svoje poslove u miru – ali pri čemu to znači da mogu izbjeći vojne i građanske obveze koje padaju na pleća svih ostalih građana. Oni su bili skloni vidjeti one na desnoj strani izraelske politike kao svoje najvjerojatnije saveznike, a pod oblikom proporcionalne zastupljenosti koji se prakticira u Izraelu, uspjeli su dobiti značajan utjecaj i pozicije u kabinetu.[13] Zatim, tu su ‘religiozni cionisti’. Razvili su se iz intelektualno zanimljivog pokreta u Sjedinjenim Državama, koji je nastojao spojiti ortodoksnost (u smislu strogog pridržavanja tradicionalnih i zahtjevnih vjerskih propisa koji se tiču svakodnevnog ponašanja) s otvorenošću prema sekularnom znanju i modernom svijetu. Kao religiozni cionizam, ovo je poprimilo oblik vjerovanja u židovsko pravo na cijelu povijesnu zemlju Izrael (a time i na proširenje izraelskih granica), te u energično slijeđenje toga cilja. Ti su se stavovi nedavno proširili i izvan kruga onih koji bi se poistovjetili s ‘modernom ortodoksijom’. Na kraju, tu je i stranka Likud. Na nju su utjecale ideje Ze’eva Jabotinskog – briljantnog čovjeka, ali nekoga na čije je političke ideje utjecalo njegovo iskustvo talijanskog fašizma i koji je zagovarao nasilnu samoobranu. Zašto je Likud dobio na popularnosti može se objasniti dijelom jer su ga podržavali Židovi s Bliskog istoka, koji su imali loša sjećanja na odnos muslimana prema njima, i zbog priljeva ruskih Židova, koji iako obično nisu bili religiozni, imali su privrženost vladavini ‘jakih ljudi’.[14]

No, čini se da su se oni s ljevice također suočili s intelektualnim problemom. Došlo je do pomaka od tradicije sposobnih vođa koji su bili u dobrim odnosima sa socijalističkim i drugim vođama u drugim zapadnim zemljama, do dramatičnog pada podrške u Izraelu, pri čemu se samo vodstvo činilo vrlo neimpresivnim. Čini se da su korijeni svega toga složeni. Djelomično se radi o tome da je teško dobiti podršku u Izraelu ili među Arapima za bilo što što bi izgledalo kao dugoročni mirovni aranžman. Ali čini mi se da je bilo i nekih specifičnih problema, koji se u nekim aspektima mogu pratiti unatrag do Herzla.

Čini se da je Herzl osobno bio pod utjecajem odbojnosti prema vrstama zanimanja u kojima su neki Židovi bili uspješni tijekom devetnaestog stoljeća: posebno prema raznim oblicima male trgovine i trgovačke aktivnosti. Herzl je bio impresioniran zadružnim pokretom. No, osim toga, favorizirao je velike trgovačke organizacije i veselio se nestanku malih trgovaca. Ova tendencija je pojačana ulogom socijalističkih ideja unutar cionističkog pokreta. Problem je ovdje bio taj što – kao, recimo, s Laburističkom strankom u Britaniji – nikada nije bilo previše jasno što bi socijalizam trebao značiti u praktičnom smislu; ili, bolje rečeno, kako su se etičke vizije koje su inspirirale socijaliste trebale međusobno povezati s praktičnim mjerama koje bi socijalističke vlade mogle poduzeti i ostati ekonomski održive.[15]

Doseljenici Druge alije u kibucu Migdal.

Postojao je, čini mi se, poseban problem unutar socijalističkog cionizma, zbog romantične privrženosti koju su mnogi imali za ideal života na zemlji. To se moglo pronaći u obliku raznih poljoprivrednih naselja u Izraelu, od kojih su kibuci najpoznatiji.[16] Kombinirali su idealizaciju poljoprivrednog rada s – često – politikom strogog egalitarizma. To je bila značajka i de Hirscha koji je sponzorirao naseljavanje u Argentini, gdje je grad Moisés Ville bio povezan sa židovskim gaučoima.[17] U oba slučaja, međutim, privlačnost da budu moderni seljaci ili kauboji nije potrajala; kao ni strogi egalitarizam.

Socijalizmu je, prilično općenito, bilo teško ponuditi opis onoga što bi njegovi ideali značili u okruženju modernih društava – osim tržišno utemeljenog društva sa državom blagostanja koja je velikodušnija od one koju nude suvremeni konzervativci. Ovo bi mogao biti dovoljno privlačan ideal (pod uvjetom da se može postići bez prevelikih troškova za gospodarstvo i da nema ekonomskih destimulacija koje ljude navode na migraciju). Ali to je u nekoj mjeri udaljeno od raznih uzvišenih ideala koji su tradicionalno nadahnjivali socijaliste. Teško da bi taj ideal dorastao kibucu koji bi inspirirao ljude iz drugih zemalja. Dok realnost života u Izraelu – uključujući visoke troškove obrane, probleme koje stvaraju napetosti između liberala i desnice, kao i između religioznih i nereligioznih – stvara poteškoće. Iznad svega, nacionalistički zaokret i način na koji naseljavanje predstavlja probleme za dvodržavno rješenje i za arapsko stanovništvo, smanjuju optimizam te zemlje kakav su imali mnogi ljudi u prošlosti.

Konkretan problem nas vraća na jedno od pitanja od kojih smo krenuli. Postupanje drugih ljudi prema Židovima u zemljama u kojima godinama živjeli, bilo je užasno. Čini mi se da su lekcije koje treba naučiti rijetko iznesene na način na koji bi mogle biti. Ali na prvi pogled, umjesto izgradnje beskrajnih spomenika holokaustu, čini se hitnijim dijagnosticirati koja različita specifična pitanja leže iza ovih užasnih pojava i kako bi se usporedivi problemi mogli riješiti unutar naših različitih društava. Teško da je ovo mjesto za detaljnu dijagnozu. Ali tri stvari bi mogle biti vrijedne spomena.

Prva je da je prešutni pristanak na kulturu u kojoj se prihvaća njegovanje neprijateljstva prema manjinskim skupinama problematičan. Jer lako se može razgorjeti u diskriminaciju, nasilje ili nešto gore. Čini mi se da sve ovo, međutim, treba rješavati ne pretvaranjem da smo svi slični, već pristojnom, otvorenom i javnom raspravom o tome koje su naše razlike i kako se najbolje možemo slagati.

Naslovnica knjige Veliko u malom iz 1911., u kojoj su se nalazili i Protokoli sionskih mudraca kao dodatak.

Drugi problem su teorije zavjere. One su imale svoju ulogu u pozadini pogroma u Rusiji, i očito u intelektualnim strujama koje su odvele u nacističku Njemačku. Ovdje, čini mi se, treba ponovno izgraditi javnu sferu unutar koje se može voditi rasprava o takvim temama. U takvoj javnoj sferi, međutim, nisu potrebni fanatici koji viču jedni na druge, koliko god nekim ljudima to bilo zabavno. Umjesto toga, trebamo diskurs unutar kojeg ljudi priznaju da griješe i dolaze spremni istražiti tuđe poglede i učiti jedni od drugih.

Treće pitanje čini mi se težim. Jedan od problema s kojim se i sam Herzl borio bilo je prepoznavanje i prihvaćanje kulturne i vjerske raznolikosti unutar jedne države. Ovo je očito bio problem, povijesno, za Židove u kršćanskim društvima. Ali sada  oni koji sebe vide kao liberalne i tolerantne postupaju vrlo na vrlo netolerantan način prema onima koji imaju tradicionalna vjerska uvjerenja.[18] Avineri je primijetio da je jedno pitanje koje su pokrenuli cionisti o idejama o pravima koje su se razvile tijekom Francuske revolucije bilo da su Židovi emancipirani kao pojedinačni građani, ali ne kao zajednica uključena u konkretne prakse.[19] Za Herzla je to postalo problem u Austriji, jer je liberalizam Austro-Ugarskog Carstva počeo popuštati pod pritiscima rasta nacionalizma.[20] Već sam primijetio način na koji je, prema Avineriju (koji se koristio Herzlovim dnevnicima), Herzl iskusio neprijateljstvo njemačkih udruga čiji je prethodno bio član prema sebi kao Židovu, dok su reagirale protiv rastućeg ne-njemačkog nacionalizma unutar Habsburškog carstva.

Sada sam to pokrenuo kao pitanje u vezi s cionizmom, iz sljedećeg razloga. Herzlov vlastiti ideal bila je zemlja koja je trebala služiti kao nacionalni dom za Židove, ali koja bi imala etnički raznoliko stanovništvo. U nedostatku dvodržavnog rješenja arapsko-židovskih napetosti u Izraelu, Izrael će se sam suočiti s tekućim problemom arapskog stanovništva koje ima državljanstvo židovske države, ali je nezadovoljno njome. Nije jasno kako bi se ovaj problem najbolje riješio. Ali očito je da to postaje to teže, što sam Izrael više prihvaća židovski nacionalistički karakter – ili, kako bi se moglo reći, slijedi vodstvo dr. Guylera. Gledano izvana, problem je zanimljiv upravo zato što današnji problem Izraela ima nešto zajedničko s problemom koji je sam Herzl doživljavao u Austriji i koji ga je, tvrdi Avineri, potaknuo da piše i vodi kampanju za židovsku domovinu.

Da završim u provokativnom tonu, jedan od ključnih problema ovdje mi se čini nacionalizam. Zapanjujuće je kako su liberali u devetnaestom stoljeću često pozitivno gledali na nacionalizam – osobito u slučajevima Italije i Grčke. Ali kao što je Karl Popper snažno tvrdio u svom Otvorenom društvu, nacionalizam je teoretski nekoherentan, dok nigdje – uz moguću iznimku Islanda – ne postoji zemlja u kojoj živi samo jedna nacija (kako nacionalizam shvaća ovu ideju).[21] Ne samo da je nacionalizam intelektualno nekoherentan, već je vrlo problematičan u svojim posljedicama, već za početak zato što je unutar nacionalističke države problematičan status manjinskih skupina i njihovih organizacija i grupnih praksi.

U tom kontekstu, uništenje (a ne reforma) i Austro-Ugarskog i Osmanskog carstva je nešto za čime treba žaliti – samo iz tog razloga što unutar aranžmana te vrste pluralitet kultura i grupnih aranžmana može lakše procvjetati. Doista, u malo vjerojatnom slučaju da bi se čitatelj mogao složiti s mojim mišljenjem o ovome, jedna ohrabrujuća značajka u trenutnom političkom krajoliku mogla bi biti EU, do stupnja do kojeg nudi lokalnu autonomiju unutar sveobuhvatnog zajedničkog okvira zakona i politike. A ako u tome mogu uživati pojedinačne zemlje kao članice – uz razvodnjavanje ideja o nacionalnom suverenitetu koje to uključuje – to bi moglo lakše omogućiti procvat nedržavnih konkretnih praksi.

Članak je s engleskog preveo Ivan Fischer. Izvorni tekst: Herzl, Zionism and Alvineri

• Bilješke

[1] Želio bih zahvaliti svojem prijatelju Nimrodu Bar-Amu što je pogledao raniju verziju ovog rada. Međutim, zanimljiva pitanja koja je iznio u odgovoru na njega nisu ona kojima se ovdje mogu pozabaviti. Zahvalio bih se i Ivanu Fischeru na prijedlozima kako poboljašati tekst.

[2] Theodor Herzl, Altneuland Roman, Harz, Berlin: Harz, 1902.; Old new land , New York: Herzl Press, 1960. [Postoje tiskana i e-knjiga ove verzije, dostupne putem Amazon.com, koju sam koristio, koja koristi prijevod Davida S. Blondheima iz 1916. , a čini se da su ga proizveli sakuramachi-shoin u Japanu 2017. i Lightning Source 2018.]

[3] Theodor Herzl, Der Judenstaat: Versuch einer modernen Lösung der Judenfrage, Leipzig i Beč: M. Breitenstein, 1896.; A Jewish state: an attempt at a modern solution of the Jewish question, New York, Federacija američkih cionista, 1917.

[4] Za zanimljiv pregled povijesti cionističkih ideja, pogledajte Shlomo Avineri, The Making of Modern Zionism, revised edition, New York: Basic Books, 2017.

[5] Shlomo Avineri, Herzl: Theodor Herzl and the Foundation of the Jewish State, London: Weidenfeld & Nicolson, 2013.

[6] Problemi ovdje nastaju u vezi sa socijalizacijom izvan kuće i reciprocitetom. Iako ortodoksni Židovi imaju tradiciju pružanja gostoprimstva svojim nežidovskim kolegama i prijateljima, ako su Židovi pobožni, možda neće biti izvedivo da njihovi prijatelji ili kolege uzvrate takvo gostoprimstvo u svojim domovima.

[7] Također je vrijedno primijetiti način na koji se otvoreno neprijateljstvo prema židovskom narodu prilično često moglo naći u britanskoj književnosti u dvadesetom stoljeću, sve do Drugog svjetskog rata.

[8] Vidi, o svemu ovome, Marmaduke Pickthall, Oriental Encounters: Palestine and Syria, 1894-5-6, London: Collins, 1918. Ovaj svezak je pomalo fikcionalizirani prikaz njegovih iskustava putovanja ovim područjem kao mladića.

[9] usp. https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Jews_in_Argentina

[10] Tael Tamir, Liberal Nationalism, Princeton: Princeton University Press, 1993.

[11] Joseph Agassi, Liberal nationalism for Israel: towards an Israeli national identity, New York: Gefen, 1999.

[12] U romanu je muslimanska ličnost prikazana kako govori: ‘Sve dok Geyerova politika ne pobijedi, sve će biti dobro s našom zajedničkom domovinom.’ Old New Land , Blondheim Translation, str. 70.

[13] Pogledajte, na primjer, popis na https://www.middleeasteye.net/news/israel-government-most-right-wing-meet-ministers

[14] Pogledajte kraj Avinerijevog Making of Modern Zionism za raspravu o svemu ovome.

[15] Vidi, za korisnu raspravu o ovome, Stanley Pierson, British Socialists: The Journey from Fantasy to Politics , Cambridge, MA: Harvard University Press, 1979.

[16] O ovome pogledati, na primjer, Ran Abramitzky, The Mystery of the Kibbutz , Princeton: Princeton University Press, 2018.

[17] Vidi, za pozadinu toga, Alberto Gerchunoff, The Jewish Gauchos of the Pampas [1908], New York, Abelard-Schuman, 1959, i Javier Sinay, The Murders of Moisés Ville: The Rise and Fall of the Jerusalem of South America , Brooklyn, New York: Restless Books, 2022. Za samu Ameriku pogledajte https://www.atlantajewishtimes.com/the-wild-wild-kvetch-jews-often-forgotten-in-old-west/ , i općenito , Moses Rischin i John Livingston eds, Jews of the American West , Detroit: Wayne State University Press, 1991.; u ovom svesku pogledajte, posebno, ‘Zion u Utahu: The Clarion Colony and Jewish Agrarianism’ Roberta A. Goldberga, str. 66-91, koji raspravlja ne samo o jednom eksperimentu u poljoprivrednim naseljima, već daje pregled šire povijesti toga u SAD-u.

[18] Ovdje je ključni problem to što oni koji favoriziraju liberalne ciljeve imaju tendenciju tretirati vlastita moralna stajališta kao očito točna, umjesto da razumiju da su, iako su argumenti i učenje mogući, moralna i metafizička stajališta drugih ljudi u istoj kategoriji kao i njihova. Naš problem je zapravo kako živjeti jedni s drugima, s obzirom na to da nam se pogledi razlikuju, da ne možemo pokazati tko je u pravu i da su nam, kao ljudima, sve ideje pogrešive.

[19] Avineri u svom The Making of Modern Zionism iznosi način na koji su Hegelove ideje o tome – koje sežu do njegove sklonosti konkretnim građanskim oblicima religijske prakse u klasičnoj Grčkoj u odnosu na čisto unutarnje razumijevanje religije – imale značajan utjecaj na cionističku misao u devetnaestom stoljeću.

[20] Zanimljivo je da u svojoj intelektualnoj biografiji mladog Karla Poppera (Karl Popper – The Formative Years, 1902-1945 , Cambridge: Cambridge University Press, 2002.) Malachi Hacohen objašnjava način na koji je car postao popularan među židovskom zajednicom, samo zato što se identificirao s onim što je postalo liberalni karakter Carstva.

[21] Vidi, za koristan i sustavan prikaz Popperovih pogleda na ovu temu, Andrew Vincent, ‘Popper and Nationalism’, u Ian Jarevie, Karl Milford i David Miller (ur.) Karl Popper: A Centenary Assessment, volume 1, Aldershot : Ashgate , 2006., str. 157-76.