Žargon autentičnosti hrvatske desnice

Riječi mogu funkcionirati žargonski i u političkom diskursu. Karlo Jurak analizira riječi i ideje Nina Raspudića i Miroslav Škore. Početnu točku analize predstavlja prije više od pola stoljeća objavljena studija Theodora Adorna pod naslovom Žargon autentičnosti

• Naslovna fotografija (screenshot, youtube)

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Wo Begriffe fehlen,

da stellt zur rechten Zeit ein Wort sich ein.[i]

(Johann Wolfgang von Goethe)

 

Theodor Adorno, jedan od vodećih predstavnika Frankfurtske škole, u knjizi Žargon autentičnosti (Jargon der Eigentlichkeit), napisanoj prije više od pedeset godina, obračunava se s upotrebom jezika (žargonom) koji karakterizira tzv. „višak smisla“, što znači da služi da iskaže ili samo potvrdi nečiji jedinstveni, autentični, navlastiti (eigentlich) položaj. To nije uobičajena upotreba jezika, kada se želi reći samo ono što ta riječ znači, nego kada se prvenstveno želi reći nešto drugo od samog denotativnog značenja riječi – primjerice, dijalektalna upotreba govora može imati žargonski karakter ako na tržnici njome netko želi iznuditi nižu cijenu. I hiperkorekcija u jeziku kojom se netko služi u javnim institucijama može imati žargonski karakter – želi se afirmirati vlastiti učeni položaj i time dobiti određena usluga, pozicija ili priznanje. Sve je to primjenjivo i na politički diskurs u kojemu pojedine riječi mogu funkcionirati žargonski, a što ćemo ovdje problematizirati. Adorno se naročito bavio žargonskom upotrebom jezika u kontekstu filozofskog diskursa Martina Heideggera koji je kao osoba iz akademskog polja vjerno služio nacionalsocijalističkoj državi. Tako je Adornova kritika Heideggera prije svega kritika jezika, tj. komunikacijske prakse kroz koju se reflektira Heideggerova filozofska i društveno-politička pozicija:

„Adorno stoga Heideggerov pojam autentičnosti (Eigentlichkeit) analizira sredstvima predmetne teorije značenja, tj. tako što utvrđuje normalno autentično značenje riječi u njenoj svakodnevnoj govornoj upotrebi, kako bi to normalno značenje konfrontirao s onim značenjem koje toj riječi pripisuje Heidegger u namjeri da pomoću nje izrazi nešto posve drugo od onoga što ta riječ normalno znači. Heideggerovo značenje riječi autentično denuncira Adorno kao ideološko izvrtanje njena normalnog smisla u cilju saopćavanja Heideggerova nefilozofskog stava prema vladajućim prilikama u Njemačkoj tridesetih godina.“[ii]

Francuski sociolog Pierre Bourdieu u Političkoj je ontologiji Martina Heideggera povezao njegovu filozofiju jezika s ontologijom koja mu je bila primarna preokupacija, karakterizirajući Heideggerov jezični izričaj kao izraz völkisch raspoloženja među tzv. konzervativnim revolucionarima u Vajmarskoj Njemačkoj.[iii]

U ovom nas članku, osim žargonske upotrebe jezika kao izraza autentičnosti bivanja i precjenjivanja simboličke vrijednosti, zanima i kako se i kome pripisuje autentična egzistencija i od nje same stvara žargon koji bi trebao biti nositelj vrlo sličnih ideja kojima je i Heidegger svojedobno inklinirao. Pri tome mislim na redoviti diskurs suvremene desnice koja progovara i piše o „autentičnom narodu“, „narodnoj volji“ i „autentičnom životu“. S tim se diskursom susrećemo učestalo u kampanjama desno orijentiranih političara, u njihovim javnim istupima, pisanjima desničarskih kolumnista i analizama njihovih opinion-makera koji su zadnjih godina dosegli vrlo visoku razinu prisutnosti u medijskom prostoru. Pojednostavljeno, obično se takvo „autentično“ suprotstavlja životu „odnarođene, kozmopolitske, anacionalne, urbane elite“, prema čemu se usmjerava temeljni društveni sukob. S druge strane imamo „autentični narod“ koji obično živi u provinciji, na periferiji većih gradova, njeguje tradicionalne vrijednosti te je vezan uz organske tipove zajednica. U ovom ću tekstu, stoga, prvo spomenuti neke općenitije primjera iz zapadnoga svijeta danas, a nakon toga posvetiti se domaćim primjerima – izričaju poznatog kolumnista Nine Raspudića i novopečenog političara, a starog pjevača Miroslava Škore.

U Hrvatskoj je tek odnedavno „autentični narod“ postao glavni topos desnice – slučajeva u zapadnoj i srednjoj Europi ima mnogo više, naročito u Francuskoj i Velikoj Britaniji. U Velikoj Britaniji ova podjela odgovara podjeli na „anywheres i somewheres“ kako je to objasnio tamošnji publicist David Goodhart u vezi s Brexitom, a što dijelom služi i da objasni društvenu shizmu između „remainera“ i „leavera“. U Francuskoj društveni i politički bunt iz kojega snagu crpe „žuti prsluci“, iako ideološki raznorodni, odgovara toj podjeli, u kojoj je suprotstavljena strana (urbane, kozmopolitske elite) u savezništvu s migrantima i primateljima socijalne pomoći (jedan oblik savezništva između „vrha i dna“). Slično je i u SAD-u – Trumpovi glasači s područja „rust belta“, središnjeg i južnog dijela SAD-a, provincijskog i ruralnog, nasuprot urbanim kozmopolitima s obiju obala. U mnogo se slučajeva, koji su izuzetno značajni za današnju artikulaciju političkih ideologija, susrećemo sa svojevrsnim sukobom „neautentične“ i „autentične“ egzistencije. Konzervativna desnica u novom ruhu reciklira ideje koje su kod Heideggera dobile svoj metafizičko-ontološki fundiran izraz, a koji je Adorno kritizirao kroz prizmu obračuna sa samim jezikom kao „kućom“ tog utemeljenja.

„Autentičnost bi trebala ušutkati svijest o nemoći, mada joj je slična. Ona otima živom subjektu svako određenje, jednako kao što mu u realnosti izmiču njegova svojstva. Ono što je, međutim, svijet čovjeku naudio, to postaje ontološka mogućnost ljudske neautentičnosti. Otuda je samo jedan korak do uobičajene kritike kulture, koja opravdano tuče po prosječnosti, površnosti, pomasovljenju…“[iv]

Autentičan je narod, u tom smislu, onaj narod koji je nemoćan, u svojevrsnom ropskom odnosu, u okovima danoga društva i dominantnih vrijednosnih kodova, a vlastitu nemoć maskira, prikriva izražavanjem svoje navodno autentične egzistencije, koja je samo drugi naziv za „prirodni“ život, organsko zajedničarstvo (Gemeinschaft)[v], sklad s tradicijom i naslijeđenim hijerarhijama, osjećaj pripadnosti određenom kolektivu itd. To je, slijedeći neke autore, zapravo opis duha palanke.[vi] Svijest o nemoći je svijest o pristajanju na te zadatosti, odnosno za zbiljsko nerevolucionarno djelovanje, inerciju, opiranje promjenama koje prema nečemu prirodnom predstavljaju izvještačeno, hinjeno i neautentično. Biti neautentičan u tom smislu znači izaći iz prirodnog organiciteta (iz Gemeinschafta) i nadići zadatosti koje se nameću kao prirodan izraz čovjekova bivanja. Adornova kritika autentične egzistencije i njezina žargona na tom mjestu pogađa bit.

Što je normalnost? Nino Raspudić.

Mnogo je kod nas primjera žargonske upotrebe „naroda“ i „domovine“ u svakodnevnom političkom, ali i u drugim diskursima, naročito među pripadnicima „autentične“ desnice. Za ovu ćemo svrhu iskoristiti primjer kolumnista Nine Raspudića i bivšeg predsjedničkog kandidata Miroslava Škore. Raspudić je u više navrata, kako u svojim kolumnama, tako i u javnim nastupima, govorio o tzv. „većini naroda“, „tihoj većini“, koja je konzervativna i „domoljubna“, što je nerijetko argumentirao jednim „svjetonazorskim prebrojavanjem“, misleći na referendum o ustavnoj definiciji braka 2013. godine. Uzimajući kao dokaz svekolikog svjetonazora referendum na koji je izašlo 38% stanovništva RH s pravom glasa, Raspudić je definirao i što je „normalnost“. Prema početnoj pretpostavci da je većina u Hrvatskoj konzervativna na svim bi izborima trebale pobjeđivati konzervativne opcije.

Kako Raspudić tumači da od toga ipak ima odstupanja? Naravno, anomalijom! Drugim riječima, dogodilo se nešto (poput crnog labuda?) što je situaciju dovelo u „nenormalnost“, pa rezultat ne reprezentira postuliranu „narodnu većinu“.[vii] Žargonska upotreba „naroda“ i „tihe većine“ ne trpi odstupanja od vlastitog sadržaja – nepodudaranje sa stvarnošću može se objasniti jedino anomalijom. „Normalno stanje“ i „normalnost“ također su u svojoj žargonskoj upotrebi – e da bi legitimirale autentičnost „naroda“, „domovine“ i „većine“.[viii]

Drugi je primjer onaj Miroslava Škore, koji je korištenje „naroda“ doveo do tolikog pretjerivanja da je u njegovu slučaju žargonska upotreba došla do ruba opravdanja svoje autentičnosti.[ix] Škoro je svoje glasače pretvorio u autentičan narod, pa koji god termin koristi u političkom diskursu aludira na „narod“ kao da kroz njegovu poziciju i ličnost progovara sva masa koja ulazi u sadržaj njegove žargonske upotrebe tog pojma. Pitanje je koliko će, vodeći se time, moći dalje održavati svoju političku agendu (vrlo se slično dogodilo bivšoj predsjednici, što još nije dovoljno analizirano, nego se samo ističu njezini gafovi i „loše društvo“).

Škoro žargonski upotrebljava i „pokret“ – svoju je stranku nazvao Hrvatski domovinski pokret. To što Škoro izbjegava upotrijebiti izraz „stranka“ sasvim je u skladu s političkom agendom koju zastupa – rebranding nostalgije za devedesetim godinama. Potreban je pokret ili zajednica, nikako ne stranka jer ona uključuje samo dio cjeline. Taj se rebranding nostalgije za devedesetima ogleda i u tome što se novi-stari „državotvorni“ pokret (poznat kao „zajednica“) sada oblači u subverzivno ruho jer je onaj trenutno vladajući prokazan kao degeneriran i odnarođen. Kao u Vilfreda Pareta, poznatog teoretičara elita, igra je to lisice i lava, a znamo na kraju tko je Paretove ideje iskoristio i za što ih je i sâm Pareto pripremao.[x] Kako je jednom već „pokret“ ispao tragedijom, može li Škorinim njegovim rebrandingom ispasti farsa, ili je već ispao farsom?

Narod i pokret. Miroslav Škoro

Škorin žargon autentičnosti ogleda se i u izjavi da je namjerno izabrao 29.2. za dan osnivanja jer želi i u tome pokazati da je „drugačiji“. Ta fingirana „drugačijost“ ostaje autentična samo u svojoj žargonskoj upotrebi – jer kad Škoro govori protiv elita, kad osniva „pokret“, kad ga imenuje „domovinskim“ imenom, kad tobože razbija stranački „duopol“, on samo nastoji re-autentizirati ono već viđeno što trenutno živi u svojoj neautentičnosti (degeneriranosti, odnarođenosti).[xi] Međutim, ta re-autentizacija devedesetih, zajedničarstva, domovine, političke elite ili nečega sličnoga moguća je samo vlastitim nadilaženjem i raskrinkavanjem stvarnog sadržaja ovih pojmova koji se žargonski upotrebljavaju. I nakon spoznaje o tome ostaje nam čista – neautentičnost, odnosno autentičnost tek u mjeri u kojoj recikliranje jednog neuspješnog projekta uopće može biti autentično.

Uzmimo primjer žargonske upotrebe „domovine“ – ona ne predstavlja ništa drugo nego estetiziranu državu – dakle, ne domovinu kao zavičaj, kao „svijet života“ (Lebenswelt) nego samo kao estetizirani aparat (otuda tolika fetišizacija simbolike i zgražanje zbog „oskvrnjivanja himne“). U domovini kao estetizaciji države briše se njezina „zavičajnost“, na djelu je „obezavičajenje zavičaja“ jer se nešto emotivno i nadpolitičko stavlja u samo jedan segment političkog – u ono državno ili režimsko. Ta „etatizacija zavičaja“ njegova je karikatura jer s jedne strane imamo fetiš zastave i himne, a s druge strane, samo ilustracije radi, zagađene vode i gradove pune smeća. Ta dva prizora najbolji su pokazatelj banalnosti „domoljublja“ u njegovu žargonskom smislu. To otuđenje od zavičaja dolazi ruku pod ruku s otuđenjem od duha. To je, slijedeći Helmutha Plessnera, otuđenje i od samog vjerovanja, koliko god da je potonje jaka iracionalna pogonska sila i u „domoljublju“.

„Tko hoće kući, u zavičaj, prepušta sebe vjerovanju. Tko je pak uz duh, taj se ne vraća.“[xii]

Je li, primjerice, karneval u Imotskom na kojemu je kao „krnje“ spaljena lutka gay para s djetetom koje predstavlja saborskog zastupnika SDP-a Nenada Stazića izraz autentičnoga naroda i njegova duha? Slijedeći žargonsku upotrebu koju smo gore objasnili – jest. Zato je pogrešno apelirati na inherentnu subverzivnost karnevala i njegovo ismijavanje moćnih jer u predstavi „autentičnog naroda“ moćni su opet upravo spaljeni – gay par koji simbolizira gay lobi i političku elitu koja gura „neprirodne“ ljudske odnose, a sve protiv volje većinskog naroda koji je, vratimo se Raspudiću, već jednom svjetonazorski prebrojan.

To nije ni ekskluzivno za Hrvatsku ni nešto novo – u cijelom svijetu simbolika elite postaje „(lijevo)liberalna građanština“ koja više vodi računa o pravima homoseksualaca i migranata nego domaćeg radnika i seljaka. Da, to nije samo kooptacija dijela ljevičarske retorike nego istinski izraz ressentimenta koji je u onoj mjeri prikriveno apologetski i elitistički u kojoj je to i svaki drugi pokret koji se poziva na narod.

U imotskom karnevalu najbolje se razgolitila sva banalnost domoljublja i tradicionalnih vrijednosti u prihvaćanju još banalnijeg svakodnevnog diskursa – onog koji se, hajdegerijanski, „brblja“ (Gerede). Dakle, autentičnost je prisutna samo u svojoj neautentičnosti jer u „brbljanju“ (Gerede) nema ničega autentičnog.[xiii] Pristajanje je to i favoriziranje „nekritičke“, „nesretne“ svijesti – svijesti po obrascu „tako je to“ (so ist das).

Žargon je tako nosilac veće jezične vrijednosti, on je mistificirajući čimbenik, u onom smislu u kojemu nečije baratanje određenim kodom indicira i određeni društveni položaj, računajući i monopol nad jezičnim izrazima, kako je to Bourdieu objasnio u studiji Što znači govoriti? Ekonomija lingvističkih razmjena.

„Riječ ili, a fortiori, uzrečica, poslovica i svi stereotipni ili obredni oblici izražavanja predstavljaju programe percepcije i različite, više ili manje ritualizirane strategije svakodnevne simboličke borbe, jednako kao što veliki kolektivni obredi imenovanja ili, u jasnijem vidu, sva sukobljavanja viđenja i predviđanja svojstvena političkoj borbi u užem smislu sadržavaju u sebi izvjesnu težnju za simboličkim autoritetom kao društveno priznatom moći nametanja određenog viđenja društvenog svijeta. U borbi za nametanje legitimnog viđenja agensi imaju u svojim rukama toliko moći koliko je razmjerno njihovu simboličkom kapitalu – imati autoritet na kojem se zasniva performativna djelatnost diskursa znači percipi, biti poznat i priznat, što agensu omogućava da nametne određene percipere, ili bolje, da sebe nametne kao subjekta koji oficijelno, to jest pred licem svih i u ime svih, nameće konsenzus o značenju društvenoga svijeta, konsenzus na kojemu se zasniva općeprihvaćeno značenje.“[xiv]

Varijanta je to Marxove teorije o fetišizmu robe (ovdje jezični izrazi fungiraju kao roba) u kojoj se odnosi među ljudima prikrivaju odnosom među stvarima – u žargonskoj upotrebi jezičnih izraza odnosi među ljudima (tj. afirmacija nečije autentične, a time i elitističke pozicije) prikrivaju se odnosom između samih elemenata jezičnog sistema koji su obavijeni nekim velom mističnosti i simbolične nedodirljivosti (npr. spomenuti „domovina“, „narod“) što se nadaje kao da je inherentna njima samima, a ne društvenom odnosu koji ih je konstituirao. Uočimo analogiju s robnim fetišizmom u Marxa:

„Tajanstvenost robnog oblika sastoji se prosto u tome što on ljudima društvene karaktere njihova vlastita rada odražava kao karaktere koji objektivno pripadaju samim proizvodima rada… Ovde je stvar samo u tome da određen društveni odnos među samim ljudima uzima za njih fantasmagoričan oblik odnosa među stvarima. Zbog toga, da bismo našli analogiju, moramo pribeći maglovitim regionima verskog sveta. U njemu proizvodi ljudske glave izgledaju kao da su samostalna bića, obdarena sopstvenim životom, i koja se nalaze u odnosima među sobom kao i s ljudima. Ovako je i s proizvodima ljudskih ruku u robnom svetu.“[xv]

Svi jezični problemi, kako je još konstatirao Ludwig Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima, obično nastaju ako jezik radi „uprazno“, ako nije doživljena i shvaćena određena jezična igra.[xvi] A svaka je jezična igra, pa i ona koja uključuje formiranje određenog žargona, borba za pojmove, borba za semantičko i simboličko prvenstvo. U svojoj kritičkoj varijanti ona je borba protiv žargonske (tj. fetiške) upotrebe pojmova – one upotrebe koja pod velom mističnosti i simboličke veličine skriva vrlo banalne odnose među ljudima i afirmaciju nečije tobože autentične pozicije. U de-autentizaciji žargona, što je zapravo prevrednovanje simbolički precijenjenih izraza, njihova demistifikacija, otkrivamo kako u njemu nema baš ništa – autentično. Tome nas i danas uče, svaki na svoj način, i Adorno i Heidegger.

• Bilješke

[i] „Baš ondje gdje pojmova nema, u pravi će se čas riječ stvoriti.“ (Johann Wolfgang von Goethe, Faust, I. dio, IV. scena)

[ii] Davor Rodin, „Adornova kritika ideološke funkcije govora“, u: Theodor Adorno, Žargon autentičnosti, Nolit, Beograd, 1978., str. 24-25

[iii] Pierre Bourdieu, The Political Ontology of Martin Heidegger, Stanford University Press, Stanford, 1988.

[iv] Theodor Adorno, Žargon autentičnosti, Beograd, Nolit, 1978., str. 168.

[v] Nasuprot Gemeinschaftu (zajednici) imamo, slijedeći distinkciju Ferdinanda Tönniesa, Gesellschaft (društvo). Dok se Gemeinschaft temelji na krvnom i tazbinskom srodstvu, susjedskim vezama, običajima, tradiciji i navici; Gesellschaft je utemeljen na načelima racionalne svrhe, a održava se pomoću mehaničkih veza zakona i prava. Dok Gemeinschaft karakterizira organska povezanost među ljudima, Gesellschaft znači individualizaciju i anonimnost. Tek ugrubo govoreći ta distinkcija odgovara razlikovanju između sela i grada, predindustrijskog i industrijskog društva.

[vi] V. npr. Radomir Konstantinović, Filosofija palanke, Vumil, Beograd, 2010.

[vii] Velika je ironija u svemu tome činjenica da je to Raspudićevo stanje „nenormalnosti“ bilo poprilično često, a kad su u pitanju predsjednički izbori i dominantno – naime, ako je između 2000. i 2020. četiri od pet puta pobijedio, uvjetno rečeno, lijevi kandidat, kako toliko puta tu stvar objašnjavati uvjetima koji „nisu normalni“? Jesmo li onda vrlo često u stanju „nenormalnosti“ ili treba kalibrirati definiciju „normalnosti“? Raspudić ne čini ovo drugo jer bi u tom slučaju ona izgubila svoj žargonski smisao.

[viii] „Tiha većina“ (silent majority) sintagma je koja je svoju popularnost u ovakvom tipu političkog diskursa dobila za vrijeme američkog predsjednika Richarda Nixona koji je, pritisnut čestim prosvjedima protiv Vijetnamskog rata, u jednom svom govoru kazao kako „tiha većina“ (ona koja nije zastupljena u medijima i javnom diskursu) podržava američku politiku u Vijetnamu, nasuprot „glasnoj manjini“ koja prosvjeduje i dobiva veliku medijsku pažnju: https://millercenter.org/the-presidency/presidential-speeches/november-3-1969-address-nation-war-vietnam

[ix] Primjer za to njegova je bizarna poruka biračima prije drugog kruga predsjedničkih izbora u koji se nije plasirao, da zaokruže nepostojeći broj 3, i dopišu „hrvatski narod“. Doduše, poruka nije bila eksplicitna – „narode, učini tako“, nego je rekao da će to on učiniti, čime je implicitno rekao istu stvar. Dosta veliki broj nevažećih listića (oko 90 000) može ukazivati da je ta Škorina poruka polučila određeni rezultat.

[x] Za Pareta elite stalno cirkuliraju – kada jedne degeneriraju, dolaze nove, svježe; kada jedne oslabe, dolaze druge koje su ojačale, koje unose duh snage itd. Zato je i podržao fašizam u Italiji početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća jer je u novim fašističkim elitama vidio upravo „svježu krv“, one koji će zamijeniti dotadašnje lipsale i degenerirane, pomalo i delegitimirane elite.

[xi] U tom je smislu cijelo vrijeme aluzija na (Plenkovićev) HDZ.

[xii] Helmuth Plessner, Stupnjevi organskoga i čovjek, Naklada Breza, Zagreb, 2004., str. 307.

[xiii] Nasuprot tome, u Heideggera imamo „govor“ (Rede) koji je izraz autentičnog bitka nasuprot trivijalnom, svakodnevnom „brbljanju“ (Gerede). Samo se žargonizacijom brbljanja može stvoriti „govor“.

[xiv] Pierre Bourdieu, Što znači govoriti? Ekonomija lingvističkih razmjena, Naprijed, Zagreb, 1992., str. 86-87.

[xv] Karl Marx, Kapital I-III, BiGZ, Beograd, 1971., str. 74-75.

[xvi] Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Globus, Zagreb, 1998.