Najdublja politička kriza u poratnoj Njemačkoj. Nije upitna samo vlada, radi se i o sudbini velikih stranaka

Prekid koalicijskih pregovora o sastavljanju nove vlade razotkrio je niz propusta: da se vode na pogrešan način, da su sklapani mutni kompromisi samo da se bilo što potpiše, da se manje stranke bore za očuvanje identiteta a velike su postale dio države. Ali iscrpni prikaz Anđelka Šubića razotkriva da je i Njemačku zahvatio trend koji je već ojačao u drugim zemljama, a dovodi u pitanje dosadašnji način političkog života: građani žele odlučivati

• Autor je suradnik Deutsche Welle iz Koelna

„Nakon mnogo tjedana još je tu papir s brojnim proturječnostima, otvorenim pitanjima i sukobima konačnih ciljeva. A i tamo gdje je postignuta suglasnost, to je kupljeno s mnogo novca građana ili su to kompromisi samo na papiru. Naučili smo da se mogu premostiti i doista ozbiljne razlike između CDU-a, CSU-a i FDP-a (liberala). Isto tako je narasla i nova politička bliskost, također i ljudska bliskost. Ali do danas nisu postignuti nikakvi pomaci nego su učinjeni koraci unazad jer su i smjernice dosegnutog kompromisa dovedene u pitanje.“

Riječi su to predsjednika njemačkih liberala Christiana Lindnera, izrečene u prohladnoj berlinskoj nedjeljnoj noći koja je jasno pokazala da takozvana Jamajka koalicija – Merkeličini kršćanski demokrati, sestrinska bavarska stranka Horsta Seehofera, liberali i zeleni –  ne može računati ni na kakve karipske lagodnosti.

On ne želi nikoga kriviti za stanje koje se već proglašava najdubljom političkom krizom u poratnoj Njemačkoj i ističe spremnost svih sugovornika da se preuzme odgovornost upravljanja državom. Ali i osam tjedana nakon parlamentarnih izbora, mnogo sati i dana iscrpljujućih pregovora, ako se hladne glave pročita o čemu se postigla sloga i o čemu nije, to ne može biti osnova za formiranje vlade koja se treba suočiti sa važnim problemima u Njemačkoj i Europi. Jer, završio je Lindner, “mnoge od mjera o kojima se diskutiralo smatramo čak štetnima. Bili bismo prisiljeni napustiti naše temeljne vrijednosti i sve ono što smo godinama stvarali. Nećemo ostaviti na cjedilu naše birače tako da sudjelujemo u politici u čiju osnovu nismo uvjereni. Bolje je ne vladati nego loše vladati.”

Christian Lindner: Bili bismo prisiljeni napustiti naše temeljne vrijednosti i sve ono što smo godinama stvarali. Nećemo ostaviti na cjedilu naše birače tako da sudjelujemo u politici u čiju osnovu nismo uvjereni. Bolje je ne vladati nego loše vladati.

Tko je kriv

Ako predsjednik liberala i nije htio nikoga kriviti, to su obilato nadoknadili njegovi dosadašnji sugovornici, a općoj kuknjavi su se pridružili i njemački mediji. Tako se moglo čuti da je “dvije trećine građana Njemačke” razočarano propašću pregovora, iako je podrška Jamajci na vrhuncu, ovog listopada,  iznosila 57%, a kako je vrijeme prolazilo i pokazivale se doista duboke razlike podrška je u studenom pala za čitavih 12%.

Još su ove subote građani za neuspjeh pregovora najviše optuživali bavarski CSU (50% upitanih po podacima Politbarometar postaje ZDF, moguće je bilo više odgovora), jer se izgleda držao parole svojeg nekadašnjeg lidera Franza Josefa Straußa kako je “desnije od mene još samo zid”. Na drugom mjestu bila je stranka zelenih (45%) sa ekološkim snovima: zabrana svih vozila sa “običnim” motorima što prije, prestanak korištenja lignita, makar je Njemačka najveći proizvođač tog fosilnog goriva osrednje kakvoće… I naravno, izbjeglice: ne može biti ograničenja broja tražitelja azila, a oni kojima je dodijeljen moraju moći dovesti svoje obitelji.

Nakon noćnog nastupa predsjednika liberala i drvlja i kamenja koje se osulo na tu stranku tijekom ovog ponedjeljka (20.11.), to se korjenito promijenilo: glavni krivac su liberali – s dna (32%) došli su na samo čelo (55%), još ih ima dovoljno koji okrivljuju zelene (39%), CSU je pao na treće mjesto (37%) i jedino kod Merkeličinog CDU-a jedva da ima razlika (u subotu 33%, u ponedjeljak 34%).

Duboke razlike između CSU-a, koji se i sa CDU-om jedva složio o 200 tisuća azila,  i stranke zelenih kako granica ne smije postojati,  riješeno je formulacijom o “broju azilanata s kojim će se moći disati” (atmende Obergrenze). Najvažnije je, mislili su pregovarači, naći rečenicu kojom će se uvjeriti članove stranke da dignu ruku podrške koalicijskom sporazumu

Redom predstavnici i CDU-a i CSU-a i zelenih pred kamerama objavljuju kako su učinjeni “veliki” pomaci prema dogovoru, ali jao! Zlohudi i neodgovorni liberali su sad sve pokvarili.

Da ima istine u tvrdnjama Christiana Lindnera, koji i novinare – izgleda uzaludno – poziva da pročitaju dokument o planiranoj koaliciji, potvrđuje to kako je “dogovoreno” pitanje broja izbjeglica i azilanata. Duboke razlike između CSU-a, koji se i sa CDU-om jedva složio o 200 tisuća azila,  i stranke zelenih kako granica ne smije postojati,  riješeno je formulacijom o “broju azilanata s kojim će se moći disati” (atmende Obergrenze).

Zamjerku Lindnerovom prigovoru kako je sporazum prepun takvih “mutnih” termina koji znače svašta i ništa teško je naći. Najvažnije je, valjda su mislili pregovarači, naći rečenicu kojom će se uvjeriti članove stranke da dignu ruku podrške koalicijskom sporazumu. I da se onda čelnici stranaka komotno mogu zavaliti u neku ministarsku fotelju. Fotelja je čekala i Lindnera: sigurno mu je bilo mjesto potpredsjednika vlade, a o ministarstvu se još moglo razgovarati.

Mutna i neriješena pitanja

Mutnih i još neriješenih pitanja ima još pregršt: nisu uzalud poznavatelji njemačkih političkih prilika i poglavito političara koji su trebali činiti tu šaroliku koaliciju, već večeri 24. rujna po prvim rezultatima, proricali kako sloge tu ne može biti. Ostala su otvorena i europska pitanja – “europskog ministra financija” i solidarnosti sa drugim zemljama, tu je ostalo otvoreno i pitanje odnosa prema Turskoj ili Rusiji, ali naravno da je mnogo više problema bilo u traženju zajedništva u domaćim pitanjima: reforma mirovinskog sustava, zdravstveno osiguranje za sve, poticaj obitelji i dječji doplatak, mirovine i za majke koje nisu bile u radnom odnosu, video nadzor javnih prostora, njemačka industrija naoružanja… I naravno porezi: porez za “superbogate” kakav traže zeleni, definitivno ukidanje takozvanog “dodatka solidarnosti” što su tražili liberali. (Dodatak je inače uveden još u vrijeme prvog rata protiv Iraka 1992 godine kad se Njemačka još radije laćala novčanika nego što je slala vojnike bilo gdje.)

Christian Lindner je u razgovoru s neukusno agresivnom voditeljicom dnevnika Heute Journal Mariettom Slomkom pokušao ilustrirati teškoće u pregovorima: nakon svih zahtjeva da se dodatak solidarnosti smjesta i potpuno ukine, CDU je ove nedjelje predložio “kompromis” koji je od riječi do riječi bio identičan sa predizbornim najavama tog istog CDU-a. A takva nepomičnost u pregovorima je doista neprihvatljiva.

U analizama ovih koalicijskih pregovora i neki političari, ali i stručnjaci uviđaju goleme pogreške: u načelu, bila je namjera krenuti od stavova koji se smatraju zajedničkim i onda preko njih pokušati riješiti i sporna pitanja. U razgovoru za list Frankfurter Allgemeine Zeitung Matthias Schranner  upozorava na ozbiljne greške već u postupku. On to svakako može znati: godinama je bio stručnjak u njemačkom Ministarstvu unutrašnjih poslova za vođenje teških pregovora kod kriminalnih djela otmica i uzimanja taoca (da, ljudi kao što je lik Bruce Willisa iz filma Hostage doista postoje).

Matthias Schranner, stručnjak za pregovore: Čitavi pregovori bili su puki nastavak predizborne kampanje

Golema greška je bila što pregovori nisu bili vođeni u zatvorenom prostoru. Nakon svake runde su se predstavnici svih stranaka rado odazivali novinarima da kažu svoje mišljenje o napretku. Na taj način je svako približavanje isključeno: čitavi pregovori se pretvaraju u puki nastavak predizborne kampanje. Schranner nema osobito mišljenje niti o konačnom nastupu šefa liberala: procjenjuje kako su Lindner i FDP računali da će stranka zelenih “puknuti” od prevelikih zahtjeva i da će liberali ostati “jedini pametni”. Ovaj nastup je bio svojevrsni “plan B” kako bi se radije profilirao u eventualnim novim izborima umjesto da on i njegova stranka “potonu” u takvoj koaliciji.

Kancelarka ne želi uopće razmišljati o manjinskoj vladi, što bi ionako bio presedan u poratnoj Njemačkoj. Mediji tvrde kako je već preko polovice građana sklono ponovno izaći na izbore. Predsjednik države, Frank Walter Steinmeier (SPD) upozorava kako se sa time nije za šaliti. Ne postoje rokovi u kojima je obavezan sazvati nove izbore

Usprkos tome, vladala je začuđujuće velika podrška građana Njemačke Jamajka koaliciji. Bila je zasnovana na, recimo to tako, dobrohotnoj zamisli da svaka ta stranka budućoj vladi pridonese svoju stručnost. Kancelarka Merkel još je jedna od najpopularnijih političarki u zemlji, kršćanski demokrati su uspjeli uvjeriti građane da im gospodarski dobro ide i da su još razmjerno sigurni. No ne samo da su stranački programi puniji onoga što se neće nego onoga što se nudi, nego se u koalicijskim pregovorima po njihovoj prirodi “sve trpa u isti lonac”. Ako su stavovi previše udaljeni, onda će i kaša biti neukusna i opasna za manje koalicijske partnere. To bi bio i razlog zašto se Lindner i odlučio na ovaj korak: liberali su već 2013. zbog toga ispali ne samo iz vlade u kojoj su bili sa Merkeličinim kršćanskim demokratima, nego i iz Bundestaga u koji su se sad teškom mukom vratili. I stranka zelenih je sve više gubila profil tako da je bila sretna što je barem uspjela osvojiti nešto veći broj glasova na ovim izborima. Zato se držalo svojih zahtjeva što je duže. Da bi njihovi birači znali zašto su ih birali.

Prekid koalicijskih pregovora stranaka CDU/CSU, liberala i zelenih je i više nego ozbiljan. Praktično nema drugog načina stvoriti vladu koja će imati većinu u Bundestagu ako socijaldemokrati ustraju u svojoj odbijenici Angeli Merkel i ako se u vladu ne pozove populistička Alternativa za Njemačku (AfD) – što nikome ne pada na pamet. Kancelarka ne želi uopće razmišljati o manjinskoj vladi (Norbert Blüm iz CDU-a to naziva “pseće glupom idejom”) – što bi ionako bio presedan u poratnoj Njemačkoj. Mediji tvrde kako je već preko polovice građana sklono ponovno izaći na izbore.

Predsjednik države, Frank Walter Steinmeier (SPD) upozorava kako se sa time nije za šaliti. I to barem iz dva razloga: prvi jest što je doista nečuveno da politička elita biračima kaže “nije nam se dopalo kako ste izabrali, dajte još jednom.” Njemačka je raznolika i ne preostaje joj ništa drugo nego da tu raznolikost onda predstavi i u vladi.

Drugi je razlog to što ne postoje rokovi u kojima je predsjednik države obavezan sazvati nove izbore, ali čak i da to bude za mjesec ili dva, što će onda biti drugačije? Sva ispitivanja javnog mnijenja pokazuju tek minimalne promjene u naklonosti prema političkim strankama od proteklih izbora. Zato  predsjednik poziva čelnike svih demokratskih stranaka na ozbiljan razgovor, kako da se riješi ova kriza.

Rasulo velikih stranaka

Ali ovdje se moramo pitati, zašto je to tako? I previše dugo smo bili naviknuti da je takozvanim masovnim strankama u najgorem slučaju bila potrebna podrška samo jedne male stranke pa da komotno osvoje većinu u parlamentu – i to čak vrijedi i za CDU/CSU kancelarke Merkel. Još na prošlim izborima su kršćanski demokrati osvojili 311 od 631 zastupnička mjesta u Bundestagu. Doduše, formirana je velika koalicija uz još 193 zastupnika SPD-a, mada je Angeli Merkel nedostajalo samo 9 glasova. No u samo jednom mandatu su socijaldemokrati već došli na rub granice po kojoj se – barem se tako učilo još do prije par godina – još uopće mogu smatrati masovnom, dakle ako osvoje barem 20% glasova.

U šezdesetima i sedamdesetima je u europskim demokracijama i po devedesetak posto birača poznavalo samo jedan izbor. Glasovalo se isto svaki put. I naravno, izlazilo se na izbore u najboljem odijelu.

Takvo rasulo masovnih stranaka u Europi vlada već duže i Njemačka je možda čak među posljednjim zemljama koju to ozbiljno pogađa. U šezdesetima i sedamdesetima je u europskim demokracijama i po devedesetak posto birača poznavalo samo jedan izbor: ili si “crn” – konzervativan, u pravilu sljedbenik kršćanskih vrijednosti, ili si “crven”, socijaldemokrat. Glasovalo se isto svaki put, nečuveno je bilo da član obitelji ili prijatelj glasuje drugačije, a i djeca će glasovati isto, najkasnije “kad se opamete”. Bilo je buntovnih stranaka na oba kraja političkog spektra, bilo je i regionalnih stranaka. Ali se od Skandinavije do Mediterana znalo “gdje nam je mjesto”. I naravno, izlazilo se na izbore u najboljem odijelu. “Naše” se ne može ostaviti na cjedilu.

Hans-Peter Friedrich: Osipanju masovnih stranaka isti je uzrok kao i ospipanju svih drugih društvenih institucija

Na ta vremena podsjeća Hans-Peter Friedrich, političar bavarskog CSU-a u listu Cicero od ovog svibnja, makar njegov sažetak neminovno ima i primjesu nostalgije. Jer njegov je zaključak da je osipanje masovnih i narodnih stranaka (samo u Njemačkoj se ta dva pojma preklapaju u pojmu Volkspartei, već u Austriji “narodna” znači samo konzervativnu)  isti proces koji je uzrok osipanju svih drugih društvenih institucija: sve je manje stabilnih obitelji, u Crkvama je sve manje vjernika, čak i udruge i klubovi jednostavno – odumiru. Često i doslovce, jer u takvim čvrstim strukturama svoje mjesto nalaze još samo osobe u visokoj životnoj dobi. Stvaraju se nove forme zajedništva, u pravilu građanske inicijative vezane samo za jedan projekt. Vrhunac su svakako socijalne mreže koje mogu doprijeti do enormnog broja korisnika, ali njihov politički angažman često traje koliko i jedan klik mišem.

Stranke sve više okreću od građana i pretvaraju u “poludržavne agencije ili čak dijelove države”, konstatira politolog Richard Stöss. Jedva da još postoje razlike između etabliranih stranaka. Globalno gospodarstvo već odavno nije tek pratioc nacionalnih vlada kojima će poslušno puniti proračun, nego aktivni politički čimbenik koji je u stanju diktirati političke vrijednosti

Po Friedrichu, povijesni doprinos narodnih stranaka za društvo je upravo golemo: za razliku od akcionizma, one ne slijede kratkoročne ciljeve. One se smatraju odgovornima za oblikovanje čitavog društva i svih političkih segmenata. To je, priznaje ovaj političar, često nespektakularno, ponekad čak i dosadno jer se ne smatraju obaveznim objavljivati tek jednostavne parole. Ali na taj način se stvara pouzdanost i odgovornost koji su  desetljećima obilježavali politički život Njemačke. On je pridonio i gospodarskom napretku i stabilnosti društva.

Važna je uloga takvih stranaka i da su integrativni element društva.  U pravilu su otvorene svim društvenim slojevima i svakom stupnju obrazovanja. U tom smislu Friedrich, kao odličan primjer, navodi  već spomenutog Franz-Josefa Straußa koji ne samo da je u mladosti dobio čak i nagradu kao najbolji maturant Bavarske, nego je bio i sin mesara iz jednog minhenskog predgrađa. A iako Friedrich osporava socijaldemokratima status Vokspartei jer je SPD izvorno tek interesna stranka određene socijalne skupine: radnika i posloprimaca, u širem smislu rečeno doista pogađa sve masovne stranke.

Wolfram Weimer upozorava na mizernu bilancu velike koalicije

Atomizacija društva često se spominje kao argument i u drugim analizama. Konačno, samo na ovim izborima u Njemačkoj su građani mogli birati između 42 stranke i njihov spektar seže od ekoloških anarhista i stranke umirovljenika pa do komunističke partije Njemačke i stranke Die Partei – koja je ušla čak i  Europski parlament, makar je potekla iz jednog satiričnog lista.  Ali to ne znači veću politizaciju društva: Oskar Niedermayer u radnim spisima Centra Otto Stammer 2015. upozorava kako je još 1990. 3,65% građana imalo stranačku knjižicu neke od etabliranih stranaka, 2013. ih je imalo još samo 1,81% – sa trendom čak rapidnog pada.

Samo na ovim izborima u Njemačkoj su građani mogli birati između 42 stranke i njihov spektar seže od ekoloških anarhista i stranke umirovljenika pa do komunističke partije Njemačke i stranke Die Partei – koja je ušla čak i  Europski parlament, makar je potekla iz jednog satiričnog lista.  Ali to ne znači veću politizaciju društva

Stanjem u političkim strankama, kojima se i ustavima svugdje daje goleme ovlasti jer ih se smatra temeljem političkog artikuliranja društva, bavila se i Znanstvena služba Bundestaga koja je objavila i odličan sažetak naslovljen “Sve manja integrativna snaga narodnih stranaka: uzroci i mogućnosti djelovanja”. Ne opada samo broj članova nego i povjerenje u stranke.

Razlog je i što se stranke sve više okreću od građana i njihovog mišljenja i pretvaraju se u “poludržavne agencije ili čak dijelove države”, konstatira politolog Richard Stöss u dokumentu jedne rasprave koju je 2014. sazvala Zaklada Heinricha Bölla (bliska stranci zelenih). U današnjem društvu konsenzusa između etabliranih stranaka jedva da još postoje razlike, zaključuje Stöss. Naravno, tome je mnogo razloga i, ne na kraju, tu je i (globalno) gospodarstvo koje već odavno nije tek pratioc nacionalnih vlada kojima će poslušno puniti proračun, nego aktivni politički čimbenik koji je u stanju diktirati političke vrijednosti.

Ishod je neminovan, kako je utvrdila i Zaklada Friedrich Eberta (SPD) u istraživanju kojeg je dala provesti 2014. “Pored nedostatne odlučnosti, obim strankama (SPD i CDU/CSU) se prigovara prevrtljivost i nedostatak profila. Građani imaju sve više problema raspoznati za što se zalažu stranke i u čemu se razlikuju”, piše u nalazu ove Zaklade. U konkretnom političkim procesu je stanje još gore: za list The European Wolfram Weimer upozorava na “Mizernu bilancu velike koalicije” koja je imala povijesnu priliku sa uvjerljivom većinom u parlamentu posegnuti i za najvećim reformama – u obrazovanju, mirovinskom sustavu, radnim odnosima. Umjesto toga, zadovoljila se tek minimalnim ciljevima i to je onda i uzrok uspona prosvjedne, desničarske i populističke stranke kao što je alternativa za Njemačku (AfD). U tom smislu je čak i točna izjava, sada već bivše predsjednice AfD-a Frauke Petry kako su oni “termometar vrućice u društvu.”

Nema više vraćanja na staro

Zaklada Friedricha Eberta isto tako upozorava kako ionako vlada opći trend de-ideologizaciji društva. Slično kao i Friedrich, Zaklada upozorava kako to vodi sve manjoj vezanosti “svojoj” stranci. To je priroda i našeg današnjeg društva u kojem se ističe pojedinac, a ta sve veća heterogenost povećava i nezadovoljstvo masovnim strankama jer je nemoguće udovoljiti svim željama. I tu se lako nalazi potvrda u aktualnom političkom životu: ne samo da se tako cjepka čitav stranački spektar, nego se i u masovnim strankama pojavljuje sve dublji jaz između frakcija. To osobito vidi među njemačkim kršćanskim demokratima i sve većem jazu između CDU-a i bavarskog CSU-a, ali i u svakoj od tih stranaka – i pogotovo u SPD-u, postoji još čitav niz frakcija koje još samo ista stranačka iskaznica drži na okupu.

Nije točno da današnje društvo nije zaintresirano za politiku. Prate se izjave i polemike, ali  ta golema kakofonija političkih stavova i mišljenja i u medijima i na socijalnim mrežama zapravo vodi posve suprotnom učinku: kaosu i rezignaciji. Neizlasku na izbore

Zapravo jedva da će se naći neko mišljenje i analiza koja će tvrditi da je ikad više moguć povratak u “stara dobra vremena” masovnih strankaka koje će onda i vladati desetljećima. Ali to opće nepovjerenje prema političkim strankama navelo je čak i da se u travnju prošle godine okupe glavni tajnici i poslovođe praktično svih etabliranih njemačkih stranaka, CDU-a, SPD-a, ljevice, zelenih i liberala kako bi – u studiji “Stranke 2025” – raspravljali o budućnosti političkog života. Sa mnogo toga što je rečeno odmah su se svi složili: nije točno da današnje društvo nije zaintresirano za politiku. Prate se izjave i polemike, ali  ta golema kakofonija političkih stavova i mišljenja i u medijima i na socijalnim mrežama zapravo vodi posve suprotnom učinku: kaosu i rezignaciji. Drugim riječima, neizlasku na izbore.

Rješenja – građanima omogućiti odluke

Rješenja ima i neka od njih su doista posve jednostavna: članove stranaka, ali i zainteresiranu publiku treba mnogo više uključiti u proces donošenja odluka. Apsurdno je da je tome prepreka i postojeći zakon o strankama: on propisuje održavanje stranačkih kongresa kao najviših institucija političkih stranaka, ali učinak je i tu suprotan. Izgubljeni u masi okupljenoj u nekoj sportskoj dvorani ili kongresnom centru, članovi imaju dojam kako ih se još manje pita nego kada bi svoje mišljenje izrazili preko internetskih foruma stranke. Strankama treba dati više prostora da eksperimentiraju kako da uključe što više građana u postupak donošenja odluka. I naravno, da onda te odluke dosljednije i provode.

Ali za takve korjenite promjene političkog života sad nema vremena. Predsjednik doduše nema rok do kojeg mora raspustiti vladu prethodnog saziva, ali Bundestag je taj koji u novom sazivu u neko doba mora glasovati o mogućem novom mandataru – odnosno mandatarki. Bez koalicije, nitko neće dobiti apsolutnu većinu. Najkasnije nakon dva tjedna glasuje se još jednom, a onda po treći put kada mandat dobiva osoba sa samo najvećim brojem glasova. Predsjednik onda povjerava toj osobi zadaću formiranja vlade – ili raspušta Bundestag i saziva nove izbore. Što će od svega toga biti? Da li će se Jamajka ipak vratiti pregovaračkom stolu? Da li će se SPD ipak odvažiti na još jednu veliku koaliciju, kao što se sve glasnije od njega traži? Da li će ona biti sa Angelom Merkel na čelu vlade ili sa nekim drugim predstavnikom kršćanskih demokrata? Možda baš svaki građanin Njemačke o tome ima svoje mišljenje, ali formalno još nema drugog načina da to mišljenje iskaže – osim opet glasačkim listićem.