EKONOMISTI I NEJEDNAKOSTI (2)

Nejednakosti u svijetu, manje ili veće?

Ivo Bićanić / 20. travnja 2017. / Članci / čita se 8 minuta

U drugom članku o nejednakosti opisuje se kako je ta tema postala nezaobilazna sastavnica ekonomskih istraživanja, u kakvoj je vezi s rastom te se postavlja pitanje rastu li nejednakosti na svjetskoj razini ili gospodarstva konvergiraju

EKONOMISTI I NEJEDNAKOSTI (1): Kako su ekonomisti potiskivali pitanje nejednakosti

Treći izlazak iz rezervata INEQ roda, istraživača ekonomskih nejednakosti, počeo je krajem 20. stoljeća, ubrzao se početkom 21. stoljeća i, koliko se sada čini, još je u zamahu. Ovaj izlazak razlikuje se od prethodnih jer je promijenio stanje u ECON plemenu. Nakon njega je istraživanje ekonomskih nejednakosti ravnopravno drugim područjima istraživanja.

Razbijeno je neoklasično razdvajanje i temelji na kojima su se pitanja ekonomskih nejednakosti mogla smatrati drugorazrednim, pitanjima koja će se sama od sebe srediti. Sada je jasno da uzroci nejednakosti i razina nejednakosti utječu na ishod opće ravnoteže, da staza rasta do ravnoteže generira neopravdane nejednakosti koje onda izazivaju neefikasnosti jer vode u loše ravnoteže i u tom smislu se više ne mogu zanemariti. Ne samo ECON pleme nego i šira javnost sada je postala svjesna važnosti rezultata istraživanja ekonomskih nejednakosti.

Za ovo uključivanje istraživanja ekonomskih nejednakosti u maticu ekonomskih istraživanja zaslužan je splet okolnosti. Prvo, objavljeni su novi rezultati tradicionalnih istraživanja nejednakosti, ali su otvorena i nova područja. Raspoložive serije novih podataka su pak potakle nova primijenjena istraživanja. Kada se dogodio pomak zanimanja već su neki važni rezultati o nejednakosti bili spremni.

Drugo, važni su bili i novi smjerovi teorijskih i primijenjenih istraživanja izvan INEQ roda, koji su morali, po prirodi stvari, uključivati ekonomske nejednakosti. Vezani su uz ekonomiku rasta. Prvi se istraživački smjer tiče konvergencije, to je pitanje ekonomskih nejednakosti na razini svjetskog gospodarstva, a drugi tehničkog napretka i njegove pristranosti. I istraživanja iz međunarodne razmjene i utjecaja globalizacije povećali su svijest o neizbježnom utjecaju nejednakosti.

Institucije i Piketty

 Na koncu, nejednakosti nije mogla izbjeći ni rastuća svijest o važnosti institucija i osobito institucija na tržištu rada. Posebna sastavnica spleta okolnosti je Velika recesija jer u silazećem dijelu ciklusa je uvijek veća osjetljivost na ekonomske nejednakosti i pravdu. Sretna je okolnost bila da je prije kraja recesije objavljena Pikettyjeva knjiga, koja je postala nezaobilazna tema rasprave jer se bavila sekuluranim promjenama makroekonomske raspodjele (profita i nadnica) i raspodjele bogatstva pa se tako odnosi baš na one vidove nejednakosti u vezi kojih se povećala osjetljivost.

Poslijedica svega toga je da je danas imamo dvije nove stilizirane činjenice o stanju svjetskog gospodarstva. Prva je da ekonomske nejednakosti rastu. Druga je da je rast uveliko poslijedica promjena u gornjem dijelu raspodjele. To nije potvrđeno samo radovima istraživača INEQ roda nego cijelog ECON plemena a i u radovima međunarodnih ekonomskih institucija.

Rezultati istraživanja

Novi rezultati istražavača ekonomskih nejednakosti koji su dali temelj novoj stiliziranoj činjenici su u tri područja. Prvo se tiče sada neospornog rasta nejednakosti raspodjele dohotka u nekim visoko razvijenim zemljama (osobito Sjedinjenim Državama i Ujedinjeniom kraljevstvu, ali i drugima). U njima je izračunat rast nejednakosti pa je Kuznetsova ‘U’ krivulja zamijenjena novom ‘W’ krivuljom. Sada ima mnogo radova koji to potvrđuju (vidi na primjer Aktinson (2007), Deaton (2013), OECD (2014)).

Drugi rezultat tiče se raspodjele bogatstva gdje su izmjerene vrlo velike nejednakosti raspodjele imovine koje nisu različite od onih s početka stoljeća (zato neki govore o povratku u ‘pozlaćeno doba’ (gilded age), vidi Piketty i Zucman (2014)).

Oduvijek se znalo da su nejednakosti raspodjele imovine vrlo velike, čak i u zemljama niske nejednakosti dohodaka kao Švedskoj, no noviji rezultati su dali ne samo potporu tom zaključku nego su pokazali da su te nejednakosti izuzetno visoke i da rastu. U tom duhu također su istraživači posvetili posebnu pažnju promjema u gornjih 10 posto i opazili da se taj dio raspodjele odvaja od ostatka (vidi Atkinson i Piketty (2007), OECD (2014)).

Treći rezultat odnosi se na ponovno razmatranje odnosa nejednakosti i rasta. Od šezdesetih se naglašavalo da nejednakosti pogoduju rastu (jer koncentiraju kapital, povećavaju štednju i povećavaju sklonosti riziku) ali od sedamdesetih veću pažnju dobiva rezultat da pretjerane nejednakosti mogu štetiti rastu. Ti su rezultati važni prvenstveno zbog implikacija za političku ekonomiju (vidi Alesina i Perotti (1996) i Kelly (2000)). Početkom stoljeća su ti rezultati ponovo ispitivani, Ostry et al (2014) i van der Welde i Milanović (2014).

Tomu treba dodati još dva novija poručja istraživanja. Prvo se tiče sve većeg zanimanja za raspodjelu i nejednakosti raspodjele unutar obitelji. Ekonomisti koji su se bavili siromaštvom oduvijek su znali za taj problem no sada je pažljivije istražen i uočena je njegova velika važnost. Drugi smjer istraživanja bavi se međugeneracijskom mobilnosti. Za ekonomiste je to nova tema i bavljenje time ima vrlo velike probleme sa podacima. No neki prvi rezultati, na primjer da Danska ima manju međugeneracijsku mobilnost od Amerike, potakli su zanimanje istraživača.

Konvergencija

Neoklasični model rasta sa egzogenim tehničkim napretkom (Solow-Swannov model) još uvijek je prevladavajući model rasta kojim se služe u ECON plemenu. On ima vrlo precizne rezultate apsulutne konvergencije (ili bezuvjetne β-konvergencije).

Taj model predviđa da tokom vremena logika ekonomskog donošenja odluka i tržišno okruženje vodi sva gospodarstva na jednu svima zajedničku ravnotežnu stazu dugoročnog rasta i da je stopa rasta na toj stazi jednaka stopi rasta tehnološkog napretka. Postoji apsulutna konvergencija. To podrazumijeva da se tokom vremena nejednakosti među zemljama smanjuju pa postoji i σ-konvergencija.

To je provjerljiv rezultat. Kada su se osamdesetih pojavile dovoljno velike baze podataka za dovoljno dugo razdoblje počeo je ogromni istraživački napor provjere tih zaključaka. Ekonometrijska provjera se ograničila na razoblje nakon 1960, nešto manje rigorozna na razdoblje do Prve industrijske revolucije.

Rezultati tih istraživanja su mješoviti. Ostali su neki čvrsti zagovaratelji apsulutne konvergencije, Barro i Sala-I-Martin (1991) ili Sala-I-Martin (1996), koji odnedavno u rezultatima imaju veliku potporu u visokim stopama rasta Indije i Kine (obje preko milijarde stanovnika).

Postoje autori koji vide rast nejednakosti na razini svijeta bilo kada se radi o državama, Pritchett (1997) ili svjetske raspodjele stanovnika prema visini dohotka. Milanović (2002) je izračunao da svjetski Gini raste. Kada uzmu u obzir nejednakosti unutar zemalja (recimo Latinske Amerike, Indije i Kine) taj rast vide i oni koji su izmjerili konvergenciju i pad siromaštva (opet zbog Kine) kao Sala-I-Martin (2006).

Treća grupa rezultata prepoznaje konvergenciju klubova ili uvjetnu β-konvergenciju gdje slične zemlje konvergiraju na svoje staze ravnotežnog rasta ali te staze međusobno ne konvergiraju (vidi Quah (1996) ili Abramovits (1986)). Ovdje su navedeni prvi rezultati, no u sva četiri prustupa su odonda generirala vrlo bogate istraživačke rezultete.

Osim ovih istraživanja koja su mjerile nejednakosti generirane rastom u novije dobe istraživači su proširili razdoblje istraživanja svjetskih nejednakosti par sto godina unatrag, vidi Jones (1997), Fouquet i Broadberry (2015). Tu se svjetske nejednakosti izvode iz Prve industrijske revolucije pa čak i od Velikog i Malog razdvajanja koje je bilo prije nje.

U trećem nastavku bit će predstavljena istraživanja o utjecaju globalizacije, tehnološkog napretka i institucija na ekonomske nejednakosti.