Demografija

Nije svuda isto. Većina zemalja u Europi ima pozitivan prirodni prirast stanovništva. Ne i Hrvatska

Matija Kroflin / 9. lipnja 2017. / Članci / čita se 12 minuta

Od tranzicijskih zemalja nižu stopu fertiliteta od Hrvatske imala je 2015. samo Poljska. Osim baltičkih zemalja tranzicijske zemlje bilježe zadnjih godina bolje trendove kretanja stanovništva od Hrvatske, u kojoj je od 1991. broj umrlih veći od broja rođenih, iz koje se od 2009. više iseljava nego useljava, a od ulaska u EU gubitak je 85.000 stanovnika

Od početka krize 2009., a od ulaska u EU 2013. još intenzivnije, demografski su trendovi u Hrvatskoj sve lošiji i lošiji. U Hrvatskoj se od 1990. rađa manji broj ljudi nego što ih umire, a i saldo migracija je od 2009. negativan.

Stvari stoje možda i lošije nego što pokazuje statistika. Popisi stanovništva nisu usporedivi, a naši službeni podaci o iseljavanju u Njemačku i njemački podaci o useljavanju Hrvata u Njemačku, drastično se razlikuju. Naša statistika bilježi da je u 2015. u Njemačku odselilo 12.325, a njemačka statistika bilježi da ih je doselilo 50.646.

Kako je to i zašto moguće? Odgovor vjerojatno leži u činjenici da upravo politika, kojoj su često puna usta demografije, guta knedle kada su u pitanju stvarni razmjeri iseljavanja iz Hrvatske. Nema ni adekvatan odgovor ni opravdanje za takve trendove, pa je očito bolje držati se neadekvatanog načina praćenja podataka koji podcjenjuje razmjere iseljavanja.

Demografi s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu u svojoj analizi iz 2014. situaciju u RH opisuju  na sljedeći način:

„Demografska slika Hrvatske u 21. stoljeću očituje se s nekoliko karakterističnih procesa: neprekidnom prirodnom depopulacijom odnosno većim brojem umrlih nego živorođenih, starenjem stanovništva te disbalansima u dobnoj strukturi stanovništva, kontinuiranim povećanjem očekivanog trajanja života pri rođenju i pozitivnim saldom neto migracija s inozemstvom, koje je ipak od 2009. godine poprimilo negativni predznak.“ (vidi ovdje, str. 3.)

Stanje stvari

Prema privremenim procjenama Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je sredinom 2016. živjelo 4.170,6 tisuća osoba, odnosno 85 tisuća ili 2 posto manje nego 2013. (ulazak u EU) te 100.000 ili 2,6 posto manje stanovnika nego 2011. (zadnji popis stanovništva). Ako se ti podaci usporede s procjenom DZS o broju stanovnika na 31.12. 2001. (revidiranom sukladno popisu iz 2011.) – Hrvatska je u posljednjih 15 godina izgubila 134.000 stanovnika ili 3,1 posto ukupnog stanovništva. To je više od cjelokupnog stanovništva Rijeke, trećeg najvećeg grada u RH.

Navedeni podaci govore o jačanju tih trendova od ulaska u EU. Da se posljednjih godina stvari razvijaju loše pokazuje i Slika 1. s podacima Eurostata o prosječnom broju stanovnika od 1960. do 2015. Na slici je vidljivo da je konstantan trend pada stanovništva RH od 2009. usporediv jedino s periodom od 1994. do 2000. Pritom treba imati na umu da je riječ o relativno dugom periodu te da popisi stanovništva na kojima se temelje ovakve serije podataka nisu metodološki posve usporedivi. K tome, svima je poznato da je od 1991. do 1995. u Hrvatskoj bio rat te je na smanjenje broja stanovnika utjecala kako pogibija tako i prisilno iseljevanje stanovnistva medju kojima i vise od 200.000 Srba od kojih su mnogi sad u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

No, opci trendovi koje ovakvi podaci pokazuju vrlo su vjerojatno pouzdani, a omogućavaju i međunarodne usporedbe prema kojima se vidi da Hrvatska posljednjih godina ima demografskih problema te da izuzev baltičkih zemalja tranzicijske zemlje bilježe zadnjih godina bolje trendove kretanja stanovništva od RH.

Za sada, u Hrvatskoj se jako mnogo priča o demografiji, ali zapravo nema nikakve relevantne pronatalitetne politike, dok se useljenička politika uopće ne spominje.

Slika 1. Kretanje prosječnog broja stanovnika u RH od 1960. do 2015.

Prirodna depopulacija

Promjene stanovništva mogu biti prirodne (razlika broja umrlih i rođenih) ili uzrokovane migracijama (useljavanje i iseljavanje).

Slika 2. pokazuje kako je prema podacima Eurostata u Hrvatskoj od 1960. do 1990. broj rođenih bio veći od broja umrlih i stanovništvo je prirodnim putem raslo. Trend se 1991. mijenja i u periodu od 1991. do 2015. broj rođenih je manji nego umrlih. Od 2009. vidi se stanoviti trend intenziviranja takvog negativnog kretanja, a najveći nesrazmjer zabilježen je 2015. kada je broj rođenih bio za 16.702 manji nego broj umrlih, što je otprilike jednako broju stanovnika Poreča.

Slika 2. Prirodno kretanje stanovništva u RH od 1960. do 2015.

Takva kretanja rezultat su starenja stanovništva i niske stope fertiliteta.

Demografi ističu kako se 2002. dogodio značaj demografski preokret. Naime, te je godine posljednji puta broj djece mlađe od 15 godina bio brojniji od osoba starijih od 65 godina. 2014. broj starijih osoba bio je oko 25 posto veći od populacije mlađe od 15 (vidi ovdje, str. 4.) Nadalje, prema podacima Eurostata ukupna stopa fertiliteta u Hrvatskoj je 2015. bila svega 1,4. Da bi se stanovništvo obnavljalo ta bi stopa trebala biti veća od 2.

Prosjek Hrvatske od 2001. do početka krize 2009. bio je 1,48 i iako je bio ispod prosjeka EU, Hrvatska je po tom pokazatelju barem dobro stajala u skupini tranzicijskih zemalja. Višu stopu imali su jedino Estonci. Ekonomska kriza očito je Hrvatsku jako pogodila i po pitanju rađanja djece te je 2015. nižu stopu od Hrvatske u skupni tranzicijskih zemalja imala jedino Poljska.

No, da bi stvar bila još lošija, demografi ističu kako se ti trendovi u RH ne trebaju pripisati općim trendovima u Europi jer situacija nije svugdje loša kao u Hrvatskoj te većina zemalja u EU ima pozitivan prirodni prirast. Zaključuju: „može se donijeti zaključak kako demografska kretanja u Hrvatskoj prikazana osnovnim pokazateljima… ne prate ona u većini zemalja EU i prosječne europske demografske trendove...“ (vidi ovdje, str. 5.). Pritom zaključuju: „Natalitet u Hrvatskoj danas je toliko nizak da je bez imigracije smanjenje broja stanovnika neizbježno.“ (vidi ovdje, str. 45)

Iseljavanje – statistika ne pokazuje prave razmjere katastrofe

No, bez obzira na to što su podaci o padu nataliteta već dugo poznati u Hrvatskoj se ne govori o imigraciji već o emigraciji, odnosno iseljavanju stanovništva i paradoksalno, pritom se zapravo ne zna koliko se ljudi iseljava.

Slika 3. pokazuje službene podatke DZS o razlici useljenih i iseljenih osoba od 2001. do 2015. te je vidljivo da 2009. i po tom pokazatelju dolazi do preokreta trenda te se iz Hrvatske počinje više iseljavati, nego useljavati. Najgora je situacija ponovno u 2015. u kojoj je migracijski saldo negativan za 17.945 osoba. U toj godini od ukupnog broja iseljenih 40 posto populacije bilo je u dobi od 25 do 40 godina, a s obzirom da podaci bilježe kako je te godine iselilo i 5.725 osoba mlađih od 20 godina može se zaključiti da se iseljavaju cijele obitelji, ne samo pojedinci, što je trend koji je intenziviran od početka krize, a posebno s ulaskom u EU. Uz podatke o dobi, DZS objavljuje još podatke o spolu osoba koje iseljavaju i državi u koju odlaze.

Slika 3. Razlika useljenih i iseljenih u RH od 2001. do 2015.

Izvor: DZS

Dakle, kada se negativnom saldu migracija od  17.945 osoba doda prirodna depopulacija od 16.702 osobe, koliko je 2015. bilo više umrlih nego rođenih, Hrvatska je samo u toj godini izgubila 34.647 stanovnika ili grad veličine Vinkovaca.

Njemačka statistika pokazuje još lošije brojke

Nažalost, stvari su vjerojatno još i gore od toga. Kao što je već spomenuto popisi stanovništva metodološki su neusklađeni i teško je na konzistentan način pratiti dugoročna kretanja stanovništva, no još je veći problem praćenje stanovništva, posebno vanjske migracije u međupopisnom razdoblju. Razlog tome je što u Hrvatskoj do sada nije postojala politička volja da se uspostavi sustav koji bi omogućavao preciznije praćenje kretanja stanovništva. Službena statistika o migracijama koju objavljuje DZS temelji se na podacima MUP-a o prijavama/odjavama prebivališta. Takva statistika je manjkava jer ljudi prilikom iseljavanja ne odjavljuju prebivališta u RH što znači da službena statistika podcjenjuje veličinu stvarnog iseljavanja (o problemima statistike vidi više ovdje).

U tom kontekstu interesantni su podaci vezani uz Njemačku. Prema podacima DZS iz Hrvatske je 2015. ukupno odseljeno 29.651 osoba. Od toga najviše u Njemačku – 12.325 osoba. Iste godine ih je iz Njemačke doselilo 1.770 pa je saldo migracija s Njemačkom negativan za 10.550 osoba.

No, podaci njemačkog Saveznog ureda za migracije i izbjeglice (vidi ovdje) pokazuju kako je u 2015. u Njemačku uselilo čak 50.646 Hrvata. Razlika u odnosu na službene podatke DZS-a iznosi ogromnih 38.321 osobu. Njemački podaci pokazuju i kako je 2015. iz Njemačke u druge države iselilo 11.789 osoba te je neto povećanje broja Hrvata u Njemačkoj iznosilo 38.857 osoba. Ti podaci pokazuju ogroman disbalans između naše i njemačke statistike i ukazuju na potrebu boljeg i preciznijeg praćenja kretanja stanovništva u RH.

Od vitalnog je interesa za svaku državu da ima kvalitetne podatke o kretanju  stanovništva. Ti su podaci i preduvjet za kvalitetnije projekcije demografskih kretanja koje su pak bitne za dugoročno planiranje kretanja tržišta rada, stanja u mirovinskom i zdravstvenom sustavu te osnovni alat za donošenje različitog spektra dugoročnih politika.

Vlada na zmaja juriša čačkalicom

U sjeni svih političkih turbulencija posljednjih dana, Sabor je 8. svibnja raspravljao o Prijedlogu Izmjena i dopuna Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, a Vlada RH je istog dana u drugo čitanje uputila konačni Prijedlog zakona o subvencioniranju stambenih kredita.

Oba ta zakona predložena su upravo uz obrazloženje da bi mogli i trebali utjecati na određene promjene u negativnim demografskim kretanjima. Prvim zakonom povećavaju se određena materijalna prava roditelja, odnosno podiže se naknada za vrijeme korištenja roditeljskih i rodiljnih dopusta za zaposlene i samozaposlene roditelje sa 2.661 kn na 3.991 kn te za nezaposlene i roditelje koji ostvaruju drugi dohodak, poljoprivrednike ili majke izvan sustava rada s 1.663 na 2.328 kn.

Drugi zakon se tiče kratkotrajnog (godinu dana ili do iscrpljivanja predviđenih novaca) subvencioniranja stambenih kredita te se odnosi na osobe mlađe od 45 godina koje kupuju prvu nekretninu, veću nekretninu ili kuću. Subvencija će se provoditi kroz nešto nižu kamatu na kredit za vrijeme trajanja same subvencije te kroz financiranje 50 posto anuiteta kredita u prvih 4 godine (za svako dodatno dijete taj rok se produljuje još za dvije godine) od strane države. U čl. 1. tog Zakona stoji: Ovim se Zakonom u svrhu poticanja demografske obnove društva, urbane regeneracije naselja, te smanjenja iseljavanja mladih obitelji i pomoći građanima uređuje subvencioniranje stambenih kredita…“

Dakle, pohvalno je da je Vlada odlučila nešto napraviti po pitanju demografije i od ovih mjera sigurno će koristi imati roditelji i jedan uži dio ljudi koji planira kupovinu stana tijekom ovog ljeta. No, da li se ta dva zakona mogu nositi s negativnim, dugotrajnim i vrlo teško promjenjivim demografskim trendovima prikazanim u ovom tekstu. Odgovor je – sigurno NE. Ovi potezi Vlade su nedovoljni da bilo što promijene, a neki raniji, poput jačanja mjere stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) bili su kontraproduktivni. No, što bi Vlada konkretno i dodatno trebala raditi kako bi utjecala na negativne demografske trendove, bit će tema jednog drugog teksta. Ovime je autor htio dati samo kratak pregled osnovnih trendova i dati svojevrsnu potvrdu osnovnih tvrdnji koje se provlače javnošću:

  • Hrvatska gubi stanovništvo, posebno od početka krize i ulaska u EU
  • Stanovništvo opada zbog smanjenja nataliteta i zbog iseljavanja – na što je oboje očigledno djelovala kriza
  • Statistika o stanovništvu je relativno manjkava i razmjeri iseljavanja vjerojatno su veći od onoga što pokazuje službena statistika
  • Vlada za sada ne reagira na adekvatan način
  • Matija Kroflin po struci je makroekonomist, a zaposlen je u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja