Dodirne točke slikovnice Kralj koji je zabranio mrak s Izvorima totalitarizma Hannah Arendt

Snaga je totalitarne propagande u sposobnosti da izolira mase od stvarnog svijeta i ponaša se kao da je nova stvarnost istina – da je normalizira. Marija Ott Franolić poziva se na Hannah Arendt tumačeći slikovnicu za djecu i odrasle nagrađivane engleske spisateljice i ilustratorice Emily Haworth Booth.

• Autorica je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

„Dići ruke od činjenica znači dići ruke od slobode. Ako ništa nije točno i istinito, onda nitko ne može kritizirati vlast, jer za to nema nikakva osnove. Ako ništa nije istinito, onda je sve samo predstava. Najbogatiji plaćaju svjetla koja najviše zasljepljuju.“

Timothy Snyder, O tiraniji

Bio jednom mali dječak koji se bojao mraka. I nije to ništa neobično – mnoga djeca pate od tog straha. No on nije bio običan dječak – nego kraljević! Pokušajte samo zamisliti: kraljević spava u svojoj sobi, velika je i hladna u kamenom dvorcu bez grijanja, krevet mu okružuju nabrane damastne zavjese koje se povremeno gibaju na vjetru, možda vjetar zafijuče, nešto se začuje izvana, netko vikne pa nešto šušne u kutu velike sobe, odjednom neki nepoznat zvuk, životinjica ili komadić papira… A kraljević pod debelim pokrivačem umire od straha! Zato je kraljević, kad je odrastao, odlučio poduzeti nešto radikalno. Sad je kralj i zabranit će mrak!

Tako počinje slojevita slikovnica za djecu i odrasle Kralj koji je zabranio mrak (Školska knjiga, 2019. prevela Anda Bukvić Pažin), višestruko nagrađivani prvijenac engleske autorice i ilustratorice Emily Haworth Booth.

Prvoga dana vladavine kralj je savjetnicima saopćio svoj plan da zabrani mrak, a oni su se zabrinuli – što će biti ako kralj zabranom mraka narod okrene protiv sebe, uprska odnos s narodom na samome početku? No došli su na genijalnu, već oprobanu ideju: savjetovali su mu da podanike treba uvjeriti da je zabrana mraka njihova ideja, pa bi mu plan mogao i upaliti! I tako polako kreće anti-mračna propaganda, savjetnici su među narodom počeli širiti loše glasine o mraku. Podanici – koji do tada nisu o mraku uopće mislili, a kamoli da su ga doživljavali kao nešto loše – odjednom su postali uvjereni da je mrak izvor svih zala, zaslužan za sve njihove probleme – da im „krade novac i uzima igračke i poslastice“! Stoga su sami otišli pred palaču i zamolili kralja da ga zabrani. Iznad kraljevstva je postavljeno golemo umjetno sunce, uklonjeni su zastori, propisani protumračni šeširi, ljudi su stalno bili budni i slavili, sve dok se nisu strašno umorili od prevelike količine svjetla i slavlja.

Narod je, ukratko, shvatio da je pogriješio i da možda i nije bila najbolja ideja poželjeti zabranu mraka. No što učiniti? Posvuda su vrebali kraljevi čuvari i kažnjavali one koji bi pokušali ugasiti svjetlo. Kralj je obaviješten da se narod počeo buniti, propitivati odluku o zabrani mraka, pa su se savjetnici dovinuli: priredit će podanicima najbolju zabavu, „nešto najsvjetlije na svijetu“, ne bi li prestali razmišljati i pitati se o ispravnosti kraljevih odluka. No voda je podanicima došla do grla i ni zabava više nije mogla spasiti stvar, našla se nekolicina hrabrih građana koji su postupili hrabro i za opće dobro… Kralj je na kraju ukinuo zabranu mraka a svoj osobni strah riješio spavanjem uz maleno noćno svjetlo.

Kralj koji je zabranio mrak zanimljiva je alegorija i može se čitati na više razina.

Djeci se slikovnica može čitati kao priča o strahu – svatko se od nas nečega boji, i zato je dobro da imamo nekoga uza sebe – tko će nas utješiti, tko će se za nas pobrinuti. Kraljević kao da je bio sam – kralj i kraljica možda su bili zabavljeni vladanjem, možda raskalašenim dvorskim zabavama, tko zna? U svakom slučaju, kraljevića nisu uspjeli riješiti tog strašnog straha.

Ovo je i priča o važnosti istine i znanja i o štetnosti manipulacije i indoktrinacije. Strahove treba razumjeti, trebamo se prosvijetliti znanjem. Stari su Grci mislili da munje šalju bogovi kad su ljuti, jer nisu dovoljno dobro razumjeli fizikalne zakone. U srednjem vijeku su mislili da oni koji liječe ljude (često žene) imaju nadnaravne moći i da zaslužuju biti spaljeni, jer nisu dovoljno poznavali medicinu. Danas je to osobito važno, jer je fenomen post-istine doveo do toga da se zbog iracionalnosti i podložnosti teorijama zavjere osnovne znanstvene postavke dovode u pitanje. Pojam post-istine prvi je upotrijebio američki dramatičar Steve Tesich 1992., a u međuvremenu je postao široko korišten jer se čini da živimo u vrijeme kad sve važnije postaju emocije i subjektivna uvjerenja, a sve manje istina, čak i kad je znanstveno provjerljiva. Tome su fenomenu znatno pridonijele društvene mreže koje pojedincima omogućuju da puno vremena provode isključivo u krugu istomišljenika i nemaju se previše prilike zapitati o ispravnosti i/ili istinitosti svojih stavova. Posve je nevjerojatno da danas postoje opasno indoktrinirani ljudi, uvjereni da je zemlja ravna ploča ili da će cijepljenje naštetiti njihovoj djeci. Zato je važno strahove ‘liječiti’ znanjem, informacijama, istinom, a ne dopustiti da nas vode propaganda, iracionalnost ili nepouzdani i nestručni izvori informiranja.

Na čitavu se slikovnicu Kralj koji je zabranio mrak može primijeniti i poznata poslovica pazi što želiš jer bi ti se to moglo ostvariti. Kad su podanici od kralja tražili i dobili zabranu mraka, i jedna i druga strana bile su zadovoljne, pa autorica naglašava: „I svi su dobili to što su mislili da žele pa su zato mislili da su sretni“. Kako su samo pogriješili! Autorica kao da poručuje da svi ponekad pogriješimo i da je to normalno. Djeci valja objasniti da o greškama treba razgovarati, a ne na svojim krivim postupcima ili odlukama ustrajati samo zato jer ne želimo od svojih prvotnih odluka odstupiti. O tome govori sam kraj slikovnice, kad pobjeđuje razum: kralj shvaća svoju pogrešku, ukida zabranu mraka i počinje spavati uz noćno svjetlo: da je to odmah učinio, čitave te zbrke ne bi ni bilo!

Važna je i komponenta odgovornosti – mnoge naše odluke uključuju druge ljude, utječu na našu okolinu. Zato je važno postupati odgovorno i razmišljati o posljedicama svojih odluka – kao što je kralj zabranom mraka izravno utjecao na život svojih podanika, tako u svakodnevnom životu postoji niz situacija u kojima treba razmišljati o drugima – od toga da na cesti treba pokupiti izmet od psa da netko iza nas ne bi stao u njega, pa sve do pretjerane kupovine i gomilanja stvari kojom stvaramo nepotrebno smeće na planetu i iskorištavamo tuđi jeftini rad.

Iako nudi razne teme za razgovor s djecom, Kralj koji je zabranio mrak svakako je i priča i za odrasle koji će primijetiti da je to zapravo ozbiljna priča o totalitarizmu, političkom sistemu koji ne tolerira individualizam, slobodno mišljenje ni bilo kakvu kritiku. Radi se o sustavu koji vlastite građane obmanjuje radi ispunjenja nekih svojih ciljeva – prava istina postaje nebitna, i cilj je zapravo medijima i svim drugim sredstvima narod uvjeriti u iluziju, obično usmjerenu na neku podjelu. U ovoj su priči svjetlo i mrak univerzalna metafora za podjelu na nas i njih, na pripadne, naše, i nepripadne, njihove, one opasne koje treba eliminirati za našu dobrobit. Nije se jednom u povijesti nakon manipulacije i indoktrinacije dogodilo takvo isključivanje Drugih. Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma (Disput 2015., prev. Mirjana Paić Jurić) piše da je bit totalitarizma uvjeriti narod u svoju stvarnost. Ona tvrdi da je snaga totalitarne propagande upravo u sposobnosti da izolira mase od stvarnog svijeta i da se ponaša kao da je nova stvarnost istina – da je normalizira. Ukoliko svi u društvu, ili barem velika (uglavnom nemisleća, pasivna) većina, počinju biti uvjereni da je laž istina, stvara se plodna platforma za razne vrste manipulacija i indoktrinacija. Stoga nas ovaj tekst podsjeća da istina postoji i da je velika opasnost na nju zaboraviti, prestati se pitati što je ispravno, a što neispravno.

Kralj koji je zabranio mrak podsjeća nas i na važnost kritičkog mišljenja. Kad su kraljevi savjetnici među narodom počeli širiti glasine protiv mraka, podanici te glasine nisu dočekali kritički već su ih prihvatili kao istinu, jedva dočekavši vanjskog neprijatelja, u ovom slučaju mrak, kojega će moći okriviti za vlastite probleme. Činilo im se ustvari da su mrak oduvijek mrzili, da nikad niti nije bilo drukčije. Ta je indoktrinacija naroda apostrofirana na jednoj ilustraciji u slikovnici na kojoj učiteljica učenicima na ploču piše zašto mrak nije dobar, šopajući djecu otpočetka novom ideologijom. Danas je ovo osobito aktualno, u vrijeme kad se prečesto događa da djeca nekritički konzumiraju internetske sadržaje i vijesti. Djecu treba pitati: gdje se možemo informirati i dobiti točne informacije? I kad treba prestati slijepo slušati druge i početi provjeravati činjenice, uvjeriti se svojim očima u nešto, pa na koncu konca vjerovati sebi?

Za odvraćanje od mišljenja i odgovornosti simptomatičan je trenutak u priči kad se čini da su neki pojedinci počeli postavljati pitanja, tj. da su zapravo počeli razmišljati o mraku, zapitali se je li on stvarno toliki problem? Tad im kraljevi savjetnici, u nadi da će ih opet zainteresirati za zabranu mraka, priređuju veliku zabavu – podanici opet dobivaju priliku zaboraviti prave probleme i vratiti se na ideološka pitanja! Nije li to nešto čemu svjedočimo i danas? Okruženi smo prividnom praznom zabavom koja ne proizlazi toliko iz gluposti koliko iz neke vrste pasivnosti, sve kao da je namješteno za automatizirano konzumiranje brzih i površnih sadržaja: zvijezde koje pjevaju, plešu, kuhaju, oblače se ili skidaju… Kao da se radi o nekom organiziranom zaglupljivačkom pokretu usmjerenog ka pasivizaciji građana koji bi se u demokraciji trebali aktivirati i koristiti svoju slobodu? Prije svega slobodu za – postajanje aktivnim i odgovornim pojedincem, a ne samo slobodu od – terora, totalitarizma, ugnjetavanja itd.

Kralj koji je zabranio mrak je također priča o važnosti raznolikosti i kontrasta. Kad je zabranjen mrak, ljudima se to svidjelo jer su mogli cijeli dan biti budni i slaviti. Međutim brzo su se od toga umorili, jer, naravno, ljudima je potreban mrak da bi znali cijeniti svjetlo i da bi ga uopće znali prepoznati. Ilustrirano je to efektnom metaforom vatrometa na kraju slikovnice. Kraljevi su savjetnici narodu priredili vatromet, no golemo umjetno je sunce stvaralo tako jarko svjetlo da se vatromet uopće nije vidio! Poruka je jasna: nužan nam je mrak da bismo mogli vidjeti svjetlo, ali i spavati i odmoriti se. Ukoliko taj život pod konstantnim jarkim svjetlom shvatimo doslovno, možemo ga interpretirati kao metodu mučenja – zatvorenike u ćelijama nerijetko se izluđivalo konstantnim jarkim svjetlom zbog kojega se nisu moli fokusirati, tako da bi izgubili pojam o vremenu i ne bi bili u stanju razmišljati i odmoriti se. No to se konstantno osvjetljenje može shvatiti kao i metafora za prekomjerno zurenje u blješteće ekrane. Čovjeku su za normalno funkcioniranje, a osobito za kreativnost, stvaranje i mišljenje potrebni trenuci tišine, prirode, kontemplacije, mišljenja i samoće. A danas se stvarno može činiti da ih je sve teže pronaći.

Činjenica da su se ljudi u priči umorili od svjetla i stalnog slavlja za djecu je vrlo dobra pouka: itekako se od slavlja i nerada možemo umoriti. Čovjek se za nešto treba potruditi da bi to znao cijeniti, treba raditi i nešto što mu nije samo užitak, pa čak i nešto što ga umara, što mu je preteško, prezahtjevno, da bi na kraju imao zasluženi odmor, u kojem će puno više uživati kao osoba zadovoljna zbog vlastita minula rada. Stalna zabava sa sobom nosi ispraznost, dosadu i ignoranciju, možda i obijest, i ništa to ne objašnjava bolje od fantastične protestantske uzrečice: Doing nothing is devil’s occupation (Činiti ništa vražje je djelo.)

Za nadati nam se stoga da ćemo, kao u ovoj slikovnici, dočekati racionalan otpor površnosti, tom stalnom blještanju iza kojega se ne skriva pravi, istinski sadržaj. Jer – kad je postalo jasno da su svi od pretjeranog svjetla i slavlja umorni i da im treba promjena, valjalo je nadmudriti čuvare i pogasiti svjetlo. U tom trenutku Kralj koji je želio zabraniti mrak na kraju postaje priča o otporu i mogućnosti individualnog suprotstavljanja nemislećem, automatskom i često opasnom bauljanju mnoštva. Jer neki će se ljudi uspjeti izdignuti, odvojiti od mase i viknuti da je car gol, i ne samo to nego stvarno krenuti i djelovati za svoju ali i opću dobrobit. Stvarne će promjene pokrenuti pojedinci koji razmišljaju i imaju potrebu za dobrim – pod uvjetom da nisu posve sami i da imaju pomoć, da se dakle uspiju organizirati. Upravo to se u ovoj priči i dogodilo – organizirani otpor je urodio plodom.

Prijevod Ande Bukvić Pažin odličan je u detaljima i kreativnim rješenjima (tu su primjerice „mračno dobri šeširi“) i donosi mnoge sinonime na koje je dobro ukazati djeci, primjerice reklama za „luči za po kući“ podsjeća nas već na pomalo zaboravljeni stari sinonim za svjetlo – luč, zatim tu je „Cafe Feral“ zbog kojega djecu možete uputiti na činjenicu da feral znači fenjer ili svjetiljku, a tu je i „hrana sa žara“ koja upućuje na glagol „žariti“. S obzirom na brojne detalje, slikovnica Kralj koji je zabranio mrak vrlo je pogodna za individualno čitanje i proučavanje sitnica, s jednim ili dva djeteta na krilu.

Ilustracije u slikovnici su jednostavne, povremeno nalikuju na skice, ali vrlo su efektne i duhovite (osobito mi se sviđaju psi koji nose protumračne šešire). Cijela je slikovnica u crno-bijelo-žutim tonovima, a autorica je, uz olovku, koristila pastele i tuš. Razne nijanse tople žute, povremeno narančaste boje prigušenije su na ‘mračnim stranicama’, a žarkije po danu. Naslovnica je crno-sivo-bijelo-žuta, vrlo jednostavna no ako je okrenete prema svjetlu (!) u sredini ćete primijetiti da žuta traka svjetla ima čudesni, podebljani premaz i to mu daje posebnu čar. Nakon čitanja čitave priče činilo mi se da ta zraka svjetla simbolizira prosvjetljenje u onom filozofskom smislu vjere u čovjekov razum, u mogućnost vlastita dolaženja do istine i intelektualnog nadograđivanja.

Emily Haworth-Booth zapravo se vrlo efektno poigrala bojama, jer prvim dijelom slikovnice dominiraju crna, bijela i žuta, da bi tek na kraju, kad je građanski neposluh skinuo zabranu i dopustio mrak, uvela paletu novih, šarenih boja: priča je živnula i život je prestao biti siv i jednoobrazan. Što iz toga možemo zaključiti? Za šarenilo života treba se izboriti, za individualnost, kreativnost, mišljenje i slobodu treba se potruditi i preuzeti odgovornost. Većina će nas pokušati ugurati u svoje sive bezlične kalupe, izmanipulirati ne bi li jedni drugima što više sličili, da nitko ne odskoči, da svi nosimo iste šešire i propagiramo jednake vrijednosti, i još nas stalno uvjeravati da postoje neki oni protiv kojih se trebamo okrenuti. Čitajmo djeci i sebi Kralja koji je zabranio mrak, nemojmo dopustiti da se to dogodi!