Damir Odak, metaforična ispovijest. Kako HNB vidi ulogu banaka i bankara u ekonomiji. Dileme i rizici.

Argumente za svoju bankovnu politiku, koju HNB njeguje već godinama, Damir Odak, bivši viceguverner, iznosi neobičnim stilom, punim slika, analogija i alegorija, piše Željko Ivanković u osvrtu na knjigu A Political Economy of Banking Supervision. Iako je bogata sadržajima o kojima bi se u Hrvatskoj itekako trebalo raspravljati, teško da će se stručna javnost u to upustiti. Time će se možda baviti europski kuloari

1.

Jedan je zagrebački sveučilišni profesor knjige svojih kolega čitao na specifičan način – brzinski bi ih prolistao e da bi ustanovio – ‘nije me spomenuo ni u literaturi ni u bilješkama’. Ako ga pak jest spomenuo, tek bi onda krenulo pomnije čitanje. Kolege Damira Odaka, poznatog bankara i bivšeg viceguvernera Hrvatske narodne banke, teško bi u njegovoj knjizi A Political Economy of Banking Supervision. Missing a Chance (Springer, 2020) zadovoljile svoju taštinu. Na ukupno oko 190 stranica spominje se tek nešto više od dvadeset autorskih referenci. Neke od njih su povijesna djela (Wallerstein, The Modern World System), zatim ekonomski udžbenici (Samuelson, Economics), i niz popularnih ekonomskih knjiga, doduše iz pera autoriteta (Stiglitz, Freefall; Kay Other People’s Money). Broj dokumenata institucija koje se bave supervizijom i bankarstvom je i manji, a nekoliko bilješki  upućuje na natuknice iz Encyclopediae Britannice i Wikipedie (neke i nisu navedene u literaturi).

Samo po sebi to ne govori ništa. Branko Horvat je na kraju jednog svog teorijskog članka naveo tek pet referenci. Odak nije Branko Horvat, no neznatni broj referenci ni kod njega ne upućuje a priori na kvalitetu knjige nego prije na njezin ‘žanr’. To je knjiga koja više govori o principima supervizije koje je sam Odak slijedio kao viceguverner i politici koju je nastojao provoditi, nego što problem bankovne supervizije raspravlja iz različitih, nedajbože suprotstavljenih kuteva. Tako čitana, zanimljiv je dokumentarni rad, koji vrijeme, na prvi pogled, potvrđuje. Danas, u korona-okolnostima, a knjiga je očito napisana prije pandemije, čini se da je upravo Odakovo inzistiranje na visokom bankovnom kapitalu i rezervama, na 20-postotnoj adekvatnosti kapitala (raritetnoj u EU i drugdje), temelj samouvjerenih nastupa guvernera HNB-a Borisa Vujčića da hrvatski bankovni sustav može izdržati ovu krizu čak i ako se ona donekle produži. A u cijeloj knjizi Odak nastoji dokazati da je jedino ta regulatorna politika smislena.

Odakovo inzistiranje na 20-postotnoj adekvatnosti kapitala, Borisu Vujčiću, guverneru HNB-a, u pandemiji je dobrodošlo.

2.

Osvrt na neku knjigu, pa čak i puki prikaz, uvijek izravno ili neizravno uključuje i ocjenu. Iskreno, svaki pokušaj koliko-toliko jednoznačne ocjene Odakove knjige izaziva osjećaj konfuzije. Prije svega, autor je temi pristupio na vrlo neobičan, vrlo osoban način. Iako nema formu ispovijedi, može se braniti teza da je knjiga svjedočenje o osobnim dilemama i bitkama kroz koje je viceguverner Odak prolazio tijekom mandata, bitkama sa samim sobom, dok je tražio argumente za svoju poziciju, zatim o bitkama s upravama i dioničarima banaka prije svega, a napokon i s (europskim) institucijama. Nijednu od tih bitaka, uprava ili institucija Odak ne spominje, nije to ni knjiga ‘s ključem’ e da bi se u njoj prepoznalo nešto jako konkretno. Ipak, očigledno je proistekla iz stvarnih situacija koje su onda predstavljene metaforički i općenito. Knjiga ima značajnih nedostataka, kako formalnih tako i sadržajnih. A opet je u njoj toliko materijala, stavova, zaključaka da se tih ni 200 stranica pažljivom čitatelju čini kao 300.

Iako nema formu ispovijedi, može se braniti teza da je knjiga svjedočenje o osobnim dilemama i bitkama kroz koje je viceguverner Odak prolazio, bitkama sa samim sobom, s upravama i dioničarima banaka, napokon i s (europskim) institucijama

Nije jasno kome je knjiga namijenjena. Rekao bih da ju je Odak prije svega pisao sam sebi, što je hvalevrijedan pristup, zaista. Na taj način autor nastoji da knjiga bude što bolja, i to se u ovoj knjizi vidi. No u njoj se i hrvatski bankari mogu informirati o Odakovom viđenju supervizije, dakle i o superviziji kao takvoj. Moguće je da svoje unutrašnje dvojbe u knjizi mogu prepoznati i Odakovi europski (i svjetski?) kolege supervizori, no je li tomu tako teško je procijeniti. Tekstovi koje supervizori najčešće pišu, koje najviše i čitaju, uglavnom nisu pisani ovim stilom. Pitanje je koliko bi se na njega mogli koncentrirati, naviknuti i izdržati čitanje do kraja. Unatoč manama (o kojima u nastavku nešto više), nije logično negativno ocijeniti knjigu koja dakle ima ili može imati ciljanu publiku, kojoj prikazivač čak preporučuje knjigu, među ostalim da se vidi kako ta publika gleda na ovaj sadržaj. Objektivno, recepcija upotpunjuje sadržaj djela. Tek dakle poželjne reakcije bankara, supervizora, konzultanata, računovodstvenih servisa i sličnih stručnjaka omogućile bi jednoznačniju ocjenu. Gotovo je sigurno da će te reakcije izostati, da o Odakovoj  knjizi neće biti stručne rasprave, ali to je više mana ignorantske sredine nego same knjige, koja je višestruki izazov. Uostalom, za hrvatsku je sredinu ovo pionirska knjiga.

Nastavak prikaza imat će donekle neobičan redoslijed (u skladu s neobičnošću knjige) i bit će dug. Prvo ću ukazati na njezine formalne karakteristike i ilustrirati kojim je stilom pisana. Tek potom ću prepričati sadržaj, a na kraju ću iznijeti i neke ocjene sadržaja, odnosno teza koje Odak brani.

3.

Za početak, knjiga iskače i iz uobičajenih uređivačkih standarda[i]. Nema popis literature, kao što je uobičajeno, na kraju. Odak je reference dopisao iza poglavlja, pri čemu je neke spomenute u bilješkama znao i ispustiti. Nema indeksa pojmova, nema popisa i objašnjenja kratica kojima se autor obilato služi. Kratice su u tekstu uglavnom objašnjene, ali tko će ih poslije, kad se opet pojave, naći. Ne samo da je to neobično za jednu ipak tehničku knjigu, nego je takvu nije lako ni čitati. Uređivački su se standardi i razvili da olakšaju čitatelju. Njihovim izostankom čitanje je otežano.

Koliko sam uspio uočiti u tiskanom se izdanju nigdje i ne spominje da je autor bio visoki dužnosnik neke centralne banke zadužen za superviziju, čime bi se upućivalo na njegov stručni autoritet. Predgovor od samo jedne stranice potpisan je tek sa – Damir Odak, Zadar, Croatia. Odmah iza Predgovora slijedi Uvod, tako da čitalac može pomisliti da Sadržaja i nema, no on se ipak pojavljuje iza Uvoda, ali je i sam neobičan. Nakon naslova i stranice svakog poglavlja, navodi se i stranica na kojoj su reference. Tako se u Sadržaju 14 puta navodi riječ References i broj stranice, nejasno s kojom svrhom, vjerojatno nepotrebno. U knjizi nigdje ne piše u kojoj je biblioteci objavljena, nema ni popisa drugih knjiga u toj biblioteci, ni riječi urednika biblioteke ni njegove ni ičije preporuke. Nema ni objašnjenja autora knjige kako je nastala, je li je pisao za vrijeme mandata, ni koji su bili motivi za pisanje, ni uobičajenih zahvala čitateljima rukopisa, ni s kime se savjetovao, tko mu je pomogao, uređivao, lektorirao … Ništa.

Na internetskim stranicama Springera[ii] na kojima je oglašena prodaja knjige ipak u bilješci stoji da je autor bivši viceguverner Hrvatske narodne banke zadužen za superviziju. Cijena je paprena, 88,3 eura za tvrdoukoričeno izdanje i 71,6 eura za elektronsko izdanje. Mogu se također kupiti i poglavlja, po pojedinačnoj cijeni od 25,95 eura, kao da je riječ o člancima objavljenima u nekom časopisu. Zaista, na početku svakog je sažetak, no nema naznake da je to poglavlje prije bilo objavljeno u nekom časopisu. Sažetak je i na početku Uvoda, koji je dakle objavljen na stranicama označenima rimskim brojevima, ali se taj Sažetak grafički razlikuje od ostalih, kao da je Uvod iznenada ipak uguran ispred Sadržaja.

4.

I autorski stil knjige iznenađuje. Nije uobičajeno za jednu knjigu iz bankovne supervizije da obiluje ekspresivnim i slikovitim stilskim figurama. Elipse su vrlo česte no u stilskom pogledu odskače alegorija iz poglavlja 7, na stranicama 61, 62. Poglavlje 7 nosi naslov What Should Supervision Do? (Što suprevizija treba činiti?), a opisuje “zašto u bankama nikad ne bi došlo do povećanja kapitala bez regulatorne prisile“. Sažetak najavljuje: “Kratko putovanje kroz računovodstveno zrcalo prikazuje čudesnu zemlju u kojoj značenje riječi realno je nerealno, supervizori su bijeli vitezovi, a moćna računovodstvena magija održava zombi-banke da žive lutajući naokolo.“

S one strane računovodstvenog zrcala, tamna strana i bijeli vitezovi

Dakle, prema Odaku, u bankama nikad ne bi došlo do povećanja kapitala pukom voljom dioničara ili pod tržišnim pritiskom zato što se to dioničarima ne bi isplatilo. Nakon što je to izložio alegorični dio na stranici 61. započinje eliptično:“Oprez!“ (Beware!) Općenito, knjiga obiluje elipsama, kvaziparadoksima i sličnim jezičnim igrama kojima čitatelja upućuje na nešto navodno neočekivano.

“Prolazimo sad kroz računovodstveno povećalo. Mistični rituali i magija ovdje zamagljuju realnost. Rituali se ne odvijaju iza zrcala nego [iza] treperavog ekrana računala. U tom opasnom svijetu u kojem slobodno divlja crna magija, sigurnost običnih ljudi u rukama je bijelih vitezova. Očajnički pokušavajući obraniti smisao stvarnosti vitezovi su posljednja linija [obrane] .

Započnimo opis tog plemenitog sukoba govorom koji je njihov vođa (valjda Odak, viceguverner za superviziju, op.) održao u osvit bitke. Zagrmio je:

‘Ovdje stojimo, opstat ćemo ili pasti, ali nećemo popustiti. Bit će nam potrebna sva naša vrlina i snaga, naša srca i intelekt da branimo realnost do posljednjeg daha. Istinu financijskog izvještavanja. Mračne snage zavaravanja (misrepresentation) okupljaju se protiv nas …’“

Kad bi se ovdje prenijela cijela priča poanta bi izblijedjela, jer je ovo ipak samo osvrt. K tome i prijevodom se gubi stilska ekspresivnost. To je šteta, u knjizi je čitatelj kudikamo začuđeniji. Uglavnom vođa svoj govor nastavlja riječima kako i uobičajeni saveznici supervizora (računovođe, revizori) potiho mijenjaju stranu, kako će mračne snage preuzeti sav prostor iza zrcala dok se ne pojave prve napukline i supervizori izvedu kontranapad. Pripremite, kaže on, svoja koplja kojima tražite loše kredite (non-peforming loans), mačeve kojima režete procjene vrijednosti, proceduralne strelice, ulaštite zakonske oklope i pripremite se za bitku. “Nosit ćemo ispred nas sveti gral realnog vrednovanja radi zaštite i nadahnuća za naše najsmionije trenutke.“

Tad iz prvog reda istupi jedan od vitezova s pitanjem zašto su supervizori sami, gdje su dioničari čije guzice spašavaju, gdje je javnost čiji novac čuvaju, gdje su političari koji su obećavali ljudima da će bitka biti uspješna? Potom vođa supervizora objašnjava da su dioničare preuzeli vođe tamne strane, da javnost ne razumije što supervizori rade, a političari na kraju svojih inspirativnih govora uvijek pozivaju na izbjegavanje nasilja i ranjavanja mračnih čarobnjaka.

Na to se iz zadnje linije javlja mali vitez koji predlaže da i supervizori, umjesto da padnu do zadnjeg, odglume da su se pridružili drugoj strani i pokušaju voditi bitku iznutra.

Dok je u sjajnom oklopu stajao pred svojom bojnom preko lica vođe pređe sjena sumnje. “Ovdje ćemo zaustaviti ovu priču“, piše Odak. “Nikad nećemo saznati kako je završila.“

O stilu bi se moglo još, ovo nije nikakav ispad u knjizi, nego naprotiv – pravilo, knjiga je tako pisana, metaforički.

Što supervizija radi, a što ne radi

5.

Knjiga, uz Uvod, ima 14 poglavlja. Prvo je naslovljeno Zašto banke moraju imati superviziju? (Why Banks Must Be Supervised?). U njemu Odak iz kuta regulatora (to jest politike i društva) uspoređuje bankovni sustav sa sustavom zrakoplovnog prijevoza, zatim sustavom nuklearnih elektrana te sa šumskim požarom, a sve uz pretpostavku skrivenih i vidljivih eksternalija, troškova koje biznis prebacuje na druge, osobito kad stvari krenu krivo. Recimo da se tu na jedan vrlo elementaran način izlaže politički okvir rasprave. Kad avion padne, čak i ako se pad može pripisati labavoj regulaciji, stradaju tek oni koji su u njemu, kad eksplodira nuklearka to još uvijek ne zahvaća druge nuklearke, no financijska kriza, koja se nakon propasti jedne dovoljno velike banke (Lehman) može proširiti na cijeli sustav, predstavlja „najgoru moguću mirnodopsku nesreću“ (str.4). Iako im je argumentacijski doseg ograničen Odak voli slikovite usporebe, a na ove iz prvog poglavlja poslije se u knjizi poziva.

Drugo, treće i četvrto poglavlje su svojevrsni povijesni pregled. Drugo se bavi nastankom i razvojem platnih i financijskih instrumenata, treće Velikom depresijom, a Četvrto Velikom recesijom. Nisu to tipični povijesni pregledi, nego komentirani. Odakov odnos prema financijama tim je komentarima podignut na jednu opću razinu. Recimo da se stvar može svesti na jednu riječ – regulacija. Regulacija izazvana Velikom depresijom, odvajanje investicijskog i komercijalnog bankarstva i osiguranje štednje, otvorili su niz desetljeća stabilnosti, a uzrok Velike recesije je, prema Odaku, deregulacija. Četvrto poglavlje nosi naslov Velika recesija – ružna kći deregulacije: „Kad su se svi dijelovi spojili, vlak se punom parom zahuktao nizbrdicom. Dva bankara su trpala što više ugljena u peć. Nije bilo strojovođe, šampioni deregulacije su ga otpustili. Investicijski su bankari također uklonili kočnice. Za svaki slučaj: da spriječe svaki pokušaj usporavanja ekonomskog rasta. Što bi moglo poći po zlu?“ (34)

Prema Odaku, financijski je sustav sposobniji napraviti štetu nego pumpanjem kredita ubrzati rast

Peto poglavlje, Asimetrija, eksplicira taj Odakov odnos prema bankarstvu. Prema njemu,  „financijski je sustav sposobniji napraviti štetu nego ubrzati ekonomski rast“. (39) Asimetrija te vrste, tvrdi Odak, nije karakteristika samo financija, nego nekoliko sektora: vodovoda, električne energije, željeznice, trelekomunikacija. Njihov je nastanak značajno pridonio produktivnosti rada no danas je njihov doprinos ekonomskom rastu puno manji nego šteta koju njihova disfunkcionalnost može načiniti: „Ako bi vam netko rekao da ćete živjeti puno bolje ako vodovod bude pumpao više vode to će vas začuditi, čak zabaviti.“ S druge strane složit ćete se da bi vam pokvareni vodovod narušio život. (40). Nitko još nije dokazao, ponavlja kroz cijelu knjigu, da rast kredita uzrokuje ekonomski rast, a „čak ako bi banke zaustavile rast kredita to ne bi značajno utjecalo na ekonomski rast“ (44).

Prema Odaku, glavna funkcija bankovnog sustava nije ponuda kredita nego platni promet. (45) Na samom početku (8), ustanovio je da je financijska stabilnost preduvjet ekonomskog rasta (zajedno s urednim funkcioniranjem demokracije i pravosuđa). Peto poglavlje završava zaključkom da je stabilnost banaka preduvjet za stabilnost platnog prometa, a u provedbi platnog prometa bankama nema alternative, kroz banke idu burzovne transakcije, obveznice, derivati, o bankama ovise osiguranje, mirovinski fondovi … banke čuvaju štednju i osiguravaju keš (46). Iako su komentari ostavljeni za kraj članka teško se na ovom mjestu othrvati barem jednom pitanju: Misli li Odak da banke sve te funkcije obavljaju kao vodovodne cijevi, bez vlastite kreditne aktivnosti?

6.

Kad je tako postavio okvir, od šestog poglavlja dalje autor se bavi naslovnom temom – supervizijom i pitanjem može li ona spriječiti krize. Ne može. Opet to ilustrira bajkom koju ovdje nećemo prepričavati, jer se svodi na to da krizu mogu uzrokovati vanjski šokovi poput recentne pandemije, a supervizija može bankovni sustav samo učiniti otpornijim. Objašnjava korake u tom smjeru, od uspostave standarda preko nadzora i ispravljanja propusta u bankama do uklanjanja s tržišta.

Sedmo je poglavlje već predstavljeno pričom o vitezovima i snagama mraka, no ima u njemu još itekoliko sadržaja. Za početak citat: “Cijelo se bankarstvo svodi na računovodstvo. U bankama nema ničega osim računa. Postoje samo računi i transakcije između računa. Ništa drugo nije važno.“ Zgrade i računala se mogu unajmiti: “Bankarstvo je čisti računovodstveni idealizam.“ (62) Međutim, „Međunarodni računovodstveni standardi ponekad izgledaju kao magija“. Dalje u poglavlju Odak objašnjava uobičajene dileme između historijske i tržišne računovodstvene metode, problem ‘očekivanog’ tijeka novca gdje riječ ‘očekivani’ nosi taj ‘magični’ sadržaj i sl, uvijek ponešto ekspresivno naglašavajući kao supstancijalno, iznenađujuće, važno. (63/64)

U osmom poglavlju Odak raspravlja Što supervizija ne treba raditi i to je, ukratko – supervizija se ne treba baviti politikom.

Napokon, poglavlja od devetog do kraja bave se regulacijom bankovnog poslovanja i supervizijom na nešto konkretnijem materijalu. Tema devetog poglavlja je Basel Accord (Bazelski standard), logika njegova razvoja, s posebnim fokusom na pristup koji se temelji na unutrašnjem bankovnom određivanju rejtinga imovine (internal-rating-based approach IRB), s kojim se Odak snažno hrva, prigovarajući usput poplavu zapošljavanja matematičara u bankama i dokazujući da njihovi argumenti nisu neupitni. Procjena rizika i kapitalnih zahtjeva, tvrdi, više je umijeće nego znanost. (85)

Kad se u desetom poglavlju bavi propašću banaka (Bank Failure and Resolution), osim što obrazlaže važnu bail-in politiku, to jest najnoviju politiku oporavka banaka u teškoćama, prema kojoj i depozitari snose troškove sanacije banaka, Odak objašnjava niz vrlo tehničkih baselskih pojmova, svaki sa svojim kraticama koje reviziju i superviziju pretvaraju u struku uskih specijalista (npr. TLAC – total loss-absorbing capacity; MREL – minimum requirement of own funds and eligible liabilities, a ima ih još jako puno). Ne radi se o tome da ih je teško razumjeti, jer nije, nego da kao i svaki žargon služe ponajprije da razdvoje one koje krugu pripadaju i one koje mu ne pripadaju, da ojačaju aroganciju.

Jedna od Odakovih meta je i europska bankovna politika

U posljednjim poglavljima Odak dolazi do mogućeg cilja cijelog svog napora, do europskog bankarastva i europske regulacije. Najkraće, europsko bankarstvo i regulaciju drži nedovoljno kvalitetnim u odnosu na američko. Argumenti su veća izloženost američkog bankarstva tržištu, bolja kapitalna struktura i – ključno, viši regulatorni zahtjevi i stroži nadzor. Teško će se svi s time složiti bez ostatka. U niz navrata, na više načina Odak 20-postotnu kapitalnu adekvatnost, kakva je u Hrvatskoj, i na kojoj se drugdje ne inzistira, brani i predlaže praktički kao jednu univerzalnu mjeru.

7.

Iako je ovaj osvrt već vrlo dug, jako je puno sadržaja u njemu ostalo nepokriveno. Najavljena ocjena knjige, sadržaja i u njoj iznesenih teza, ne može proći bez osvrta na specifični Odakov stil koji s njima čini organsko jedinstvo i ovdje nije istaknut tek tako, kao kuriozitet. Ne radi se samo o metaforama, nego o načinu izlaganja sadržaja i argumentiranja teza. Premda iz daljine, pa i u ovom prikazu, knjiga izgleda kao da ima neku promišljenu strukturu (prvo povijest, zatim supervizija, onda Basel, napokon EU i Amerika), ona ustvari nije sistematična. Poglavlja nisu podijeljena na tematske sekcije, nego više izgledaju kao tijek autorovih asocijacija oko neeksplicirane teme koju koncentrirani čitatelj ipak može prepoznati. Paragrafi su kratki, jer je osnovni argumentacijski niz najčešće kratak, kao da je ostalo samorazumljivo. Odak se ponaša kao da je to što je iznio jasno bez ostatka, bez potpitanja, ali tome ustvari nije baš tako. Puno se toga kod Odaka “podrazumijeva“ a zapravo bi se moralo dodatno objašnjavati. To ne znači da argumenata nema, ima ih, ali nisu dovedeni do kraja ni izloženi kao cjelina.

Metafora s vodovodom i ‘jačim pumpanjem vode’ izgleda zgodno, no nipošto nije dovoljno jak argument za zaključak da krediti ne pridonose gospodarskom rastu. Kad sam je prepričao jednom kolegi on je također odgovorio metaforom – da se krediti mogu usporediti s ‘navodnjavanjem’ – dobar primjer da metafore, usporedbe, a osobito analogije imaju krajnje ograničen eksplanatorni doseg. Slično je s apodiktičkim, autoritativnim tvrdnjama: umjesto da završe raspravu izazivaju potpitanja. Ako se prihvati da se bankarstvo svodi na računovodstvo (i platni promet – vodovod) valja objasniti kako se na taj koncept reducira njegova biznis strana, sklapanje poslova. Odak to ne čini. Uz blagonaklonu pretpostavku da on to i može izvesti, ostaje da bankarstvu kao biznisu uopće ne poklanja pažnju.

Suvišno je isticati da pobliže nisu opisani ni osnovni pojmovi kao što je u naslovu istaknuta ‘politička ekonomija’. Odak vjerojatno smatra da se pretpostavljaju ili da ih je usput objasnio, ali nije. U prvom poglavlju politiku (primjer regulacije različitih sustava zračnog prijevoza, nuklearki…), predstavlja sasvim mehanički – u njegovoj verziji politika nema ideologije, utoliko o političkoj ekonomiji i ne govori.

8.

Nije dakle slučajno da su na početku članka istaknuti uređivački nedostatci. Knjizi bi dobro došao urednik, čak i mentor (nadam se da to neće biti shvaćeno kao uvreda, objasnit ću što ustvari mislim). Pitanje je međutim bi li netko takav suočen s Odakom bilo što postigao. Tako on autoritativno tvrdi (svojedobno i u javnim raspravama o Agrokorovim mjenicama) da se – otkad su u 13 stoljeću ušle u upotrebu – mjenice nisu bitno promijenile. Naravno, oko značenja riječi ‘bitno’ moguća je rasprava, no Raymond de Roover u nizu detaljnih istraživanja ukazuje na nekoliko faza u razvoju mjenica.

Nije to zanovijetanje. Slično je i sa složenijim pitanjem – odnosom financijskog sektora i gospodarskog razvitka, i s drugim temama, o kojima postoje različita mišljenja koja Odak, kao što je na početku rečeno, uopće ne reflektira. Urednik bi mu, ili neki hrvatski kolega (kojeg bi onda možda naveo u zahvali) ukazao da bi bilo korektno osvrnuti se barem na dvije ‘distancirane’ analize Hrvatske udruge banaka – br. 57 (travanj 2016.): Krediti, dug i ekonomski rast: izlaz iz začaranog kruga i br. 58 (ožujak 2017): Banke i razvoj.  Nazvao sam ih distanciranima, da ne kažem ‘bojažljive’ jer se ni HUB nije potrudio o njiima organizirati stvarnu javnu raspravu, ni s Odakom. Mentor bi mu (ili neki kolega do čijeg mišljenja Odak ipak drži) ukazao na bogatu literaturu o toj temi, o zaključcima da su rast i profitabilnost u nekim okolnostima snažniji jamac stabilnosti nego supervizija. Ukazao bi mu i na nužnu eksplikaciju njegove općenite teorijske pozicije koja u knjizi nije jasna.

O zaključcima da krediti ne pridonose rastu, da je hrvatski standard adekvatnosti kapitala primjeren, rasprave nikad nije bilo i nema. Zdenko Adrović, ravnatelj Hrvatske udruge banaka (Marko Lukunic/PIXSELL)

Iako dotiče niz tema – politiku i društvo, ekonomiju, financijski sustav, bankarstvo, regulaciju, o kojima izriče definitivne stavove, te napokon superviziju – Odak ih upravo zbog izostanka eksplicirane teorijske pozicije ne povezuje u koherentnu cjelinu. Opisujući u odnosu na Europu relativno uspješnije američko suočavanje s Velikom recesijom praktički uopće ne spominje monetarnu politiku i aktivnost centralnih banaka nego svu pažnju posvećuje regulaciji (i superviziji). Taj je pristup u literaturi manjinski.

Zatim, iz Odakovih se tvrdnji sasvim legitimno može izvesti zaključak da je upravo supervizija kao ‘neizabrana tehnokratska vlast’ (77) posljednja na braniku socijalno ugroženih od ‘šumskog požara’ o kojem ne vode računa ni političari, ni bankovni menadžeri, ni dioničari ni svi drugi moralni hazarderi. U nekoliko navrata ističe tu socijalnu notu kao argument za beskompromisno suočavanje sa svakom prijetnjom kolapsa financijskog sustava. Međutim, kad dođe do rasprave o procjeni kredita, te se viteške pozicije odriče i prepušta je političarima. Supervizor ne zatvara oči pred lošim kreditima čak ni kad bi to bilo u plemenite svrhe: loši krediti su loši krediti čak i kad su stambeni krediti osiromašenima; slično je i s tehnološkim ili zelenim i sličnim kreditima – unatoč njihovoj društvenoj svrsi za koju su zainteresirani političari, supervizorima su i to samo loši ili dobri krediti. (77/78). Nevolja je što se to ne može tako jednostavno odvojiti. Supervizija je umijeće, a ne puka primjena pravila. Kvaliteta kredita ovisi i o socijalnom i političkom okruženju. Utoliko, reference i drugo mišljenje knjizi bi bili dobrodošli.

9.

No, autor je iznio svoje stajalište, svoju poziciju svoju politiku, bez previše samoispitivanja. I to je, kao što je na početku rečeno, žanrovski primjereno. Riječ je o visokom dužnosniku centralne banke koji obrazlaže svoju politiku. Unatoč dakle prije iznesenim primjedbama, knjiga je tematski izuzetno bogata i zainteresirana bi je publika zaista trebala čitati i čak o njoj organizirati raspravu ili više njih.

Cijela je serija razloga. Prvo, ovo što Odak zagovara/brani zaista je politika Hrvatske narodne banke posljednjih godina, ne samo kad je riječ o kapitalnoj adekvatnosti nego i kad je riječ o shvaćanju da banke ne pridonose rastu. Sljedeća je tema sama supervizija, koju Odak predstavlja kao tvrdu struku strogo definiranih ciljeva suočenu s cijelim nizom iskušenja. Ustvari je se može shvatiti i kao vrlo ambivalentnu. Treća tema, a za sve njih ima u knjizi dosta povoda, odnos je supervizije i bankovnog managementa i vlasnika banaka. Tu su podtema tehnike procjene rizika i kapitalni zahtjevi. Naravno, europska bankovna politika je još jedna tema, a sigurno bi ih se našlo i više.

No, kao što je na početku rečeno, od toga neće biti ništa. Iako knjiigu čini recepcija, nije samo hrvatska široka javnost zabavljena drugim pitanjima, nije samo ona postala nezainteresirana za ove teme. Tako je i sa znanstvenom i stručnom javnosti. Iz razumljivih razloga ne može se pretpostaviti da se u Hrvatskoj narodnoj banci suoče suprotstavljena mišljenja o Odakovoj politici supervizije. Ni na ekonomskim institutima i fakultetima (iz nešto teže razumljivih razloga). Eventualno će Odak negdje održati neko izlaganje. Ovo nije akademska knjiga, zato se izostanak referenci može smatrati promašenim prigovorom, no taj i takav Odak, koji pretposavlja da su njegovi eliptični argumenti samorazumljivi, bio je državni dužnosnik koji se u javnom servisu susretao s korisnicima/partnerima. Kako su tekli ti dijalozi? Ulazak u eurozonu i tu mijenja stvari, ni njih više ne zanima da se barem upoznaju ili suoče s glavnim supervizorom i njegovim shvaćanjem stvari – to će se sad rješavati na drugim razinama. A bez reakcije bilo kojeg od dijelova javnosti ova knjiga (o njoj je riječ, ne o Hrvatskoj) neće steći pažnju i značanje koje zaslužuje, neće – recimo to ovako – zasjati u punom sjaju.

• Bilješke

[i] U kontaktu s autorom saznao sam da je na neobičnom uređivačkom pristupu inzistirao izdavač.

[ii] Springer, čiji je logo na naslovnici, veliko je izdavačko ime i svakom je autoru svojevrsno priznanje objaviti knjigu kod tog izdavača, s tim logom. Izdavač Odakove knjige je Springer Nature Switzerland AG. Springer Nature nastao je spajanjem Springera i Nature 2015. godine, te još nekolicine velikih izdavačkih kuća, ima prihod u milijardama dolara, a uprave u Londonu, Berlinu, New Yorku. O švicarskoj se podružnici ne može naći puno. U jednoj Bloombergovoj natuknici o tvrtkama stoji da objavljuje istraživanja iz „gerontologije, njege, psihologije, socijalnih djelatnosti, savjetovanja, javnog zdravlja i rehabilitacije“. No izdavač je očito promijenio politiku, među preporučenim knjigama ispod Odakove je i jedna kazahstanskih autora/funkcionara također objavljena u Švicarskoj, a slične knjige azijskih autora objavljuje singapurska podružnica Springer Nature.