knjige o novcu

Što je novac, ne pitajte ekonomiste nego pravnike. Bankovni novac, istinska prekretnica. Bitcoin i Srednji vijek.

Željko Ivanković / 22. svibnja 2020. / Publikacije / čita se 27 minuta

Pravna analiza novca predstavlja zaokret u razumijevanju novca koji otvara put uspostavi nove paradigme. Zbornik Money in the Western Legal Tradition golemi je pothvat u najnovijim nastojanjima da se razumije priroda novca, što je zadatak koji se sve snažnije nameće u razdoblju financijalizacije i pojave digitalnog novca

Naslovna ilustracija: Knjiga o novcu u zapadnoj pravnoj tradiciji i uredba o promjeni vrijednosti kovanica s kraja 15. stoljeća u Nozozemskoj (str. 169)
Prethodni članci
  • I Uvod

Ne valja pretjerivati s epitetima. Ipak, zbornik Money in the Western Legal Tradition. Middle Ages to Bretton Woods (urednici: Fox, David; Ernst, Wolfgang; Oxford University Press 2016) monumentalan je na više načina. Ima čak 920 stranica, više od dvadeset autora, od kojih za barem deset mogu mirne savjesti ustvrditi da su priznati vrhunski stručnjaci, čije sam radove i citate često susretao u literaturi. U tekstu je vidljiva ekspertiza, nabijen je pojedinostima i zaključcima. Najvažniji je ipak zaokret u istraživanju (i razumijevanju) pojma novca i novčanih sustava, koji je urednicima osviješteni cilj. Urednici Fox i Ernst, te  François R. Velde, koji je s njima pisao prvo uvodno poglavlje (Monetary History Between Law and Econimics), već u prvom paragrafu ističu da zbornikom žele „otvoriti novo područje u kojem će drugi znanstvenici istraživati daljnje pojedinosti“ (3). Čitanje ove knjige pravi je studij, kako zbog novih spoznaja o prirodi i povijesti novca koje, uz ostalo, mogu pomoći u razumijevanju recentnih fenomena – financijalizacije i digitalnog novca, tako i zbog discipline koju zahtijeva, blagotvorne u doba površnosti, tj. beskonačnog gomilanja podataka bez ikakve refleksije o vezi i smislu. Kako sadržajno i bogatstvo ideja prezentiranih u zborniku u ovom osvrtu nije moguće dovoljno prikazati, uvodni je superlativ blijedi pokušaj da se upozori na njegovo značenje. U nastavku, pokušat ću istaknuti zaokret u nastojanjima da se razumiju pojam novca i novčani sustavi.

David Fox sa edinburškog sveučilišta (lijevo) i Wolfgang Ernst, Oxford, pravnom analizom  otvaraju novo područje u razumijevanju povijesti novca

Svima nam se čini da metalni novac lako i dobro razumijemo, a identifikacija novca općenito s metalnim (i papirnim) novcem živa je i danas. Zato, kao i zbog pretpostavke da se zaokret u načinu proučavanju novca najjednostavnije može prikazati upravo na primjeru metalnog novca, u prvom ću dijelu osvrta skrenuti pažnju na stoljetne sofisticirane rasprave o promjeni njegove vrijednosti, te ukazati kako su relevantne i za današnje novčane sporove.

Bankovni je novac prava revolucija u razvoju novca (iako su vrlo značajni pomaci i nominalizam, papirni novac, centralno bankarstvo, napuštanje zlatnog standarda itd.) Institucionalni (i misaoni) zaokret kojim je bankovni depozit postao sredstvo plaćanja u knjizi je izvanredno osvijetljen. Zbornik Money in the Western Legal Tradition plodan je povijesni pregled konceptualnih skokova u razvoju novca, koji su u njoj prvo prepoznati a zatim detaljno analizirani.

  • II Paradigma

No, prije prikaza sadržaja, nekoliko riječi o potencijalnom zaokretu u razumijevanju ekonomije u koji se zbornik uklapa. Iako je novac osnovni ekonomski fenomen, dominantna paradigma s njime ima problema: u neoklasičnom pogledu na ekonomiju novac je tek ‘veo’, čak ‘irelevantan za realne (ekonomske) varijable’[i]. Dio su tog shvaćanja pretpostavka o neutralnosti novca u odnosu na dugoročna ekonomska kretanja, te kvantitativna teorija novca, koja je danas prevladavajući naputak za novčane politike centralnih banaka.

Institucionalna ekonomika, koja naglašava uvjete u kojima se odvija ekonomska aktivnost, sad je već stoljetni suputnik klasične ekonomike. Koliko god mnogi institucionalist težio prevladavanju temeljne paradigme često se institucionalizam još smatra pukim dodatkom neoklasičnoj ekonomiji, donekle zato što i sam ima teškoća s definiranjem svojeg pristupa i okvira.[ii] Ne čudi da je i u varijanti u kojoj se institucionalizam tek naslanja na neoklasičnu ekonomiku analiza pojma novca zakazala. Sudeći naime prema najvećim suvremenim enciklopedijama prava i ekonomike (Law and Economics)[iii], analiza pojma novca izostaje i u toj, vjerojatno najdiscipliniranijoj, grani nove institucionalne ekonomike.

Zbornik pokazuje da se to mijenja. Law and Economics uglavnom je definiran kao ekonomska analiza pravnih odnosa. (Tako se poučava i na Pravnom i na Ekonomskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta.) No, stvari je moguće postaviti obrnuto, od prava prema ekonomici. U tom bi slučaju sintagma Law and Economics označavala pravnu analizu ekonomske aktivnosti i ekonomskih pojmova. Taj se ‘izokrenuti’ pristup sustavno tek počeo razvijati[iv]. Analiza novca mogla bi biti karika koja je institucionalizmu nedostajala u realizaciji inicijalnih težnja da ekonomsku aktivnost prikaže kao funkcionalno uklopljenu u društveno i političko okruženje. Neoklasična je ekonomika naime izdvaja u područje sa autonomnim zakonitostima, a čemu je preduvjet da se ignorira institucionalni karakter novca[v].

Prema Kuhnovoj Strukturi znanstvenih revolucija put u novu paradigmu je neizvjestan; zahtijeva kumuliranje mnoštva parcijalnih spoznaja, promjenu temeljnih koncepata (ili njihova značenja) te promjenu pristupa istraživanju. Uzme li se u obzir već stoljetno kumuliranje pojedinačnih spoznaja u sklopu institucionalističkih istraživanja, promjene a) u pristupu razumijevanju novca i b) u sadržaju pojma novca, mogu biti dijelom promjene nezadovoljavajuće paradigme. Promjena pristupa, od prava prema ekonomiji, te fokusiranje na potisnuti pojam novca, čine se obećavajućim prvim koracima.

  • III Zaokret

Pojava digitalnog novca potaknula je čelnog čovjeka Banke za međunarodna poravnanja iz Basela da se zapita – što je novac (Agustín Carstens, Youtube)

Kako ‘zaokret’ stvarno izgleda? Iz pravne perspektive u prvom je planu ugovor, formalni ili neformalni – novac je sredstvo/način realizacije ugovora (8). To nikad ne treba smetnuti s uma, a da se uglavnom zanemaruje, evo primjera. Kad Agustín Carstens, čelni čovjek Banke za međunarodna poravnanja (BIS), u govoru iz 2018. postavi pitanje Što je novac?, na način kao da pred sobom ima kovanicu ili bankovni depozit (zapisan na papiru ili elektronički) i pita se – što je to, onda će adekvatan odgovor izostati zanemari li se da je novac, da je ‘to’, dio ugovornog odnosa. Carstens je to zaista zanemario.

Analize ugovornih odnosa u pravilu počinju Rimskim pravom. U dijelovima relevantnim za novac, posebno kod pravnika Juliusa Paulusa, za početak se razlikuju ugovor o trampi i ugovor o prodaji. U slučaju trampe, novca, po pretpostavci – nema (osim ako se oblikom novca ne proglasi već omjer stvari koje se razmjenjuju[vi]). Ugovor o prodaji se pak realizira novcem. Ugovor može biti i o posudbi, stvari ili novca, a može biti i oporuka; novac se može pojaviti i kao porezna obveza ili kazna. Ne može ga se razumjeti izdvoji li ga se iz tih (različitih) odnosa.

U šestom poglavlju Money in the Roman Law Texts naglašava se da Rimsko pravo, premda u okruženju razvijene monetarne ekonomije i obiluje tekstovima o novcu i monetarnim propisima, nema eksplicitnu i jedinstvenu definiciju novca ni posebnog teksta koji ga opisuje[vii]. Kao da se novac, paradoksalno, smatra nečim samorazumljivim, neproturječnim, ili možda sekundarnim, jednostavno jednim od oblika realizacije ugovora[viii]. Na prvi pogled slično tretmanu novca u neoklasičnoj ekonomici.

  • III Kovanice

Rast cijene zlata u Sjevernoj Italiji od 13. do 16. stoljeća utjecao je na promjenu vrijednosti kovanica

Krene li se, međutim, od primjera, počnu se pojavljivati nijanse. U Srednjem vijeku, kojim zbornik počinje, u većini je sredina cirkulirao veliki broj različitih kovanica. Upotrebom su gubile oblik i na težini, plemeniti metali u njima su se trošili. Mijenjala se i cijena plemenitih metala u odnosu na druge robe, kao i robe u odnosu na kovanice. Stare su se kovanice pod određenim uvjetima mogle zamijeniti za nove, očuvanije, bilo je promjena njihove nominalne vrijednosti (uglavnom smanjenja) ili su nove kovanice iste nominale imale manje plemenitog metala.

Pune konzekvence tih procesa ne mogu se razumjeti ako se ne gledaju iz kuta ugovora. Kad dakle od sklapanja ugovora do dospijeća nastupe spomenute promjene, jedno je od pitanja treba li (može li) isplata ići u starim kovanicama ili novim; odnosno – je li za vrijednost iz ugovora presudna količina plemenitog metala u kovanici, njezina kupovna moć ili na njoj otisnuti znak vrijednosti[ix]? Tko kojim rješenjem gubi ili dobiva te kako to opravdava/objašnjava, koji mu je argument?

O tome su u Srednjem vijeku pravnici vodili intenzivne rasprave (koje, sudeći po ‘slučaju franak’, ni danas nisu završene). U ovaj okvir ulazi i rasprava o (javnom) pravu suverena da (iz poreznih razloga) izmijeni količinu plemenitog metala u nacionalnom novcu ili promijeni tečaj nacionalnog i inozemnog novca. S tim je pitanjima u kontinuitetu i recentni spor njemačkog Ustavnog suda i Suda Europske unije o pravu Europske centralne banke da emitira novac u zamjenu za obveznice zemalja članica.

IV Nominalizam

Pravne su analize refleksija općenitijeg teorijskog okvira. Nekolicina se poglavlja u zborniku bavi skolastičkim raspravama o novcu (neizbježno i Aristotelom i tradicijom koja ga je prenijela Zapadu). U slučaju devaluacije/revaluacije radi se o dvjema teorijama novca – nominalističkoj i metalističkoj, koje u izmijenjenom ruhu žive i danas (bezbroj studija raspravlja euro kao oblik zlatnog standarda).

Zanimljivo je da je nominalizam kao standard shvaćanja novca prvo etablirala Engleska. Povijest više kreiraju događaji nego neka unutrašnja logika progresa. U afirmaciji nominalizma, zatim u formuliranju koncepta zakonitog novca (legal tender) te određivanju statusa stranog novca odlučnu je ulogu imalo osvajanje Irske (pogl. 11 i 12, The Enforcement of Nominal Values to Money in the Medieval and Early Modern Common Law), The Case of Mixt Monies). Kad je riječ o pravu proizvodnje novca na Otoku se, tijekom tisućljetnog razvitka nakon povlačenja Rimskog carstva, pojavila interesantna kombinacija između centralne regulacije i privatnih kovnica novca. Na Kontinentu su novac masovno kovali gradovi.

Neovisno o monetarnom režimu, bilo da je riječ o sustavu u kojem je samo jedan ‘legal tender’ ili je dopušteno cirkuliranje više vrsta novca (domaćeg i inozemnog, privatnog ili državnog), zajednica se suočava s različitim oblicima krivotvorenja novca. Država se tu nameće svojom ‘prirodnom’ ulogom zakonodavke i zaštitnice zakonitosti. Time omogućava kalkulaciju očekivanja, koja su esencijalna u novčanim pitanjima s obzirom na njihov temporalni karakter koji iz ugovora prirodno proistječe. Nije čudno što je i unifikacija renti (a ne samo poreza i kazni) poticala monetizaciju. Ponovo, sagleda li se novac iz kuta ugovora, otkriva se temporalnost kao njegova esencijalna karakteristika, koja izmiče načinu na koji je ‘filozofsko’ pitanje ‘što je novac?’ razmatrao Carstens.

Počne li se dakle s izvršenjem ugovora novcem, u samo se nekoliko povezanih koraka dosegne teoriju novca, zatim pitanja odnosa lokalnog, privatnog i nacionalnog novca, odnos države, zakona i novca … što već potvrđuje potentnost pravno-institucionalnog okvira analize.

  • V Definicija

Novac je metoda reprezentacije i distribucije vrijednosti, Christine Desan s Harvarda, pionirka u proučavanju pravne prirode novca

Christine Desan, jedna je od najznačajnijih istraživačica pravne povijesti i pravnog karaktera novca. U drugom od dva uvodna poglavlja u zbornik, naslovljenom Money as a Legal Institution, predstavila je teorijski okvir pravnog poimanja novca. Desan je osobito stalo do opovrgavanja utjecajne teorije prema kojoj je porijeklo novca u trampi, kad se izdvojila pogodna roba koja je dalje služila kao novac (kako je to eksplicirano kod Johna Lockea). Ta teorija nema uporište ni u faktima ni u logici funkcioniranja novca, uvjerava Desan, iako je sveprisutna i danas, čak i u udžbenicima. Nasuprot tome, novac, prema Desan, proistječe iz društvene hijerarhije, odnosno hijerahije vrijednosti u društvu.

Tu apstraktnu tvrdnju Desan nastoji konkretizirati definicijom prema kojoj je novac ‘metoda  reprezentacije i distribucije vrijednosti unutar grupe’ (21). Dakako, time stvari još nisu puno jasnije. U nizu svojih radova[x] Desan tu definiciju obilno kontekstualizira, no ovdje ju je najlakše konkretizirati upravo na primjeru ugovora. Kako novac ‘reprezentira i distribuira vrijednost’? Što je uopće vrijednost? Upravo se o tome odlučuje izvršenjem ugovora, kad se na primjer promijeni količina plemenitog metala u kovanicama, ili kad novac promijeni vrijednost prema košari roba, ili kad se promijeni odnos nacionalne i inozemne valute (kao u slučaju franak). Kod izvršenja ugovora donosi se odluka kojom se neminovno određuje što predstavlja vrijednost i kojom se ‘distribuira vrijednost unutar grupe’, čime definicija novca Christine Desan postaje jasnija.

U knjizi se na mnogo mjesta raspravlja distribucija vrijednosti putem oporuke, a vrlo ilustrativno u poglavlju o kanonskom pravu (136-166). Pretpostavimo da je u oporuci jednom od nasljednika ostavljen novac, a drugom posjed. Od pisanja oporuke do izvršenja može doći do promjene odnosa vrijednosti između posjeda i novca. U tom je slučaju opravdano ispitati intenciju oporučitelja (158): je li želio oboma nasljednicima ostaviti razmjernu vrijednost, ili je uz to jednome ostavio posjed zato što je vješt u upravljanju gospodarstvom, ili zato što ima veliku obitelj, a drugome novac jer ima nos za investicije? Odluka hoće li i nakon promjene relativne vrijednosti oporuka biti izvršena doslovno ili prema intenciji oporučitelja opet izražava ‘hijerahiju društvenih vrijednosti’ i način njihove distribucije, upravo kako je to definirala Desan. Kanonsko pravo, zbog penzija redovnika, posebnu pažnju posvećuje renti, specifičnoj vrsti ugovora, čiji se novčani iskaz može s vremenom mijenjati, kao i danas. Novac se pojavljuje u širem krugu odnosa nego što je samo trgovina[xi].

VI Sadržaj

Zbornik pokriva sve najvažnije koncepte u razvitku novca do kraja Drugog svjetskog rata. Nakon već spomenuta dva uvodna poglavlja, podijeljen je u pet dijelova s ukupno 34 poglavlja, kojima se može konstruirati neka unutrašnja logika evolucije novca. U prvom, koji se dio bavi regulatornim problemima sustava metalnog novca (Coins and the Law) na kraju Srednjeg vijeka dodano je uvodno je poglavlje o Rimskom pravu. Drugi dio opisuje kako je u ranom Novom vijeku osviještena nominalistička priroda novca (The Triumph of Nominalism). Treći dio prikazuje istinsku prekretnicu – početke razvitka bankovnog novca. Četvrti se bavi razvojem papirnog novca, peti fiat novcem. Digitalnog novca, kojim se bavi Carstens, u knjizi naravno nema, no spoznajni potencijal u usporedbi karakteristika digitalnog i ovih različitih oblika novca – postoji (o čemu više na kraju prikaza).

‘Obveznica’ Bank of Scotland  iz 1716. koja se isplaćuje donosiocu

Studiranjem zbornika čitalac se može vrlo dobro upoznati s elemntima privatnog i javnog prava u novčanom poslovanju, razlikama između anglosaksonskog common law i kontinetalnog civil law, s crkvenim kanonskim pravom i razvitkom međunarodne regulacije novčanog poslovanja. Korijeni centralnog bankarstva, koje se u 20. stoljeću raširilo po cijelom ekonomskom sustavu, mogu se pronaći već kod  prvih javnih banaka u kasnom Srednjem vijeku. Kvaliteta zbornika ne očituje se samo u širini nego i u pojedinostima: razvoj bankovnog novca, žiro računa, depozita, platnih naloga, mjenica, čekova, prikazan je detaljnom analizom argumenata u slijedu sudskih sporova. Bolju metodu teško je i zamisliti (no od čitatelja zaista zahtijeva da je zainteresiran). Pravna povijest novca nije dakle prikazana apstraktno, neovisno o stvarnim zbivanjima – ekonomski razvitak i financijske krize, međunarodni savezi, sastavnica su evolucije novčanih sustava.

VII Depozit i dug

Kao što je nekoliko puta spomenuto, razvoj bankovnog novca od kasnog Srednjeg vijeka i u ranom Novom vijeku, prestavlja misaoni pomak. Bankovni depozit – dug je banke prema depozitaru, to je neupitna pretpostavka, utvrđeno razumijevanje odnosa između klijenta i banke. U tome se pravno razlikuje od depozita u zalagaonici, što je važno za shvaćanje prirode bankovnog depozita. Depozit je dakle dug, banka je dužna štediši/depozitaru. Već to nije lako usvojiti, zbog čega su rasprave o prirodi bankovnog novca beskrajne[xii]. No, osobito je teško pravno konceptualizirati plaćanje bankovnim depozitima, koji su dakle dug banke prema klijentu (vrsta potraživanja klijenta prema banci) čime taj depozit/potraživanje/dug počinje funkcionirati kao novac.

Tim se pravnim razvojem bavi pet poglavlja (od 17 do 21) trećeg dijela zbornika (The Evolution of Cashless Payment: Bank Money), koja su na svojih više od 120 stranica – knjiga u knjizi. U njima se opisuje nastanak knjigovodstvenog novca, čekova, žiro računa, mjenica, platnih naloga. Poglavlja 18 i 20 Benjamin je Geva uglavnom prenio iz svoje knjige The Payment Order of Antiquity and the Middle Ages: A Legal History (Hart Publishing, 2011). Poglavlje 18 (‘Bank Money’: The Rise, Fall, and Metamorphosis of the ‘Transfereable Deposits’) opisuje više stoljeća razvoja bankovnog novca (od kaucije, zaloga) u okviru common law, a poglavlje 20 (The Order to pay Money in Medieval Continental Europe) u sklopu civil law na kontinentu.

Benjamin Geva, Sveučilište Toronto, i njegova knjiga o plaćanju u Antici i Srednjem vijeku, pravna povijest

U konačnici, nema razlike između kontinentalnog i anglosaksonskog prava. Na nekoj temeljnoj razini taj je razvoj identičan. Stvar je u tome da se ustanove prava i obveze, koje u prvi plan najjasnije izbijaju i najbolje se razumiju kad izbije spor. Tad se vidi tko koga i s kojim argumentima poziva na red. Geva je to vrlo detaljno prenio oslanjajući se na nekolicinu paradigmatičnih sporova i pravnih mišljenja.

Ovdje ću taj razvitak prikazati na način koji mi se čini najjednostavnijim (a razumijevanje nije ni moguće ne dospije li se do onoga što je najjednostavnije, elementarno; zato stručnjaci i kažu da se sve može objasniti, da onaj tko ne zna objasniti ni sam ne razumije, a razumije tek kad uspije objasniti). Moraju postojati jednostavne, početne intuicije, a na temelju kojih se razvijaju složeniji odnosi i strukture.

  • VIII Transakcija

Plaćanje bankovnim depozitom (koji su dug banke prema klijentu) nije isto kao plaćanje kovanicama, odnosno papirnim novcem, kešom. Nije isto ni plaćanje putem banke i plaćanje preko Fine ili pošte, institucija koje nisu banke nego samo obavljaju platni promet.

Pretpostavimo da osoba A putem banke pošalje novac (plati robu/ narudžbu), osobi B. Kad osoba B primi obavijest banke o uplati ona taj novac ima i može njime raspolagati. Kad dobije obavijest od pošte, novac još nema, mora ga ‘podići’ i tek tada njime raspolagati. ‘Platni nalog’ putem banke nije isto kao transfer novca putem pošte. U slučaju banke ustvari se i ne radi o transferu novca, objašnjava Geva, nego o poništavanju jednog duga (prema klijentu A) i stvaranju drugog duga, prema klijentu B (360). Razlika između banke (bankovnog transfera) i pošte je u pravnom (ugovornom) karakteru odnosa između tih institucija i korisnika/klijenta.

Banka je klijentu koji je primio uplatu – dužna. Fina i pošta nisu. Novac je kod njih, kao u pretincu. One brinu za njega kao skrbnik, ne kao dužnik. Ako pretinac izgori, onda se istražuje uzrok požara, je li uzrok viša sila ili nečija nebriga, ili čak namjera, tko je za požar odgovoran ili kriv. Za to vrijeme, primatelj (osoba B) može tražiti da joj osoba A pošalje novac, na primjer da plati robu. Osoba A nije platila već kad je pošti dala novac da prenese osobi B. Zato, ako je pretinac izgorio, novac od pošte potražuje pošiljatelj (osoba A), a njegova obveza prema primatelju i dalje ostaje.

Kad osoba A plati preko banke, osoba B je s obavijesti o uplati već dobila novac, može njime raspolagati i ako se nešto dogodilo (požar) osoba B za svoj novac tereti banku, ona ne tereti platitelja/pošiljatelja niti banku tereti osoba A.

Ta se pravna (ugovorna) razlika između ‘pošte’ (bilo koje organizacije platnog prometa) i banke razvijala stoljećima, u nizu institucionalnih i organizacijskih oblika, od kojih se neki vuku do danas. Na primjer, polaganjem novca kod skrbnika ili zalagaonice, bilo da se novac daje na čuvanje, ili kao zalog/kaucija, skrbnik/zalagaonica još ne postaje banka, a taj novac još nije bankovni novac. Pojave li se problemi, polagatelj novca ne tereti skrbnika za dug (specifični ugovorni odnos), nego za izgubljeni novac, za iznevjereno povjerenje koje mu je ukazao (druga vrsta ugovornog odnosa).

Pretpostavke da položeni novac uopće može postati bankovni novac su a) da se ne čuva kao u sefu, da dakle institucija kod koje je novac položen ne mora vratiti ‘taj isti novac’ jer je to kao da je dan nakit na čuvanje i b) da institucija koja ga je preuzela s njime radi. Uvjet a), prema kojem institucija preuzme odeđene novčanice/kovanice a može vratiti druge, polog određuje kao novac. Uvjet b) da se pologom ima pravo raditi, sam taj polog definira kao dug: novac koji se čuva nije dug, nije posuđen; novac se posudi da se nešto njime radi. Tako na instituciju koja je dužna pada sav rizik za preuzeti novac, a ne samo za čuvanje. Kad preuzetim novcem radi ona može postati banka, a plaćanje putem banke može postati plaćanje novcem. Stvar je dakle u vrsti ugovora između institucije i klijenta. Ugovorom (o dugu) se mijenja priroda novčanog odnosa. Pitanje je međutim po čemu je transfer depozita/duga s jednog klijenta iste prirode kao transfer novca, po čemu je bankovni depozit – novac.

  • IX Likvidnost

Banka i bankovni novac kvalitativno su različiti ne samo od robnog novca, nego i od novca koji se u bilo kojem obliku prihvaća u njegovoj nominalnoj vrijednosti (bilo da je riječ o papiru, školjki, krznu kune, zapisu, pa i ‘bezvrijednoj’ kovanici). Zbornik objašnjava institucionalne uvjete nastanka i razvitka knjigovodstvenog novca, žiro-računa, platnog naloga, čeka, mjenice.

Ček izdaje banka, ali ga može odbiti ako ‘nema pokrića’. Ček je sredstvo plaćanja ali nije novac, nego je novac ono što je pokriće za ček (to može biti i bankovni novac, kredit odnosno dug). Novac karakterizira konačnost plaćanja. Plati li se čekom još nije plaćeno novcem, to plaćanje nije konačno. Može se tumačiti da je ‘konačnost’ plaćanja kao institucionalna karakteristika novca uvjet ‘likvidnosti’ koju utjecajna škola (još od 19. stoljeća i Mengera, a zatim sve preko von Misesa, Keynesa i Hayeka i Friedmana) smatra glavnom ekonomskom karakteristikom novca.

Legendarna scena iz filma The Big Short u kojoj Michael Burry (Christian Bale) brine hoće li  jedna od najvećih svjetskih banaka Goldman Sachs imati novca (biti likvidna) da ga isplati kad tržište nekretnina i pripadajući financijski instrumenti postanu nelikvidni.  Burry je ugovorio da za financijski instrument kojemu padne cijena ili postane nelikvidan (izgubi vrijednost, nitko ga neće kupiti),  još može potraživati/dobiti novac. I novac može izgubiti vrijednost (kupovnu moć), ali onaj tko ga je dobio je – isplaćen.

Likvidnost je vrlo složen pojam: likvidna je imovina, likvidna je firma, likvidno je tržište/ekonomija. Kad je riječ o stvarima za prodaju, zatim financijskoj ili materijalnoj imovini, likvidnost se često izjednačava s utrživošću, odnosno s potražnjom, prihvaćenošću na tržištu (engl. saleability, acceptability)[xiii]. U tom se viđenju likvidnost stupnjuje: utrživija imovina je likvidnija, ali time ništa nije objašnjeno – samo je jedna riječ, likvidnost, zamijenjena drugom, utrživost. U konačnici se ipak radi o stupnju zamjenjivosti stvari za novac – novac je mjera (benchmark) likvidnosti. Ekonomiju se naziva likvidnom ako se u njoj plaćanje ne odgađa nego je opskrbljena novcem, tj. novca ima dovoljno da se plaćanje ne odgađa, da se stvari se ne moraju zamjenjivati jedna za drugu ni davati na dug. I firma je likvidna ako ima novca. Mjera likvidnosti je ipak novac, on je likvidnost sama.

To je tako zato što je plaćanje novcem konačno. U odnosu na ekonomsko razumijevanje likvidnosti, ovo sadrži institucionalnu, pravnu komponentu – likvidnost određuju formalne i neformalne norme.  Ček je manje likvidan od novca jer je za ček nužno pokriće upravo u novcu. Plaćanje čekom nije konačno. Da bankovni novac bude novac plaćanje njime mora biti konačno. Ponovo, jedan ekonomski pojam ne može se dovoljno razumjeti ne gleda li se na njega i s institucionalne/pravne strane. Potražnja za dionicama može biti snažna, u tom su smislu likvidne, ali kako plaćanje dionicama (čekom; CDO-om, mjenicom) nije konačno one su likvidne tek jer su lako zamjenjive za novac. Koncept legal tender (zakonito sredstvo plaćanja) čiji se idejni razvitak u zborniku također prikazuje, formalizirao je to shvaćanje (fiat) novca kao konačnog sredstva realizacije ugovora.

Razlika između instrumenata platnog prometa (kao što je ček) i dužničkih instrumenata (kao što je mjenica) prvenstveno je institucionalno/pravna. Mjenica je dug, kao i bankovni novac, ali nije novac. Geva u 18 poglavlju detaljno objašnjava kako su dužnički i platni instrumenti poput mjenice i čeka stjecali karakteristike novca (nisu postajali novac) putem sudskih procesa u kojima se uzimalo u obzir to što ih je neka strana u transakciji prihvaćala kao sredstvo plaćanja. Tu se pojavljuje pitanje odgovornosti onog koji je neki instrument prihvatio.   Prihvatljivost (acceptability), dakle stupanj likvidnosti, ima svoju institucionalnu, pravnu osnovu i kod mjenice i čeka. Kao što je rečeno na početku, u eventualnom (sudskom) raspletu ugovora, čime se raspodjeljuje vrijednost u društvu koju novac predstavlja, uzimaju se intencije i odgovornost uključenih u transakciju.

Mjenične transakcije u slučaju Agrokor ne mogu se ni ekonomski ni sudski razjasniti a da se ne uzme u obzir odgovornost uključenih strana. Prije financijske krize 2008. godine složeni su financijski instrumenti poput CDO-a, nekretninskih obveznica, bili praktički perfektno likvidni (zamjenjivi za novac), što znači da još nisu bili novac, jer se i nakon transakcije onaj tko ih je stekao naplaćivao novcem, pretvarao ih je u novac (ako može).

  • X Zaključak

Prethodni primjeri pokazuju da je ustvari na sudu, zakonodavcu/regulatoru, zatim na običajima i praksi, da od bankovnog depozita/duga (su)kreiraju novac, poput kovanica ili novčanica, kojima je plaćanje konačno, bez daljnjih obaveza, a da za ček i mjenicu traže novčano pokriće, kao i za razne vrste debitnih i kreditnih kartica. I od novca koji su izdavale države očekivalo se pokriće u zlatu, zatim je bila dovoljna konvertibilnost u valute drugih država (inozemne pričuve), a napokon je u doba centralnog bankarstva mjera postao (varljivi) indeks potrošačkih cijena. Odgovor na Carstensovo pitanje što je novac nije moguć bez ovog institucionalnog konteksta, bez opisa pravnih/ugovornih karakteristika transakcije u kojoj se novac pojavjuje. Autori i urednici zbornika zaista su ‘otvorili novo područje’ razumijevanja novca, koje je prirodno, još kaotično i nesistematizirano.

Katharina Pistor: Je li bitcoin novac time što je njegova transakcija tehnološki postavljena kao ireverzibilna? Ili kupac očekuje da će ga zahvaljujući njegovoj likvidnosti pretvoriti u novac u kojem se njegova cijena uvijek izražava? Ako kovanice promijene vrijednost ugovor se može realizirati u drugom novcu

Sve je više institucionalnih/pravnih analiza novca i novčanih sustava. U završnom poglavlju svoje knjige The Code of Capital, u kojoj i novcu srodan pojam kapitala promatra iz perspektive prava, Katharina Pistor se bavi digitalnim novcem. Satoshi Nakamoto, kreator bitcoina, protokol je konstruirao tako da transakcije nisu reverzibilne, transfer/plaćanje je konačno. Pitanjem je li novac imovina bez obaveza (koja predodžba potječe od kovanica i novčanica kao egzemplarnog novca) Beat Weber, ekonomist Austrijske nacionalne banke, daje novcu također pravni karakter. Fox, Ernst i Velde pišu kako srednjovjekovne banknote (zadužnice) i transferabilne knjižne bilance, trgovaca iz tog doba predstavljaju privatnu kreaciju novca u okruženju zakonitih kovanica (14).

Privatni digitalni novac također se razvija u okruženju zakonskog centralnobankarskog novca (uz sve razlike u odnosu na privatni knjigovodstveni novac kasnog Srednjeg vijeka). No to zapažanje upućuje da se prirodu digitalnog novca (ako je to novac) može razumjeti usporedbom s prethodnim inačicama novca te kontekstualizacijom u prava i obaveze u kojima se pojavljuje. Odgovor na Carstensovo pitanje što je novac može se istraživati usporedbom institucionalnih karakteristika inačica novca, od plaćanja kovanicama, preko razvoja novčanih instrumenata (platnih i dužničkih), zatim bankovnog novca koji najbolje pokazuje njegovu konceptualnu institucionalnu prirodu, te banknota, centralnog bankarstva itd. To je zaista zaokret u odnosu na analizu novca u neoklasičnoj ekonomici, koja je fokusirana na količinu. Već se u tome očituje monumentalni potencijal zbornika Money in the Western legal Tradition.

  • Zahvaljujem na primjedbama Nataši Babić, Ivi Bićaniću, Franji Lukoviću, Žarku Puhovskom

Bilješke

[i]Prema radikalno izvedenom neoklasičnom shvaćanju, u njemu novca – nema. Tako Hahn (Money and Inflation. Basil Blackwell. Oxford. 1982) zaključuje da „u najboljem modelu ekonomije nema mjesta za novac“; Mankiw (Macroeconomics. Worth Publishers. New York. 2008), prenosi da je “novac irelevantan za realne (ekonomske) varijable” (112), a tezu prikazuje i nobelovac Tobin u članku „Money”, u The New Palgrave Dictionaryof Economics (2. izd. Palgrave Macmillan, 2008)

[ii] Institucionalizam se bavi formalnim i neformalnim normama prema kojima se odvija ekonomska aktivnost i prati ekonomiku praktički kroz cijelu povijest. Termin nova institucionalna ekonomika skovao je nobelovac Oliver Williamson, nastavljajući se na koncept tzv. transakcijskih troškova koji je uveo nobelovac Ronald Coase. Nobelovac Douglas North, najpoznatiji predstavnik,  proširio je područje istraživanja formalnih i neformalnih ekonomskih normi i izvan transakcija. Tako su u novu institucionalnu ekonomiku uključeni još raznovrsne sociološke analize ekonomije, zatim pravo i ekonomika (Law and Economics) te vrlo raznorodne varijante političke ekonomije, s jedne strane krug ekonomista koje se i dalje svrstava u neoklasične, sve do nobelovca Jamesa Buchanana, a s druge istraživače poput nobelovke Elinor Ostrom i Darona Acemoglua.

[iii] https://www.worldcat.org/title/encyclopedia-of-law-and-economics/oclc/1102574328

https://reference.findlaw.com/lawandeconomics/contents.html

[iv]Kao i u bilješci i, argument je referenca – Kreitner, R. 2012. “Legal History of Money”. Annual Review of Law and Social Science, (8): 415-431.

[v]Black box, crna kutija u neoklasičnoj ekonomici nije samo novac nego i vlasništvo i firma. Neoklasična ekonomika vidi da iz firme nešto izlazi (proizvodi, usluge), a u nju nešto ulazi (repromaterijal, ljudi). Apstrakcija od onog što se događa unutar firme koncesja je nastojanju da se ekonomija gleda kao autonomno područje sa vlastitim zakonima.

[vi]Ovdje ne mogu ulaziti u sve konzekvence tog shvaćanja, vrlo zastupljenog u jednom pristupu istraživanju novca, prema kojem se novac svodi na broj, puku kvantitetu. Jedno od pitanja koje slijedi iz tog shvaćanja je nestaje li novac kad npr iščezne keš,  a ostane razmjena stvari mjerenih apstraktnom mjerom, tzv. imaginarnim novcem (koji je, usput, poznat u povijesti – libra po kojoj je Zuckerberg nazvao potencijalnu Facebook novčanu jedinicu primjer je imaginarnog novca).

[vii]Zaključak o izostanku definicije novca u Rimskom pravu još je eksplicitniji u poglavlju 7, koje se bavi kasnosrednjovjekovnim pravnicima tumačima Rimskog prava, tzv. legistima i glosatorima. Utoliko je upitno na što je mislio sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Radovan Dobronić kad je u dvama dužim intervjuima na televiziji N1 (dostupni ovdje i ovdje) govorio o pravnom, za razliku od ekonomskog pojma novca. Ako je na bilo što i mislio, a ne samo govorio.

[viii]U čuvenom opisu novca pravnika Juliusa Paulusa, iz prve polovice trećeg stoljeća (upravo u vrijeme devalvacije iz fiskalnih razloga) riječ novac se uopće ne spominje, nego se govori o ‘materijalu’, ‘javno potvrđenom i konstantne vrijednosti’, koji je ‘vrijedan kao količina a ne kao supstanca’. Više se, piše Julius Paulus, ‘u ugovoru ne pojavljuju dvije robe, nego je s jedne strane roba i a s druge cijena’.

[ix] Znak je neizostavni dio prirode novca. Kovanica koja je oštećena, okrnjena, i dalje ima istu vrijednost, upravo po znaku da je to novac.  Čak i primitivni oblici novca kao što su komadi metala ili školjke bez eksplicitnog znaka time što samima sobom simboliziraju novac imaju implicitni znak. O tome više u prikazu knjige Richarda Seaforda o nastanku novca u antičkoj Grčkoj.

[x] Glavno djelo Christine Desan je Making Money: Coin, Currency and the Comming of Capitalism. Također usporedi moj prikaz Pravna povijest novca. Greshamov zakon ili – nema stabilnog novca

[xi]Postoji, naravno, spor je li trgovina ta koja definira konačnu vrijednost novca ili se u trgovini reflektira inicijalna vrijednost novca.

[xii]Bankovni kredit, dug prema banci, je također depozit. Kad banka odobri kredit klijentu upiše ga na njegov račun kao depozit.

[xiii]Cristian Frasser, Gabriel Guzmán: “What do we call money? An appraisal of the money or non-money view”, Journal of Institutional Economics (2019), 1–16