knjige i ideje

Rasprava o euru: Zašto cijeli svijet ne prihvati jednu valutu, nego ih, neočekivano, ima sve više?

Željko Ivanković / 19. srpnja 2020. / Publikacije Rasprave / čita se 23 minute

Euro ima problem demokratskog deficita. Ekonomiste to ne brine, piše Željko Ivanković u zaključku članka u kojem u prvom dijelu iz voluminoznog zbornika History of Money and Currency izdvaja temu o monetarnom pluralizmu, u drugom dijelu prikazuje diskusiju o euru, a u trećem dijelu, u povodu rasta broja komplementarnih i privatnih valuta iznosi neke elemente institucionalne teorije novca koja novčani sustav, jedini način pravilnog razumijevanja novca, smješta u konačnici u politički sustav, a koji je pogled u Hrvatskoj potisnut. Zašto

  • Naslovna ilustracija: Karlo Veliki (747.- 814.), začetnik novog ujedinjenja Europe, uz ostalo i svojom imaginarnom novčanom jedinicom librom (Albrecht Dürer oko 1600.)

I

Zbornici su znanstveni žanr. Glavninu proizvodnje znanstvenog pogona danas čine znanstveni radovi, koji su, po prirodi stvari, metodološki i sadržajno fokusirani, ograničeni. Iako su pokušaji velikih autorskih sinteza sve rjeđi, znanost nikako da se oslobodi težnje prema sveobuhvatnosti. U doba kad je internet zamijenio mnoge funkcije koje su prije ispunjavale enciklopedije i leksikoni, zbornici su jedan od načina zadovoljavanja te težnje prema obuhvatnosti.

U žanrovima obično postoji niska, srednja, visoka inačica/produkcija. Mnogi prosječni, gotovo rutinski zbornici nastaju nakon konferencija, seminara i drugih sličnih okupljanja znanstvenika. Ima ih međutim i vrlo ambicioznih, u koje se ubraja Handbook of the History of Money and Currency (Springer, siječanj 2020), čijih su više od tisuću stranica i 40 poglavlja o povijesti novca i novčanih sustava, produbljenih istraživanjima, analizom i teorijom novca uredili Stefano Battilossi, Youssef Cassis i Kazuhiko Yago. U njegovom Predgovoru stoji da pokriva ‘sva relevantna pitanja’, ‘od antike do danas’, metodološki se odlikuje teorijskim uvidima i najnovijim (‘state of the art’) multidisciplinarnim pristupom, te predstavlja ‘impresivan kolektivni napor’ i ‘kulminaciju pedesetak godina istraživanja’ (monetarne povijesti).

U stvarnosti, riječ je o 40 preglednih i/ili problemskih članaka afirmiranih autora. Na primjer, Stefano Ugolini objavio je 2017. odlično ocijenjenu povijest i teoriju centralnog bankarstva, na koju se pozvao i prepričao je u poglavlju o centralnom bankarstvu. David Fox, autor prijelomne studije Property Rights in Money autor je poglavlja Money, Law, and Institutions.

Unatoč nakani da obuhvate sve znanje, enciklopedije ni prije interneta nisu uvrštavale baš sve. Ovaj se zbornik bavi samo poviješću novca, a ipak, nakon uvida u sadržaj u oči prvo upada koliko je već i samo to područje raznovrsno i složeno. Nije bilo mjesta da se azijskoj monetarnoj tradiciji posveti više od tri poglavlja (jedno o Japanu u doba Tokugawe, drugo o drevnoj i treće o Kini u doba Qing dinastije), a monetarna politika u Latinskoj Americi obrađena je samo u jednom poglavlju. Fenomen financijalizacije ne samo da nije dobio posebno poglavlje, nego se ni u drugima baš ne spominje. Ni pojedina poglavlja nisu cjelovit pregled raznovrsnih pristupa izabranoj temi nego je autor najčešće sintetizira na temelju svojeg teorijskog pogleda, a i na razini zbornika vidljiva je selekcija (ili redukcija) na teme iz tzv. nove monetarne i financijske povijesti, što već u Uvodu ističu autori Batillosi i Yago.  Svejedno, zbornik je izvor bogatog materijala za mnoge potencijalne analize. U ovom ću prikazu stvar dodatno suziti na pitanje koje se na različite načine provlači kroz cijeli sadržaj:

Zašto cijelu povijest novčanih sustava, a i najnovije doba, karakterizira pluralizam, a ne unitarizam, usprkos stalnim nastojanjima unifikacije? Zašto se ni globalizirani svijet nije ujedinio jednim sredstvom plaćanja, ili s tek nekoliko, tri, četiri vrste novca (što jedna teorija novca očekuje i preporučuje) nego je, naprotiv, različitih novčanih jedinica i sredstava plaćanja sve više, kako po širini (teritorijalno) tako i po dubini – na pojedinim se područjima može naći nekoliko vrsta novca, koji ispunjavaju različite svrhe? Kako gledani iz tog kuta izgledaju euro i eurozona?

II

Prethodna pitanja nisu isisana iz prsta. Anders Ögren, autor 29. poglavlja o novčanim unijama (Currency Unions) analizira ideju da ‘cijeli svijet dijeli jednu, zajedničku valutu’ (str. 749), odnosno pretpostavljenu tendenciju da se broj valuta barem smanjuje, koja proistječe iz teorije o optimalnim valutnim područjima nobelovca Roberta Mundella, kojeg su nazivali i ‘ocem eura’.

Nešto manje strogo, riječima samog Mundella, teza glasi:

‘Kad bi svijet bio podijeljen u regije unutar kojih bi postojala mobilnost faktora, tada bi svaka od tih regija imala svoju valutu koja bi fluktuirala u odnosu na ostale valute.’ (str. 750, prema Mundell, 1961: A theory of optimum currency areas. Am. Econ. Rev, str. 663)

Nasuprot tome, u drugoj polovici 20. stoljeća broj se država povećao s nešto više od sedamdeset do dvjestotinjak, i uz neke iznimke svaka ima svoj novac. ‘Osim ako netko vjeruje da je država po definiciji optimalno novčano područje, ili je 1947. bilo premalo valuta, ili ih je danas previše. Ustvari, rastuća integracija međunarodnog tržišta implicira da bi optimalni broj valuta tendirao smanjenju, prije nego utrostručenju kao što se dogodilo’, citira Ögren (str. 751) članak Currency unions (Alesina i Barro 2000).

Teorija o optimalnom valutnom području podrazumijeva u područjima jedinstvene valute visoku mobilnost rada i kapitala i harmoniziran poslovni ciklus, ali ni proračun za ublažavanje neravnomjernih efekata ekonomskih šokovanije nije suvišan. No, umjesto da se u sve integriranijoj svjetskoj ekonomiji i u regionalnim ekonomijama, poput europske, broj valuta smanjuje, njihov se broj čak povećava. Francuska svjedoči najvećem rastu broja lokalnih i privatnih valuta kojih je u 2018. godini bilo pedesetak, no ima ih u Italiji, u Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Državama i u cijelom svijetu (poglavlje Complementary Currencies, str 500 i dalje)[i].

Pitanje monetarnog pluralizma u zborniku se pojavljuje u poglavlju o Greshamovom zakonu (prema kojem loš novac istiskuje dobar novac), u poglavlju o komplementarnim valutama, koje se uz ostalo bavi i kriptovalutama, u seriji poglavlja o monetarnim integracijama koja u Europi kulminira eurom, kao i u nekolicini drugih poglavlja, iz kojih proistječe da je oduvijek i sveprisutan. Monetarni je pluralizam tema i teorijskih razmatranja (u kojima je, rekao bih, jedino i moguće tražiti zaokružen odgovor) a u kojima se zbornik ‘snažno oslanja’ na novu institucionalnu ekonomiku radi razumijevanja okruženja koje potiče kreiranje i upravljanje novcem (Uvod, str. 3).

‘Otac eura’ Robert Mundell, tvorac teorije o optimalnom valutnom području, bio je gost na dubrovačkoj konferenciji Hrvatske narodne banke 1996. godine

Prema mojem sudu, upravo je tu ključ. Ekonomisti novac opisuju funkcijama – plaćanje, mjera vrijednosti, oblik štednje, no novac nije odvojiv od novčanog sustava, od prava i načina kreiranja i upravljanja funkcijama novca. U nastavku se prikazuje kako je u zborniku predstavljena eurozona, koja se – kako se pokazuje – ne može dovoljno dobro razumjeti zanemari li se institucionalna perspektiva.  Euro je valuta bez države, što nije jedini razlog, vidjet će se kasnije, zbog kojeg se može argumentirano tvrditi da eurozona pati od demokratskog deficita. No, prvo će biti prikazane još dvije diskusije o jedinstvenoj europskoj valuti koje, premda vrlo česte i u nas, ne oslikavaju cjelovito europski novčani sustav. To su spor ‘monetarista’ i ‘ekonomista’ i pitanje svrhovite monetarne aktivnosti države.

III

Autor poglavlja o euru Emmanuel Mourlon-Druol stvaranje jedinstvene europske valute opisuje kroz spor ‘ekonomista’ i ‘monetarista’, teorijski pogled unekoliko komplementaran teoriji o optimalnom valutnom području. Prema ‘ekonomistima’, punu je, funkcionalnu, monetarnu integraciju moguće postići tek nakon ekonomske konvergencije zemalja članica. ‘Monetaristi’ obrću slijed – oni tvrde da već uvođenje jedinstvene valute (ili pristup njoj) potiče ekonomsku konvergenciju. U raspravu je dakle uveden odnos monete i razvijenosti područja na kojima ona funkcionira. (Razvijenost ekonomije treba razlikovati od tipa ekonomije koju u teoriji optimalnog valutnog područja karakterizira mobilnost faktora.)

Zanimljivo je zapažanje autora poglavlja Mourlon-Druola da su u vrijeme koncipiranja eurozone zagovornice ‘ekonomističkog’ pristupa bile sjeverne zemlje Zapadna Njemačka, Danska, Nizozemska, dok su ‘monetarizam’ (euro pa konvergencija) zagovarale Francuska, Italija i Europska komisija. Ispada da je razvijenijim sjevernim zemljama više odgovarala prvo konvergencija onda eurozona. Nakon krize iz 2008. ojačala je teza prema kojoj širenje eurozone i bez prethodne konvergencije odgovara razvijenim ekonomijama kako bi monetarnom politikom eksploatirale slabije, da euro odgovara sjeveru kako bi eksploatirao jug i Istok. Te su dvije teze, naravno, kontradiktorne. Razvijeniji su,doduše, kad se euro ipak proširio, mogli promijeniti stav i iskoristiti priliku da monetarnom politikom zaista eksploatiraju manje razvijene. Često su zaista interesi više nego uvjerljivost argumenata razlog za izbor ‘teorije’ koju pojedine zemlje i strane zastupaju. No, ovakve shematizme ipak valja uzimati cum grano salis: ponešto mogu objašnjavati, ali i u promijenjenim okolnostima više ne drže vodu.

Dojam je da je raspravu o uvođenju eura u Hrvatskoj diktirao i diktira ‘monetarizam’ (Mourlon-Druol naglašava da ovaj monetarizam nije onaj monetarizam Miltona Friedmana, no homonimija ne može biti posve slučajna). Dakle, zagovornici uvođenja eura u Hrvatskoj očekuju s njime snaženje ekonomske konvergencije. Može se tvrditi i suprotno, da primanje Hrvatske u eurozonu diktiraju ‘ekonomisti’, prema čijem će joj zahtjevu ulazak biti omogućen tek kad ispuni kriterije i ekonomija bude spremna za euro. No, ti se kriteriji odnose se na inflaciju, javni dug i proračunski deficit, a formalno ih može ispuniti i nerazvijena ekonomija. Nijedna ekonomska teorija ne pretpostavlja da ispunjavanje tih kriterija po sebi izaziva rast i konvergenciju. Iako promotori eura barem neizravno nastoje afirmirati tezu prijem potiče konvergenciju, riječ je o samo još jednoj u seriji ‘reformskih’ iluzija.

I ‘monetaristička’ teza pati od nedorečenosti i potencijalnih proturječja. Prema njoj (i teoriji optimalnog valutnog područja) novac je neutralni, vanjski instrument čija je glavna funkcija smanjenje transakcijskih troškova (str. 751). Tako shvaćen novac nije među faktorima ekonomskog razvitka. Iako dakle novac nije među faktorima razvitka, za ‘monetariste’ jedinstvena valuta ipak potiče konvergenciju.

K tome, zaključak da jedinstvena valuta potiče konvergenciju izaziva pitanje – kako? Kojim mehanizmom, kojim putem? Je li konvergencija u slučaju jedinstvene valute bezuvjetna? U Hrvatskoj se regionalne nejednakosti povećavaju unatoč tome što se regije služe jedinstvenom valutom (a imaju i zajedničku blagajnu). Slično je i u Italiji, gdje jug neprestano zaostaje za Sjeverom. Retoričko je pitanje može li se dogoditi da Hrvatska i nakon pristupa eurozoni nastavi zaostajanje?

Nova lokalna baskijska valuta – eusko

IV

Odnos novca i države neizbježan je aspekt ove teme. Uz teoriju optimalnih valutnih područja (tj. pitanje mobilnosti faktora) i odnos novca i razvoja (‘monetaristi’ vs. ‘ekonomisti’) odnos novca i države treće je teorijsko pitanje monetarnog pluralizma i unitarizma koje se reflektira u zborniku. To je ono pitanje koliko je euro funkcionalan i može li uopće opstati, ima li smisla da opstane, bez zajedničke fiskalne politike zemalja članica, bez zajedničke blagajne.

Premda je koncepcija novca kao neutralnog transakcijskog sredstva vrlo često deklarativno prihvaćena, u stvarnosti je potisnuta. Neprestana monetarna aktivnost svakidašnjica je suvremenih država.

Teza da se novcem ne može poticati razvoj, tj. da se državnom novčanom emisijom može samo kratkoročno rješavati urgentne probleme, ali da je to dugoročno kontraproduktivno, proistječe iz shvaćanja prema kojem je novac neutralan u odnosu na ekonomsku aktivnost. A stalno zadovoljavanje kratkoročnih interesa inherentno neefikasnom novčanom politikom, tj. neprestanim tiskanjem novca da se prevlada čas ovaj čas onaj problem, može zapriječiti dugoročni trend konvergencije koji je eventualno omogućen smanjenjem transakcijskih troškova. Često se dakle tvrdi da konvergenciju koju jedinstvena valuta omogućava zaustavlja (ili barem usporava) državni novčani intervencionizam.

Međutim, ako se problemi stalno pojavljuju, onda nisu kratkoročni, nego strukturna karakteristika. Neprestana monetarna aktivnost svakidašnjica je suvremenih država. To se čini radi prevladavanja manjih ili većih kriza, koje se uvijek iznova vraćaju, ili se ostvaruju neki selektivni industrijski ciljevi, čak i podizanje konkurentnosti. Premda je koncepcija novca kao neutralnog transakcijskog sredstva vrlo često deklarativno prihvaćena, u stvarnosti je potisnuta. Za adekvatno razumijevanje pojma novca i njegovih funkcija prethodne tri sheme nisu dovoljne.

V

Metodička razlika izvanjskog i unutrašnjeg novca (outside vs. inside money), koju autori Uvoda ističu već na početku (str 2) može pomoći razumijevanju motiva razvitka tradicionalnog i modernog monetarnog pluralizma i daljnjoj karakterizaciji eura. Prednost je tog razlikovanja što novac izravnije shvaća kao element šireg novčanog sustava. Vanjski novac, prema zborniku, izdaju monetarne vlasti, a unutrašnji novac predstavljaju privatne obaveze (liabilities), kao što su platni nalozi, mjenice, knjižni novac, bankovni depoziti itd.

Razlika izvanjskog i unutrašnjeg novca donekle se preklapa i s razlikom privatnog i državnog novca a inače je povezana i s raspravom o državnom i tržišnom porijeklu novca. Strane uključene u ekonomsku aktivnost kreiraju različite oblike unutrašnjeg novca (neki su spomenuti), a vanjski je novac onaj koji preuzimaju, uglavnom od države, ali ne nužno. Izvanjski i unutrašnji novac različit je od domaćeg i međunarodnog novca iako se, naravno, mogu preklapati.

Iz poglavlja 32, koje opisuje razvoj europske monetarne integracije jasno je da monetarni pluralizam nije bio a priori isključen. Jedinstvena valuta nije bila jedino razmatrano rješenje, raspravljao se sustav paralelnih valuta, obračunska jedinica u međunarodnoj razmjeni, integracija je prošla kroz ERM-fazu mehanizam usklađivanja tečajeva… (Usput, kod uvođenja kune, to jest antiinflacijskog programa iz 1993. raspravljalo se o sustavu s paralelnim valutama i ustvari je velika šteta što nije u potpunosti legaliziran, budući da ni danas, gotovo tri desetljeća poslije, velike transakcije i veliku štednju malo tko u Hrvatskoj obračunava u domaćoj valuti, čak ni HNB.)

Demokracija i centralno bankarstvo. Generalno vijeće Europske centralne banke

Centralnobankarski novac nije nužno vanjski ekonomskoj aktivnosti (što se može jasno iščitati iz poglavlja 33 o povijesti centralnog bankarstva čiji korijeni sežu u kasni Srednji vijek), no euro je vanjski novac koji kreiraju monetarne vlasti, a države ga propisuju kao zakonsko sredstvo plaćanja. Političkom terminologijom, euro ne proistječe iz ‘demokratizacije’ ekonomske aktivnosti. Iako je ovdje izabrani politički termin svojevrsna metafora, u stvarnosti je odnos eura i demokracije napet. Osim što je euro vanjski novac, tj. strane u transakciji nemaju utjecaja na njegove karakteristike, tzv autonomija centralnog bankarstva ni izbliza nije riješeno pitanje (o čemu su Ideje.hr već pisale[ii]), a snažne su i teze prema kojima je centralno bankarstvo čak antidemokratsko. ECB je uza sve eksteritorijalno tijelo.

VI

Za razumijevanje monetarnog pluralizma korisno je uočiti da je konceptom koji ga shvaća prvenstveno kao obračunsku jedinicu (unit of account, money of account) novcu omogućeno da pokrije puno više funkcija (od koncepta prema kojem je prvenstveno transakcijsko sredstvo). U ekonomiji novac služi i za ulaganje, posudbe, čuvanje vrijednosti, sravnjivanje duga[iii] (to je u nekim koncepcijama glavna funkcija novca, različita od novca kao sredstva plaćanja). Shvaćanje novca koje se može nazvati antropološkim uključuje uz ekonomske i njegove društvene funkcije. Jedna grupa istraživača[iv] nastanak novca veže uz prevladavanje (krvne) osvete, miraz i odšteta za tjelesno oštećenje obračunavaju se u novčanim jedinicama čak i ako se sravnjuju u drugim vrijednostima[v]. Obračunom razmjene darova u novcu izražava se socijalna hijerarhija[vi]. Uzme li se to u obzir, kovanice, školjke i slični predmeti koji su obavljali novčane funkcije razmjene i plaćanja poreza nisu nužno prvi oblik novca[vii] (poglavlja 2-4).

Zlatni solidus Karla Velikog

S novcem kao obračunskom jedinicom povezan je i koncept tzv. imaginarnog novca, to jest novca kao imaginarne obračunske jedinice. Najčešće se kao primjer navodi libra iz doba Karla Velikog, kasnije funta, ali primjera imaginarnog novca koji je služio tek kao obračunska jedinica a bez materijalnog izraza (ni kovan, ni tiskan), ima i u drugim razdobljima i na svim kontinentima, na Dalekom Istoku i u američkim kolonijama (str 443, 447). U monetarnim sustavima u kojima imaginarni novac služi kao obračunska jedinica materijalni su oblici novca, kovanice ili drugi, za njega često vezani po fiksnom tečaju, ali mogu i fluktuirati. Jedna kovanica zlatnog solidusa s likom Karla Velikog, bilo da ju je kovala neka ‘ovlaštena’ kovačnica, ili neki grad, vrijedila je 1/20 libre, denarius je vrijedio 1/240 libre… Solidus i denarius su postojali u raznim materijalnim inačicama, libra je bila samo zamišljena.

Prethodnik eura ECU, u čije su vrijeme još postojale valute država članica, bio je svojevrsni imaginarni novac, a obračunska jedinica snažna je funkcija eura i danas, kako izvan tako i unutar eurozone.  Gleda li se euro kao obračunska jedinica, ne izgleda da prije spomenuti oblici privatnog novca, kao što su bankovni depoziti, mjenice, platni nalozi (koji dakle ispunjavaju različite ekonomske svrhe) izražavaju monetarni pluralizam: svi su ti instrumenti nominirani u euru i ne vidi se da prema njemu fluktuiraju. Nije to kao u vrijeme rimskog solidusa, libre i kasnije funte i drugih imaginarnih obračunskih jedinica, kad je kružilo mnoštvo kovanica, lokalnih i inozemnih, čija se međusobna vrijednost mijenjala a fluktuirale su i prema obračunskom standardu. Uostalom, kovanice na kojima je utisnuta njihova vrijednost pojavile su se tek s Napoleonom početkom 19. stoljeća (str 505). Da se u suvremenom razvoju monetarnih i financijskih instrumenata ipak uoče karakteristike monetarnog pluralizma sličnog onome iz povijesti korisno je prepričati spomenuto poglavlje o komplementarnim valutama.

Prve kovanice s utisnutom vrijednošću kovao je Napoleon početkom 19. stoljeća

Prije toga nije suvišno podsjetiti da su već u ovom kratkom prikazu zbornika natuknuta teorijska pitanja koja se rijetko spominju u hrvatskoj znanstvenoj a pogotovu ne u široj javnosti (a sva su, kao elementi za razumijevanje monetarnog pluralizma, povezana s eurom): razlika izvanjskog i unutrašnjeg novca, domaćeg i inozemnog novca, pitanje je li novac prije svega sredstvo razmjene ili obračunska jedinica, i koje su mu sve funkcije, pojam imaginarnog novca, odnos centralnog bankarstva i demokracije itd.

VII

Massimo Amato i Luca Fantacci, autori poglavlja 20 o komplementarnom novcu, tvrde da posljednjih desetljeća svjedočimo rastu monetarnih instrumenata koji umnogome odudaraju od službenog multifunkcionalnog (all-purpose) novca centralnih banaka i reguliranog banovnog sustava  (str. 501). U kratkom povijesnom pregledu nastoje pokazati da je pluralizam karakteristika novčanih sustava od samog početka razvitka novca. Dakako, prijašnji i današnji novčani sustavi bitno su različiti. Novac se kao sredstvo plaćanja i razlikovao od novca kao obračunske jedinice (mjere vrijednosti). Kovanice su bile neka vrsta tokena, a donekle je tako bilo i s prvim oblicima banknota/novčanica koje su se razvile iz knjižnog i bankovnog novca, platnih naloga, mjenica itd (unutršnji novac). Vrijednost istovrsnih kovanica ali iz različitih kovnica odnosno gradova (npr. francuski i venecijanski groš) međusobno je fluktuirala, kao i vrijednost papirnih oblika novca, platnih naloga, mjenica itd. Iz toga se može pretpostaviti da je u tom sustavu monetarni pluralizam bio nešto sasvim drugo nego današnji. Je li tome zaista tako?

Tendencija prema novčanoj unifikaciji jača s rastom modernih teritorijalnih država od 17. stoljeća, pišu Amato i Fantaci. Pluralizam se u tom okruženju izražava u razlici međunarodnog i domaćeg novca, koja je prevladana unifikacijom u obliku multifunkcionalnog (all-purpose) novca utemeljenog u zlatnom standardu. Koji je u više navrata ispao neodrživ. Konačno napuštanje zlatnog standarda početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća ponovo je šire otvorilo vrata monetarnom pluralizmu.

Radi razumijevanja današnjeg novčanog pluralizma valja razlikovati komplementarnost i supstituciju. Dio je poglavlja posvećen komplementarnim novčanim oblicima, tokenima sa specijalnom svrhom, kreiranima radi prava na hranu ili zdravstvene usluge, na lokalnoj razini ili u okviru crkve, ali i raznim oblicima knjižnog novca unutar raznih strukovnih i poduzetničkih asocijacija, proizvođačkih, poljoprivrednih i kreditnih zadruga. Neki se alternativni novčani oblici razvijaju u doba krize. Jedan od njih, primijenjen najviše u njemačkoj i Austriji u vrjeme Svjetske krize, vezan je uz njemačkog biznismena i ekonomista Silvia Gesella. Radilo se o jednogodišnjim ‘banknotama’ sa svrhom ‘da se zadovolje potrebe, da se dā posla i kruha’. Cilj se postizao ‘premošćivanjem jaza između potencijalne ponude i potencijalne potražnje’, odnosno povećavanjem likvidnosti. Da se izbjegne gomilanje, a potakne cirkulacija, na ‘banknote’ se plaćao tjedni porez od dva posto vrijednosti. Nakon godinu dana izdavatelji, lokalne zajednice, skupili bi dovoljno da isplate dug. Ujedno je izbjegnuta i inflacija.

Monetarni inovator Silvio Gesell

Slični su se instrumenti tridesetih godina počeli širiti Sjedinjenim Državama gdje ih je prihvatio, pažljivo analizirao i legitimirao veliki ekonomist Irving Fisher. WIR Bank, pokrenuta u Švicarskoj tridesetih godina kao puki knjižni novac s mogućnošću kratkoročnog zaduživanja, nominiran u službenoj valuti i konvertibilan u nju pod posebnim uvjetima, i danas ima 70 000 članova (str 510).

Alternativni novčani oblici lako se dakle transformiraju u konvencionalne, ili se sustav konvencionalnog novca jednostavno može proširiti na alternativne oblike, što se u povijesti neprestano događa. Pri tome, valja voditi računa o Keynesovoj razlici između prodavača magle (monetary cranks) i ‘hrabrih heretika’ u koje je, prema tvrdnji autora poglavlja, uvrštavao i Gessela. Iz prikaza pojedinačnih oblika komplementarnog novca, nekih uspješnih, drugih koji su potpuni promašaji, čak i prijevare, vidi se da je u upravljanju novcem nužno paralelno voditi računa o karakteristikama tih novčanih oblika, potrebama i interesima onih koji se njima koriste, komunikacijskom okruženju itd. Iako se tu složenost radi lakšeg upravljanja novčanim sustavom nerijetko suzbija regulacijom – novac ne može biti jednostavan.

Do kraja poglavlja Amato i Fantaci bave se monetarnim pluralizmom u sustavu eura i kriptovalutama, ali u oba slučaja vrlo suženo. Kad pišu o pluralizmu u sustavu eura, to jest o sužavanju pluralizma, ne analiziraju odnos eura i opisanih komplementarnih valuta, odakle potječe, kako se zadovoljava ili suzbija potreba za njima. Fokus im je, ionako često diskutirano, pitanje domaćeg i novca u međunarodnoj razmjeni. Formuliraju to kao dilemu između zajedničke i jedinstvene valute (common vs. single currency) i zaključuju da jedinstvena valuta znači „gubitak stupnjeva slobode“ (str. 515). To je naravno makroekonomski pogled, relevantan ponajprije za prevladavanje kriza fiskalnom aktivnošću.

VIII

Vrijeme je da se spomenute teorijske koncepte pokuša povezati s monetarnim pluralizmom i eurom. Iz sve opsežnije literature o teoriji, povijesti i socijalnom i političkom karakteru novca jedan je zaključak da se novac ne može razumjeti gleda li se samo instrument – koji, kako se obično kaže, služi kao sredstvo plaćanja, mjera vrijednosti i oblik štednje – a da se zanemari ‘šira slika’ – novčani sustav. Za puno razumijevanje novca važno je dakle tko kreira instrument i prema kojoj proceduri, s kojom svrhom, s kojim ‘autoritetom’ i odgovornošću (liability), tko i na koji način registrira transakcije i obaveze. Vrijedi to kako za nacionalni i nadnacionalni novac tako i za komplementarne valute, različite oblike lokalnog novca, poslovnih kreditnih shema i trgovinskih tokena, sustava prijeboja i namire, bartera, sustave zapisa, naloga, mjenica i drugih instrumenata koje sve ljudski um može smisliti da riješi problem ili realizira neku ideju. David Fox u poglavlju Law, Institutions and Money pokazuje da specifičan novčani status i likvidnost, ti instrumenti u konačnici stječu društvenom odnosno pravnom potvrdom.

Taj institucionalni pogled barem djelomično objašnjava suvremeni razvitak monetarnog pluralizma. Komplementarne se valute (kao i kriptovalute koje Amato i Fantaci svrstavaju u supstitutivne, one koje nastoje zamijeniti oficijelni novac) razvijaju usporedo s društvenim i ekonomskim promjenama, bilo da su te promjene tehnološke, demografske, socijalne ili političke. Kreiraju ih lokalne ili poslovne zajednice ili čak entuzijastičke, kao što su linden dollars iz igre Second Life ili zlato iz igre World of Warcraft, prema svojim potrebama i procedurama, s pravima kreiranja, upravljanja (registracije) i korištenja.  Mogu biti nominirane u oficijelnoj valuti ili u nju konvertibilne i s vlastitom ljestvicom vrijednosti. Europske se komplementarne valute prema euru odnose slično odnosu brojnih kovanica prema libri Karla Velikog: neke fluktuiraju a druge su nominirane u euru. Imaginarna obračunska jedinica, razlika unutrašnjeg i vanjskog novca korisna su analitička sredstva za sistematiziranje monetarnog pluralizma.

Političko-institucionalni pogled uključuje još prava, tradiciju, odnos monetarnog i političkog sustava. Kako niču  s osnovne socijalne i ekonomske razine, radi zadovoljavanja neposrednih potreba, moguće je postaviti tezu: širina spektra  komplementarnih valuta  (monetarnog pluralizma) izraz je, uz ostalo, stupnja ekonomske demokratičnosti – što veća (ekonomska) demokratičnost to viši stupanj slobode kreiranja komplementarnih valuta[viii]. (Zloupotrebe, izbjegavanje odgovornosti, prijevare i sl. nisu izraz slobode, nego je zaštita od prijevara zaštita slobode.)

IX

Kako iz institucionalnog kuta stoji stvar s eurom? Uz već spomenutu karakteristiku da je to novac bez države, euro je centralnobankarski novac, dakle novijeg datuma u povijesti novca. Kreiraju ga i njime upravljaju centralna banka i strogo nadzirana mreža banaka. Iz činjenice da je indeks maloprodajnih cijena glavni konstrukcijski kriterij upravljanja eurom proistječe već konstatirani zaključak da iza takvog eura stoji shvaćanje prema kojem je on (a i novac uopće) ponajprije transakcijski instrument (str. 751).

Financije neizbježno izazivaju nejednakost, a osobito ako idu kroz etabliranu oligarhijsku hijerarhiju, s vrha naniže. Nije stvar tek u zadovoljavanju potražnje za novcem nego i u mogućnostima (pravima) korisnika u svrhovitom upravljanju sustavom.

Monetarni pluralizam u eurozoni ograničen je makroekonomski i mikroekonomski. U javnosti se češće raspravlja o ograničenju zemalja članica ako žele tečajem ili zaduživanjem ublažiti krizu. Što se tiče mikroekonomskog aspekta, slabo se zapaža da se Hrvatska već ulaskom u predvorje eura, u mehanizam kontrole tečaja, odrekla samostalnog odlučivanja o tome koja će od njezinih banaka, ako uđu u krizu, biti spašena, a koja biti puštena da propadne. Za temu monetarnog pluralizma važnije je da eurozona ima problema s instrumentima financiranja malih poduzeća i tehnološkog biznisa. Zbog strogih bankovnih ograničenja financiranje tih aktivnosti gura se prema državi. Financije neizbježno izazivaju nejednakost, a osobito ako idu kroz etabliranu oligarhijsku hijerarhiju, s vrha naniže. I odnos prema kriptovalutama ilustrira da se eurozona slabo snalazi s monetarnim inovacijama. Nije stvar tek u zadovoljavanju potražnje za novcem nego i u mogućnostima (pravima) korisnika u svrhovitom upravljanju sustavom.

Oblik monetarnog pluralizma očito je političko pitanje. Oni ekonomisti kojima je novac tek transakcijsko sredstvo kojim upravljaju centralne banke nemaju problema s demokratskim deficitom eurozone. Demokracija se uobičajeno tretira tek kao deklarativni dodatak: procedure, deliberacija, služe tek kao ritualna potvrda odluka već donesenih u igri moći. Zanimljiva je psihološka karakteristika likovanje nad sužavanjem mogućnosti izbora. U krizi koja je izbila 2008. godine prve koje su prekršile makroekonomska ograničenja bile su najsnažnije članice eurozone, Njemačka i Francuska. Komplementarni instrumenti svoj prostor mogu tražiti (i traže) samo u nacionalnim granicama, u onoj mjeri u kojoj su države, regije, gradovi ili poslovne asocijacije demokratični, u smislu da dopuštaju ono što nije zabranjeno, i odgovorni u smislu da su u stanju nadzirati i sprečavati zloupotrebe. Na tisuću stranica čitatelju je ponuđeno obilje materijala i mogućnosti za daljnje istraživajje, no pitanje monetarnog pluralizma nekako odskače.

  • Bilješke

[i] O lokalnim i privatnim valutama postoji široka literatura, popularna i znanstvena, dostupna putem Googla

[ii] Sve neuspješne centralne banke neuspješne su na svoj način, ali i uspješne su uspješne samo na svoj način;

Neovisnost i demokratska odgovornost centralnih banaka. Rasprava sa Šošićem, nastavak. Šonje vs Rohatinski;

Rasprava sa Šošićem, nastavak. Nejednakost, neovisnost, odgovornost. Transformacija prirode HNB-aŠonje u polemici s Rohatinskim: Odgovornost je eteričan koncept. Čemu neovisnost ako nema moći

Zašto sam za referendum, zašto ga neće biti, a kad bi ga bilo zašto bih možda bio za euro. Možda

[iii] Što je novac ne pitajte ekonomiste nego pravnike. Bankovni novac istinska prekretnica. Bitcoin i Srednji vijek.

[iv] Geoffrey Ingham The Nature of Money;

Benjamin Geva: The Payment Order of Antiquity and the Middle Ages: A Legal History

[v] Monetizacija i demonetizacija. Cijena dostojanstva, poštovanja i ugleda, tijela i života. Fer cijena

[vi] Novac je bitak svih stvari, koje jesu da jesu a koje nisu da nisu. Temelj zapadnog svijeta

[vii] Benjamin Geva: The Payment Order of Antiquity and the Middle Ages: A Legal History str. 19

[viii] U posljednje je vrijeme pažnju privukla valuta francuske Baskije eusko, formirana radi nacionalnog ponosa. Primaju ga ne samo dućani, nego se njime mogu plaćati i obaveze prema lokalnoj upravi. Kolika je vjerojatnost da se nešto takvo pokrene kad Hrvatska pristupi euru svatko može procijeniti sam.