De Sade, dekadentska estetika. Užitak u ekscesima, razotkrivanje sotonizma “ere progresa”.

Estetička razina dekadentskih romana služila je kao kritika moderniteta, sustavno posezanje za estetikom transgresije i bizarnosti kako bi se "era progresa" razotkrila kao govor "Zvijeri s Tisuću Jezika", piše Sebastian Kukavica u svojem eseju o djelima De Sadea i Barbeyja, u kojem dubinski analizira njihovu estetiku i njezinu svrhu.

• Naslovna slika: Detalj s naslovnice Les Diaboliques, englesko izdanje Dedalus European Classics (2021.)

• Autor je završio studij politologije na Sveučilištu u Zagrebu te studij društvenih znanosti na Sveučilištu u Siegenu. Objavio je tri nagrađivane knjige pjesama u prozi i “histerično realistički” roman “Uganda” (Jesenski i Turk, 2020).

U Predgovoru djelu Les Diaboliques, braneći se od optužbi za nemoral i sotonizam, Barbey d’Aurevilly svoj tekst predstavlja kao moralističko djelo koje, iako poseže za sotonskim, samo nije sotonističko. Sotonsko je u Les Diaboliques estetski legitimno iskorišteno kako bi se „ove priče ispripovijedalo čistim dušama s ciljem da ih se prestraši“ (Barbey d’Aurevilly, 2015: 3). Korištenje sotonskih imaginarija, prema Barbeyju, nije izraz potpadanja autora pod vlast Sotone, već kao osmišljeno korištenje nužnih instrumenata u gradnji umjetničkog djela koje nastoji na posve nov i skandalozan način, ali s jasnim moralističkim ciljem, progovoriti o još neotkrivenoj istini o modernom društvu, epohi moderne, poziciji modernog sebstva u njima, u čitavom modernom poretku smisla i pripadajuće mu političke teologije: o nihilizmu. Upravo u toj ideji valja pronaći ne samo izvorište dekadentskog romana, već i dekadentske estetike – specifične estetike začudnog, transgresivnog i ekscesivnog proizašle iz „osjećaja za deformaciju ili disproporciju“ koju je Baudelaire pronašao u Poeovoj književnosti (Baudelaire, 1964: 129), a na temelju koje se razvija vizija koja, prodirući u stvarnost ispod društvenih i prirodnih zakonitosti koje dohvaća realizam, nastoji ne samo resakralizirati moderni svijet, već i razviti konzervativno antimodernističku viziju suprotstavljanja moderni, ili kroz zamišljanje stanja onkraj moderne ili kroz dovođenje moderniteta do krajnosti njegova nihilizma.

Barbey će ustvrditi: „Les Diaboliques nisu djelo đavolje, one su Diaboliques, istinske pripovijesti izvučene iz ove naše ere, ere progresa, ere tako slatke i božanstvene civilizacije da sam, kada sam ih odlučio napisati, osjećao na svakom koraku kao da mi ih sam Đavo diktira“ (Barbey d’Aurevilly, 2015: 4). Les Diaboliques se time predstavljaju kao apodiktički moderno književno djelo čija je svrha prodiranje u istinu o „ovoj našoj eri, eri progresa“, ali na način da se iza vanjštine „slatke i božanstvene civilizacije“ prodire direktno u čudovišnu istinu o biti takve epohe pa i čitavog poretka smisla koji je, u konačnici, ozbiljio takvu epohu. Pisanje pod „diktatom Đavla“ jedna je sasvim nova, skandalozna i iz pozicije tradicionalne estetike suštinski kriva metoda pisanja, ali kojom se jedino može prodrijeti u mračnu istinu o „eri progresa“.

Barbey tvrdi kako njegova knjiga nije sotonističko djelo, već je sotonistička “era progresa”. Na slici je prvo, originalno izdanje. (edition-originale.com)

Prema Barbeyju, nije Les Diaboliques sotonističko djelo, već je „era progresa“ sotonistička, no da bi je se u novoj vrsti književnog teksta – dekadentskom romanu – prikazalo takvom kakva jest, potrebno je sve čudovišnosti i aberacije epohe moderne izvući na površinu teksta i prikazati ih bez ikakve zadrške; dapače, što ružnije i pretjeranije bivaju prikazane, to će istina o čudovišnosti „ere progresa“ biti spektakularnija. Dekadentska književnost od dekadencije uvijek nastoji napraviti spektakularni freak show, zato ne čudi što dekadentska estetika u sebe nastoji upiti transgresiju, aberaciju, eksces, deformaciju i disproporciju, koristeći potonje kao sredstva u izgradnji književnog djela koje njihovom uporabom nastoji raskrinkati modernu kao stanje krajnje otpalosti od smisla i pada u anomiju. Pretjeranost, blasfemičnost i čudovišnost aberacije sasvim su nužni mehanizmi dekadentske estetike kojima se, kao u slučaju Les Diaboliques, ukazuje do koje mjere je Sotona zavladao žudnjama modernog sebstva te do koje je mjere epoha moderne zamka u koju je moderno sebstvo, bez većih poteškoća, namamio Sotona. No ono što pobornike dekadentske književnosti fascinira je mjera u kojoj „era progresa“ oskudijeva književnim tekstovima koji su spremni o tome progovoriti. Barbey stoga vidi Les Diaboliques kao književni tekst koji će prevladati taj nedostatak.

Dok se realizam bavi pronalaženjem izvora problema modernih društava u tvornicama, peradarnicima, jaružalištima predgrađa, tuberkuloznim golubinjacima, gordim vodocrpilištima, kužnim previjalištima, klizištima i požarištima, kobasičarnicama i kasarnama, trbusima Pariza, lezijama Bruxellesa, Gin Laneu i Beer Streetu, Whitechapelu i Seven Dialsu, pecarama i borilištima pijetlova, dekadentska književnost, od De Sadea preko Poea do Barbeyja, razotkriva sotonistički karakter moderniteta: iste sotonističke korijene koje je De Maistre pronašao u Francuskoj revoluciji. Ne zaboravimo da De Maistre u jakobinskom teroru, kao dovršetku i apoteozi revolucije, pronalazi „čudovište od moći, pijano od krvi i uspjeha, strašnu pojavu koju svijet nije vidio, i koju, bez sumnje, neće više nikada vidjeti, [a koja je bila] istovremeno strašna kazna za Francuze i jedino sredstvo da se spasi Francuska“ (De Maistre, 2005: 53). Štoviše, De Maistre uočava da „postoji u Francuskoj revoluciji jedno sotonsko obilježje što je razlikuje od svega onoga što smo vidjeli“ (Ibid: 80), a to je „mržnja prema Božanstvu“ kao pojava bez presedana u povijesti (Ibid: 81).

Dekadentska se književnost nastavlja na De Maistreovu dijagnozu, nastojeći iznaći sasvim novu estetiku – kao okvir za osmišljavanje umjetničkog djela, kodiranje zbilje i uporabu imaginarija, stila i forme čija je zadaća biti funkcijama koncepta umjetničkog djela – koja će čudovišnost revolucije, njen „sotonski“ karakter, prikazati tako što će epohu moderne, moderno sebstvo i, u konačnici, političko-filozofski projekt moderniteta, korištenjem transgresije, ekscesa, aberacije i morbidnosti, suočiti s njihovom čudovišnošću, s onim „čudovišnim fenomenima novoga vijeka“ [ungeheuren Phänomenen der neuern Zeit] koje je u moderni dijegnosticirao i Novalis (Novalis, 1996: 71).

Dekadentska estetika nužno mora posegnuti za estetikom ružnoće, transgresije, ekscesa i morbidnosti, jer se jedino tako može stvoriti apodiktički moderno književno djelo, zaokupljeno prodiranjem u bit moderniteta, a koje je, upravo zbog tog svog cilja, ujedno i apoteoza konzrvativnog antimodernizma. U tom smislu, dekadentska je književnost antirealistički realizam onkraj realizma, budući da jedino ona prodire do istine o izvoru bolesti koja je zahvatila epohu moderne, i to na način da se ne libi koristiti elemente iste te bolesti kako bi je ironijski i kritički secirala.

U predgovoru se Justine predstavlja kao moralističko djelo, koje prokazuje “sofizme raskalašenosti i bezbožnosti” iz estetske nužde. (Creative Commons)

Afirmaciju dekadentske estetike pronalazimo već u romanu Justine ili Nedaće kreposti markiza De Sadea. Naime, u Predgovoru pronalazimo apologiju estetike transgresije i ekscesa koja je u romanu iskorištena upravo kao literarni instrument suočavanja moderniteta s njegovim inherentnim nihilizmom. Naime, u Predgovoru se Justine, baš kao i Les Diaboliques, predstavlja kao moralističko djelo koje prokazuje „sofizme raskalašenosti i bezbožnosti“, ali iz estetske nužde, pri čemu se poseže za „najsmionijim opisima, najneobičnijim situacijama, najstrašnijim načelima, najodlučnijim potezima pera, s jedinim ciljem da od svega toga postignem jednu od najuzvišenijih moralnih pouka“ (De Sade, 2004: 9-10). U Predgovoru se također ističe da se uporabom tako odabranih književnih instrumenata, a s ciljem stvaranja moralističkog djela, dolazi do željenog cilja „do sada slabo utabanim putom“ (Ibid: 10). Nasuprot tradicionalnoj estetici, dekadentska estetika, kao nešto istovremeno novo ali i skandalozno i blasfemično, nužno kroči „slabo utabanim putom“, oslanjajući se na posve novi način kodiranja zbilje, kao i nove okvire estetski prihvatljivog i nužnog, kako bi razotkrila ono što književnost još uvijek nije smogla snage razotkriti: nihilizam kao usud i krajnji cilj moderniteta. Tek se pojavom dekadentskog romana i dekadentske estetike nihilizam uvodi u književnost, i to na način da se nihilizmu pristupa „do tada slabo utabanim putom“, tj. tako što mu se dopušta da se u potpunosti afirmira, da se dovede do prenapregnuća, a samim time i i svoje krajnosti.

Barbey d’Aurevilly za takvom metodom poseže u Večeri kod ateista, najvažnijem dijelu Les Diaboliques. Naime, u tom segmentu romana, ultimativno svetogrđe o kojem se pripovijeda na večeri kod ateista – groteskna scena svađe među supružnicima koji se međusobno gađaju balzamiranim srcem vlastita djeteta – prikazuje se kao savršeni odraz ateizma 19. stoljeća, ali i kao jedina dovoljno realistička metoda kojom se može prodrijeti u bit moderniteta kao poretka smisla čiji je usud upravo ateizam 19. stoljeća. Naime, Mesnilgrand, pripovjedač te groteskne priče, uviđa da je ta scena nešto skandalozno, dotad neviđeno: „Zasigurno je to bio prvi put da se nešto toliko odvratno imalo dogoditi: otac i majka bacali su srce svog mrtvog djeteta jedno drugome u lice!“ (Barbey d’Aurevilly, 2015: 221). No istovremeno, toliko „odvratna“ scena na samom kraju priče nas, kao čitatelje, nimalo ne začuđuje, jer se takva scena, pa čak i iz vizure Mesnilgranda, pojavljuje kao logični nastavak pa čak i kao trijumf dijagnosticiranog političko-teološkog ateizma 19. stoljeća, a koji je, prema sveznajućem pripovjedaču (ne Mesnilgrandu), sveprožimajuća bolest post-napoleonske Francuske.

Sveznajući nam pripovjedač, prije no što daje riječ Mesnilgrandu, daje analizu duhovno-povijesnog stanja 19. st., uviđajući da je ateizam posve zavladao, ali da je riječ o ateizmu koji se razlikuje od prosvjetiteljskog ateizma 18. st., jer dok je potonji „imao pretenziju na istinu te bio racionalan, sofistički, svečan i, povrh svega, drzak“, ateisti su 19. st. „bili uzgojeni kao psi“, jer ne samo da su puni mržnje prema Bogu i religiji, već su i rezervoar ekstremnih žudnji za uživanjem i nasladom u ovozemaljskom životu; oni „piju nezasitno sve ekscese žudnje, sve životne užitke, a da nikad nisu prezasićeni njima“ (Ibid: 184).

U De Sadeovu romanu Justine ili Nedaće kreposti riječ je o sustavnoj uporabi dekadentske estetike s ciljem suočavanja moderniteta s njegovom čudovišnošću.

Ateizam je politička kultura i druga priroda građanina kojeg iz ničega konstruira Revolucija, uzgajajući ga kao psa, kako primjećuje pripovjedač. Ukratko: ateizam 19. stoljeća, u svoj svojoj „odvratnosti“ pokazuje se kao političko-teološki okvir epohe moderne. Dekadentska estetika se pak, s druge strane, pokazuje kao dotad neutabani put kojim književnost mora kročiti kako bi, upijajući u sebe i koristeći se istom tom „odvratnošću“, ponudila – onkraj realizma – istinski prodor u bit moderniteta. Večera kod ateista se, stoga, nužno završava grotesknom scenom gađanja djetetovim srcem, jer se tim estetskim odabirom modernitet dovodi licem u lice sa svojom odvratnošću, baš poput dvoje supružnika.

De Sadeov roman Justine ili Nedaće kreposti valja interpretirati upravo u tom ključu: riječ je o sustavnoj uporabi dekadentske estetike s ciljem suočavanja moderniteta s njegovom čudovišnošću. Za eksplicitnim pornografskim opisima, bizarnim i morbidnim situacijama, čudovišnim temama nužno se mora posegnuti u takvom umjetničkom djelu kako bi tekst bio pretvoren u dekadentski roman kao jedini istinski realizam, kao realizam onkraj realizma, a koji jedini ima snage i smionosti progovoriti o nihilizmu na novi način koji će, u moralističku svrhu, posezati za najgorom prenapregnutošću nihilističnosti, kako bi upravo kroz takav eksces i transgresiju suočio epohu pod kritičkim okularom s vlastitim ponorom. Tako se predstavljeni opisi, situacije i teme u Justine nužno spajaju s „najodlučnijim potezima pera“ – tj. s konceptom djela kao dekadentskog romana – koje nužno poseže za estetikom ružnoga, transgresivnoga i pretjeranoga kako bi se, baš kao i u Večeri kod ateista, tim književnim postupkom doprlo do prešućene istine o epohi moderne.

De Sade roman započinje invokacijom filozofije, koja bi trebala ponuditi odgovor na pitanje o dobrom i smislenom životu. (Creative Commons)

Nimalo slučajno Justine ili Nedaće kreposti otpočinje sljedećom rečenicom:

„Remek-djelo filozofije bilo bi razvijanje sredstava kojima se Providnost služi da s čovjekom postigne one ciljeve koje želi postići, i da, prema tome, naznači neke planove ponašanja po kojima bi taj nesretni dvonožni individuum spoznao način na koji mora stupati po trnovitom putu života…“ (De Sade, 2004: 11).

Znakovito je što roman započinje invokacijom filozofije, a koja bi trebala ponuditi odgovor na pitanje o dobrom i smislenom životu, odnosno pravednosti u okvirima političke zajednice, pogotovo zato što se ono što slijedi u tekstu tiče dokazivanja da je jedini dobar i smislen život, u negaciji političke zajednice i društvenog ugovora, onaj život koji počiva isključivo na slijeđenju vlastite koristi i užitka, uz što je moguće više iskorištavanja drugih. No spominjanje filozofije, s njezinom zadaćom davanja jasne predodžbe o tome što Providnost od nas želi, poradi čega se služi nama i u koju svrhu, već nam na samom početku romana otkriva da je filozofija u epohi moderne postala prevrednovana, izgubivši svoje izvorno značenje: umjesto da označava izvor znanja, a na temelju kojeg je sebstvu moguće pojmiti sebe kao savršeno neslobodnu funkciju u teleološkom poretku smisla, koji istome daje jasne i nedvosmislene upute kako djelovati „po trnovitom putu života“ s ciljem dosezanja samorealizacije ali i spasenja, ona postaje, u nedostatku dokaza o planovima Providnosti, kao i u iščeznuću teleoloških okvira samoostvarenja, posve bezvrijedna maksima, koje se nitko ne može pridržavati, budući da se svi nalaze „u ovom potpuno iskvarenom stoljeću“ u kojem je „najsigurnije raditi ono što rade i drugi“ (Ibid). Filozofija evocirana na početku romana posve je nemoćna dati bilo kakav odgovor na pitanje o smislu i svrsi života, zato što joj je sadržaj zamijenjen novim sadržajem koji odgovara „potpuno iskvarenom stoljeću“: što u slučaju De Sadeova teksta nije, kao kod Barbeyja, 19. stoljeće već 18. stoljeće – period kada dolazi do rađanja čudovišta Revolucije, kako to uviđa De Maistre.

Ono što se u Justine ili Nedaće kreposti događa prevrednovanje je filozofije. Iako roman započinje opaskom da bi „remek-djelo filozofije“ bilo proniknuti u plan Providnosti, sve ono što se nakon toga u romanu događa, a uslijed dijagnoze da se radnja, tj. Justineina potraga za krepošću, zbiva u „potpuno iskvarenom stoljeću“, potvrda je da o filozofiji, mišljenoj u okvirima predmoderne filozofije ili pak tradicionalnog ili klasičnog prirodnog prava, više niti ne može biti riječi. Štoviše, Justine se prikazuje kao lik koji, zbog svog ustrajanja na kreposti, niti ne pripada novim vremenima, novom „iskvarenom stoljeću“, već vremenima u kojoj je politička teologija poretka još uvijek počivala na jasnim monoteističkim postavkama. Zato će Justine njeni mučitelji optužiti da je vremenu neprilagođena, jer „teži za teologijom“ (Ibid: 50) ili promatra svijet svojim „nimalo filozofskim očima“ (Ibid: 71). Iako je na početku romana invocirana filozofija, kako bi dala jasne smjernice za djelovanje u životu, u romanu se, od prvog sukoba Justine i sestre joj Juliette pa sve do dijaloga Justine i Željeznog Srca i grofa Bressaca, na satiričan način, hegemonijska filozofija 18. stoljeća, kao „iskvarenog stoljeća“, prokazuje ne kao filozofija, već kao filozomatija, tj. ljubav prema tijelu.

Politička filozofija nastaje u opreci sa Sokratovim rješenjem prevladavanja filozomatije – “divlje strasti” imaju biti neutralizirane unutar države. (Creative Commons)

U Fedonu Sokrat uspostavlja razliku između filozofije i filozomatije, uviđajući da je ljubitelj tijela, filozomat, suprotstavljen filozofu, jer počiva na krivoj ideji ljubavi (Fedon, 68c). Dok filozofija, pročišćena od tijela, počiva na žudnji koja ima jasan cilj (istina), a u kojem žudnja biva poništena, čime se filozofu otvara put ka „učešću u božanskom“ (Fedar, 230a), filozomat je sužanj „divlje ljubavi“, tj. „divljih strasti“ (Fedon, 81a). No valja primijetiti da Sokrat u Fedonu ne nudi jasan politički projekt prevladavanja filozomatije kao neprijatelja filozofije, već rješenje problema smješta u život poslije smrti. Dok u smrti filozof postiže ispunjenje, filozomat najzad biva kažnjen za svoje „divlje strasti“:

„takvu dušu, u koje ima toga, tišti i vuče natrag u vidljivi svijet, te se u strahu od nevidljivoga i od Hada valja, kako se pripovijeda, oko spomenika i grobova […] prisiljenu onuda lutati jer trpi kaznu za prethodni život koji joj nije valjao, i luta sve dok se od želje za tjelesnim, što je vjerno prati, opet ne sputa u tijelo“ (Fedon, 81c-e).

Politička filozofija nastaje u opreci s tim Sokratovim riješenjem; za političku filozofiju „divlje strasti“ imaju biti neutralizirane unutar države, a kako bi do toga došlo valja, kao prvo, državu utemeljiti na pravednosti kao posvećenoj mjeri, nomosu, a potom valja mjeru, pomoću državnih aparata, čuvati od potencijalnih transgresija.

No u Justine uočavamo posvemašnje prevrednovanje vrijednosti: filozofija na koju se likovi Justineinih mučitelja pozivaju filozofija je koja upravo „divlje strasti“ predstavlja kao jedini mogući put ka samorealizaciji: utoliko, pod filozofijom se predstavlja nešto što je filozomatija. Valja uočiti sve momente u tekstu u kojima se, pod krinkom pozivanja na filozofiju, zapravo poziva na filozomatiju i time nihilistično prazne pojmovi tradicionalne političke filozofije od njihova izvornog značenja. Nakon što ostanu siročad, Juliette, predstavljajući glas koji „odaje filozofiju koja je mnogo nadvisivala njene godine“ (Ibid: 14), nagovara Justine, dajući joj pritom recept uspjeha u životu i ostvarenja ugode i svrhe, da se prikloni njenoj viziji života, budući da se „prava mudrost beskrajno više sastoji od udvostručivanja zadovoljstava nego u umnažanju muka“ (Ibid).

„Filozofija“ koju propovijeda razbojnik Željezno Srce puka je filozomatija, koja se afirmira u ideji da je „zakon jačega uvijek najbolji“ (Ibid: 42), dok grof Bressac, na istom tragu, kao filozofsku istinu propagira postavku da „čovjekove strasti samo su sredstvo kojim se [Priroda] služi da bi postigla svoje ciljeve“ (Ibid: 75), pri čemu je činjenje zločina shvaćeno kao ultimativno služenje Prirodi. Štoviše, filozofija grofa Bressaca logično vodi ka zaključku da „je pomisao na zločin ili izvršenje zločina najsigurnije sredstvo da se privuče sreća; sreća se smiješi samo zločincima“ (Ibid: 78). Zločinac je ne samo onaj koji jedini postiže sreću tj. samo-realizaciju, već i onaj koji, prema logici grofa Bressaca, ostvaruje telos koji od njega zahtijeva Priroda, budući da su „čovjekove strasti samo sredstvo kojim se Priroda služi da bi postigla svoje ciljeve“ (Ibid: 75).

Justineini mučitelji uvijek posežu za teorijom društvenog ugovora kako bi legitimirali svoje zločine, u čemu pronalazimo poseban satiričan naboj romana, jer se moderno prirodno pravo i teorija ugovora, kao i iz njih proizašao konstrukt moderne države, razotkrivaju kao izraz nihilističkog projekta moderniteta. Moderna „filozofija“ iz koje se rađa moderna država u De Sadeovom je romanu prikazana kao čudovišna država, kao filozomatsko društvo sastavljeno od građana vođenih „divljim strastima“. Država je to čija je kontitutivna vrijednost ne nomos, već ono što je klasična politička filozofija poznavala pod imenom pleoneksije – antinomijske žudnje za dobivanjem višega od onoga što je dodijeljeno ili dosuđeno kao pravedno i samim time ukorijenjeno u mjeri ili nomosu.

Željezno Srce zato idealnu državu vidi kao društvo u stanju rata svih protiv svih, a u kojem cilj postaje „postati najjači“ (Ibid: 49). Štoviše, Željezno Srce koristi „filozofiju“ kako bi dokazao da je „ratno stanje“ ono koje „mudar čovjek“ (filozof) priželjkuje i koje iz filozofije proizlazi, jer je „siguran da će ono što će izvući iz te štete [stanja rata] uvijek nadmašivati ono što će izgubiti ako ostane slabiji [u državi]“ (Ibid). Na istom tragu, zločinac Rodin kao ideal društva vidi „zločinačko društvo“ (Ibid: 101) u kojem svaki kvantum moći biva vođen vlastitom pleoneksijom, pri čemu se služenje pleoneksiji vidi ne samo kao filozofski legitimno i pravovaljano, već i kao „dobra trgovina“. Rodin ističe da čak i u stanju rata, svim opasnostim unatoč, on „dobiva“, i to dobiva više od onoga što bi mu bilo dodijeljeno ili dano u okvirima države:

„Prihvaćajući potpunu raširenost poroka, moram priznati da se izlažem opasnosti. Ali tjeskobu koju osjećam zbog toga što se izlažem opasnosti, nadoknađujem užitkom koji mi pruža opasnost kojom prijetim drugima“ (Ibid: 100). Kasnije će i Justinein mučitelj Roland, zločinac koji je priređivao prizore „okrutnosti i divljaštva kojemu se ne može pronaći ravna ni u povijesti Nerona, Tiberija, Vaclava“ (Ibid: 241), ustvrditi: „Svoju sam sreću učvrstio upravo na razvalinama svih glupih ljudskih predrasuda, rugajući se božjim i ljudskim zakonima“ (Ibid: 240). Štoviše, Roland je sebstvo posve pod vlašću pleoneksije; njegova je opačina stigla „do kraja“: „na cijelom svijetu nema nastranosti kojoj se nisam podao, zločina koji nisam počinio, nema zlodjela koje moja načela ne ispričavaju ili opravdavaju“ (Ibid: 230). No iako je došao nakraj svakog zamislivog zločina, Roland još uvijek nije dosegao nezadovoljstvo, dapače, njegova se sreća i zadovoljstvo čine perpetualnima, jer „najveće užitke osjećamo u svemu što je zločinačko, a ponašajući se tako, svom užitku samo pružamo začin koji mu je nedostajao, a koji je nužan za savršenu sreću“ (Ibid: 231).

Važno je primijetiti kako i Željezno Srce i Rodin i Roland, oslanjajući se upravo na „filozofiju“, tj. na logiku modernog prirodnog prava, razotkrivaju da se u biti moderne države, kao okvira negativne slobode, individualizma, instrumentalnog razuma i privatne metafizičke istine, nalazi pleoneksija i da je, povrh toga, pleoneksija dobra trgovina. Ne zaboravimo, Željezno Srce slavi oslobođenje društva i njegovo utemeljenje na „koristi“ i „egoizmu“, uviđajući da je odsad nadalje „ono što se naziva interesom društva samo gomila ujedinjenih pojedinačnih interesa“ (Ibid: 48), dok Rodin afirmira argumentaciju da se u društvo i ulazi iz pojedinačnog interesa i, povrh svega, trgovačkog računa koristi, ali da je, upravo zbog takvog utemeljena društva, logično težiti pleoneksiji, budući da „primajući manje nego što dajem, loše trgujem“ (Ibid: 99). Dobra je trgovina, privatni interes i korist, stoga, biti ne izvan društva ili u anomiji, već upravo u „zločinačkom društvu“, u društvu u kojem postoje jači i slabiji, oni koji slijede „filozofiju“ i oni koji, poput jadne Justine, slijede „teologiju“. Zato će i stara Duboisova ustvrditi:

„Malo više filozofije na svijetu uskoro će sve dovesti u red i pokazati sucima i zakonodavcima da su zločini koje oni tako strogo osuđuju korisniji ponekad mnogo više od vrlina koje priporučuju“ (Ibid: 245).

Filozofija je, ultimativno, poistovjećena sa sustavom mišljenja koji afirmira i legitimira pleoneksiju, čineći je ne samo korisnom i prihvatljivom, već i konstitutivnim nomosom društva i države. U tome se razotkriva konzervativno antimodernistički naboj dekadentske estetike za kojom De Sade poseže u Justine: modernitet se prikazuje kao projekt koji je nužno vodio nihilizmu te koji je, putem, oslobodio čudovište koje je predmoderna politička filozofija nastojala neutralizirati – čudovište pleoneksije. Vrhunac je nihilizma, kakav satirički biva razgolićen pred čitateljem u De Sadeovoj Justine, prevrednovanje filozofije u tolikoj mjeri da postaje otvorena filozomatija, ali na način da se i dalje krije pod nazivom filozofije, a da tu skandaloznu inverziju, nitko, čini se, ne primijećuje. Dekadentska se estetika mora pojaviti u književnosti, upravo kako bi objavila mračnu istinu o eri progresa koju dotadašnja književnost nije bila u stanju ne samo izreći već i novim estetičkim metodama prikazati.

Osim po Les Diaboliques, Barbey je poznat i po političko-filozofskoj knjizi Les Prophètes du Passé (Proroci prošlosti). (Creative Commons)

Isprepletenost povijesti dekadentskog romana i ideologije konzeravtivnog antimodernizma možda najbolje utjelovljuje Barbey d’Aurevilly, koji je uz Les Diaboliques poznat i po političko-filozofskoj knjizi Proroci prošlosti u kojoj, među prvima, uočava pojavu nove ideologije u Francuskoj nakon 1789.: konzervativnog antimodernizma. Dajući prikaz političke misli De Maistrea i Bonalda, d’Aurevilly uočava pojavu posve novih i unikatnih glasova u francuskoj političkoj filozofiji: pojavu „proroka prošlosti“ koji dijagnosticiraju nihilizam kao usud i bit moderniteta. Barbey se pritom jasno stavlja na stranu potonjih, i sam razvijajući svoju inačicu konzervativnog antimodernizma, kako u svojim književnim tekstovima, tako i u svojim političko-filozofskim i estetičkim spisima.

U Prorocima prošlosti pronalazimo Barbeyjevu viziju povijesti filozofije ne kao jedinstvenog organičkog kontinuiteta i razvoja, već kao suprotstavljanja dvaju neprijateljskih filozofija koje se kroz čitavu povijest političke filozofije bore za monopolizaciju i prisvajanje pojma filozofije, uz nužno isključenje i neutralizaciju druge strane. Prema Barbeyju, riječ je o sudbinskom sukobu predmoderne filozofije, kao načela objektivno važeće istine o dobrom životu u okvirima organičkog političkog poretka utemeljenog na teleološkoj etici, prirodnosti hijerarhija i uokvirenosti političkog poretka i dobrog života neupitnim transcendentalnim okvirima, te „moderne filozofije“, utjelovljenja „stvarnog zla, najvećeg zla“, a koje Barbey nalazi u tome što potonja „preferira čovjeka umjesto Boga te čovjeka postavlja na Njegovo mjesto“ (Barbey d’Aurevilly, 1880: 17). Dok je predmoderna filozofija, tvrdi Barbey, utemeljena na „apsolutnoj istini kojom je čovjeku dano ono što mu je nužno znati“ (Ibid: 15), „moderna filozofija“ proizlazi iz greške, iz onog naprosto objektivno i moralno pogrešnog, „filozofija je to koja polazi od pojma čovjeka te vidi i zamišlja Boga jedino kroz takve [ljudske] uske i zbunjene pojmove“ (Ibid). Sukob predmoderne i moderne filozofije za Barbeyja je, zapravo, sukob filozofije i antifilozofije, filozofije i filozomatije, to jest filozofije i pleoneksije. Sukob je to načela ispravnog utemeljenja političkog poretka i antinomijskog načela stvaranja onoga što su De Maistre i Bonald zvali „čudovišnom državom“ i „divljim društvom“. Stoga, Barbey „modernu filozofiju“ vidi kao utjelovljenje načela „Hereze“ koja je nastojala, kroz čitavu povijest sukoba filozofije i filozomatije, izokrenuti poredak predmoderne političke teologije:

„Hereza je, ta Zvijer s Tisuću Jezika, govorila, no oni [srednjovjekovni ljudi] su znali kako je ušutkati; sve je bilo povezano u društvenom životu: Znanost i Moć, Svećeništvo i Vlast, institucije su bile pomoćnice Istine […] no u modernim vremenima, u današnjim vremenima, sve je obratno: pojam čovjeka je taj koji je pobijedio te preuzeo vlast nad filozofijom“ (Ibid: 16).

Isti tip kritike moderniteta koji, na političko-filozofskom nivou, pronalazimo u Prorocima prošlosti, nalazimo i na estetičkom nivou dekadentskog romana i dekadentske književnosti uopće. Les Diaboliques i Justine se, u tom smislu, pokazuju kao savršeno osmišljeni književni tekstovi koji sustavno i namjerno posežu za dekadentskom estetikom ekscesa, transgresije i bizarnosti kako bi se modernitet raskrinkao kao govor „Zvijeri s Tisuću Jezika“. Sve je u dekadentskoj estetici okrenuto perverziji, prezasićenju, pretjerivanju te neobuzdanom gomilanju senzacija, upravo zato što je dekadentski tekst konstituiran kao umjetničko djelo koje jedino posjeduje snagu i instrumente za prokazivanje pleoneksije kao čudovišnosti moderniteta.

• Literatura

Barbey d’Aurevilly, Jules-Amédée. 1880. Les prophètes du passé. Paris: Victor Palmé

Barbey d’Aurevilly, Jules-Amédée. 2015. Diaboliques: Six Tales of Decadence. Minneapolis: University of Minnesota Press

Baudelaire, Charles. 1964. New Notes on Edgar Poe, u: Baudelaire, Charles. Baudelaire as a Literary Critic. The Pennsylvania State University Press

De Maistre, Joseph. 2005. Razmatranja o Francuskoj i drugi spisi. Zagreb: Politička kultura

De Sade, D. A. F. 2004. Justine ili Nedaće kreposti. Zagreb: Globus media

Novalis. 1996. Christianity or Europe: A Fragment, u: F. Beiser (ur.) The Early Political Writings of the German Romantics. Cambridge: Cambridge University Press, 59-80.

Platon. 1985. Fedon, u: Platon. Odbrana Sokratova. Kriton. Fedon. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod

Platon. 1997. Fedar. Zagreb: Naklada Jurčić