COVID i ekonomski pokazatelji. Inflacija i bruto proizvod dobivaju značaj koji im ne pripada.

Nije riječ o tome da su domaći bruto proizvod i inflacija nekorisni pokazatelji, nego im se u javnosti i politici pripisuje tolika važnost da možda postaju kontraproduktivni, kao da više skrivaju nego što otkrivaju. Pandemijska situacija je još jedna prilika da se kretanja pogledaju s više strana. Ivan Žilić uz tehnička ograničenja samih mjera posebno naglašava pitanje nejednakosti

• Naslovna fotografija: Spomenik Petrici Kerempuhu iznad zagrebačke tržnice Dolac (licagrada.hr)

• Ivan Žilić istraživač je na Ekonomskom institutu u Zagrebu

Ekonomija je nametljiva znanost, kažu ljudi iz drugih disciplina; koristi ekonomske argumente te analizira pojave koje nisu ekonomske, stoga nije ni čudno što je neki nazivaju imperijalističkom. No ekonomija nam se ušuljala i u živote, na razne načine, a jedan je i kroz ekonomske pokazatelje. Indikatori poput BDP-a i inflacije komuniciraju se redovito i s uvjerenjem koje ne ostavlja mjesta sumnji. Ipak, statistike koji nam se serviraju nisu samo pokazatelji ekonomskog stanja, već i optika kroz koju promatramo svijet. Primjerice, kad BDP padne dva kvartala zaredom, službeno smo u recesiji, što nije samo pokazatelj stanja već i vrijednosna kategorizacija.

No što ako je naše osobno iskustvo u kontrastu s objavljenim indikatorima, što ako se naša osobna iskustvena i službena ekonomska optika ne podudaraju? Jesmo li mi neracionalni pa ne razumijemo ekonomsko stanje oko nas ili ekonomski indikatori ne prikazuju dobro pojavu koju mjere, ili oboje?

Prošli članak o mjerenju i ekonomiji – u kojem se objašnjava kako nije sve što je bitno mjerljivo i sve što je mjerljivo bitno – stao je gdje ovaj počinje. Iako su ekonomisti svjesni ograničenja korištenja jednostavnih mjera za opisivanje kompliciranih pojava, to ih ne sprječava da fetišiziraju nekolicinu ekonomskih pokazatelja, stavljajući ih na pijedestal na koji ne pripadaju, i koji vjerojatno i ne postoji. Stoga ću u ovom eseju detaljnije pogledati možda najkorištenije ekonomske pokazatelje – bruto domaći proizvod (BDP), a donekle i inflaciju (tj. indeks potrošačkih cijena) – te ponuditi zaključak da im se pripisuje značaj koji im ne pripada.

Za početak, naravno, agregatne mjere izrazito su korisne. Kako pojašnjava Diane Coyle u knjizi GDP: A Brief but Affectionate History, začeci BDP-a (tj. mjere koja je prethodila BDP-u) sežu u 1930-e godine kad je velika ekonomska kriza zahtijevala praćenje ukupne proizvodnje, što dotad nije bilo dostupno. Zamislite frustraciju nositelja ekonomke politike koji su se morali boriti protiv krize čije razmjere nisu znali; bez agregatnih pokazatelja, ekonomska politika je u mraku. BDP se pokazao vrlo korisnim u ratnom periodu, te je kasnije utjecao ne samo na ekonomsku politiku, već i na ekonomsku znanost, stoga i ne čudi da je američki Bureau of Economic Analysis 2000. godine BDP proglasio „jednim od najvećih izuma (inventions) 20. stoljeća“.

Ipak, i u začecima razvoja BDP-a postojala je skepsa. Nobelovac Simon Kuznets, ključna figura u razvoju BDP-a, zagovarao je pokazatelj koji će biti više fokusiran na potrošnju i blagostanje, no ratna perspektiva u kojoj je BDP stasao bila je više usmjerena na proizvodnju. U knjizi Mismeasuring Our Lives: Why GDP Doesn’t Add Up  koja je rezultat rada komisije okupljene da kritički sagleda BDP, Fitoussi te Nobelovci Stiglitz i Sen tvrde da su stručnjaci koji su pridonijeli razvoju BDP-a imali više zamjerki prema mjeri od današnjih ekonomista koji je koriste. No prošli događaji utječu na putanju današnjih, stoga je BDP, unatoč početnim sumnjama koje je vrijeme zakopalo, postao vjerojatno najvažniji ekonomski indikator.

Ključna figura u razvitku BDP-a, Simon Kuznets, zagovarao je pokazatelj koji će više biti fokusiran na blagostanje ali je ratna potreba za proizvodnjom prevladala

Vrijeme i kontekst u kojima je BDP nastao danas su povod kritikama: BDP je anakrona mjera prikladna vremenu masovne fizičke proizvodnje, usmjerena na srednji rok. BDP je nastao kad se na ekonomiju gledalo mehanički, što ilustrira i uređaj koji je napravio inženjer i ekonomist William Phillips (otac Phillipsove krivulje) 1940-ih kojim je htio pokazati mehaničke zakone u ekonomiji. Danas ipak živimo u digitalnom svijetu uslužne ekonomije, s velikim nejednakostima i klimatskom krizom – BDP možda je jedan od najvećih izuma 20. stoljeća, ali više ne živimo u 20. stoljeću.

Neki od problema s BDP-om dobro su poznati. BDP teško mjeri nefizičku proizvodnju, koja je danas sve prisutnija, pogotovo onu za koju ne postoje potpuna tržišta gdje je moguće monetarno izraziti vrijednost. Primjerice, kako izmjeriti ‘proizvodnju’ zdravstvenog djelatnika, glumca ili vatrogasca? BDP također ima problema s mjerenjem inovacija i povećanja kvalitete, što jesu integralni sastojci današnjeg napretka. Primjerice, mobiteli danas nisu isti kao i prije 15 godina, stoga je teško ocijeniti koliko ih se ‘više’ proizvelo. Sve je još i naglašenije za digitalne usluge kojima je zaista teško mjeriti fizički output. Od ostalih standardnih problema, često se  spominje i to što BDP ne uključuje neplaćeni rad (poput rada u kućanstvu), koji može imati velik udio u manje razvijenim ekonomijama.

No konceptualni problemi korištenja BDP-a nadilaze mehaničke izazove mjerenja proizvodnje – BDP nije konstruiran da mjeri blagostanje te u potpunosti zanemaruje ekološku održivost i nejednakosti.

Možda najglasnije kritike BDP-a dolaze zbog zanemarivanja utjecaja ekonomije na okoliš. Besplatnog ručka nema, tako da gotovo i ne postoji ekonomska aktivnost koja ne šteti okolišu. Još prije pola stoljeća u radu Is Growth Obsolete, Nobelovci Nordhaus i Tobin navode da fokus na ekonomski rast izvrće nacionalne prioritete te nepopravljivo šteti okolišu. Ne samo da BDP kao mjera proizvodnje direktno ide nauštrb prirodnih resursa, nego i kad se okoliš mora sanirati radi ekonomske aktivnosti, troškovi sanacije povećavaju BDP. Primjerice, kad se izlije tanker pun nafte, troškovi čišćenja povećavaju BDP, a slično vrijedi i za troškove sanacije utjecaja klimatskih promjena, poput poplava, suša i požara.

BDP povećavaju i stavke koje direktno idu nauštrb blagostanja, koje Nordhaus i Tobin u spomenutom radu nazivaju indirektnim izdacima. Primjerice, kad gubite vrijeme u prometnoj gužvi (koja je možda nastala zbog loše prometne infrastrukture), zapravo povećavate BDP jer trošite i gorivo i automobil. Nordhaus i Tobin posebno naglašavaju izdatke za obranu kao kontroverzne u računici BDP-a. Iako izdaci za obranu pokušavaju očuvati mir, koji svakako ima svoju cijenu, autori se pitaju mora li taj mir svake godine baš toliko više koštati.

Kad se izlije tanker pun nafte, troškovi čišćenja povećavaju BDP, a slično vrijedi i za troškove sanacije utjecaja klimatskih promjena, poput poplava, suša i požara.

Možda baš zato odnos BDP-a i pokazatelji sreće stanovništva imaju zanimljiv međuodnos, koji se često naziva Easterlinovim paradoksom. Ekonomist Richard Easterlin primijetio je da će pri usporedbi zemalja s različitim razinama BDP-a po stanovniku, one s višim BDP-om u prosjeku će biti sretnije. Ipak, kad se zemlje gledaju pojedinačno, tj. ako se uspoređuje ista zemlju u različitim točkama u vremenu, više razine BDP-a nisu povezane s višom razinom zadovoljstva. Također,  recesije značajno više smanjuju zadovoljstvo i sreću stanovnika no što ih ekspanzije povećavaju – kad BDP raste, malo smo sretni, kad BDP pada, jako smo nesretni.

Stanovništvo zemalja s višim BDP-om u prosjeku je sretnije od onih s nižim, ali u pojedinačnoj rast BDP-a ne povećava zadovoljstvo, pogotovo ne onoliko koliko recesije izazivaju nezadovoljstva. Richard Easterlin i njegov paradoks BDP-a i zadovoljstva

Uz sve navedene probleme, BDP je i agregatna mjera koja ne prikazuje distribuciju, tj. koliko je indikator nejednako ili koncentrirano raspoređen. Upravo je jedna od preporuka Fitoussi, Sen, i Stiglitz komisije da se, ako je moguće, agregatne mjere dopune pokazateljima na razini kućanstva. Figurativno, ako agregatne mjere pokazuju gdje i kako brzo vlak ide, bilo bi dobro da znamo tko vozi vlak, tko sjedi u njemu a tko stoji, tko trči za vlakom, tko sjedi pored pruge, a tko ne zna ništa ni o kakvom vlaku.

Za ilustraciju kako distribucijski pokazatelji mogu donijeti nove informacije, koristan je primjer još jedne vrlo korištene ekonomske mjere – indeksa potrošačkih cijena tj. inflacije.

Indeks potrošačkih cijena prikazuje kako se kreće cijena odabrane košarice dobara. Ipak, valja imati na umu da se radi o pokazatelju koji se fokusira na jednu, uprosječenu i reprezentativnu, košaru. Kako Kaplan i Schulhofer-Wohl u radu iz 2017. godine navode, moguće je da tu košaricu dobara ne troši niti jedno kućanstvo. Naime, različita kućanstva kupuju različita dobra i troše različite usluge, dok indeks potrošačkih cijena prikazuje samo uprosječenu košaru dobara koja može prikazivati – nikoga. Ili drastično pojednostavljeno, ako jedna polovica ljudi jede zelje, a druga meso, indeks potrošačkih cijena prikazivat će cijenu sarme koju ne jede – nitko.

Ova važna i često zaboravljena činjenica implicira kako različita kućanstva, ovisno o strukturi potrošnje, imaju različite indekse potrošačkih cijena, stoga se i Kaplanov i Schulhofer-Wohlov rad zove Inflation at the household level. Ovo također znači da službeno objavljeni indeks potrošačkih cijena, ako kućanstvo ne troši baš onu košaricu na temelju koje se računa indeks, ne prikazuje porast cijena s kojim se pojedino kućanstvo suočava. I zaista, autori prikazuju kako indeks potrošačkih cijena u SAD-u, kad ga se svede na razinu kućanstva, ima svoju distribuciju: cijene više rastu kućanstvima s manjim dohotkom, te brojčano većim i starijim kućanstvima. Nejednakosti postoje i u inflaciji.

Slično zaključuju i Carvino i suradnici u radu iz 2020., kućanstvima s višim dohotkom cijene su manje varijabilne stoga su za njih posljedice monetarnih šokova manje. Ovaj zaključak, da indeks potrošačkih cijena ne prikazuje nužno koliko je pojedinom kućanstvu skuplji život, nije heterodoksna ekonomska argumentacija: Greg Kaplan je profesor na Sveučilištu u Chicagu i jedan od renomiranijih mlađih makroekonomista, dok su oba spomenuta rada objavljena u Journal of Monetary Economics, jednom od najkvalitetnijih ekonomskih časopisa specijaliziranim za makroekonomiju. Ipak, rijetko se spominje da indeks potrošačkih cijena nužno ne prikazuje koliko je pojedinom kućanstvu skuplji život, čak ni sad kad je inflacija opet aktualna.

Da indeks potrošačkih cijena može biti varljiv pokazuje nam i trenutna COVID kriza. Naime, uslijed ograničenja kretanja i ponašanja, košara dobara koja se mogla konzumirati značajno se promijenila – primjerice, na sport, kulturu, putovanja ili prijevoz se moglo manje trošiti no u normalnim vremenima. Ovo je osnovna premisa NBER-ovog radnog materijala Alberta Cavalla iz 2020. godine Inflation with COVID consumption baskets. Cavallo, kao što i sam naslov govori, polazi od činjenice da promjena u uzorcima potrošnje može dovesti do grešaka u mjerenju indeksa potrošačkih cijena jer se košarica nije dovoljno brzo osvježila. I zaista, koristeći detaljne podatke o potrošnji, Cavallo na primjeru SAD-a zaključuje kako je indeks potrošačkih cijena s COVID potrošačkom košarom viši od službeno objavljenog, ponajviše jer su se ponderi potrošnje usmjerili prema hrani, koja je najviše poskupila.

Alberto Cavallo otkrio je da se košarica s pojavom covida morala promijeniti, a također da su u pandemiji, što se tiče cijena, bolje prošli oni s višim dohotkom nego s nižim

Autor isti obrazac pronalazi kod 10 od 16 analiziranih zemalja. Tome treba dodati da i sama COVID košarica ima svoju distribuciju, jer nisu sva kućanstva imala jednaku prilagodbu krizne košarice. Iako je COVID kriza izrazito oštar i dubok šok pa je očekivano da će napraviti puno problema nacionalnoj statistici, dobro ilustrira probleme koji se javljaju agregatnim mjerama koje imaju dozu arbitrarnosti.

BDP i indeks potrošačkih cijena vrlo su korištene mjere u javnosti i s vremenom su, kao žrtve svoje popularnosti, postale pokazatelji toga ‘koliko nam dobro ide’ i ‘koliko je skup život’. Ipak, kako tekst iznad nadam se pokazuje, one nužno ne govore o tome koliko pojedinom kućanstvu dobro ide ili koliko mu je skuplji život. Nagriza li ova disonanca između službeno objavljenih statistika, koje se smatraju ultimativnima i objektivnima, i osobnih iskustava kućanstva povjerenje u institucije? U uvodniku Fitoussi, Sen, i Stiglitz komisije navodi se (slobodan prijevod): „Na ovaj način se stvara jaz nerazumijevanja između stručnjaka koji su sigurni u svoje znanje i građana čija su iskustva u potpunosti neusklađena sa slikom koju pričaju podaci.“ Imaju li građani autoritet vlastitog iskustva koji im dopušta neslaganje sa službenom statistikom, iako svoje neslaganje možda ne mogu tehnički objasniti?

Spominjana Fitoussi, Sen, i Stiglitz komisija daje smjernice koje indikatore i oblike pokazatelja koristiti. Neki od prijedloga su usvajanje multidimenzionalnih i raznovrsnih pokazatelja (dashboard), uporaba kompozitnih indeksa, korekcije BDP-a i pokazatelji prekomjerne potrošnje. Većina ovih smjernica se već u nekom se obliku i koriste. Primjerice, Australija ima službeni dashboard pokazatelja, OECD je pokrenuo Better Life inicijativu koja naglašava 11 indikatora, Human Development Indeks (HDI) primjer je obuhvatnijeg kompozitnog indeksa, a postoje i brojne korekcije BDP-a. Ipak, za svaki od alternativnih pristupa mogu se naći mane, čak i prije no što se krenu intenzivnije koristiti. Primjerice, dashboard pokazatelja su jednostavno nezgrapni za politički proces i javnu politiku, dok primjerice HDI, zbog načina na koji je konstruiran, dvadeset puta više vrednuje povećanje očekivanog trajanja života u SAD-u no u Indiji.

No to ne znači da od potrage za boljim ekonomskim indikatorima treba odustati. To što alternativnim mjerama pronalazimo mane možda znači da smo naučili lekciju – niti jedna mjera ne bi trebala dominirati, niti predstavljati više no što mjeri. Ako kritički pristupimo svakom indikatoru, možda zaobiđemo kratkovidnost i ograničenja koja donose i – vratimo povjerenje u njih.

• Korištena literatura:

Cavallo, A. (2020.) Inflation with Covid consumption baskets (No. w27352). National Bureau of Economic Research.

Coyle, D. ( 2014.) GDP: A Brief but Affectionate History, Princeton University Press, New Jersay.

Cravino, J., Lan, T., & Levchenko, A. A. (2020.) Price stickiness along the income distribution and the effects of monetary policy. Journal of Monetary Economics, 110, 19-32.

Fitoussi, J.-P., Sen, A. & Stiglitz, J. E. (2010.) Mismeasuring Our Lives: Why GDP Doesn’t Add Up, The New Press, New York.

Kaplan, G., & Schulhofer-Wohl, S. (2017.) Inflation at the household level. Journal of Monetary Economics, 91, 19-38.

Nordhaus, W. D., & Tobin, J. (1973). Is Growth Obsolete?. In The Measurement of Economic and Social Performance (pp. 509-564). NBER.

Syrquin, M. (2016.) A Review Essay on GDP: A Brief but Affectionate History by Diane Coyle. Journal of Economic Literature, 54(2), 573-88.