Živimo li ili samo trajemo? Misli i slike Roberta Torrea

Robert Torre, iza kojeg je ostalo desetak knjiga i stotinjak slika, prije prerane smrti bio je najpoznatiji hrvatski psihijatar, piše Zdenko Duka u pregledu knjige Robert Torre: Misli i slike, koju potpisuje Torreov prijatelj Neven Kepeski. Kao njegove najznačajnije misli izdvaja one kako valja živjeti nepatvoreno, bez maski, slobodno i izvorno.

• Naslovna fotografija: Robert Torre (Sandra Šimunović / PIXSELL)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

„Pisanje je poput bolesti, a kad završim s pisanjem, izliječim se.“

„…ja sam slobodan kad mislim, nisam slobodan kad živim, ja bolje mislim nego živim…“

“Ti nemaš drugog sebe za ovaj dan…”

Robert Torre je u posljednjim godinama prije smrti (a otišao je iznenada 2021. već u 56. godini) postao u našoj javnosti najpoznatiji psihijatar. Tome su pridonijeli njegovi česti javni nastupi, intervjui i kolumne koje je pisao, a svakako i knjiga „Ima li života prije smrti?“ koja je otiskana 2018. godine. Ta je knjiga za takvu vrstu literature izvrsno prošla, čitana je, još i sada ju je gotovo nemoguće posuditi u knjižnicama. „Ima li života prije smrti?“ je ponajviše filozofska knjiga, više nego psihološka ili psihijatrijska.

Gornji citati Roberta Torre su iz knjige „Misli i slike“ iz prosinca 2022., u kojoj je Torreov bliski prijatelj Neven Kepeski na 280 stranica izabrao najzanimljivije Torreove misli iz brojnih intervjua i tekstova, i također objavio neke Torreove crteže koje bismo mogli nazvati (cinično) edukativnim. Naslikao je u životu stotinjak slika, u ovoj knjizi ih je 35. Nakladnik i ove, kao i Torreove prethodne knjige, je Media bar d.o.o Nevena Kepeskog.

Torre je od 2001. godine objavio desetak knjiga o ovisnostima – alkoholizmu, drogi, kocki i jednu knjigu o epidemiji psihofarmaka, a neposredno pred smrt 2021. i „Ludilo uzvraća udarac“. Cijeli radni vijek proveo je u zagrebačkoj bolnici „Sestre milosrdnice“ na Klinici za psihijatriju, vodio je Odjel ovisnosti o alkoholizmu.

Ono glavno filozofsko-religiozno pitanje „Ima li života poslije smrti?“ Roberta Torrea ne zanima. Barem tako ističe. Iako je religiozan – kao autentični vjernik, a ne (puki) sljedbenik Crkve. Zanima ga „autentični“ život jer se s prozaičnim životarenjem u svakodnevici nije mogao pomiriti. Nastojao je, piše, „jako živjeti“, nepatvoreno i razotuđeno, bilo je i „ekstatičnih stanja nalik onim mističnim“. Balon se napuše i poleti, pa se ispuše i padne, „ali sjećanje na let ostaje“ i kako godine idu, sve je više siguran kako „samo ti letovi ostaju i samo se oni broje“.

Jedan je crtež, akril na platnu, Torre posvetio Marijanu Cipri (1940.-2008.) a u obrazloženju crteža piše da je Cipra za njega naš najveći mislilac i mudrac, autor „Metamorfoza metafizike“ koji su za Torrea „najbolji tekst izvorno napisan na hrvatskom jeziku“. Cipra na crtežu upravlja biciklom, a odozdo njegovu vožnju podupiru  Parmenid, Platon, Aristotel i sv. Toma Akvinski. Cipra je zagovarao antropozofiju a po definiciji Rudolfa Steinera (1861-1925) „antropozofija je jedan spoznajni put, koji bi ono duhovno u čovječjem bivstvu želio voditi k onom duhovnom u svesvijetu“. Otud možda i Torreova mistična iskustva.

„Ljudima su puna usta sebe i rada na sebi, ali najmanje što žele čuti je istina o sebi…“

„…Patniku je sve jasno i odjednom je sav premudar. Patnja sve svodi na bitno…“

„Ako je život proživljen, koliko god da je trajao, trajao je dovoljno.“

„Zar nismo već mrtvi ako nam život rukovodi isključivo strah od smrti?“

Najznačajnije Torreove misli su baš one da valja nepatvoreno živjeti, a ne onako kako se obično živi, dakle, s izvjesnim društvenim maskama i fasadama koje nas tako, naravno, štite i od svekolikih opasnosti. A autentičan nas život, pak, i ranjava, troši prije vremena, više je iracionalan nego racionalan. „Umrijet ćeš a da živio nisi“, upozorava Torre na jednom drugom akrilu na platnu.

Postoji izvjesno proturječje u Torreovom filozofsko-psihijatrijskom sustavu. Možda je prividno, lažno, ali ga se ipak da primijetiti. Želja za nepatvorenim, slobodnim, neobuzdanim, izvornim životom je ambiciozna ljudska želja za „pravim“ životom, a ona se sapliće sa, čini mi se, osnovnom Torreovom psihijatrijskom tezom o tome da je „najsigurniji način da ne postanemo jako nesretni to da ne zahtijevamo da budemo jako sretni“ i „Život je podnošljiv samo ako od njega malo očekujemo“. Ako trebamo, želimo i očekujemo uzbudljiv život, to nije mala želja, ne može se onda reći da od takvog života „malo očekujemo“. I to je problem, nije li?

„Života  je dosta kad shvatiš da je tvoj život život drugih ljudi, kad si izgubio nit sa samim sobom, kad ti je jasno da ne možeš završiti simfoniju. Zapravo ga je u pedesetoj godini već dosta. Nakon toga kreće reciklaža…“

„Bio sam puno bolji čovjek dok sam bio mlad. U potenciji sam bio bolji nego u djelu. Bolji u  sjemenu nego u plodu…A sada sam sav sprčkan. Propao i upropašten u svakom smislu i pogledu. Prepun ožiljaka koji grče moje nutarnje biće, u kojima sam ostavio dio sebe…“

„…Više nisam kompaktna Mozartova simfonija, sad sam ona Mahlerova, koja traje sat i pol, u kojoj se ne zna gdje smo uopće počeli, toliko dugo traje.“

„…sad se najviše plašim dugog gašenja i bolnog umiranja od metastaza kakve zloćudne boleštine. Radije optiram za brzu smrt.“

Torreov pogled na život svakako je više pesimističan nego optimističan. „Život je već u najavi precijenjen.“  Ili „Što dalje ide, životu je očito jedino gubitak zagarantiran“. Starenje je put prema mraku, jer s vremenom možeš postajati samo slabiji, nesposobniji, ograničeniji. „S daljnjim starenjem neću biti bolji. Nego samo stariji i gori.“ Čak nakon pedesete, za Torrea je sve manje života a sve više životne reciklaže, a to znači života od uspomena.

Dalje je lako primijetiti da Torre velike životne lomove smatra dobrim poticajem za unutarnji rast i za onaj živi, nepatvoreni, autentični život koji je za Torrea jedini onaj „pravi“ život prije smrti. Jer, banalna svakodnevica je za njega poražavajuća i nisko na vrijednosnoj ljestvici. Ali, boriti se sa životnim lomovima, s krizama je teško. Život je težak, a čovjek je slab. Lomovi mogu biti jako opasni.

Knjiga Ima li života prije smrti (Media Bar, 2018.) izvrsno je prošla za takav tip literature, još uvijek ju je gotovo nemoguće posuditi u knjižnicama.

Robert Torre je desetljećima bio psihijatar i liječio mentalne poremećaje, tako i psihotične osobe. „Romansiranje, poetiziranje ludila, naprosto je promašeno. Riječ je uglavnom o vrlo neugodnim, teškim nutarnjim iskustvima bremenitim patnjom. Jedno je biti otkačen, a drugo otkvačen. Jedno je biti osebujan, a drugo lud“, piše.

„Prijateljstvo je najvažniji odnos, jedini koji nastaje iz slobode.“

„Biti normalan ne znači biti svoj i poravnat sa sobom, nego s normom.“

„Moglo bi se možda reći da mi Hrvati imamo slavensku manično-depresivnu jezgru omotanu u neurotsku fasadu zapadne uljuđenosti.“

„Unutarnji rast počinje tek kad je kroz životne lomove ugrožena banalnost naše svakodnevice…“

„Najvažniji trenutak je ovaj u kojem si, a u njemu najvažniji ljudi su ovi koji su sada s tobom. Prošlosti više nema jer je prošla, a budućnost još nije došla…“

Torreov pristup je da ljudima temeljno pomaže ljudska a ne stručna pomoć i osobe s poremećajem ne mogu se ispetljati iz gliba dok ne naiđu na ljude koji ih „u dubokom smislu razumiju i vole“. Psihijatriju treba depsihijatrizirati, govori Torre, a normalnost braniti do krajnjih granica anarho-liberalnih, individualnih sloboda. Psihofarmatici su dobri ako se koriste što manje, što rjeđe i što kraće. Psihijatrijsko liječenje moguće je i bez psihijatrijskih bolnica a liječenje mogu preuzeti i odjeli klinika i općih županijskih bolnica.

Nadalje, želja za nepatvorenim životom nije toliko individualistička da bi bila asocijalna i sebična. „Kroz žudnju za samim sobom pomalja se i raste ljudskost u nama“. Čovjek ne može bez drugih ljudi. „Ne može meni biti dobro ako tebi nije dobro“. Dobrota je vrlina iz koje proizlaze sve ostale. Ljudi su braća, solidarnost prema drugima je samorazumljiva. Svi živi ljudi su jednako vrijedni a ljudska patnja izravno moralno obavezuje na pomoć. Milosrđe prema ljudima osnova je etike čovjeka prema čovjeku a ljudi se među sobom trebaju odnositi ponizno i suosjećanjem. Dobro je činiti dobro i od dobrog nam je dobro. Dobro živi onaj tko više daje nego što dobiva.

„…Za podnošenje životu nužnih nesretnih ishoda najpragmatičnije je prihvatiti da „sve što se događa, događa se nužno“.

„Gdje su stari imali Boga, mi suvremeni imamo „zdravlje“. „Zdravlje“ je oltar na kojem se molimo, i argument koji presijeca sve rasprave“.

„Što molitva može, psihoterapija ne može.“

Torre je vjernik kome je najvažnija unutarnja molitva. Ne puko ponavljanje svetih formula, nego je molitva, kako je on definira, osobni odnos s tajnovitom silom čiju prisutnost osjeća. Molitva pokreće energiju duhovne razmjene s božanskom ravni, koja bi inače drijemala. On misli da je religioznim ljudima u psihološkom smislu lakše, oni „imaju jedan topli, suportirajući odnos, odnos smisla.“ Vjera se shvaća molitvom i vjerovanjem i „donosi poetizaciju svijeta“, a filozofski sustavi to ne mogu dati, smatra Torre.

Ima Boga i bez Crkve. Nije Krist vlasništvo Crkve, nego je Crkva Kristova. Po Torreu Crkva se ispriječila između Boga i ljudi pa ljudi do Krista dolaze Crkvi usprkos. On cinično u jednom intervjuu kaže da bi „Isus danas bio liječen, ne samo psihoterapijom nego i farmakološkim zahvatima“.

Torre je za sobom ostavio i više od stotine slika i crteža. (S plakata izložbe Table Života / Facebook)

Većina Hrvata nisu praktični vjernici iako se izjašnjavaju kao katolici. Oni su osobe katoličke običajnosti, kulturalni pa i politički katolici, smatra Torre. „Ateist „zna“ da Boga nema. Agnostik pak drži da on o tome ne može imati znanja, to jest da je Bog nespoznatljiv. Religiozni agnostik zna da ne zna Boga. Zato ga dokučuje vjerom.“ Ti posljednji su, kaže on, bliži Bogu od običajnih vjernika. Očito je da Robert Torre sebe ubraja među te posljednje. To znači da je vjernik ali je i agnostik, jer ne zna Boga, pa je i iz toga jasno da niti riječ ne želi prozboriti o zagrobnom životu, životu poslije smrti. To ga ne zanima, kaže. To je iz njegovog cjelokupnog svjetonazora konzekventno.

Torre je htio studirati filozofiju a onda se, vjerojatno i zbog pritiska obitelji, okrenuo k studiju medicine s jasnom namjerom da specijalizira psihijatriju. Po čuvenju je bio uspješan psihijatar. Emocionalno i misaono nasljeđe koje ostaje posebno upečatljivo u njegovim posljednjim knjigama je osebujno i jedinstveno, tako da je kao cjelina unutarnje skladno, pa i sasvim sustavno. Da se raspoznati koje je filozofe Torre ponajviše volio. Parmenida, Buddhu, Heraklita, Platona, stoike, Majstora Eckharta, Jakoba Bohmea, osobito Martina Heideggera. Od naših spomenutog Cipru.