Kripke (2)
Aristotel u mogućim svjetovima. Jezik ili metafizika.
Ljudevit Hanžek / 9. studenoga 2022. / Rasprave / čita se 44 minute
Ljudevit Hanžek / 9. studenoga 2022. / Rasprave / čita se 44 minute
Što je ostalo od Kripkeovih teza u Imenovanju i nužnosti? Poprilično mnogo, piše Ljudevit Hanžek u drugom članku u povodu nedavne smrti Saula Kripkea, jednog od najvećih filozofa 20. stoljeća, iako uočava da za svaku tezu iz spomenute knjige, koju ovdje detaljno prikazuje, postoji filozof koji je negira i argumentira protiv nje
Naming and Necessity zbirka je triju predavanja (s vrlo važnim predgovorom i dodacima na kraju) koja je Kripke održao na Princetonu 1970., a u obliku knjige prvi ih je objavio Harvard University Press 1980. godine. Prije knjižnog izdanja, razne varijante tekstova predavanja objavljivane su u raznim zbornicima. Knjiga je prevedena na hrvatski jezik kao Imenovanje i nužnost (Kruzak 1997), s jako korisnim predgovorom Nenada Miščevića. Nakon Kripkeove smrti, na Twitteru se mogla naći anegdota da je netko Derridi dao primjerak Imenovanja i nužnosti, ali knjiga mu je bila nerazumljiva, za razliku od Heideggerovih djela. Imenovanje i nužnost donosi raspravu o nizu tema iz filozofije jezika i metafizike, a često se može naći opis kako je srž knjige Kripkeova kritika deskriptivne teorije imena i njegova kauzalna teorija referencije. Slijedi pojašnjenje tih tema. Rečenice koje uzimam kao primjere označavam velikim slovom R i brojem, da se mogu lakše pozvati na primjer bez navođenja cijele rečenice; na knjigu ću se skraćeno pozivati kao IN.
Deskriptivna teorija imena. Iz filozofske perspektive, čini se da u jeziku postoje barem dvije veoma različite vrste termina: opisi i imena. Opisi su generalni termini, tj. mogu se odnositi na više vrsta predmeta, i onda kažemo da neki predmet zadovoljava opis: ”biti visok 175 cm”, ”zgrada visoka barem 53 metra”, ”predsjednik Amerike”, ”biljka sa zelenim lišćem i crvenim cvijetom”… Imena, s druge strane, odnose se samo na jedan predmet, koji je njihov referent: ”Aristotel”, ”Barrack Hussein Obama”, ”Big Ben”… i za njih se kaže da su singularni termini (pretpostavimo da se svako ime zaista odnosi samo na jedan predmet, ako više predmeta dijeli ime, precizirali bismo ta imena dodatnim simbolima). Jasno, svaki predmet može imati više od jednog imena.
Deskriptivna teorija imena, ili deskriptivizam, teorija je (ili skup teorija) prema kojoj su važna semantička svojstva imena određena opisima koje govornici standardno asociraju uz njih. Ta semantička svojstva imena mogu biti značenje ili određenje referencije, u smislu da je referent imena svaki onaj predmet koji zadovoljava opis asociran s imenom. Deskriptivna teorija imena najjasnije je prisutna u djelima Bertranda Russella i Gottloba Fregea, koji su iz raznih metafizičkih, semantičkih ili epistemoloških razloga smatrali da su imena ili samo skraćenice za opise, tj. prerušeni opisi, ili da su opisi doslovno značenja imena. Opisi o kojima je ovdje riječ zovu se određeni opisi (definite descriptions), takvi kakve zadovoljava samo jedan predmet. ”Predsjednik Amerike” nije određeni opis, ali ”44. predsjednik Amerike” jest. Motivacija za deskriptivizam prilično je jasna: ako je moguće objasniti drugim govornicima na koji predmet neko ime referira, ili ako je nama samima moguće to shvatiti za neko dosad nepoznato ime, to mora biti zato što je moguće na neki način opisati referenta tog imena, izreći neku frazu sastavljenu od generalnih termina, razumijevanjem koje govornik može shvatiti na koga se ime odnosi: ime se odnosi, referira, na onaj predmet koji zadovoljava taj opis. Dakle, imena su skraćeni opisi.
Kripke u svojoj knjizi razlikuje barem tri varijante deskriptivne teorije: 1) Opisi sadrže značenja imena 2) Opisi određuju referenta imena 3) Grozd opisa (cluster theory), tj. teza da je referent imena određen time što zadovoljava barem neki od, ili dovoljan broj, različitih opisa koji se standardno asociraju s imenom (ovo se može pronaći, u ponešto različitim varijantama, u djelima Strawsona i Searlea). Tako bi referent imena ”Aristotel” bio određen opisima ”najveći filozof antike”, ”Platonov učenik, Aleksandrov učitelj”, ”Stagiranin koji je napisao Nikomahovu etiku”… Jednostavnosti radi, u raspravama se obično uzima jedan od takvih opisa i tretira ga se kao da je to značenje imena, ili kao da taj opis određuje referenta imena; po grozd varijanti referent imena bio bi onaj predmet koji zadovoljava barem neke, ili većinu, opisa koji su asocirani s imenom. Kripke jasno govori kako ta razlika nije bitna, jer prigovori bilo kojoj varijanti deskriptivne teorije koje je istaknuo, odnose se i na sve druge varijante.
Dva su osnovna problema s deskriptivnom teorijom imena: 1) vodi u čudno ponašanje rečenica koje sadrže imena u modalnim kontekstima 2) postavlja presnažne epistemičke zahtjeve pred govornika u situacijama uspješnog referiranja.
Problem 1), čudno ponašanje rečenica s imenima u modalnom kontekstu. Modalni kontekst u filozofiji jezika označava govor o predmetima u kojem se pojavljuju termini poput ”nužno” ili ”moguće” ili njihove druge varijante. Uzmimo istinite rečenice (R1) ”Aristotel je bio učitelj Aleksandra Velikog” i (R2) ”Učitelj Aleksandra Velikog bio je učitelj Aleksandra Velikog”. Prema deskriptivnoj teoriji imena, (R2) trebala bi biti samo eksplikacija (R1), tj. (R1) je skraćena verzija (R2), jer ”Aristotel” nije ništa drugo doli skraćeni zapis za ”učitelj Aleksandra Velikog”. ”Aristotel” referira na neku osobu iz povijesti, onu osobu koja zadovoljava opis ”učitelj Aleksandra Velikog”.
Sad dodajmo termin ”nužno” na početak svake od tih rečenica, time dobijemo (R3) ”Nužno, Aristotel je bio učitelj Aleksandra Velikog” i (R4) ”Nužno, učitelj Aleksandra Velikog bio je učitelj Aleksandra Velikog”. (R4) izgleda istinita, međutim (R3), Kripke tvrdi, nije istinita. Činjenica je da je Aristotel bio učitelj Aleksandra Velikog, ali on to nije morao biti; mogao je čitav život provesti u Stagiri, baviti se medicinom ili nečim drugim, a Aleksandrov je učitelj mogao postati neki drugi Atenjanin. To izgleda kao savršeno moguć razvoj događaja. Međutim, po deskriptivnoj teoriji imena, to nije moguće: da je taj neki drugi Atenjanin postao učitelj Aleksandra Velikog, onda bi on zadovoljavao opis ”učitelj Aleksandra Velikog”, a kako je referent imena ”Aristotel” određen tim opisom, onda bi taj Atenjanin bio referent imena ”Aristotel”. Dakle, po deskriptivnoj teoriji, Aristotel nije mogao ne biti učitelj Aleksandra Velikog. Ali to je naprosto pogrešno. Dakle, deskriptivna teorija vodi do neistinitih predviđanja o modalnom ponašanju rečenica s imenima.
Kripkeov fokus ovdje nije semantički – nije stvar u tome, ili samo u tome, što deskriptivna teorija predviđa neplauzbilno modalno ponašanje rečenica s imenima; problem je prvenstveno metafizički. Deskriptivna teorija predviđa nešto o predmetima u svijetu, a to je da su svojstva koja imaju u aktualnom svijetu i po kojima ih govornici iz aktualnog svijeta identificiraju, nužna svojstva tih predmeta. Stvarna povijesna osoba Aristotel ima to svojstvo da je bio učitelj Aleksandra Velikog, a po deskriptivnoj teoriji to mu je nužno svojstvo – morao ga je imati, inače ne bi bio Aristotel. No, to je pogrešno. Mogao je biti Aristotel, a ne biti učitelj Aleksandra Velikog.
Problem (2), presnažni epistemički zahtjevi govornicima. Kad netko koristi imena, referira na predmete. Ako u razgovoru s nekim kažem ”Napoleon Bonaparte”, uspješno sam referirao na stvarnu osobu iz europske povijesti (pretpostavimo da sam zaista koristio to ime u svrhu referiranja, a nisam samo citirao nečije tuđe riječi ili htio svrnuti sugovornikovu pažnju na fonetska svojstva izraza ”Napoleon Bonaparte”). To znači da je moja rečenica u kojoj sam upotrijebio to ime istinita ili neistinita ovisno o tome je li ta osoba iz povijesti zaista imala to svojstvo koje sam joj pripisao u svojoj rečenici – ta je osoba iz povijesti dio istinitosnih uvjeta moje rečenice, onoga što moju rečenicu čini istinitom ili neistinitom. Po deskriptivnoj teoriji, referirao sam na onaj predmet koji zadovoljava opis koji asociram uz to ime. Recimo da sam slabo educiran o europskoj povijesti i da mislim kako je ”Napoleon Bonaparte” ime za slavnog znanstvenika koji je objasnio ulogu kisika u gorenju. Pa sam tako rekao (R5) ”Napoleon Bonaparte pogubljen je 1794. giljotinom” (radi se o tome, jasno, da je Lavoisier pogubljen tada). Je li (R5) istinita? Po deskriptivnoj bi teoriji trebala biti istinita, jer referent izraza ”Napoleon Bonaparate” onaj je predmet koji zadovoljava opis ”slavni znanstvenik koji je otkrio ulogu kisika u gorenju”, a taj predmet, tj. taj znanstvenik, zaista jest pogubljen 1794. giljotinom. No to je pogrešno – ”Napoelon Bonaparte” referira na slavnog vojskovođu i francuskog cara, koji je poražen kod Waterlooa i skončao na sv. Heleni; ne referira na slavnog kemičara, unatoč tome što ja pogrešno mislim da referira na tog kemičara i asociram uz to ime taj opis. Govornici mogu uspješno referirati na predmete čak i kad su u krivu u pogledu svojstava tih predmeta, čak i onih svojstava prema kojima ostali govornici tipično identificraju te predmete.
Ukratko, deskriptivna teorija imena pogrešno implicira da nositelji imena nužno imaju svojstva izrečena u opisima koji su standardno asocirani s tim imenom, i pogrešno tvrdi da govornik mora imati istinita vjerovanja o predmetu da bi mogao referirati na taj predmet.
Strogi označitelji. Izlaz iz problema jednostavan je. Imena nisu skraćeni opisi, niti su referenti imena određeni opisima. Imena su strogi označitelji (rigid designators), termini koji nemaju kognitivni sadržaj, a u svakom mogućem svijetu referiraju na isti predmet, ukoliko referiraju. Teorija je to koja oživljava Millovu teoriju imena (John Stuart Mill) prema kojoj su imena poput naljepnica, ili arbitrarnih oznaka koje koristimo da bi skrenuli pažnju na neke predmete, ali nemaju nikakav deskriptivni sadržaj, ne govore ništa o predmetima. Tvrdnja da imena strogo označavaju znači da uvijek označavaju isti predmet, uvijek referiraju na istu individuu, čak i u onom mogućem svijetu u kojem ta individua nema ona svojstva po kojima je tipično prepoznata u aktualnom svijetu.
Ovdje treba reći nešto o terminologiji mogućih svjetova koju Kripke koristi u svom djelu. ”Mogući svijet” jako je važan termin u logici, filozofiji jezika, metafizici i ostalim filozofskim disciplinama u drugoj polovici 20. stoljeća. S nekim iznimkama, ”mogući svijet” u filozofskoj uporabi ne znači ništa poput paralelnih svemira u znanstveno-fantastičnim djelima. Mogući svjetovi nisu prostorno-vremenske cjeline koje se nalaze izvan prostorne-vremenske cjeline kojoj mi pripadamo, a da je ponekad moguće manipulirati zakone prirode kojima bi se te cjeline premostile ili se otvorio prolaz iz jedne u drugu (crvotočina).
Mogući svjetovi naprosto su različiti načini na koje se svijet mogao odviti, različiti scenariji koji su se mogli ostvariti. Kripke kaže da se taj termin može zamijeniti terminima ”moguća povijest svijeta”, ”moguće stanje svijeta”, ”protučinjenična situacija”. U tom smislu govor o mogućim svjetovima ne bi smio biti metafizički problematičan. Ako kažem da postoji mogući svijet u kojem je Njemačka dobila Drugi svjetski rat, to ne znači da tvrdim da negdje postoji Zemlja kojom sad vlada tisućgodišnji Reich – to samo znači da je bilo moguće da Njemačka dobije Drugi svjetski rat.
Transsvjetski identitet važna je pretpostavka Kripkeove filozofije i, rekao bih, možda ključna pretpostavka čitave knjige. Transsvjetski identitet kaže ovo: neki predmet može postojati u različitim mogućim svjetovima. To znači da, da se dogodilo tako da Aristotel nije postao Aleksandrov učitelj, to bi i dalje bio isti predmet (Aristotel) kao što je Aristotel koji je postojao u našem svijetu. Aristotel kao pojedinac dio je različitih mogućih svjetova, nekih u kojima je Aleksandrov učitelj, nekih u kojima nije (jasno, Aristotel nije dio svakog mogućeg svijeta, npr. onih svjetova u kojima se njegovi roditelji nisu upoznali). Nije tako da je svako svojstvo koje pojedinac ima esencijalno za tog pojedinca – moguće je neka od pojedinčevih aktualnih svojstava nemati, a da se i dalje radi o istom, numerički identičnom pojedincu. Elizabeta II. mogla je ne postati kraljica, a i dalje ostati ista osoba koja je bila u aktualnom svijetu. Transsvjetski identitet teza je za koju Kripke ne argumentira u knjizi, već je uzima kao očitu, i ističe njenu važnost. Strogo označavanje, koje smo gore spomenuli, kaže ovo: strogi označitelji referiraju na isti predmet u svakom mogućem svijetu u kojem referiraju. Ali to je moguće, kaže Kripke, samo zato što isti predmet može postojati u različitim mogućim svjetovima. Da je tako da je transsvjetski identitet nemoguć, ne bi bilo strogih označitelja, svi referirajući termini mijenjali bi referenta u različitim mogućim svjetovima. Metafizička činjenica bazična je, a ova semantička (strogo označavanje) temelji se na njoj. Imena strogo označavaju tako što u svakom mogućem svijetu referiraju na istog pojedinca, ako taj pojedinac postoji u tom svijetu; ako u nekom mogućem svijetu pojedinac ne postoji, onda ime u tom svijetu ne referira. Ono što određuje referenta imena nije opis kojega govornik asocira uz ime, a referent zadovoljava; identitet predmeta kojemu je ime nadjenuto ono je što, u svakoj situaciji i svakom mogućem svijetu, određuje referenciju tog imena. ”Aristotel” referira, uvijek i svugdje, na onu osobu kojoj je prije 2300 godina u Grčkoj nadjenuto ime ”Aristotel”. Ta je osoba mogla ne postati filozof, kamoli učitelj Aleksandra Velikog, a ”Aristotel” bi i dalje referiralo na nju. Netko može uspješno referirati na tu osobu čak i ako ima radikalno pogrešna vjerovanja o njoj, recimo netko može misliti da je Aristotel vojskovođa koji je pobijedio Perzijance kod Salamine. To ne znači da će rečenica (R6) ”Aristotel je nadmudrio Kserksa” biti istinita rečenica o osobi koju inače zovemo Temistoklo, već je to neistinita rečenica o Aristotelu.
”…nije nužno da svojstva za koja govornik mnije da vrijede za referente jesu ona koja jedinstveno specificiraju. Kao drugo, čak i u slučaju kada jesu takva, moguće je da ne vrijede jedinstveno za konkretnoga referenta govornikove upotrebe, nego za nešto drugo ili ni za što. To je slučaj u kojemu govornik ima pogrešna mnijenja o nekoj osobi. On nema ispravna mišljenja o drugoj osobi, nego pogrešna mnijenja o nekoj osobi. U tim slučajevima izgleda da se referencija zapravo određuje činjenicom da je govornik član zajednice govornika koji upotrebljavaju to ime. Ime mu je tradicijom preneseno idući od karike do karike” (Kripke 1997 , 95)
Kauzalna teorija referencije. Nije baš zadovoljavajuće reći da je referent imena određen identitetom predmeta na kojeg ime referira (”nadjenuti nekome ime” u osnovi znači uspostaviti referenciju imena), dapače, izgleda cirkularno. Kripke jasnije prikazuje taj mehanizam.
Dijete se rodi, da parafraziram slavnu frazu iz knjige, i roditelji odluče da će se zvati ”Aristotel”. To je čin inicijalnog krštenja. Rodbini, susjedima i gradskom službeniku kažu da će se dijete zvati ”Aristotel”. Čuvši to, ostali govornici pristaju koristiti ”Aristotel” kao ime za to dijete, kao termin koji referira na to dijete. Time se uspostavlja kauzalna veza između tog predmeta, njegovog imena i drugih govornika. Širenjem tog imena, uspostavljanjem novih kauzalnih veza, prenosi se referencija imena i ime se širi kroz jezičnu zajednicu. Sve dok novi govornici pristaju na korištenje tog imena kao onog koje referira na predmet na kojega su htjeli da referira oni koji su uveli ime u jezik (Aristotelovi roditelji), ime će referirati na Aristotela, neovisno o opisima koje govornici asociraju uz to ime.
To je Kripkeova kauzalna, ili kauzalno-povijesna teorija referencije. Inicijalno krštenje i prijenos referencije ono su što nam omogućuje da referiramo na osobe koje su živjele davno prije nas, na predmete koje nikad nismo vidjeli i nikad nećemo. Između svakoga od tih predmeta i svakog govornika koji koristi neki termin, postoji kauzalna veza, koja uključuje niz perceptualnih interakcija s tim terminom i namjeru da se termin koristi u namjeravanoj referenciji (onoj s kojom je uveden u jezik).
Na ovom mjestu u Kripkeovoj teoriji opisi ulaze u priču: opis se može koristiti kao sredstvo fiksiranja referencije, ali nipošto i kao nešto što određuje referenciju imena. Mogu uvesti ime ”X” u jezik i reći da ”X” referira na bilo koji predmet koji zadovoljava opis ”crvena lopta na vrhu ovog ormara”. Time će ”X” dobiti referenta, onog koji zadovoljava taj opis, ali taj opis neće određivati referenciju imena ”X”. Tu loptu mogu skinuti s ormara i staviti na pod, a ”X” će i dalje referirati na nju makar ona više ne zadovoljava opis kojim smo fiksirali referenciju ”X”-a. To znači da taj opis ne određuje referenciju imena – bitno je da predmet taj opis zadovoljava u trenutku krštenja, ili uspostavljanja referencije, ali ne i kasnije.
Referencija se često ne uspostavlja opisom, već ostenzijom, jednostavnim pokazivanjem na predmet. Ali ponekad nismo u mogućnosti predmet pokazati ili ga ugledati, pa se služimo opisima. Kripke kao primjer navodi izraz ”Neptun”, čija je referencija fiksirana opisom ”planet koji izaziva takve-i-takve poremećaje u orbitama drugih planeta”.
Identitetne tvrdnje i a priori/a posteriori distinkcija. Tvrdnje o identitetu, ili kako ću ih zvati, identitetne tvrdnje, rečenice su poput (R7) ”Superman = Clark Kent” ili (R8) ”Mark Twain je Samuel Langhorne Clemens” (”je” se mora uvijek intepretirati kao ”je” identiteta, jer ”je” može označavati i predikaciju ili postojanje, ako je u obliku ”jest”). Kripke uočava posljedicu svojih teza o transsvjetskom identitetu i strogom označavanju, a to je da su identitetne tvrdnje koje uključuju samo stroge označitelje nužno istinite, tj. istinite u svakom mogućem svijetu (pojasnit ću ovo uskoro).
Zašto? Zato što jedan te isti predmet može postojati, i redovito se događa da postoji, u različitim mogućim svjetovima, a strogi označitelj označava isti predmet u svakom mogućem svijetu, ako taj predmet postoji u tom svijetu. Zbog toga će referent termina ”Mark Twain” u svakom mogućem svijetu biti isti predmet, a i referent termina ”Samuel Langhorne Clemens” također će u svakom mogućem svijetu biti isti predmet. Ako su u jednom mogućem svijetu referenti tih dvaju termina isti, tj. ako u barem jednom mogućem svijetu oni referiraju na isti predmet, njihovi su referenti u svakom mogućem svijetu isti. Uzmimo svijet w1, i neka u njemu ”Mark Twain” referira na predmet o1, i neka u njemu ”Samuel Langhorne Clemens” također referira na o1. Budući da su oba termina strogi označitelji, u svakom će mogućem svijetu referriati na isti predmet, tj. i jedan i drugi će u svakom mogućem svijetu referirati na o1. Što znači da će imati istog referenta u svakom mogućem svijetu, tj. (R8) bit će istinita u svakom mogućem svijetu.
Ovdje dolazimo da važnih epistemoloških posljedica koje Kripke izvodi iz svojih modalnih i semantičkih teza. Razlika između a priori i a posteriori znanja poznat je dio filozofske tradicije. A priori je znanje ono koje možemo imati bez osjetilnog iskustva, dok je a posteriori znanje ono koje je nemoguće imati bez osjetilnog iskustva. Malo preciznije: a priori je spoznatljiva svaka ona rečenica koju možemo znati bez potrebe za provjerom u iskustvu, dok je a posteriori spoznatljiva svaka ona rečenica koju možemo znati jedino provjerom u iskustvu. Bitno je naglasiti provjeru u iskustvu – ”neovisnost od iskustva” preširok je termin i može implicirati kauzalnu neovisnost a priori znanja o iskustvu, što je neplauzibilno. Uzmimo rečenicu (R9) ”Ako je neki predmet potpuno crven, onda nije plav”. To je a priori spoznatljiva rečenica, unatoč tome što se ne može spoznati bez ikakvog iskustva: potrebno je nekakvo perceptualno iskustvo da usvojimo pojmove crvenog i plavog, bilo vizualno iskustvo, bilo nekakvo drugo kod ljudi koji nisu u stanju vidjeti boje. Međutim, jednom kad smo usvojili te pojmove, možemo znati da je (R9) istinita, bez potrebe da je provjeravamo pažljivim pregledavanjem potpuno crvenih predmeta u potrazi za tragom plave boje. Usporedimo to s rečenicom (R10) ”Lopta kojom se igralo finale Europskog prvenstva u nogometu 2000. godine djelomično je crna, a djelomično bijela”. Ništa osim empirijske provjere ne može mi pomoći da znam istinitost te rečenice. Dakle, a priori znanje neovisno je o iskustvenoj provjeri, mada ne i apsolutno neovisno o iskustvu, dok je a posteriori znanje krucijalno ovisno o iskustvenoj provjeri.
Toj epistemološkoj strani često se pripisavala i metafizička strana, u vidu modalnog karaktera rečenica koje opisuju a priori znanje i a posteriori znanje. Tako je filozofska tradicija, praktički do Kripkea, smatrala da su sve a priori spoznatljive rečenice nužno istinite (npr. istine logike i matematike) dok su sve a posteriori spoznatljive rečenice kontingentno istinite. Nužno su istinite rečenice koje su uvijek i svuda istinite, i ne mogu ne biti istinite (Kripkeovim rječnikom: istinite u svim mogućim svjetovima); kontingentno su istinite rečenice koje mogu biti istinite, ali i ne moraju (istinite u nekim, ne svim, mogućim svjetovima). Navedimo da je toj podjeli često bila pridruživana i podjela rečenica na analitičke i sintetičke. Analitičke su rečenice čiju je istinitost moguće znati samo temeljem znanja njihova značenja, kao npr. (R11) ”Neženja je muškarac koji nije u braku”, dok su sintetičke rečenice koje nije moguće tako znati, ili kako bi Kant rekao, čiji predikat nije sadržan u subjektu, npr. (R12) ”Ljeto 2022. bilo je natprosječno toplo”.
Filozofska ortodoksija bila je: sve rečenice možemo podijeliti u dvije skupine, u prvoj su skupini a priori spoznatljive, nužno istinite i analitičke rečenice; u drugoj su skupini a posteriori spoznatljive, kontingentno istinite i sintetičke rečenice (važna iznimka od ovoga bio je Kant, koji je smatrao da postoje rečenice koje su i sintetičke i a priori). Kripke se u IN ne bavi puno analitičkim i sintetičkim rečenicama, ali ima dosta toga za reći o a priori/a posteriori podjeli i njenom odnosu prema nužno/istinito podjeli. Ukratko, tvrdi da postoje kontingentno istinite rečenice koje možemo znati a priori, i da postoje nužno istinite rečenice koje možemo znati jedino a posteriori.
Kontingentne a priori rečenice: slavni je primjer standardni metar u Parizu, tj. šipka u Međunarodnom uredu za utege i mjere (koliko sam uspio shvatiti sa Googlea, trenutno tamo zapravo više nema šipke, već je posljednji standardni metar sačuvan u obliku mramorne grede, ali to je nebitno za primjer) čija duljina konvencijom označava duljinu od 1 metra. Neka termin ”S0” referira na tu šipku, i formirajmo rečenicu (R13) ”S0 duga je 1 metar u trenutku t0”. Prema Kripkeu, ta je rečenica kontingentna, ali spoznatljiva je a priori. Počnimo od kraja, zašto je možemo znati a priori? Neki je predmet duljine 1 metar ako je iste duljine kao standardni metar, tj kao šipka S0. Ali šipka S0 je iste duljine kao i ona sama. Dakle, svaki ishod mjerenja šipke S0 dao bi kao rezultat da je duga 1 metar, i ako znamo da je S0 standard duljine, znamo i to da će svaki ishod tog mjerenja biti 1 metar, bez potrebe da to provjeravamo u iskustvu. Dakle, možemo znati tu rečenicu a priori.
Međutim, ona je istodobno kontingentno istinita, zašto? Zato što, prema Kripkeu, postoji semantička razlika između fraza ”dug 1 metar” i ”duljina šipke S0 u t0”. Fraza ”dug 1 metar” strogo označava određenu duljinu, čije je nenužno, tj. kontingentno, svojstvo da je to duljina šipke S0 u t0. Ali fraza ”duljina šipke S0 u t0” nije strogi označitelj, već označava koju god duljinu šipka S0 ima u t0. To znači da u nekim mogućim svjetovima S0 u t0 ima drugačiju duljinu nego što je ima(la) u aktualnom svijetu, i onda nije duga 1 metar. Ali onda (R13) nije istinita u svim mogućim svjetovima, dakle nije nužna istina. Dakle, (R13) je kontingentno istinita rečenica koju možemo znati a priori. Sasvim je analogan primjer rečenica (R14) ”Voda vrije na 1000C”.
Ovi su primjeri možda najproblematičniji u cijeloj knjizi, jer posve počivaju na tezi da je fraza ”dug 1 metar” strogi označitelj tj. da označava neku duljinu, kojoj se, eto, dogodilo da je oprimjerena u duljini S0 u t0 u našem svijetu. Kripke misli da su oni koji su fiksirali referenciju fraze ”dug 1 metar” imali određenu ideju o duljini, koju su identificirali njenim kontingentnim svojstvom da je trenutno to duljina S0 (kao što je i kontingentno svojstvo S0 da je trenutno bila te duljine). Ali što ako ”dug 1 metar” nije strogi označitelj već znači naprosto ”ona duljina koju S0 ima u t0, koja god to duljina bila”? Tad Kripkeov argument pada u vodu, jer (R13) postaje nužna istina (ovo je u osnovi prigovor Normana Malcolma). Prema mom uvidu, ovo je zaista primjer u kojem je najviše filozofa imalo drugačiji stav od Kripkeova, i nije ih uspio uvjeriti u semantički status fraze ”dug 1 metar”, tj. da je to strogi označitelj. Unatoč manjkavim primjerima za kontingentne a priori rečenice, ne čini se sporno da kontingentne a priori istine postoje. Pogledajmo (R15) ”Ja postojim” ili (R16) ”Nešto postoji”. Kontingentno su istinite, ali možemo ih znati a priori, u smislu kojega smo gore definirali. Može se reći da nisu naročito impresivne, da nisu neko kognitivno postignuće, ali to je nebitno – bitna je načelna tvrdnja da je kontingentno a priori znanje moguće, i Kripkeova je velika zasluga da je tu ideju uveo u filozofski mainstream.
Primjeri za nužne a posteriori istine manje su kontroverzni. Uzmimo slavnu (R17) ”Hesperus je Phosphorus”. ”Hesperus” je termin za Večernjaču, zvijezdu koja se pojavljuje na nebu uvečer. ”Phosphorus” je termin za Danicu, zvijezdu koja se pojavljuje na nebu u ranu zoru. Naravno, nijedno nije zvijezda, već različiti termini za planet Veneru, nadjenuti joj kad ljudi nisu znali da se radi o istom nebeskom tijelu. Budući da su oboje imena, tj. strogi označitelji, identitetna tvrdnja koja ih sadrži nužno je istinita, kao što smo vidjeli. Dakle, (R17) nužna je istina. Međutim, (R17) nikako ne možemo znati a priori. Njenu istinitost mogli smo utvrditi tek detaljnim empirijskim istraživanjem, tj. astronomijom. Dakle, (R17) možemo znati jedino a posteriori. Eto primjera nužne a posteriori istine.
U ovom trenu može se javiti prigovor: ovo znači da je Hesperus u svakom svijetu isto što i Phosphorus; ali nije li moguće da postoje svjetovi u kojima Hesperus, tj. nebesko tijelo koje se na nebu pojavljuje uvečer, nije isti predmet kao i Phosphorus, tj. nebesko tijelo koje se na nebu pojavljuje u ranu zoru? Ovaj je prigovor uvjerljiv. Čini se da (R17) nije nužna istina, jer se čini da je moguć takav svijet u kojem Hesperus nije Phosphorus, ili ako hoćemo, u kojem termini ”Hesperus” i ”Phosphorus” ne referiraju na isti predmet. Čini se savršeno očitim da je moguće da večernje nebesko tijelo nije isto što i jutarnje nebesko tijelo, kako onda (R17) može biti nužna istina?
Kripkeov je odgovor da, doslovno uzeto, taj dojam kontingencije kojeg imamo kod (R17) ne izražava metafizičku kontingentnost, već samo epistemičku. Nije moguće da Hesperus nije Phosphorus. To je metafizički nužno i istinito u svakom svijetu. Ono što je moguće jest da postoji svijet u kojem bi netko bio u istoj epistemičkoj situaciji u pogledu stanja na nebu, u kojem bi imao kvalitativno nerazlučiva opažanja od onih koje su imali ljudi u doba imenovanja Hesperusa i Phosphorusa, a u tom svijetu predmet koji je opažen na nebu u rano jutro nije isti predmet koji je opažen uvečer. Ali to nije svijet u kojem Hesperus nije Phosphorus, već je to ili svijet u kojem se Hesperus ne vidi ujutro, ili svijet u kojem se Phosphorus ne vidi navečer, već se u oba slučaja radi o nekom drugom tijelu koje igra istu ulogu u ljudskim opažanjima neba koju u našem svijetu igra planet Venera, tj. predmet kojeg zovemo i ”Hesperus” i ”Phosphorus”.
Što je najzanimljivije, sasvim je moguće da u tom svijetu ljudi koriste termine ”Hesperus” i ”Phosphorus”, kao termine za večernju zvijezdu i jutarnju zvijezdu. I moguće je da su razvili znanstvenu astronomiju i ustvrdili da se uistinu radi o različitim nebeskim tijelima. Znači li to da su u krivu kad kažu da je (R17) neistinita? Ili smo mi u krivu kad kažemo da je (R17) nužno istinita? Nijedno, radi se o tome da kad mi koristimo termine ”Hesperus” i ”Phosphorus”, koristimo ih kao termine kojima referiramo na neki predmet, i budući da mi tim terminima referiramo na isti predmet, ti termini, u našoj uporabi, u svakom će mogućem svijetu referirati na isti predmet. Ali to ne znači da stanovnici tih svjetova ne mogu imati svoje termine kojima referiraju na neke predmete i da ti termini ne mogu biti fonetski slični, ili čak isti, kao i naši termini. I ti će termini, u njihovoj uporabi, strogo označavati, ali ne nužno iste one predmete koje fonetski isti termini u našoj uporabi označavaju. Hesperus je nužno Hesperus, i Hesperus je nužno Phosphorus, ali nije nužno da se Hesperus zove ”Hesperus” ili da se zove ”Phosphorus”. Mogao se zvati i ”bljrb”, i dalje bi bio identičan sebi, i rečenica koja koristi dva stroga označitelja da bi ustvrdila identitet tog predmeta samome sebi bit će nužno istinita. Dakle, Hesperus je Phosphorus, svaka rečenica koja to izražava nužno je istinita, ali možemo je znati jedino a posteriori.
Znanstveni identiteti. Identitetne tvrdnje formirane od imena nisu jedine vrste nužnih a posteriori istina. Kripke govori o znanstvenim identitetima, ili teoretskim identitetima. To su rečenice u kojima se uobičajeni, svakodnevni termini za prirodne vrste izjednačavaju s njihovim znanstveno utvrđenim nužnim svojstvima; takve rečenice ne izražavaju numerički identitet nekih predmeta, već vrsni identitet nekih grupa predmeta, predmeti tipa A identični su predmetima tipa B.
Prirodne vrste (natural kinds) grupe su predmeta koje srećemo u iskustvu, a čiji pripadnici formiraju relativno homogene kategorije sa sličnim izgledom, ponašanjem i strukturom. Radi se u prvom redu o tvarima poput vode, zlata, željeza, olova ili organizmima (biološkim vrstama?) poput tigrova, konja, ljudi… Primjeri znanstvenih identiteta koje Kripke navodi su (R18) ”Voda je H20” (R19) ”Zlato ima atomski broj 79”, (R20) ”Munja je električno pražnjenje”, (R21) ”Toplina je kretanje molekula (tj. kinetička energija molekula)”. Ukratko, svaka od tih rečenica izriče nužnu a posteriori istinu. Nužno su istinite zato jer izražavaju identitet između vrsta predmeta na koje referiraju strogim označiteljima (”voda”, ”H20”, ”zlato”, ”atomski broj 79”, ”električno pražnjenje”… strogi su označitelji), i ako ti označitelji referiraju na istu vrstu predmeta u jednom mogućem svijetu, onda referiraju na istu vrstu predmeta u svakom mogućem svijetu. U aktualnom svijetu ti označitelji referiraju na istu vrstu predmeta, dakle u svakom mogućem svijetu referiraju na istu vrstu predmeta, dakle nužne su istine. Istodobno, to su rečenice koje smo mogli spoznati jedino detaljnim empirijskm istraživanjem, konkretno, znanošću. Prirodna je znanost otkrila da je voda H20, ili da je munja električno pražnjenje, a to je uspjela mukotrpnim empirijskm radom, višestoljetnim štoviše. Eto još jedan, i dosta uvjerljiv primjer nužnih a posteriori istina.
No, što ako ”voda” ili ”zlato” nisu uistinu strogi označitelji? Što ako označavaju samo način pojave, samo prozirne tekućine bez mirisa i okusa, ili žuti metal? Što onda, jer onda (R18) – (R21) ne bi bile nužne istine? Nešto može biti prozirna tekućina, bez boje, mirisa i okusa, a da nema kemijsku formulu H20, i ako to spada pod termin ”voda”, eto izravnog protuprimjera za nužnu istinitost (R18).
Kripkeova je ideja da termini za prirodne vrste jesu strogi označitelji upravo zato jer označavaju vrste, tipove entiteta koji dijele esencijalna svojstva, dijele svoju bit, a ta je bit, kako znanost otkriva, upravo njihova unutarnja struktura u vidu kemijskog sastava ili genetskog koda, i klasifikacija prirodnih vrsta prema tim, znanstveno relevantnim svojstvima, superiorna je klasifikaciji po makroskopskim svojstvima dostupnima svakodnevnom opažanju, jer znanstvena klasifikacija otkriva biti, esencijalna svojstva prirodnih vrsta (ta se teza naziva znanstveni esencijalizam). Pučke klasifikacije početak su znanstvenog istraživanja i jasno da se vode onim svojstvima koja su lako opaziva, ali ta svojstva često nisu nužna svojstva predmeta (ukoliko bi postojala snažna veza tih opazivih svojstava s njihovom unutarnjm strukturom, onda jesu nužna, Kripke naglašava). Termini za prirodne vrste strogi su označitelji baš zato jer se uvode u jezik i koriste s namjerom da označe bit, nutarnju strukturu predmeta koji tvore prirodnu vrstu, i makar je prvotna klasifikacija vođena makroskopskim svojstvima, u samoj je prirodi termina za prirodne vrste (no pun intended) da se mogu odnositi i na nešto što je po makroskopskim svojstvima jako drugačije od paradigmatskih instanci tvari u prisutnosti koje je termin uveden, i da se ne odnose na ono što je po makroskopskim svojstvima jako slično paradigmatskoj instanci tvari, ali bitno drugačije unutarnje strukture.
Dva primjera: recimo da se otkrije da je zbog nekih specifičnih atmsoferskih prilika, ili nečega u ljudskoj prehrani, metal kojeg zovemo ”zlato” ljudima izgledao žut, ali uklanjanjem tih atmosferskih prilika i promjenom prehrane, zapravo je crven. Bi li zaključak bio da zlato ne postoji ili da zlato nije žuto? Zaključak bi bio da zlato nije žuto, kaže Kripke, ne da zlato ne postoji. Metal atomskog broja 79 postoji jednako kao što je postojao i prije, samo ne izgleda onako kako nam je prije izgledao. S druge strane, zamislimo svijet u kojem nema metala s atomskim brojem 79, ali ima željeznog pirita (fool’s gold, budalino zlato), tvari koja po opazivim svojstvima jako sliči na zlato, ali je zapravo kemijski spoj FeS2. Bismo li tad zaključili da zlato ne postoji, ili da zlato u tom svijetu nije element, već kemijski spoj? Zaključili bismo da zlato ne postoji, Kripke kaže, jer ne postoji elementarni metal atomskog broja 79. Dakle, unutarnja svojstva (unutarnja kao skrivena svakodnevnom opažanju i koja igraju ulogu u znanstvenom opisu i objašnjenju neke tvari) esencijalna su svojstva predmeta koji tvore prirodne vrste, i termini za prirodne vrste strogo označavaju te predmete – to svjedoči naša jezična praksa, u vidu reakcija na primjere poput onog sa crvenim zlatom i željeznim piritom.
Vratimo se opet na snažan dojam kontingencije kojeg rečenice (R18)-(R21) imaju, kako to objasniti? Sasvim analogno Hesperus-Phosphorus primjeru, Kripke taj dojam tumači kao epistemičku mogućnost, ali ne i metafizičku. Čini nam se da je neka od (R18)-(R21) mogla biti neistinita, moglo je biti tako da voda nije H20. Ali nije, nije moglo biti tako, voda je nužno H20, u svakom je mogućem svijetu H20. Ono što jest bilo moguće je to da smo bili u situaciji u kojoj u našem svijetu nema vode, ali je ta situacija epistemički identična aktualnoj situaciji – tj. sva opažanja koja su ljudi u našem svijetu imali kao dokaze za postojanje vode subjektivno su nerazlučiva od opažanja koja bi ljudi u tom drugom svijetu imali za postojanje tekućine koju također zovu ”voda” (jasno, te su dvije situacije epistemički identične samo do neke točke – naime do trenutka u kojem je otkrivena kemijska struktura te tekućine, nakon toga epistemičke situacije postaju razlučive).
Makar je voda nužno H20, sasvim je moguće da postoje epistemički parnjaci vode, tekućine koje na makroskopskoj razini izgledaju, mirišu, okusa su istog kao voda, ali nisu voda, već nešto drugo, neka tekućina drugačije kemijske strukture. Tu mogućnost postojanja tvari drugačije kemijske formule od vode, ali epistemički nerazlučivih od vode ljudi krivo tumače kao metafizičku mogućnost da voda nije H20. Ali to je netočno, voda je nužno H20, i ”voda” u svakom mogućem svijetu referira na vodu, tj. na H20.
”…takvi iskazi koji predstavljaju znanstvena otkrića o tome što ova stvar jest nisu kontingentne, nego nužne istine u najstrožem mogućem smislu. Nije stvar samo u tome da su oni znanstveni zakoni, jer možemo, naravno, zamisliti svijet u kojemu ne vrijede. Svaki svijet u kojemu zamišljamo supstanciju koja nema ta svojstva jest svijet u kojemu zamišljamo supstanciju koja nije zlato, pod uvjetom da ta svojstva čine osnovu toga što ta supstancija jest. Konkretno, sadašnja znanstvena teorija tvrdi da to da je zlato element s atomskim brojem 79 sastavni dio naravi zlata kakva poznajemo. Stoga će to da je zlato element s atomskim brojem 79 biti nužno, a ne kontingentno.” (Kripke 1997, 107)
Neistinitost materijalizma. IN završava Kripkeovim argumentom protiv materijalizma. Materijalizam u filozofiji uma pozicija je prema kojoj su um i tijelo jedno te isto, tj. um (mentalna stanja) reducira se na tjelesna stanja, tipično stanja mozga ili središnjeg živčanog sustava. Da bi materijalizam bio zanimljiv kao filozofska opcija, mora biti primjereno snažan. To znači da teze poput one da su mentalna stanja u sustavnoj i pouzdanoj korelaciji sa stanjima mozga, ili da manipuliranjem stanja mozga možemo utjecati na mentalna stanja nisu dovoljno snažne da bi izrazile zanimljivu filozofsku poziciju. Naime, praktično se svi autori u filozofiji uma slažu s tim tezama, kako oni živući tako i oni iz povijesti filozofije. Materijalizam mora tvrditi nešto dovoljno jako, poput teze o identitetu uma i tijela, teze da su mentalna stanja identična stanjima mozga.
Kripke kao primjer uzima (R22) ”Bol je paljenje C-vlakana”, ako je materijalizam istinit, ta je rečenica istinita (jasno da je neurofiziologija boli mnogo kompleksnija od pukog paljenja C-vlakana, ali ti nam detalji nisu bitni ovdje, bitna je načelna teza o identitetu neke vrste mentalnog stanja nekoj vrsti stanja mozga – ako postoje načelni razlozi za nemogućnost takvog identiteta, nebitno je o kojem se stanju mozga radi). Materijalisti iz sredine 20. stoljeća (U. T. Place, J. J.C. Smart) tvrdili su da je materijalizam istinit, i da su rečenice poput (R22) istinite, ali samo kontingentno. (R22) izriče identitet mentalnih stanja i stanja mozga, ali taj je identitet kontingentan, kao što su i ostali znanstveni identiteti kontingentni. Mentalna su stanja identična stanjima mozga, ali mogla su i ne biti im identična, upravo poput teza o identitetu munje i električnog pražnjenja.
U svjetlu Kripkeovog tretmana znanstvenih identiteta, možemo naslutiti u kojem će smjeru njegova kritika ići. (R18)-(R21) izriču nužne identitete, ne kontingentne, i onda po analogiji (R22) treba izricati nužni identitet. Ako (R22) izriče nužni identitet, to je zato što su i ”bol” i ”paljenje C-vlakana” strogi označitelji. Kripke tvrdi da jesu, i ”bol” i ”paljenje C-vlakana” u svakom mogućem svijetu referiraju na istu vrstu predmeta. Esencijalno je svojstvo boli to da je bol i esencijalno je svojstvo paljenja C-vlakana to da je paljenje C-vlakana, i ta činjenica ima veze s tim što oni jesu, kao vrste stvari, a ne samo s tim kako ih opažamo (ovo ”samo” je jako važan dio prethodne rečenice, vidjet ćemo uskoro).
Dakle, (R22) mora biti nužno istinita, ako je materijalizam istinit. Međutim, (R22) nije nužno istinita, Kripke tvrdi. Kad razmišljamo o njoj, imamo snažan dojam kontingencije – metafizički je moguće biti u stanju boli, a da nam C-vlakna ne pale, a isto je tako moguće da C-vlakna pale, a da nismo u stanju boli. Ili, slikovito kazano, kad je Bog stvarao svijet i kad je stvorio ljude sa C-vlaknima, s njihovom dispozicijom da pale na određeni način kao odgovor na podražaje iz perceptualnih receptora, je li morao još nešto napraviti da stvori bol? Ako nije, onda je materijalizam istinit, a ako jest, onda je materijalizam neistinit (jer, Kripke kaže, kad je Bog stvorio H20, nije morao ništa više napraviti da stvori vodu, samim postojanjem H20-a, voda je bila već tu). Da, morao je još nešto napraviti, morao je urediti stvari tako da ljudi paljenje C-vlakana osjećaju kao bol, a ne kao vrućinu, hladnoću ili škakljanje, jer svaka je od tih opcija bila moguća. Dakle, materijalizam nije istinit, bol nije identična paljenju C-vlakana, jer postoje mogući svjetovi u kojima se to dvoje razilaze.
Za mentalna stanja poput boli, osjeta topline, hladnoće, doživljaja crvene boje, ukratko stanja s osjetilnim kvalitetama, bit se u potpunosti podudara sa pojavom
No, može li materijalist posegnuti za epistemičkim argumentom kakav je Kripke maloprije koristio da dokaže kako je dojam kontingencije znanstvenih identiteta samo privid? Ne, Kripke kaže, ne može. Evo zašto. Kod znanstvenih identiteta, moguće je da postoji nešto što nije voda, ali subjektivno je nerazlučivo od vode. Analogija s primjerom u (R22) bila bi da netko doživljava nešto što nije bol, ali je subjektivno nerazlučivo od boli, a bez paljenja C-vlakana. Tada bi se mogla objasniti intuicija kontingentnosti koju imamo za (R22) – bol bez paljenja C-vlakana nije moguća (kao što ni voda bez H20 nije moguća), ali je moguće stanje epistemički identično boli, a bez paljenja C-vlakana (kao što je moguće da postoji tekućina epistemički nerazlučiva od vode, do neke točke, bez H20).
Problem je u tome što ne može postojati stanje subjektivno nerazlučivo od boli, a koje ne bi bilo bol – za mentalna stanja poput boli, osjeta topline, hladnoće, doživljaja crvene boje, ukratko stanja s osjetilnim kvalitetama, bit se u potpunosti podudara sa pojavom. Sve što je subjektivno nerazlučivo od boli je bol, kod boli nema razlike toga što ona jest i toga kako je opažamo. Sve što je subjektivno nerazlučivo od osjeta topline osjet je topline. Jasno, prisutnost takvog iskustva ne znači da subjekt zaista ima oštećenje tkiva, ili da zaista opaža kretanje molekula (toplinu). Prisutnost iskustva boli znači da subjekt doživljava bol, jer bol kao mentalno stanje nije ništa doli vrsta iskustva. Njena fiziološka strana zasigurno je kompleksna i fascinantna tema za istraživanje (i važna! svi koji su osjetili zubobolju mogu to potvrditi), ali kao mentalno stanje, kao iskustvo, njena je bit iscrpljena time kako je to biti subjekt koji je doživljava – fantomska bol jednako je stvarna kao i ona koja je uzrokovana stvarnim fizičkim predmetom i podražajem perifernih živaca. Zamislimo da netko kaže da ga boli, ali ne osjeća bol. Ili da kaže da osjeća bol, ali to nije zapravo bol, već halucinacija boli. To bi bilo apsurdno, sve što osjećamo kao bol jest bol. Osjet topline koji netko ima u prisustvu topline ista je vrsta iskustva kao i osjet topline koji netko halucinira, iako je stvarna toplina (kao kretanje molekula) prisutna samo u jednom slučaju. U slučaju mentalnih stanja, točnije svjesnih osjeta, nema razlike između metafizičke i epistemičke mogućnosti: svaki scenarij koji je nerazlučiv od scenarija boli, scenarij je boli. Stoga materijalist ne može na taj način objasniti dojam kontingentnosti kojega imamo za (R22). Taj je dojam kontingentnosti, Kripke zaključuje, izraz metafizičke mogućnosti postojanja boli bez paljenja C-vlakana, što znači da to dvoje nisu identični, što znači da je materijalizam neistinit.
Naglasimo ovdje da je čitavo vrijeme u Kripkeovu argumentu riječ o metafizičkoj mogućnosti boli bez paljenja C-vlakana, a ne fizičkoj ili nomološkoj. Fizički ili nomološki moguće je sve ono što nije protivno zakonima prirode (ili pravilnostima prirode). Metafizička je mogućnost šira od toga, odnosi se i na scenarije koji su protiv utvrđenih zakona prirode. Superman je nomološki nemoguće biće, ali (vjerojatno) nije metafizički nemoguć – kao što je vjerojatno metafizički moguće da gravitacijska konstanta ima drukčiju vrijednost nego što je ima u našem svijetu. Kripkeov argument protiv materijalizma ne tvrdi da se u našem svijetu ikad može dogoditi da netko osjeća bol bez paljenja C-vlakana, dovoljno je da postoji neki mogući svijet, možda i sa drugačijima zakonima prirode, u kojem je to slučaj.
”Netko može biti u istoj epistemičkoj situaciji u kojoj bi bio kad bi bilo topline, čak i u odsutnosti topline, jednostavno osjećanjem osjećaja topline; a čak bi i u prisustvu topline mogao biti u istoj epistemičkoj situaciji u kojoj bi bio u odsutnosti topline jednostavno tako što ne bi imao osjećaj O. U slučaju boli i drugih mentalnih pojava takva mogućnost ne postoji. Biti u istoj epistemičkoj situaciji koja bi nastupila kad bismo imali bol znači imati bol; biti u istoj epistemičkoj situaciji koja bi nastupila u odsutnosti boli znači nemati bol.” (Kripke 1997, 123)
Što je ostalo od Kripkeovih teza u IN? Poprilično mnogo, zapravo. Kauzalno-povijesna teorija referencije koju on tu zagovara, zajedno s Putnamovim tezama o vezi značenja riječi s okolinom u kojoj se koriste (čak i onim svojstvima okoline koja su kognitivno nedostupna subjektu) naširoko je prihvaćena u suvremenoj analitičkoj filozofiji. Dapače, za standarde filozofije, gdje je neslaganje vrlo česta pojava, može se reći da je rijedak stupanj konsenzusa koji je Kripkeova teorija polučila, slično kao i sa uvođenjem kontingentnih a priori istina i nužnih a posteriori.
Jasno, Kripke je bio samo čovjek, i nije tako da nitko nije imao što dodati njegovim tezama. Njegove i Putnamove teze o referenciji jezičnih termina ubrzo su proširene u snažniju tezu o eksternalizmu o mentalnom sadržaju, prema kojoj je sadržaj pojmova i misli koji se izražavaju rečenicama javnog jezika određen na otprilike onakav način kakav Kripke i Putnam opisuju kad govore o terminima javnog jezika.
Michael Devitt u knjizi Designation (1981) donosi detaljniju priču o uspostavi referencije imena i termina za prirodne vrste, dopunjujući Kripkeovu teoriju idejom o višestrukim perceptualnim utemeljenjima referencije nekog termina (nasuprot jednokratnom činu krštenja kakav Kripke predlaže). Nathan Salmon u knjizi Reference and Essence (1981) pokazuje kako i Kripke i Putnam olako izvlače metafizičke teze iz teorije referiranja, tj. kako svi njihovi argumenti u prilog znanstvenom esencijalizmu koriste esencijalističke premise i kako esencijalizam nije izvediv iz njihovih teza o referenciji, već je neovisan o njima.
Kritika materijalizma koju Kripke donosi na kraju knjige lijepo se uklopila u generalni trend jačanja dualističkih pozicija u filozofiji uma od 1980-ih naovamo. Makar je u grubim crtama isti kao Kripkeov (a Kripkeov u grubim crtama isti kao Descartesov argument iz realne distinkcije uma i tijela), danas se više govori o Chalmersovom argumentu zombija (iz knjige The Conscious Mind, 1997), gdje bi filozofski zombi bio biće koje je fizički, fiziološki i bihevioralno identično čovjeku, ali bez svjesnih iskustava. Ako su zombiji metafizički mogući (tj. ako je metafizički moguće da C-vlakna pale bez boli), tada je materijalizam neistinit, i danas je debata uvelike centrirana oko epistemičkog statusa te mogućnosti, i kakva je njena veza sa zamislivošću takvog scenarija.
Kao što rasprave o esencijalizmu i zombijima koje su se razvile iz Kripkeovih argumenata pokazuju, IN je prvenstveno knjiga iz metafizike, ne iz filozofije jezika. Ingenioznim argumentima Kripke pokazuje vezu teza o referenciji s tezama o transsvjetskom identitetu, naravi prirodnih vrsta, nužnim svojstvima mentalnih stanja… ali metafizička je strana, prema mom mišljenju, temeljna i Kripkeove se semantičke tvrdnje naslanjanju na ove metafizičke, ne i obrnuto. Teze iz IN predmet su rasprave, i za svaku od njih postoji filozof koji je negira i argumentira protiv nje, ali s obzirom na filozofske standarde, utjecaj IN bio je i još uvijek je golem. Bez ikakve se sumnje može reći da je to jedna od najvažnijih knjiga analitičke filozofije u 20. stoljeću.
Što se na koncu može reći o Kripkeu kao filozofu? Pa u prvom redu to da je poprilično tradicionalan. Prva polovica 20.stoljeća u anglosaksonskoj filozofiji obilježena je pokušajem prekida s tradicijom. Russell i Moore rugali su se njemačkom idealizmu i zagovarali povratak filozofije common senseu (i onda, poput Moorea, tvrdili da je očito da ne opažamo fizičke predmete, ili poput Russella, zagovarali panpsihizam pod drugim imenom).
Wittgenstein i filozofi Bečkog kruga još su bili i radikalniji u tome – svi problemi filozofije smatrani su pseudoproblemima, koji se mogu ili prevesti u znanstvene i onda riješiti znanstvenim metodama, ili se preciznom analizom jezika eliminirati kao stvarni problemi uopće. Taj fokus na jezik, da ne kažem opsesija, trajala je i nakon vrhunca logičkog pozitivizma, u filozofiji običnog jezika, točnije u djelima Strawsona, kasnog Wittgensteina, Austina… gdje se također smatralo kako je jedina legitimna zadaća filozofije analiza jezika, ali ne znanstvenog i formalnog, već onog svakodnevnog.
Kripke se uklapa u krug autora koji prekidaju s takvim pristupom filozofiji. Ponovit ću opet, Imenovanje i nužnost jest knjiga o jeziku i odnosu jezika i svijeta, ali po svom je duhu to u prvom redu knjiga iz metafizike. Kripke se ne boji izleta u metafiziku modalnosti (sjetimo se koliko je Quine prezirao modalni govor), niti reducira svu modalnost na epistemičku i semantičku (kao što je bila tendencija u ranih logičkih pozitivista – treba priznati da je Carnap u 1940-ima počeo modalnu logiku ozbiljno shvaćati i na njoj raditi); ključne tvrdnje Imenovanja i nužnosti upravo su one o modalnim činjenicama i kriterij za teoriju referencije njena je mogućnost objašnjenja određenih modalnih činjenica. Znanstveni esencijalizam, kakav zastupaju Kripke i Putnam, metafizička je teza par excellence, a Kripkeova kritika materijalizma, koja se temelji na Descartesovom argumentu, neuobičajeno je otvorena i neuvijena za period u kojem je iznesena.
Witgenstein on Rules and Private Language ima ponešto drugačiji pristup, naočigled manje metafizički, ali i u toj knjizi Kripke na više mjesta govori vrlo kritički o biheviorističkim i funkcionalističkim tendencijama u tadašnjoj filozofiji jezika i filozofiji uma. Detaljno izlaže sličnost svog skeptičkog paradoksa s Humeovim problemom indukcije, i u Humeovu rješenju tog problema pronalazi uzor za svoje skeptičko rješenje. Kripke se nije ustezao jasno odmaknuti od filozofske tradicije, kad se s njom nije slagao. To jasno vidimo u njegovom objašnjenju kontingentnog a priori i nužnog a posteriori znanja, ali rekao bih da je najveća njegova vrijednost kao filozofa u tome što je, radeći u tradiciji empiristički prihvatljive metafizike (ako smijem tako reći), došao do mnogih originalnih teza, a nekim već poznatima dao novo ruho i analizirao ih suvremenim filozofskim rječnikom.
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
20. studenoga 2024. / Članci
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
