Zašto se uopće gnjaviti s izborima? O dosezima demokracije u kapitalizmu i razbijanju mita o konsenzusu

Prikaz knjige Why Bother With Elections? (Polity Press, 2018, Cambridge, UK), vrlo važnog politologa Adama Przeworskog, originalno je objavljen u Analima Hrvatskog politološkog društva (https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=17260). Ljubaznošću uredništva i autorice Ideje.hr ovdje daju skraćenu verziju tog članka

Adam Przeworski široj je javnosti najpoznatiji po svojoj minimalističkoj definiciji demokracije kao poretka u kojem se ljudi neće međusobno poubijati, niti će ih ubiti njihove vlade. Svjedočeći iz prve ruke državnom udaru protiv Allendea u Čileu 1973, postao je uvjeren da svaki potez koji podriva demokraciju može dovesti do masovnog nasilja te da stoga obrana demokracije mora biti iznad svih drugih ciljeva. Debakl Allendeove vlade bio je jako važan za ljevicu jer se tada ponovno otvorila dilema koja je ljevicu mučila i između dva svjetska rata: treba li na prvom mjestu biti socijalizam ili demokracija? Za Przeworskog je izlaz potpuno jasan: put u socijalizam može biti onoliko brz koliko za to postoji masovna potpora izražena na izborima.

U najnovijoj knjizi Zašto se gnjaviti s izborima? (2018) Przeworskom je cilj obraniti demokraciju u vremenu kada je ona iz mnogih razloga u krizi. Njegova je obrana demokracije na određen način kontradiktorna, budući da cilja ojačati nam vjeru u demokraciju tako da smanji očekivanja koja imamo od nje. Kao što autor kaže u uvodu, izbornim smo procesom najčešće razočarani; bilo ishodima samih izbora jer je pobijedio suparnički kandidat, ili pak ponašanjem naših kandidata nakon što preuzmu vlast. Bez obzira na to, na sljedećim izborima opet se nadamo da će naš kandidat pobijediti, i tako se izmjenjuju nada i razočaranje. Sport je stoga, kaže Przeworski, najbliža analogija toj emocionalnoj klackalici u kojoj ustrajemo u podržavanju svog tima bez obzira na uspone i padove.

Polazeći od temeljnog uvida da ljudi od demokracije puno očekuju, svojim analizama od ranih osamdesetih do danas teži obraniti definiciju prema kojoj je demokracija poredak koji je u stanju procesuirati sukobe na miran način, koji unosi jedinstvenu dozu neizvjesnosti u političke ishode, te koji omogućava društvenim skupinama da postignu neke bitne kompromise. Pored te temeljne poruke, a s obzirom na rasprave o demokraciji u hrvatskom javnom prostoru, čini mi se bitnim izdvojiti dvije teme iz ove knjige. Prva se odnosi na implikacije činjenice da se demokratski izbori provode u kapitalističkim ekonomijama, a drugi na diskusiju o tome proizvodi li demokratski proces racionalna rješenja za društvo.

Przeworski želi da osvijestimo činjenicu da su politički procesi usidreni u društvo, odnosno prije svega u njegovu vlasničku strukturu. Tu se Przeworski oslanja na svoje ranije radove u kojima je dokazivao strukturnu ovisnost vlada o vlasnicima kapitala. Nadovezujući se na Nicosa Poulantzasa i Charlesa Lindbloma, težio je dokazati da je ovisnost države o vlasnicima kapitala neizbježna jer vlasnici kapitala donose odluke o investiranju. Privatno vlasništvo proizvodnih resursa bitno ograničava ishode koji su mogući u demokratskom procesu jer vlade, bez obzira na to jesu li lijeve ili desne, jednako ovise o privatnim vlasnicima kapitala koji donose ključne odluke o investiranju i zapošljavanju.

Vlade u demokratskim porecima su posljedično također ograničene i u borbi protiv ekonomskih nejednakosti, ali unutar te strukturne ovisnosti ipak postoji značajan prostor za djelovanje. To znamo jer se razine nejednakosti razlikuju od države do države, kao i kroz vrijeme. No, da bismo razumjeli te varijacije, potrebno je osvijestiti fundamentalnu dinamiku u kojoj je demokracija igra s univerzalnim, apstraktnim pravilima koja su jednaka za sve, a igraju je igrači s vrlo različitim resursima. U kapitalističkim demokracijama novac transformira ekonomsku moć u političku, te stoga „kapitalizam postavlja ograničenja na odluke koje možemo donijeti na izborima“ (str. 125). Iako je danas u Hrvatskoj opći stav o kapitalizmu vjerojatno više negativan nego pozitivan, prije svega zbog raširenog stava o privatizaciji kao pljački koja je proizvela nezasluženo bogatu klasu, a ostale osiromašila, malo tko iz tog stava vuče ove implikacije za funkcioniranje i mogući doseg demokratskih institucija.

Przeworski nas podsjeća da su inicijalni zagovornici predstavničke vladavine silno strahovali od širenja prava glasa. Pretpostavljali su da ako date svima pravo glasa, a većina je siromašna, ta će većina glasovati o izvlaštenju vlasnika od njihove imovine. Osnovna je dilema tijekom povijesnog razvoja demokracije bila kako urediti predstavničku vladavinu tako da zaštiti bogate od siromašnih. Zaštita vlasništva predstavlja osnovnu os političkih sukoba već 200 godina i, iako su mnoge bitke dobivene, te pobjede nisu ireverzibilne jer vlasnici kapitala imaju mnogo resursa koje usmjeravaju u zaštitu svojih interesa (str. 30). Povijesno su se štitili neizabranim gornjim domovima, onemogućavanjem opozicije, pravom neizabranih tijela da zaustavljaju zakonodavne prijedloge i ograničavanjem prava glasovanja. Isto tako, klubovi, asocijacije i sindikati su tretirani kao prijetnje. Nakon što su porušene te prepreke, izrasle su nove, kao što je potvrđivanje zakona od neizabranih institucija poput ustavnih sudova, prijenos ovlasti nad monetarnom politikom na neizabrana vodstva središnjih banaka, te mehanizmi višestrukih većina čija je zadaća također zaštititi status quo od volje većine.

Przeworski posebno naglašava kako je zadaća ustavnih sudova zaštititi postojeća prava od privremenih većina. Taj se sukob obično opisuje kao demokracija nasuprot vladavini prava. Ali, kaže Przeworski, „pravo ne može vladati, samo ljudi mogu“ (str. 43). Pravo nije apstraktna sila niti logička mašina, već ono što presude suci: i u parlamentima i na sudovima rade ljudi. Vladavina prava stoga znači da vlade izabrane od većine postupaju prema uputi sudova čak i kada je to protivno volji onih koji su ih izabrali. Osim toga, skreće nam pozornost kako zagovor vladavine prava u javnom prostoru gotovo isključivo referira na građanska i politička prava, dok se u tom kontekstu vrlo rijetko spominje jedno od temeljnih prava – pravo na vlasništvo. Ustavni sudovi su ovlašteni poništiti odluke većine u slučaju da te odluke narušavaju vlasnička prava, jer, kako nas podsjeća Przeworski, u ekonomski nejednakim društvima vlasnici imovine predstavljaju manjinu kojoj je potrebna zaštita prava.

Druga važna tema koje se Przeworski dotiče je pitanje racionalnosti ishoda demokratskog procesa. U hrvatskom je javnom prostoru često zastupljen poziv na stvaranje nacionalnog konsenzusa, te je stoga bitno promisliti autoritarne implikacije tog pristupa. Političkim liderima odgovara mit o jedinstvu naroda, o tome kako dijelimo temeljne zajedničke vrijednosti te kako stoga politički život može biti vođen potragom za konsenzusom. Mit o društvenom konsenzusu atraktivan je jer u sebi nosi sliku svijeta koji je racionalan i pravedan, u kojem najbolje rješenje postoji i moguće ga je postići. No, ono što pritom ispuštamo iz vida jest da poziv na konsenzus nosi neke vrlo negativne posljedice za demokracije.

Ili prihvaćamo ideju racionalnosti koja ne ovisi o volji većine, ili smatramo da volja većine po definiciji predstavlja racionalni ishod. Nijedna opcija nije ugodna. Oslanjanje na proceduralna pravila ne garantira uvijek mudre ishode, ali donošenje odluka usprkos stavu većine znači da preferiramo autoritarna rješenja

Prvo, kada se u politici deklariranog konsenzusa pojave sukobi, oni se rješavaju isključivanjem „neprijatelja naroda“, „stranih interesa“ i „izdajnika“. Drugim riječima, naličje poziva na jedinstvo je stigmatizacija i progon Drugog, kojeg po potrebi utjelovljuju etničke, vjerske, seksualne ili neke druge manjine, kao što svjedočimo u suvremenom prodoru desnih stranaka u Europi i kod nas. Politički sukob u kojem je nacionalni konsenzus suprotstavljen izdajnicima koje je potrebno eliminirati u tom je smislu fundamentalno nekompatibilan s demokratskim pluralizmom.

Drugo i jednako važno, mit o konsenzusu derogira status institucija i procedura. Kad bi interesi i vrijednosti bili sukladni, svatko bi želio živjeti pod istim zakonima; tada, kao što upozorava Przeworski, „nije ni važno tko donosi odluke niti po kojim pravilima“ (str. 83-4). Pojednostavljeno, politika konsenzusa ne treba demokratske institucije, već samo prosvijećene vladare. Treće, ideja da postoji „ispravan“ politički ishod pretvara kolektivni proces donošenja odluka u potragu za istinom. Pozivanje na opću volju ili javni interes sugerira da postoji stanje svijeta koje predstavlja najbolji ishod za sve, te da se umijeće vladanja sastoji u izboru najboljeg puta do tog cilja. No, kao što znamo, pri izlasku na izbore različiti ishodi su „racionalni“ za različite birače. Ukoliko podupirem pravo na pobačaj za mene je racionalni ishod izbora zaštita reproduktivnih prava, ali ne valja pretpostaviti da to vrijedi za sve birače. Donošenje političkih odluka za nekog znači dobitak, a za drugoga gubitak, a ako je tako, jedini način na koji ishodi mogu biti racionalni u društvu u kojem su interesi i vrijednosti heterogene jest tako da minimiziraju nezadovoljstvo ishodom. Volja većine je način da se to postigne, kako kaže Przeworski, jer „odluka donesena voljom većine ima potporu neke većine, što nije slučaj ako odluke donosimo nekom drugom metodom“ (str.90).

Utemeljenje racionalnosti u volji većine mora prema tome vrijediti usprkos tome što su ishodi nekad nepovoljni. Zaustavljanje širenja zaraznih bolesti je u javnom interesu, ali većina birača može izabrati stranku koja se protivi obaveznom cijepljenju. Iz javnozdravstvene perspektive to je nesumnjivo loš ishod, ali Przeworski nas tjera da se odlučimo: ili prihvaćamo ideju racionalnosti koja ne ovisi o volji većine, ili smatramo da volja većine po definiciji predstavlja racionalni ishod. Nijedna od te dvije opcije nije ugodna. Oslanjanje na proceduralna pravila ne garantira uvijek mudre ishode, ali donošenje odluka usprkos stavu većine znači da preferiramo autoritarna rješenja.