Zašto su neke plaće velike, neke još veće, a neke goleme

U prvom se članku o velikim plaćama objašnjava teorija Simona Kuznetsa prema kojoj u zemljama u razvoju nejednakosti rastu, a u razvijenima se smanjuju. Međutim, najnoviji podatci govore da se nejednakosti povećavaju i u razvijenim zemljama, i to zbog odvajanja najvećih plaća. Sličan se proces uočava i u Hrvatskoj

Navodno je Scott Fitzgerald jednom rekao svojem prijatelju: “Znaš, Ernest, bogataši su drugačiji od tebe i mene”. A Hemingway je odgovorio: “Da, imaju više novca”.

Od malo više od četiri milijuna građanki i građana Hrvatske, njih oko 1¼ milijun primaju plaću. Od onih koji rade, neki imaju manje a neki veće plaće. Neki od svojih plaća jedva preživljavaju, dok su drugi stvarno dobro plaćeni. Minimalna bruto plaća u Hrvatskoj je 3.276 kuna, a u prosincu 2016. bilo je 82 zaposlenih s bruto plaćom većom od 300.000 kuna. I mada bi zapravo male plaće morale više zabrinjavati jer pokazuju da je od vlastitog rada nemoguće živjeti, a kamoli pristojno živjeti, velike – i to naročito one najveće – plaće češće su predmet zanimanja. Čini se da je naš interes za nejednakosti plaća pristran u korist onih koji imaju najviše. Možda je tomu tako zbog hrvatskog jala (“Odakle njemu takva plaća?”), a vjerojatnije zbog osjećaja da su plaće nepravedne (“Ne može netko takvu plaću poštenim radom zaraditi!”). Lako je moguće da razlog leži u nepovjerenju u institucije (“Da su sudovi i poreznici radili svoj posao, ne bi on tako.”), ali je možda najvažniji razlog ipak oskudica pouzdanih podataka, uslijed čega u javnosti prevladavaju utisci i predrasude. Svi znaju koliki je iznos minimalne plaće, no tko zna koliki honorar za koncert zarade Severina ili Škoro ili kolika je plaća Emila Tedeschija? (Otkada je Ivica Todorić “pao”, Tedeschi je postao arhetip hrvatskog krupnog kapitalista, što je možda neopravdano i možda nije njegov izbor, ali on je za to prirodni kandidat: nedvojbeno je bogat i nacionalno poznat, Cedevita, proizvod na kojem se obogatio, svima je znan, a uz Tedeschija se ne vežu nikakvi neprimjereni ekscesi, tako da je on jednostavno drugačiji.)

Što je plaća, a što dohodak

S obzirom na takve okolnosti možda je najbolje početi pisati o velikim plaćama tako da se pokušaju demistificirati najviše plaće, odnosno gornji rep raspodjele. Gornji rep plaća je drugačiji od ostatka raspodjele i tu se plaće, kao što će biti objašnjeno, uspoređuju prema posebnim pravilima. No problem je što je nemoguće točno odrediti granicu gdje ‘sredina’ raspodjele završava, a ‘gornji rep’ počinje.

Zato na početku valja jasno kazati na što se točno misli kada se govori o gornjem repu raspodjele plaća. Treba “očistiti palubu” od svega što baca prašinu u oči i zamućuje sliku. Odmah na početku moramo definirati o čemu je ovdje zapravo riječ. Prvo, plaća je “naknada za nesamostalni rad”. Zbog prirode podataka manje ćemo se baviti neto plaćama, to je količina novca koju samo na ime plaće primi svaki zaposleni. Više ćemo se baviti bruto plaćama. Prikupljeni podaci se odnose na plaće i druga novčana primanja zaposlenih prije plaćenih poreza i doprinosa, odnosno riječ je o  ukupnoj svoti koju zaposleni primaju u novcu. Ne radi se pritom o bogatima, odnosno o onima koji primaju velike dohotke (jer u dohotke uz plaće ulaze i  dividende, mirovine i štošta drugo) i ne radi se o bogatstvu, odnosno o raspodjeli imovine. Nije riječ ni o svima onima koji primaju novac za svoj rad.  U plaće ne ulaze honorari samozaposlenih, ni OPG-ova niti PG-ova, one ne obuhvaćaju umirovljenike, nezaposlene, neaktivne ili rentijere. Pod plaćama se ne misli na primanja domaćinstva, niti na to što se s jednom plaćom dešava u domaćinstvu. U njih ne ulaze ni zatajena primanja od korupcije.

Podaci o bruto plaćama obuhvaćaju one koji rade u okviru politike zapošljavanja (SOR-ovce), honorare zaposlenih koji te honorare primaju uz svoju plaću, kao i novčane bonuse. Naravno, novčana primanja  nisu jedina primanja zaposlenih: radnica ili radnik u Krašu mogu jesti čokoladu, radnica ili radnik u Ini mogu imati karticu i službeni auto, liječnica ili liječnik mogu ići na kongres ili usavršavanje u Acapulco, menadžer može biti plaćen dionicama. Primjera za nenovčana primanja uz plaću ima mnogo. Prilike za nenovčana primanja su vrlo različite, no ovdje se neće uzeti u obzir. Dovoljno je tek reći da oni s višim plaćama imaju vjerojatno i veću priliku ostvariti nenovčana primanja i, shodno tome, njihova su nenovčana primanja veća. U stvarnosti su nejednakosti među zaposlenima veće od onih na koje ukazuju podaci o plaćama.

Kada je riječ o plaćama, riječ je o kunama, brojevima, veličinama koje su međusobno usporedive. To znači da postoji raspodjela zaposlenih prema visini plaće koju primaju. Raspodjela plaća ima lijevi zid (najmanju plaću), ali ne i desni. Ta raspodjela ima “tipični” oblik, asimetrična je i ima izduženi gornji rep. Različita je u raznim zemljama, a i mijenja se kroz vrijeme, tako da je njezin oblik zanimljivo istraživati (u Hrvatskoj nejednakost u raspodjeli plaća sekularno raste uz prolazne kompresije i, po svemu sudeći, odvajanje gornjeg repa).

Simon Kuznets: Razvijene se zemlje više ne drže U krivulje, nejednakosti se i dalje povećavaju

Izvori podataka

Gdje tražiti brojeve u vezi s plaćama? Plaće i dohoci nisu jedno te isto, dakle podaci o porezu na dohodak u tom smislu nisu korisni, kao uostalom ni sve ono što se oko toga plete (porezne reforme koje smanjuju progresije i porezi koje plaćaju najbogatiji, preraspodjele putem poreza, relativno porezno opterećenje različitih slojeva, odnos dohodaka i imovine, oporezivanje imovine, pitanje “prvog milijuna”, primanja iz inozemstva, mogući porez na dividende itd.). To su sve nesumnjivo važna pitanja, no ona nisu predmet ovoga teksta.

Drugo, ima puno anegdotalnih podataka (“Imam utisak da.. “, “Idem ulicom pa sam vidio…”, “Čekao sam u redu pa sam pitao blagajnicu…”, “U novinama sam pročitao…” i, ono najčešće, “Rekao mi je taksist ili frizer…”, itd.), što su sve podaci s kojima treba osobito pažljivo baratati jer iako mogu biti korisni, puno se prečesto prikupljaju, serviraju ili koriste uz predrasude i nerijetko sa skrivenim ciljevima.

To su dobri izvori, koji bi čak mogli postati i odlični da su raspoloživi kao mikro-podaci od početka 2000-tih, ali nisu pa se moraju koristiti kao dohodovni razredi. Dva neloša izvora dvije su ankete koje provodi službena statistika (o radnoj snazi i dohocima domaćinstava). To nisu potpuno dobri izvori jer pate od svih nedostataka anketa o novcu: anketirani imaju sklonost ne govoriti uvijek istinu, što se osobito odnosi na najbogatije koji najviše lažu, u anketi je teško obuhvatiti cijelu grupu, što se osobito odnosi na najsiromašnije, anketa se temelji na procjenama ispitanika, a anketari ne moraju uvijek raditi dobro svoj posao, i na koncu, u odbijanju sudjelovanja u anketi mogu se kriti pristranosti podataka. Sve su to nedostaci, no ankete imaju i svojih prednosti: prikupljaju inače nedostupne podatke i lako ih je uspoređivati s drugim zemljama koje koriste iste vrste anketa, pri čemu su informacije raspoložive kao mikro-podaci. Još jedan neloši izvor su podaci o porezima. U visoko korumpiranim zemljama sa slabom državom kao što je Hrvatska, gdje je porezni sistem prilagođen bogatima, porezi nisu najbolji izvor za podatke o plaćama.

Dakle, što je iz ovoga važno zaključiti? Podataka o plaćama ima i naše neznanje posljedica je naše komocije. Komotni smo pa se ne zamaramo točnošću informacija i urednim razmišljanjem (puno je lakše govoriti na temelju utisaka, napamet i dizati prašinu). Komotni smo pa pristajemo na raspravu koja ne traži neka zanatska predznanja (tako da “baš sve prolazi” i svatko je autoritet i može o tome govoriti jer se može govoriti napamet).

Takva komocija, koja prednost daje popularnom pristupu, zapravo pokazuje da nikome ne odgovara od nje se odmaknuti mada bi se to lako moglo učiniti. (Postoji jedna iznimka, u Nezavisnom sindikatu znanosti financirali su jedno istraživanje kojim su pokušali podići razinu ozbiljnosti rasprave o ovim temama, no zanimljivo je da drugi sindikati s tim u vezi nisu pokazali nikakav interes; možda je i opet komocija u pitanju.) No, ovo ionako nije jedino područje ekonomskog života o kojemu se zbog komocije raspravlja na ovako neozbiljan način.

Nejednakost raspodjele dohodaka, plaća i imovine u razvijenim se zemljama  povećava. Glavni motor promjene nejednakosti je u području većih dohodaka, odnosno u gornjem repu raspodjele

Malo mehanike: generiranje rasta nejednakosti

Na raspodjele utječu idiosinkrastični šokovi, ciklusi i sekularne promjene. Šokovi i ciklusi vrte se (na složen način) oko dugoročnih promjena. U vezi s promjenama ekonomskih nejednakosti, tokom razvoja jednoj se staroj stiliziranoj činjenici odnedavno priključila nova. Stara se odnosi na promjene nejednakosti tokom razvoja, rezultat je istraživanja iz pedesetih i šezdesetih i veže se uz Simona Kuznetsa, tako da je poznata pod nazivom Kuznetsova U krivulja. Kuznetsova U krivulja objašnjava da se s početkom razvoja nejednakosti počinju povećavati da bi se nakon određene točke počele smanjivati, pri čemu slijede oblik obrnutog slova U. Druga činjenica rezultat je novijih istraživanja, a tiče se nejednakosti u najrazvijenijim zemljama koje se ne ponašaju po Kuznetsovom U obrascu.

S tim u vezi su u zadnje vrijeme prepoznate dvije nove pojave u ekonomskom rastu. Prva se odnosi na rast ukupne nejednakosti u razvijenim zemljama – nejednakost raspodjele dohodaka, plaća i imovine u njima se povećava. O tom se rastu dosta zna. Druga je pojava da su glavni motor promjene nejednakosti u području većih dohodaka, odnosno u gornjem repu raspodjele. Na tom dijelu skale nejednakosti se povećavaju i cijeli se gornji rep odvaja od ostatak raspodjele. I ponovno, ta opća promjena različito se manifestira u raznim zemljama.

Dva primjera pokazuju o čemu je pritom riječ.  Prvi se tiče Kuznetsovog U, a drugi novootkrivenog povećanja nejednakosti u razvijenim zemljama (rezultat je dobiven početkom  ovog stoljeća, a proizlazi iz radova Anthonyja Atkinsona, Thomasa Pikettyja i Branka Milanovića). U oba slučaja sekularne promjene pod određenim okolnostima generiraju rast nejednakosti.

Kuznetsova U krivulja

Simon Kuznets je u svojim istraživanjima (koja bismo mogli nazvati “romantičnima” jer su provođena u vrijeme kada je bilo jako malo podataka, kada su ekonomisti bili eruditi i kada je razvoj crtan nadahnutim procjenama velikih promjena, a modeli su bili razumljivi i razumni) prepoznao da se tijekom razvoja nejednakosti kreću na predvidljiv način koji se može prikazati obrnutim slovom U. Kada je zemlja nerazvijena, nejednakosti su relativno male, s rastom se isprva povećavaju, da bi nakon nekog vremena počele padati.

S vremenom je razrađen cijeli niz modela koji generiraju takve promjene, a možda najpoznatiji je onaj Harolda Lydella. On je pokazao da promjene o kojima je ovdje riječ generira restrukturiranje iz sektora niže proizvodnosti u sektor više proizvodnosti. Prvi je dobio naziv “poljoprivreda” ili “tradicionalni” sektor, a drugi “industrija” ili “moderni” sektor. Restrukturiranje tijekom rasta posljedica je de-agrarizacije i industrijalizacije, odnosno modernizacije, i Kuznetsov U njegova je neminovna posljedica. Pitanje je samo gdje se neka zemlja nalazi na tom putu.

Ovo objašnjava rast nejednakosti u srednje razvijenim zemljama, no ne i u razvijenima.

Trio Atkinson, Piketty i Milanović objasnio je pod kojim uvjetima dolazi do odstupanja od Kuznetsove paradigme

Atkinson-Piketty-Milanović

Thomas Piketty i Anthony Atkinson, kao i drugi istraživači, uvjerljivo su pokazali da se u najrazvijenijim zemljama nejednakosti u raspodjeli dohotka povećavaju (nasuprot Kuznetsovoj pretpostavci, op.ur.). Branko Milanović dao je pojednostavljeno objašnjenje zašto je to moguće. Prema njemu, ako su zadovoljene tri pretpostavke, onda se kroz stanovito vrijeme nejednakosti moraju povećati. Te tri pretpostavke su sljedeće:

1. Nejednakost raspodjele imovine (bogatstva) mora biti veća od nejednakosti raspodjele dohotka
2. Primanje koje ima višu nejednakost mora biti pozitivno korelirano s ukupnim rastom dohotka
3. Stopa povrata na kapital ne smije biti manja od rasta omjera kapitala i dohotka

Prvi je uvjet nedvojbeno zadovoljen, Gini koeficijent raspodjele bogatstva je iznad 0.80, a Gini koeficijent raspodjele dohotka ispod 0.50 (uz iznimke).  Drugi je uvjet da kada raste dohodak, rastu i primanja od kapitala. I taj je uvjet zadovoljen jer primanja od kapitala idu bogatima, tako da kada njihov dohodak raste, rastu im i primanja od kapitala. Novija istraživanja pokazuju da se i treći uvjet čini zadovoljen. On nije dio stiliziranih činjenica rasta Nicholasa Kaldora (kod njega je konstantan, baš kao i raspodjela), ali postoje novija istraživanja koja je dokazuju rast omjera kapitala i dohotka.

Drugim riječima, uvjeti su zadovoljeni i ako se takvi odnosi “puste”, prema ovom modelu, s vremenom dolazi do rasta nejednakosti. Taj rast je osobina sekularnog rasta i kod razvijenih nema Kuznetsovog U. Treba li to sprečavati i kako uopće spriječiti, drugo je pitanje koje izlazi iz okvira ovog rada.

Gdje je Hrvatska

Hrvatska je kao srednje razvijena zemlja zajedno s drugim zemljama u transformaciji na uzlaznom dijelu Kuznetsove U krivulje. To znači da će ekonomske nejednakosti i dalje rasti, no po svemu sudeći, Hrvatsku potom ne čeka pad, nego Milanovićev proces. Utoliko je važnije da se zemlja suoči s činjenicom da ekonomske nejednakosti rastu.

U sljedećem članku:

Koliko je velik gornji rep plaća u Hrvatskoj

Koliko je zapravo velik gornji rep u Hrvatskoj? Osim obilja anegdota, koje su uglavnom posve nekorisne (osim za dizanje prašine), sve što znamo o gornjem repu znamo iz istraživanja koje je omogućio Nezavisni sindikat znanosti, a posebno onog dijela istraživanja kojim se bavio Željko Ivanković. Već smo napomenuli da se ne može odrediti dokle seže gornji rep, pa je potrebno proizvoljno odrediti granice. Uobičajeno je uzeti gornjih 10%, 5% ili 1% pa čak i ½% ukupno zaposlenih. Iz spomenuta dva dobra izvora (službeni statistički podaci o neto i bruto plaćama) o tom dijelu raspodjele možemo saznati podatke o kojima će biti više riječi dalje u tekstu (radi jednostavnosti uzete su samo posljednje tri godine i godišnji prosjeci mjesečnih bruto plaća). U tablici 1 navedeni su podaci gornjeg otvorenog razreda raspodjele neto plaća. Prema objavljenim podacima (koji nisu dostupni u mikro obliku), u gornjem otvorenom razredu je 2015. godine bilo 4.370 radnika za puno radno vrijeme, odnosno 0.5% ukupno zaposlenih, koji su primali neto plaću višu od 21.000 kuna.

Tablica 1: Broj zaposlenih koji su u ožujku radili 160-200 sati s plaćom višom od   21.000 kuna
	Broj primatelja	Postotak primatelja
2014.	3.785	0.4 (ukupno 905.325)
2015.	4.370	0.5 (ukupno 897.833)
2016.	n.a.	n.a.
Izvor: Statistički ljetopis DZS, razne godine