Dorothea i Rosamond. Temelji feminizma u klasiku George Eliot

Iz romana Middlemarch autorice George Eliot izišla je cijela tradicija feminističkog pisanja — od Virginije Woolf do Zadie Smith, ističe Đurđa Knežević. Dorothea Brooke, koja priželjkuje znanje i intelektualni angažman, i Rosamonda Vincy, koja savršeno pounutruje ulogu dekorativne supruge, dva su lica istog sustava koji uvelike funkcionira i danas. Eliot je prije 150 godina opisala ono što je feministička teorija kasnije artikulirala: žene ne biraju svoju podređenost, ona im je društveno nametnuta.

• Naslovna fotografija: Broadgate ulica u viktorijanskom Coventryju, gradu koji je poslužio za predložak literarnom Middlemarchu autorice George Eliot. (Nepoznati autor, CC0)

• Đurđa Knežević je književnica, publicistkinja i historičarka. Jedno od posebnih područja interesa su joj problemi rodne ravnopravnosti, o čemu je objavila niz eseja i knjigu te vodila Ženski informacijsko-dokumentacijski centar (Infoteku). Kao književnica objavila je šest romana, kao urednica u Infoteci objavila je nekoliko desetaka knjiga prijevodne i domaće literature o problematici rodne ravnopravnosti i feminizma.

„Svi se smrtnici moraju povoditi za modom svoga doba, a samo klasici mogu uvijek biti klasici.” Tako na jednom mjestu u romanu Middlemarch piše književnica Mary Ann Evans, poznata po svom “muškom” pseudonimu – George Eliot. Dakako da nije mogla znati, a sudeći prema mnogim ironičnim pasažima o umjetnicima, osobito književnicima, uvjereni smo, niti je marila da možebitno i sama  postane klasik. To se, kako je već znano, upravo i dogodilo, pri čemu je ključan upravo roman Middlemarch, koji se smatra najvažnijom knjigom Viktorijanske epohe i kojim se u ovom članku bavimo. Da je dakle Middlemarch klasik, to i ne treba dodatno obrazlagati, no kako nas ovdje zanima samo jedan od brojnih aspekata njezine proze, valja naglasiti da se također radi i o feminističkom klasiku. Čini se međutim da utjecaj na feminizam dolazi uglavnom posredno, putem brojnih kasnijih autorica/autora inspiriranih ili potaknutih njezinim djelom. Jedna od njih, u tom smislu možda i najutjecajnija, svakako je Virginia Woolf, na čije je pisanje George Eliot imala značajan utjecaj, a Woolf joj se otvoreno divila, ali je imala i poneku kritičku opasku, dodali bismo minornu, u čemu nije bila usamljena.[1] Na sličan način kako je 1873., dvije godine po izlasku Middlemarcha, pisao Henry James, koji je uz laudu dodao i nešto kritike, kako je Eliot mogla neke dijelove napisati malo drugačije. Svakako, njezinim se djelom (osobito romanom Middlemarch) bavio, i ne prestaje se baviti, veoma velik broj autora, autorica. U ogromnoj većini riječ je o priznanju njezinu spisateljskom geniju, a zanemarivo manje radi se o opovrgavanju. Interesantno je pritom primijetiti da su osporavatelji ljuti, često i puni prezira, što stoji u obrnutoj proporciji prema kakvoj-takvoj argumentaciji. Svakako, ni u kom slučaju nisu ravnodušni, jednostavno stoga što pisanje George Eliot nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. I tako do naših  dana, i sjajnog eseja Zadie Smith upravo o knjizi Middlemarch, u kojem za shvaćanje i način kako prikazuje likove o kojima piše kaže da su nalik božanskima.[2]

Rečeno je, dakle, da je Middlemarch feministički klasik; pritom, ovdje vrijedi analogija sa značenjem Gogoljeve pripovijetke Šinjel za rusku književnost, na način, kako je rekao Dostojevski – da “smo svi mi izašli iz Gogoljeva Šinjela”. Jer upravo se o tome i radi: sve ono što uvjetno rečeno možemo nazvati feminističkim pristupom, bilo da je riječ o temama ili pak o načinu pisanja  (budući da na direktan ili posredan način u ovoj knjizi ima izvorište) izašlo je iz Middlemarcha. Vrijedi to jednako za one koji poznaju djelo George Eliot, kao i za one spisateljice/spisatelje koji pišu u feminističkom ključu, a koji, međutim, knjigu nikad nisu pročitali, pa je zamislivo čak da i ne znaju za nju. Mnoge/i druge/i autorice/i koji su je, međutim, pročitali i njome bili inspirirani, književnice/i, feministkinje, prenijele/i su nam njezine uvide, ideje, kritička promišljanja i ključne spoznaje o položaju žena u društvu. Eliot, inteligentna i slobodna duha, vidjela je odnose među spolovima, koje se uzimalo kao “prirodni poredak”, kao duboki socijalni poremećaj, i to (uglavnom) na teret jednog, to jest, ženskog spola. I k tome, na sreću po književnost, opisala je to s izvanrednom književnom vještinom. To što knjiga govori o odnosima u viktorijansko doba u samoj srži ne mijenja dominantne odnose kakvi su se održali do danas. Sljednice/i gotovo da su samo preuzimali ključne spoznaje i razvijali ih shodno društvenim promjenama i nešto drugačijim okolnostima u suvremenosti.

Portret George Eliot (stvarnim imenom, Mary Ann Evans). (François d’Albert Durade, CC0)

Radi se pritom o knjizi objavljenoj prije više od 150 godina, a koja i dalje nadahnjuje, ne samo teoretičare književnosti, nego i danas ima čitalačku publiku, o knjizi čijim se čitanjem uvijek iznova dolazi do novih uvida i interpretacija, često neočekivanih sličnosti i poveznica između onog vremena i suvremenosti, a od svega možda i najvažnije, o knjizi u kojoj se uživa. Tako, i nakon više od stoljeća i pol, kao i tada, no tek na malo modificiran način, žene drži u domeni ukrasa i tome prilagođavane ljepote, uglavnom ih se i dalje, nastoji držati podalje od znanstvenih, političkih ili već nekih društvenih karijera. Koliko samo Casaubona (Dorothein muž koji joj sustavno priječi pristup ikakvim znanjima, intelektualnom angažmanu…) i danas mirno objavljuju svoje minorne ili čak beznačajne radove, dok im inteligentnija i sposobnija osoba sprema kuću i rađa djecu. Kao i tada, i danas ih se “vidi” kao meka bića najprikladnija za bavljenje obitelji i za biološko održanje vrste i nastoji ih se zadržati u tom zabranu. Dresura je, a o tome se radi, o društvenoj dresuri, i tada i danas bazirana na istim osnovama; nasljeđeni običaji, patrijarhalna ideologija inertne strukture odnosa i institucije, osobito one odogojno-obrazovne, sve su to sastavnice  već spomenutog “prirodnog poretka”, i dakako, uz sveprisutnu i za održanje takvih odnosa osobito zainteresiranu, religiju. Jednom “drugotna” – za  sva vremena drugotna, kako je to, nedavno govoreći o ženama, zastrašujuće efektno formulirao jedan visoko rangirani katolički svećenik. Rosamonda iz Middlemarcha za takvu je vrstu idealan lik. Osoba koja zatomljuje svaku pomisao koja se ne bavi udajom i statusom žene nekog muža. Navedimo tako da jednom prilikom, susrevši imućnog stranca koji se pojavio u okrugu, jašući zajedno s njim, zamišlja ga kao potencijalnog prosca, pa tako snatri… ”i prije nego su prešli prvu milju, već je bila jako uznapredovala u formalnostima i pripremama svog braka, izabrala kuću u Middlemarchu i predvidjela posjete, koje će uzvraćati udaljenim, odličnim rođacima svog muža…”

Klasik, dakle, i to, kako je već rečeno, u najboljem smislu riječi. Treba naime, pojam klasik, budući da je već poprilično devalviran, strogo distingvirati od gomile “klasika” kojih je nezgodna inflacija, pri čemu su najmanje u pitanju eventualne potrebe čitateljstva za stalno novim klasicima, već ih se fabricira za potrebe tržišta, proizvodi ih se žurno i za jednokratnu su, stoga uvijek i kratkotrajnu upotrebu. Kao da je samu sebe imala pred očima u dalekoj budućnosti, podsjetimo na rečenicu kojom počinje ovaj tekst: “Svi se smrtnici moraju povoditi za modom svoga doba, a samo klasici mogu uvijek biti klasici.”

Roman Middlemarch autorice George Eliot u izdanju Oxford World’s Classics. (Daniel Macnee, Fair Use)

Middlemarch je humanistički roman, obimna knjiga, kako po obuhvatu pripovijedanja tako i u fizičkom smislu (četiri sveska i gotovo devet stotina stranica), prati nekoliko obitelji, uz mnogo pobočnih rukavaca u radnji, bavi se njihovim odnosima i svakom ponaosob. Sve se to, izvanrednom spisateljskom vještinom, stapa u društvenu sliku engleske provincije viktorijanske epohe, no mogla bi ona, uz nebitne modifikacije, biti viđena i stoljeće i pol kasnije, bilo gdje. Middlemarch ne samo da je opis, to je i pojam, koji sažima mnogobrojne karakteristike malih sredina; velike ambicije i male živote nedorasle tim ambicijama, dobrote i lopovluke, naivnosti i prijetvornosti… Okosnicu romana čini lik Dorothee Brooke, uz čiji se razvoj u priči otvara i uvodi druge važne, i one manje istaknute, ali ne i nevažne likove, kao što su njezin prvi suprug Casaubon, potom dr. Lydgate, Rosamonda Vincy, Bulstrode, Will Ladislaw… i mnogi drugi.

Odmah valja naglasiti da je u pisanju George Eliot vrhunac majstorije upravo prikazivanje karaktera, “reklo bi se tada”, ljudskih duša. Za Eliot nema nepoznanice pri viđenju/razumijevanju i najtananije finese u ljudskom ponašanju, mislima, osjećajima, i potom slijedi strastveno opisivanje – inteligentno i često veoma duhovito. I ono što je najvažnije, a za književnost je ključno, strastvena je pripovjedačica. Ono što i kako ona vidi i razumije likove, njihova duševna stanja, razmišljanja, motive i pojedinačno djelovanje, ili pak kako vidi i razumije odnose među njima, prenosi s gotovo grozničavom željom da ništa ne izostavi. Ustvari je to fini filigranski rad u kojem je svaki dio, slika, misao, rečenica, jasno vidljiv i harmonično postavljen. Njezin je pristup nepristran, neopterećena je predrasudama i ograničenjima vremena u kojem i o kojem piše, i na koncu, na pouku mnogim spisateljima/spisateljicama, ne moralizira i ne piše/šalje poruku. Paradoks je, međutim, u tome da sklop, interakcija onoga što je, i kako je napisano/ispripovijedano, čini moral i poruku imanentnima.

Osobita majstorija njezina pisanja odnosi se  na prikazivanje likova ponaosob, u njihovim samotnim refleksijama o vlastitom životu ili životima drugih, jednako kao i njihove interakcije u kojima se, upravo zbog odnosa u koji su dovedeni, razvijaju, mijenjaju, pokazuju psihička i moralna stanja kakva se često, slijedom prethodnih opisa, od njih nije očekivalo.

Ovdje nas posebno zanimaju Rosamonda i Dorothea, dva posve oprečna ženska lika, čije ideje i postupci donekle stoje u kontrapunktu, ili možda točnije, funkcioniraju kao  svojevrstan neverbalan dijalog dviju osobnosti, kroz koji upoznajemo karaktere mnogo uvjerljivije no što bi to bio slučaj u njihovim pojedinačnim opisima. Tako će zbivanja u epizodi u kojoj Dorothea posumnja da Will Ladislaw, u kojeg je zaljubljena, očijuka s Rosamondom, proteći sasvim neočekivano. Visoka moralnost i dobrota Dorothee, koja u razgovoru s Rosamondom neće spomenuti Willa, dapače, ponudit će pomoć njezinoj obitelji koja je zapala u nevolje. Rosamonda tom gestom biva na tren izbačena iz svojeg sistema površnosti i prijetvornosti, i postupa posve suprotno od onog  očekivanog, to jest kako je bila navikla, biva iskrena i objašnjava nesporazum, pomažući tako Dorothei. To za Rosamondu ipak neće biti životni preokret, ona se smjesta vraća u svoju naučenu društvenu ulogu sačinjenu od laži, površnost i licemjerja. Visoko moralna Dorothea i površna (neki bi olako rekli prezira vrijedna, s čime, da bi se išta od svega razumjelo, doista treba biti jako oprezan) Rosamonda, dijele samo jednu stvar u životu; silnu želju da se prilagode zadatim društvenim normama, da ispune obrazac koji im je rođenjem/spolom postavljen, da žene sebe vide kao u svakom pogledu slabija, dakle, manje vrijedna bića. Uz iste napore, pospješeno normama, nalozima i očekivanjima društvene okoline, Rosamonda u toj prilagodbi uspijeva, gotovo do karikature, Dorothea ne.

Zamišljeni i provincijalni Middlemarch poslužit će George Eliot kao kanvas za opisivanje društvenih odnosa i prevladavajućih tema viktorijanske Engleske kojima je svjedočila. (Ilustracija iz Middlemarcha, dio 1, svezak 9, The Jenson Society, CC0)

Middlemarch je dakle provincija, socijalna struktura je uglavnom kakvu u osnovi i danas susrećemo, makar s malo izmijenjenim socioekonomskim akterima: vladajuća elita; lokalni gospodski stalež, sastavljen od uglavnom zemljoposjedničkog plemstva, ali i nadolazeće gentryje bogatih poduzetnika, lokalnih političara, bankara, liječnika, svećenika i, na kraju, puka, uglavnom siromašnog i nevidljivog. Velike teme na nacionalnoj razini tiču ih se tek ako zadiru u interese neke tamošnje socijalne grupe – primjerice, pripremanje velike upravne reforme kojom bi se novonastalim industrijskim gradovima s ogromnom populacijom osiguralo mjesta u parlamentu (proporcionalno broju stanovnika), čemu se protive zemljoposjednici, plemstvo, koji daju predstavnike u parlament iz mjesta s veoma malim brojem stanovnika, i time dakako, upravljaju sudbinom ogromne većine građana. Izborni inženjering, vidimo, nije izum našeg vremena!  U drugom će se slučaju, lokalni zemljoposjednici, pa onda i obični građani uzjoguniti na vijest da će se graditi krak željeznice koji će voditi preko midlmarčanskih posjeda: “Javno mnijenje u Fricku, koje nije imalo gotovo ni pojma što je to željeznica, bilo je odlučno protiv nje.” Ova bi rečenica, uz tek nebitne, male izmjene, mogla izvrsno poslužiti u opisu stava velikog broja ljudi danas, s obzirom na aktualne raznorazne nevolje u svijetu i u nama bližoj okolini.

Oslikavajući šire društvene okolnosti, Eliot podastire podlogu za konkretna zbivanja, širu sliku na kojoj se odvija midlmarčanska svakodnevica. U fokusu interesa George Eliot je ovo posljednje. Društvo je ovdje podijeljeno na bogate i siromašne, dakako s određenim razlikama, pa i sporenjima i rivalitetima unutar svake pojedine grupe, ali i između muškaraca i žena, što je inače sakriveno, rasplinuto unutar prve, ustvari klasne podjele, koja pak pretežito nosi oznaku svijeta kojim dominira muški spol. George Eliot se nije dala zavarati, dobro je vidjela, razlučila odnose i upire u tu podjelu preciznim opisima i kritičkim razmišljanjima. Taj odnos detaljno istražuje, minuciozno opisuje, interpretira i čini ga neugodno vidljivim. Tako ispada da se u osnovi malošto od vremena prije stoljeća i pol promijenilo; dječaci se rađaju da bi ih se, slijedom zatečenih društvenih normi i odgojem, ali samo  u srednjim i višim slojevima, usmjerilo da budu javne osobe, da se bave javnim poslovima, novcem, zarađivanjem, politikom. To ih potom čini reprezentantima javnosti u privatnoj sferi, oni prenose i dopuštaju javnom životu da uđe u privatnost njihovih porodica, dozirano dakako, i u skladu s postojećim normama i moralom. Muškarci su oni koji, temeljem moći koju im daje stjecanje i upravljanje imovinom/novcem, određuju moral, određuju granice (uvijek veoma uske) do kojih žene iz privatnosti mogu izlaziti u javnost, koliko i kakvo obrazovanje mogu dobiti i slično. I najsimpatičniji muški likovi ponašat će se prema ženama u osnovi jednako kao i oni veoma antipatični. Neprikosnovenost nadređenosti muškaraca ženama u baš svim aspektima života uzima se kao prirodno zadatu, no Eliot to stalno propituje i efektno podriva. Piše: “Pamet muškarca – kakva god bila – ima uvijek tu prednost, da je muška pamet… Možda se u glavi sir Jamesa nije mogla roditi takva misao, ali dobrostiva Providnost opskrbljuje i najtraljaviju ličnost s malo laštila ili škroba u obliku tradicije.”

Tako će (antipatičnog) Casaubona, prije no što se oženio Dorotheom, najviše zanimati ideja da mu ona bude tajnica pri njegovim znanstvenim radovima, međutim nikako da s njom podijeli i znanstvenu znatiželju i napor, usprkos tome što ona to priželjkuje i to mu nenametljivo no ipak jasno daje do znanja. Simpatični pak dr. Lydgate, mada se prema supruzi Rosamondi odnosi kao prema malom djetetu, ili pak smatra da se “prema ženama uopće treba odnositi kao i prema drugim ozbiljnim činjenicama u životu, s njima se valja suočavati filozofski i znanstveno ih istraživati”, pokušat će s njom podijeliti, ako već ne svoje znanstvene ideje i nakane, ono barem kućne probleme, budući da su se upravo zbog Rosamondine rastrošnosti našli pred bankrotom. Rosamonda je, međutim, kao i sve žene u Middlemarchu dresirana da bude žensko, i ona to bezrezervno prihvaća i pounutruje nametnuti, društveno prihvatljiv model, tako oblikovavši svoj “pravi” karakter. Svijet izvan doma je ne zanima, osim posjeta drugim porodicama, kao mjestima razmjene lokalnih ogovaranja, kućnim zabavama, koje su usput i ogledna mjesta za udavače i ženike, također i odlazaka u crkvu, kao jedinih, uvjetno rečeno, javnih prostora. Njezin interes ne prelazi taj limit i sveden je na dekoraciju; kuće, sebe, svojeg supruga, djece…, srebrnine, namještaja, fajansa, kočije, sluge. Udajom je postala gospođa Lydgate i smatra, tako je naučila, da je njegova dužnost da, kao što je to dotad bila dužnost njezina oca, brine o njoj. Brak je svojevrsna primopredaja, to jest, otac (u)daje kćer suprugu (i doslovno je dovodi k oltaru), sa svim prinadležnostima, kako obvezom brige za nju, tako i mirazom, kao svojevrsnom naknadom za taj “posao”. Stoga Rosamondu, potpuno nesvjesnu i nezainteresiranu za dublja značenja i implikacije braka, nimalo ne zanimaju “njegovi” dugovi, koji su uglavnom zbog nje napravljeni, kako bi se zadovoljilo njezino “žensko nagnuće”. U tom braku nitko nije sretan, Rosamonda pomalo mrzi i muči Lydgatea inzistiranjem da joj je dužan održavati standard kako god zna. Lydgate također pomalo mrzi i muči svoju suprugu, žali je istovremeno, jer “ona ništa ne razumije”. Naravno da Rosamonda ne razumije, jer je naučena da se u to ne petlja, spomenuta je to već društvena dresura i ona u stvari postupa konzekventno i logično. Stoga  je niti ne zanima svijet trgovaca, bankara, zemljoposjednika, srednje građanske klase, puka, politike, parlamentarizma, reformi…, javnost nije prostor za nju, kao ženu. Ona i ne zna kako taj svijet uopće funkcionira i koliko može biti okrutan ako nisi dio njega, ili ako si, po imovinskom ili nekom drugom statusu, doživio društveni pad. U tom odnosu promatramo iz neposredne blizine, s detaljima kao da ih gledamo kroz mikroskop, užas braka u kojem je dvoje ljudi dijametralno suprotno u svojem odnosu prema svijetu, prije svega poimanju što svijet jest, i time, posve strano jedno drugom.

Odnos pak Dorothee i Casaubona raskošni je esej o podređenosti žena, odnos koji je povijesno građen, njegovan, i koji je postao neupitna norma. Dorothea je kao Rosamonda, kao i sve žene, prošla isti odgoj, živi u istom okruženju, no za razliku od Rosamonde, koja bez unutarnjih otpora pristaje na pravila, Dorothea to nije u stanju. Tim više se kinji, naprežući sve svoje intelektualne i moralne kapacitete, kako bi se dovela u sklad s onim što se od nje kao žene očekuje, potiskujući time svoje ljudske potencijale. Upravo to je i dovodi u situaciju da po svemu prosječnu osobu, dosadnjikavu, ”pravu mumiju”, kako ga je opisao jedan od likova u romanu, čovjeka ambicioznog bez realnog temelja, i veoma taštog, svećenika Casaubona vidi kao oličenje „svetosti i učenosti”. Mučne su stranice u kojima gledamo Dorotheu kako se ne usudi misliti, pa i s gnušanjem odbija, da bi mogla biti dorasla pameti svojeg supruga (pa i kad sluti da njegova pamet i nije prevelika puna je prijekora za samu sebe što joj to uopće pada na pamet). Ona želi samo biti svojem suprugu od pomoći i, ako on pristane, učiti od njega i uz njega. Naravno da Casaubon ne pristaje na tu vrstu bliskosti jer bi se pokazalo da su istraživanja koja radi trivijalna i zapravo bezvrijedna, k tome, nikako ne izlaze iz njegove radionice. “U njegovim žilama  nema ni kapi vrele krvi… Nema. Netko je stavio jednu kap pod povećalo i vidio same točke, zareze i zagrade.” Ili još brutalnije, “…pred njim još može biti dvadesetak godina uspješnog rada, koji će opravdati trideset godina priprema”, – ironično će Eliot. Uza sve to, razotkriva jedan od mehanizama održavanja zadatog stanja muško-ženskih odnosa, pokazujući naime kako Casaubon strahuje od Dorotheine inteligencije, osjetljivosti, kritičnosti i drži je podalje, to jest, na mjestu žene, supruge, koja ima određene trivijalne dužnosti i veoma ograničena prava, kojih se granice ne prelazi. Odbija svaku želju Dorothee da mu bude od pomoći u znanstvenom radu, iz jednostavnog razloga što toga rada i nema baš mnogo, a shvaća da je Dorothea dovoljno inteligentna da bi time otkrila i njegovu osrednjost. No Eliot i sa svojim najgorim likovima postupa obazrivo, pa će se i sažaliti nad tim po svemu iritantnim, nezanimljivim čovjekom, jer “… uznemiravala ga je misao da se od njega očekuje da pokaže silnu moć svog uma… Ljubazna providnost, tješi se Casaubon, dala mu je ženu, kakva mu je bila potrebna. Žena, mlada smjerna dama, koju krase najljepše vrline njena spola, duboko razumijevanje i skromnost, sigurno će vjerovati da joj je muž čovjek velike pameti.” Još jedan je to od “naputaka” George Eliot za razumijevanje ne samo odnosa spolova (muško – ženskih ); već se pozabavila i odnosom unutar jednog, muškog spola, pa će i najiritantniji muški likovi (u knjizi ih, naime, ima još) biti postavljeni/sagledani u mreži zadatih odnosa, i sami dresirani povijesno razvijanim normama, mreži iz koje se teško izlazi. Dijelom stoga što te norme višestruko obavezuju (intelektualno, ekonomski), dok izlazak iz njih gotovo nužno znači i društveni pad. Osobito je međutim presudno to što je u tako postavljenim odnosima (muški) spol onaj kojem je automatski dodijeljeno nadređeno, privilegirano društveno mjesto. Tome je zasigurno najteže odoljeti, jednako kao što je s tim u vezi težak zadatak (misaono zahtjevniji i, rečeno je, društveno opasniji) taj privilegij, koji se k svemu još i uobičajeno uzima kao “prirodnu stečevinu”, dovesti u pitanje.

Neki od važnijih protagonista romana – Dorothea Brooke i Will Ladislaw. (Ilustracija iz Middlemarcha, dio 3, svezak 11, The Jenson Society, CC0)

Galerija likova koje pratimo, svaki pojedini, pravo je, neiscrpno bogatstvo karaktera, a vještina autorice da ih ponekad opiše i sve ono što je o njima bitno sažme u rečenici-dvije, rijetka je majstorija. Pa i one likove koje se smatra sporednima oslikat će tako vješto i u takvoj punini da ostavlja dojam kao da više od toga niti je trebalo niti se moglo. Tako će primjerice bankara Bulstrodea, također jednog od iritantnijih muških likova, opisati ovako: “On je prosto bio čovjek u koga su želje bile jače od njegovih nazora i koji je malo po malo tumačio, kako je popuštanje željama u sasvim lijepom skladu s tim nazorima.” Taj će isti nepošteno stjecanje imovine opravdavati vjerom u Boga, samog sebe vidjet će kao Božjeg izabranika koji najbolje upravlja novcem, pa to opravdava što ga i na nepošten način stječe. U svojim će, nema sumnje iskrenim molitvama zavapiti Bogu: “Grešan sam i ništavan… posuda, koja treba da se posveti upotrebom… upotrebi me!” To će Eliot kratko prokomentirati: “Bio je kalup, u koji je utisnuo svoju neodoljivu potrebu, da bilo kako postane važan i imućan čovjek.”

Eliot se ne zadržava samo na likovima, njihovim karakterima, osjećajima, odnosima. Brojne teme onog doba, usput, sasvim prenosive i prepoznatljive u našem vremenu, pa i ne samo uglavnom, već i do detalja, također su predmet njezine pažnje. Često će to biti u obliku kratkih, jezgrovitih, oštroumnih i ironičnih opaski o: licemjerju (“Biti iskren znači u midlmarčanskom rječniku iskoristiti prvu priliku, da svojim prijateljima daš na znanje, kako nisi zadovoljan s njihovim sposobnostima, njihovim vladanjem ili društvenim položajem; a čovjek osobite iskrenosti i ne čeka da ga pitaju što misli”), klijentelizmu (Bulstrode, koji novcem, potkupljivanjem, pomaganjem i sl. stječe vlast nad ljudima), nazadnjaštvu (stare političke strukture koje brane svoje pozicije), političarima (“Ljudi od položaja treba da konzumiraju svoje nezavisne gluposti kod kuće, a ne da njima torbare okolo”).

Eliot, izuzetno obrazovana, raspravlja i o umjetnosti, naravno ponajviše o književnosti, koja joj je najbliža, ali i o drugim vrstama. Tako će uspoređivanjem književnosti i slikarstva ponuditi veoma zanimljivu interpretaciju obiju vrsta: “Jezik daje potpuniju sliku, koja je još bolja jer je nejasna. Napokon, pravo je gledanje unutarnje, a slika bulji u to upornom nesavršenošću.” Odmah potom, u sljedećoj rečenici, vratit će se svojoj glavnoj preokupaciji – ženama i njihovom položaju u društvu, i dodati maestralno: “To naročito osjećam, kad prikazuju žene. Kao da je žena samo obojena površina.”

Rosamond Vincy i Tertius Lydgate, također značajni protagonisti Middlemarcha. (The Jenson Society, CC0)

Uzima se i danas da je trač odlika žena, njihovih okupljanja i misaone razmjene. Eliot je, ima već tome davno, pokazala kako oba spola rado tvore i sudjeluju u tračevima, razlikuju se tek po sadržaju. Žene će se, sukladno njihovoj socijalnoj neprisutnosti ili tek skučenosti, baviti onim što im je dostupno, što poznaju i u čemu mogu/smiju sudjelovati, dakle, uglavnom intimom ili privatnim kontekstom. Muškarci i ovdje imaju širi izbor, daje im ga njihov socijalni kontekst. Uglavnom će ogovarati svoje muške ekonomske suparnike ili političke neprijatelje, u ono vrijeme diskretnije i ponešto suzdržanije i žene; danas ih, međutim, i u tom dijelu ništa ne sputava. K tome, muškarci će svoja ogovaranja nastojati zaodjenuti u ruho objektivnosti i analitičnosti. Eliot se na mnogo mjesta u knjizi bavi tim pitanjem, donoseći precizne analize trača (a taj je jedna od važnijih poveznica u životu Midlmarčana), njegova nastajanja, širenja…; podsjeća to uvelike na današnji internet, odnosno društvene mreže, jedina je razlika u tehnologiji, to jest, onaj prvi, od usta do ušiju u neposrednom susretu malo je sporiji i užeg dosega, pa i to tek malo. Svojevrsna je konstanta ove knjige da je kroz pisanje o Middlemarchu opisala i društvo danas, a ono je, za razliku, osobito opremljeno alatima masovne komunikacije, pa time, moguće, s opasnijim posljedicama.

Neka njezina opažanja danas čitamo s nelagodom prepoznavanja vlastitog okoliša. Kaže: ”Svatko je volio nagađati, nego naprosto znati, jer je nagađanje ubrzo postalo pouzdanije od znanja i u njemu se slobodnije prihvaćaju različita protuslovlja. Čak i ono određenije znanje, koje se ticalo sablazni, što ju je izazvao Bulstrode svojom prošlošću, u nekim se glavama topilo i pretvaralo u neodređenu masu tajne, da se onda lakše kao živa supstanca izlijeva u razgovoru, poprimajući takve fantastične oblike, kakvi se kome svide.”

Već smo naznačili da je osnovna nit, primarni interes pripovjedačice, život žena, njihova svakodnevica, privatni i širi društveni odnosi, status…, ukratko, ono što označavamo već prilično (i nažalost) izlizanom sintagmom – položaj žene u društvu. O tome piše sa strašću, ali bez iluzija. Na samom početku romana progovara o veličanstvenom životopisu svete Terezije iz Avrila i suprotstavlja mu neke anonimne Terezije, možda i sposobne za čuda, međutim,… “Rodilo se još mnogo Terezija koje nisu uspjele živjeti epskim životom, u kojem bi se redala u neprekidnom nizu djela, koja bi im pronijela slavu svijetom, jer se možda veličina njihova duha našla u nepogodnim prilikama, ili im je možda život tragično promašen, a nije našao dostojna pjesnika, te tako neoplakan pao u zaborav.”

Prateći kroz roman Dorotheu Brooke, koja se… ”vlada kao obično, nikad ne gleda gdje se upravo nalazi, i uvijek niče, gdje je ne siju”, oprostit će se od nje (i od čitatelja) pomalo gorko, no ipak s nešto strpljivog optimizma. Poruka koja snažno dopire i do danas, i koju bismo svakog dana trebale imati na umu. “Utjecaj njena bića na njenu okolinu bio je mnogo veći i širi, jer sve veći napredak svijeta djelomice zavisi od djela, koja povijest ne zapisuje; a da moj i vaš život nije onako loš, kao što bi mogao biti, treba uvelike zahvaliti mnoštvu onih, koji su s vjerom i pouzdanjem živjeli skrovitim životom i sada počivaju u grobovima, koje nitko ne posjećuje.”

George Eliot: Middlemarch – roman iz provincijskog života

izd. Matica Hrvatska, 1961

preveli: Otilija Šnajder – Ruškovski i Franjo Hartl

Bilješke:

[1]https://hudsonreview.com/2014/10/george-eliot-and-her-critics/

[2] Zadie Smith, Changing My Mind: Occasional Essays, Penguine Random House 2009, Middlemarch and Everybody