Četvrta kriza liberalizma. Kako ga očuvati? I zašto?

U okolnostima kada se za 'više dobro' ograničavaju ljudska prava, zaobilaze liberalno-demokratske procedure, jača egzekutiva i daju ovlasti tijelima koja nemaju za to ustavna ovlaštenja, ograničava privatno vlasništvo i pravo na rad, kada se medicinski diskurs militarizira, a između države i pojedinaca nema društva ni posrednika u obliku autonomnih sfera, tada se opravdano može govoriti o krizi liberalizma

• Naslovna fotografija: Rodinov Mislilac na Vratima pakla u Muzeju Rodin (Wikipedia)

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

„Kada život i politika, izvorno odvojeni i uzajamno spojeni na ničijoj zemlji izvanrednog stanja u kojemu obitava goli život, teže izjednačenju, tada sav život postaje svet i sva politika postaje iznimkom.“[i]

„There is such a thing as society.“[ii]

Na samu tridesetu godišnjicu pada Berlinskog zida objavljen mi je na ovom portalu tekst u kojemu sam analizirao neke implikacije tog povijesnog događaja pri čemu sam spomenuo i tri krize liberalizma u posljednjih dvadesetak godina – prva je započela rušenjem „blizanaca“ u New Yorku 2001., druga velikom ekonomskom krizom 2008., a treća migrantskom krizom 2015. godine. Prva je dovela u sumnju to da je cijeli svijet moguće sagraditi na liberalno-demokratskim osnovama te da su neka prava i slobode univerzalni i nepovredivi; druga je ozbiljnije otvorila pitanje liberalnog kapitalizma i slobodnog tržišta; treća je dovela u pitanje „otvorenost“ europskih i svjetskih društava te formalno načelo državljanstva i gostoprimstva. Sve su rezultirale pomacima na političkom spektru, a najznačajniji je svakako prodor desnog populizma.

Četvrtu krizu liberalizma upravo živimo – pandemiju koronavirusa i njezine prateće (i buduće) socioekonomske, političke i vrijednosne posljedice. U ovom je tekstu cilj analizirati u čemu se sve ogleda ova kriza liberalizma, koje su njezine moguće posljedice te je teorijski objasniti pomoću Agambenova (i Schmittova) koncepta „izvanrednoga stanja“ koje na mala vrata uvodi velike političke filozofe s početka novovjekovnog shvaćanja politike – prije svega Jeana Bodina i Thomasa Hobbesa.

Drama s koronavirusom eskalirala je enormno brzo. Ima nešto više od mjesec dana, a da se ta tema kod nas tek počela uvoditi, a ni dva mjeseca da je to bila samo stvar daleke Kine. Vlada je provela, za sebe karakterističnu, taktiku „dedramatizacije“, polaganog (makar se sve zbiva brzo) uvođenja sve strožih mjera, nikad ih ne nazvavši pravim imenom. Jednog smo se dana, sasvim nesvjesno, probudili u karanteni. I u izvanrednom stanju. Također, više nitko ne govori o „infodemiji“, iako je ona bila prva reakcija – sada ispada da su oni koji su prije mjesec dana na prvu pojavu zaraze u Hrvatskoj nahrlili u trgovine po toilet-papire, brašno, ulje, šećer i sol – da su bili glasnici bliske budućnosti. Reći da živimo povijest nije neka utjeha.

Čak se neke vrijednosti mijenjaju, odnosno prilagođavaju – primjerice, granice su odjednom postale jako važne i onima koji su do nedavno bili zagovornici otvorenih granica (od fuck the borders do lock the borders), a represivne mjere državnih vlasti prihvatljive i aktivistima ljudskih prava. Vrijedi i obrnuto – međunacionalna solidarnost i činjenica da u suštini nema velikih razlika među ljudima postala je jasna i tvrdim „suverenistima“ i zagovornicima rješenja na razini države-nacije. Zanimljivo je kako jedno biće na granici živog i neživog svijeta samo tako uspije preokrenuti cijeli svijet i društvene vrijednosti.

U čemu se sve, dakle,  ogleda ova kriza liberalizma? Dovode se u pitanje i suspendiraju određene slobode i prava (kao nužna mjera), neke se autoritarne države pokazuju superiornima u nošenju s krizom (npr. Kina), tržišta se suspendiraju, ograničava se sloboda poduzetništva, zatvaraju se granice i za robu i za ljude, netržišni modeli u zdravstvu pokazuju se superiornima, zdravlje se pojavljuje se kao sigurnosno pitanje, sve je jača neizvjesnost zbog daljnjeg socioekonomskog raslojavanja, državni intervencionizam nitko ne dovodi u pitanje, samo to koliko i kakvog državnog intervencionizma nam je potrebno… Ova kriza pogađa svijet i njegovu desetljećima dominantnu ideologiju (bar s očišta zapadnoga svijeta) više nego dosadašnje krize, i to na svim razinama: od načina individualnog života do međunarodnog poretka – praktički nema sfere koja nije dotaknutia.

Konačno, izjava britanskoga premijera Borisa Johnsona iz karantene da „postoji takvo što kao društvo“ (drugi uvodni citat) na jedan simboličan način (najviše zato što je Johnson član stranke kojom je pri kraju prošloga stoljeća vedrila i oblačila Margaret Thatcher poznata po izjavi da „ne postoji takvo što kao društvo, nego samo pojedinci i njihove obitelji“[iii]) pogađa u temelje poretka koji je već više desetljeća neupitan  uzduž cijelog političkog mainstreama. Netko će ga nazvati „neoliberalizmom“, netko samo „tačerizmom“, no i britanski su laburisti pod Tonyjem Blairom usvojili veći dio postulata tog poretka zbog čega se i Blairov New Labour program naziva samo nastavkom tačerističke politike u laburističkom, navodno ljevičarskom ruhu. Kako sad odjednom po riječima torijevskog premijera ipak postoji društvo?

Upravo kad društva nema, kad između države i obitelji nema više ništa, Boris Johnson okreće postulat Margaret Thatcher i zaključuje da postoji takvo nešto kao što je društvo (foto: youtube)

Primijetimo prvo da se radi o paradoksu, zapravo o svojevrsnoj Schrödingerovoj mački (ili, kome je draže, Lacanovu rascijepljenom subjektu koji funkcionira po principu: „mislim tamo gdje nisam, dakle jesam tamo gdje ne mislim“[iv]).  Naime, baš sada društva – nema. Sada imamo samo pojedince i njihove obitelji te jaku državu, između kojih nema ništa. Država i pojedinci (njihovi životi) padaju u jednu točku dolazeći sa sasvim različitih strana. Time se približavamo samoj suštini suvereniteta i izvanrednog stanja. Jasno, to nije bila intencija tadašnje izjave Margaret Thatcher, ali u jednom nevjerojatno perverznom obliku i svojoj „golosti“ ogleda se baš danas – i baš danas kada njezin nasljednik u stranci i državi kaže da društva – ima. Kako bilo, liberalni poredak našao se u krizi, možda i najvećoj dosad, mnogo većoj i obuhvatnijoj nego kada je isprovociran sukob civilizacija, kada su posrnule velike banke i kada se na granicama Europe našlo mnoštvo ljudi bez dokumenata.

Različite države različito odgovaraju na aktualnu krizu, ali mnoge su uvele izvanredno stanje, neovisno o tome jesu li ga deklarirale ili nisu. Teško je drugačije nazvati stanje u kojemu se brani kretanje unutar same zemlje, u kojemu se privremeno zatvaraju poslovi, stavlja pod nadzor svaki boravak u javnosti, uvodi policijski sat, najavljuju prisluškivanja mobitela i sl. Često samo određene ustavne implikacije i sitnije političke igre priječe konačno službeno deklariranje izvanrednoga stanja, ali to ne znači da ono nije de facto na snazi.[v] Neke susjedne nam zemlje, poput Mađarske i Srbije, pretvaraju se u otvorene diktature, a osim njih još neke zemlje, poput npr. Poljske, Izraela i Slovenije, koriste represivne mjere i za obračune s političkim neistomišljenicima ili za discipliniranje vlastitih građana mimo svake zdravstvene svrhe.

Da bismo razumjeli izvanredno stanje i njegovu političku ontologiju, od koristi nam je primiti u ruke Giorgija Agambena, jednog od poznatijih suvremenih teoretičara izvanrednog stanja i političkog filozofa koji se posebno zanimao za pitanja biopolitike i suvereniteta. Kako bi dočarao razumijevanje izvanrednog stanja, koristi dijalektiku između suverena i homo sacera svedenog na „goli život“. Agamben tvrdi kako je jedna od glavnih karakteristika političke moderne ulazak zoe u svijet politike, tj politizacija „golog života“, što predstavlja radikalnu transformaciju političko-filozofskih kategorija klasične misli.[vi] Štoviše, taj „goli život“ nastoji se transformirati u samu formu života – u bios, što znači da se sada „goli život“ tretira kao političko pitanje par excellence. Nepostojanje granice između „golog“ i „kvalificiranog“ života, između oikosa i polisa (u antičkim terminima), između preživljavanja (nužnosti) i slobode, glavna je karakteristika moderne političke filozofije i ulazak biopolitike na vrata političke pozornice.

Giorgio Agamben: politizacija golog života (foto: European Graduate School)

To radikalno mijenja shvaćanje suverena i suvereniteta koji se otpočetka novovjekovne političke filozofije shvaća kao depersonalizirana, apstraktna, apsolutna i nedjeljiva javnopolitička vlast.[vii] Važan prilog teoriji suvereniteta, što predstavlja most prema Agambenu, daje Carl Schmitt koji ocrtava transcendentalne granice pravnog poretka – suveren je istodobno i izvan i unutar pravnoga poretka, što znači da se legalno može postaviti izvan zakona („ja, suveren, koji sam izvan zakona, proglašavam da ništa nije izvan zakona“[viii]). To objašnjava izvanredno stanje – u njemu suveren pokazuje svu svoju suštinu, tj. u moći da proglasi izvanredno stanje (nomos, Rechtskraft) – da odluči o iznimci (Ausnahme), da se postavi kao točka indiferencije između nasilja i prava, između prirodnog i građanskog stanja, između „golog života“ i politike.[ix] To znači da u izvanrednom stanju prirodno stanje i pravo prelaze jedno i drugo, što drugim riječima znači da prirodno pravo očuvanja vlastitoga života postaje najunutarnjijom jezgrom političkoga sistema. Sva suština izvanrednog stanja, po Agambenu, tako se sastoji u citatu koji je lajtmotiv ovog teksta. To je zapravo ono primordijalno političko, autentično političko, izvorniji politički odnos od Schmittove opozicije prijatelja i neprijatelja.[x] Izvanredno stanje i jačanje te primordijalne suverenove funkcije daje nam još jednu važnu lekciju koju bismo mogli uputiti onima koji sebe zadnjih godina, diljem ponajviše europskog kontinenta, neuko nazivaju „suverenistima“, a za Bodina i Hobbesa vjerojatno nikada nisu ni čuli – mi upravo živimo u nesvjesnom mokrom snu „suverenista“. Svijet po njihovoj mjeri trenutno je na djelu, a da oni to i ne znaju.

Kako trenutno živimo u izvanrednom stanju (nije važno je li ono de iure deklarirano) za koje ne znamo koliko će potrajati i kako trenutno možemo iskusiti tu krajnju politizaciju „gologa života“, ne možemo se ne zapitati kakve to konzekvence ima za politički okvir liberalne demokracije i mijenja li to sâm karakter liberalne države. Je li ona liberalna samo u „normalnom stanju“ ili joj je, kao što nam može od Hobbesa biti poznato, inherentno izvanredno stanje? S obzirom na to, je li vrijeme da se misli politička alternativa onkraj liberalnog koncepta države koji, očito, živi od iznimke, i podsjeća na rimskog boga Janusa?

U tom smislu, kada dio država autoritarizira svoju vlast (primjer susjednih Mađarske i Srbije sasvim su dovoljni), otvaraju se rasprave koje, sasvim opravdano, postavljaju pitanje je li i koliko je demokracija ugrožena. Iako s ispravnim namjerama, pitanje je malo terminološki krivo postavljeno, jer nije pravo pitanje je li demokracija ugrožena nego je li i koliko je liberalna demokracija ugrožena, tj. politički liberalizam kojemu je svojstveno ograničenje moći – ne samo uskih elita na vlasti nego i ograničenje moći samog demosa. I tu nam je opet važan Schmitt koji jasno naglašava da je iluzorno strogo suprotstavljati diktaturu i demokraciju te da demokracija kao čista forma može samom demokracijom biti ukinuta. Na to upozorava kada govori o paradoksalnoj poziciji radikalnog demokrata – da on u trenutku kada postoji opasnost da bi se demokracijom uklonila sama demokracija, mora odlučiti ostati demokrat i protiv većine ili odustati od sama sebe: „Čim demokracija dobije sadržaj neke vrijednosti koja se zasniva na njoj samoj, ne može se više biti demokrat (u formalnom smislu) po svaku cijenu.“[xi]

Carl Schmitt: demokracija može biti ukinuta samom demokracijom, iluzornoje strogo suprotstavljati diktaturu i demokraciju (foto: Wikipedia)

Konstitutivno obilježje liberalizma jest ograničenje političke moći, a oksimoronska pozicija liberalne demokracije sastoji se stoga upravo u tome – da u izvjesne granice, u okvire, stavi vladavinu većine, odnosno narodnu suverenost. U okolnostima kada se za „više dobro“ ograničavaju ljudska prava i slobode, kada se zaobilaze liberalno-demokratske (ne samo demokratske!) procedure, kada se jača egzekutiva i daju ovlasti tijelima koja nemaju za to ustavna ovlaštenja, kada se ograničava privatno vlasništvo i pravo na rad, kada se sekuritizira zdravlje, a medicinski diskurs militarizira, kada između države i pojedinaca nema posrednika ni u obliku društva, ni u obliku autonomnih sfera, tada se opravdano može govoriti o krizi liberalizma. Jer, u pitanje su dovedene sve razine koje su već pogođene trima krizama liberalizma nakon pada Berlinskog zida – univerzalnost i nepovredivost određenih prava, slobodno tržište i samoregulativnost tržišta te „otvorenost“ država i slabljenje granica.

Ova nam kriza, koja je i politička i socioekonomska i javnozdravstvena, otvara pitanja kako imaginirati nove političke svjetove. Iako bilježi već svoju četvrtu krizu unazad dvadeset godina, možemo reći da to nipošto ne znači, nažalost ili nasreću, da je liberalizam mrtav, niti mu treba proglašavati kraj. To znači da će on vjerojatno pronaći neki novi modalitet upravljanja – jer sva pitanja koja su se i prije ove krize postavljala kao duboko političko-ideološka u suštini se svode na pitanja tehnologije upravljanja – više globalizma ili „suverenizma“, više nadnacionanih institucija ili egzekucije nacionalne države, otvorenije ili zatvorenije granice itd. Sve su to samo tehnologije upravljanja koje se mogu koristiti u jednom trenutku više ili manje.

I u „normalnom stanju“ mnogi su životi „ogoljeli“, svedeni na puko preživljavanje, a da im nije upisana neka „izvanrednost“. Kada bi tu „ogoljelost“ i „izvanrednost“ pokušali rješavati u „normalnom stanju“, onda bi test razborite političke imaginacije bio položen

Izlazak iz pandemije ostavit će krizu – moguće daljnje discipliniranje društva u različite svrhe, jačanje države i njezinih egzekutivnih ovlasti, zloupotrebe izvanrednog stanja, državni intervencionizam koji će servisirati samo određene (često uske) klase i skupine, disbalans svjetske moći, mnoštvo nereda i neartikuliranih prosvjeda koji se neće politički organizirati na konstruktivan način itd. U tri stvari bismo ipak trebali biti sigurni: prvo, važno je da „društvo postoji“ (Boris Johnson nam nije otkrio toplu vodu, ali njegov simbolično blasfemičan odnos prema tačerističkoj baštini ovdje nije za zanemariti) jer bez njega sve je permanentno izvanredno. Drugo, valja održati liberalnu demokraciju kao politički okvir koji pruža balans između vladavine naroda i ograničenja te moći, koji pruža autonomiju sfera i podjelu vlasti, koji pruža okvir za pluralizam na svim osnovama – bez toga alternativa neće biti neka utopija, nego društvo „sretnih robova“ jer će sila biti masovno legitimirana, kao što je to slučaj sa svim političkim fenomenima moderne. I treće, da život sveden na svoju navlastitost, „golost“ (zoe), tj. sveden na preživljavanje doista nije vrijedno na dulje staze živjeti. Ako je za Spinozu žudnja za ostankom u svom biću sama suština čovjekova, kako kaže u dokazu postavke XVIII dijela „O ljudskome ropstvu, ili o snazi afekata“ svoje Etike[xii], onda taj ostanak u svom biću nije samo ostanak u biću u pukom biološkom smislu nego i u onome što kvalificira čovjeka kao čovjeka, što ga odvaja od pukog animaliteta. To je sloboda i sposobnost mijenjanja vlastitoga svijeta. Ali pri tome se ne smije zanemariti da su i u „normalnom stanju“ mnogi životi „ogoljeli“, svedeni na puko preživljavanje, bez da im je upisana neka „izvanrednost“. Kada bi tu „ogoljelost“ i „izvanrednost“ pokušali rješavati u „normalnom stanju“, onda bi test nove krize i razborite političke imaginacije bio položen.

Bilješke

[i] Giorgio Agamben, Homo sacer. Suverena moć i goli život, Arkzin d.o.o., Zagreb, 2006., str. 129.

[ii] The Guardian: There is such a thing as society, says Boris Johnson from bunker https://www.theguardian.com/politics/2020/mar/29/20000-nhs-staff-return-to-service-johnson-says-from-coronavirus-isolation

[iii] Thatcher je tu čuvenu rečenicu izrekla u intervjuu za časopis Woman´s Own 1987. godine za vrijeme svog drugog premijerskog mandata u kontekstu odgovora na sve češće zahtjeve mnogih pojedinaca da država, odnosno vlada intervenira ako imaju neki problem (zdravstveni, stambeni, socijalni i sl.). Smatrala je kako nije u redu te probleme prebacivati na društvo jer „takvo što ne postoji“. Ta je izjava sasvim u skladu s njenom drugom poznatom za vrijeme dok se natjecala za prvi premijerski mandat 1979. godine kada je rekla da javni novac ne postoji nego samo novac pojedinačnih poreznih obveznika.

[iv] Jacques Lacan, Spisi, Prosveta, Beograd, 1983., str. 176.

[v] U tom je kontekstu zanimljiva aktualna rasprava među pravnicima u Hrvatskoj oko tumačenja članka 17. Ustava Republike Hrvatske koji predviđa izvanredno stanje, iako ga tako ne imenuje. Tako imamo diskusiju između doajena ustavnog prava u Hrvatskoj Branka Smerdela i predstojnice Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci Sanje Barić:  http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=41073&fbclid=IwAR2MKiLmvj5KYXo_1Mg0E-cfXujmJU7zR5_ruDplQD1wVs7FyHMl__sEIxA.  Zanimljiv osvrt na tu temu, dovodeći u pitanje i ovlasti Stožera civilne zaštite, dao je i ustavni sudac Andrej Abramović na portalu ius info, a koji su prenijeli i neki mediji: http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=41073&fbclid=IwAR2MKiLmvj5KYXo_1Mg0E-cfXujmJU7zR5_ruDplQD1wVs7FyHMl__sEIxA.

[vi] Antička politička filozofija nije poznavala zoe kao predmet politike – zoe se tretirala kao jednostavna činjenica života zajednička svim živim bićima, dok je bios razumijevan kao forma ili način življenja svojstven nekom pojedincu ili grupi – tj. „kvalificirani život“, dakle život sa svojim navlastitim karakteristikama, određeni ljudski život. S pozicije političke antropologije, sfera polisa u antici strogo je razgraničena od oikosa, što znači da ono navlastito „ljudsko“ doživljava svoje ostvarenje u izlaženju iz oikosa (svijeta nužde), u slobodi, odnosno u politici. To je temelj razlikovanja između javnoga i privatnoga. Svijet polisa lišen je pukog preživljavanja (fizičkog opstanka) kao svoje glavne karakteristike. U novovjekoj političkoj filozofiji granice između ta dva svijeta postaju porozne i sve se više brišu, da bi se u logoru kao „biopolitičkoj paradigmi današnjega Zapada“ skroz dokinule, iščezle.

[vii] Utemeljitelj teorije suvereniteta francuski je pravnik i filozof iz 16. stoljeća Jean Bodin sa svojim djelom Šest knjiga o republici (Les six livres de la République).

[viii] Giorgio Agamben, nav. dj., str. 19.

[ix] Više o „strukturi iznimke“ kao konstitutivnoj za suverena vidi u: Carl Schmitt, „Politička teologija“, Norma i odluka, Filip Višnjić, Beograd, 2001.

[x] U Hobbesovu prirodnom stanju svatko je za svakoga drugoga „goli život“ i zato je to stanje rata „svih protiv svih“ (bellum omnium contra omnes) – tek postavljanjem suverena kao, u kantovskom smislu, transcendentalnog uvjeta mogućnosti pravnog poretka svi drugi samo u odnosu na suverena postaju „goli životi“. Zato Agamben smatra da je ispravnije shvaćati „društveni ugovor“ kao izopćenje, kao postavljanje strukture iznimke (suverenove iznimke) nego kao prostu formu ugovora. Vidi više također i u: Thomas Hobbes, Levijatan, Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.

[xi] Carl Schmitt, „Duhovno-povijesno stanje suvremenog parlamentarizma“, Politički spisi, Politička kultura, Zagreb, 2007., str. 12.

[xii] Baruch de Spinoza, Etika, BiGZ, Beograd, 1983., str. 183.