Istina i metoda
Metoda je nije samo alat nego i svjetonazor koji određuje što uopće može postati činjenicom, a što ostaje 'samo priča'. To vrijedi ne samo za društvene znanosti nego za sve znanstvene kulture, piše Marija Brajdić Vuković u prikazu istraživanja koje je provela s Pavelom Gregorićem i Ivanom Tranfićem. Možda je baš to razlog za ponovno promišljanje odgovornosti znanstvenika danas
Metoda je nije samo alat nego i svjetonazor koji određuje što uopće može postati činjenicom, a što ostaje 'samo priča'. To vrijedi ne samo za društvene znanosti nego za sve znanstvene kulture, piše Marija Brajdić Vuković u prikazu istraživanja koje je provela s Pavelom Gregorićem i Ivanom Tranfićem. Možda je baš to razlog za ponovno promišljanje odgovornosti znanstvenika danas
“Nije svejedno čime mislimo stvari, kojim pričama mislimo druge priče, kojim mislima mislimo misli,” napisala je poznata američka sociologinja i feministica Donna Haraway. Te me riječi godinama zaokupljaju, osobito kad razmišljam o društvenim znanostima i o onome što se često naziva njihovom vrijednosnom neutralnosti. Na papiru, bismo mi, društveni znanstvenici trebali istraživati stvarnost hladno i nepristrano, po uzoru na prirodne znanosti, metodama čija priroda ne mijenja ono što vidimo. Ali u praksi uvijek mislimo nečim – pojmovima, pravilima, modelima i institucijama koje nam govore što se računa kao dobar, objektivan dokaz, a što kao aktivizam.
U radu “Methods and Values Revisited: Responsibility and Methodological Orientations in the Social Sciences”, koji sam s Ivanom Tranfićem i Pavelom Gregorićem napisala za European Journal for Philosophy of Science, pokušali smo uhvatiti upravo to: kako društveni znanstvenici u Hrvatskoj doživljavaju svoje metode, i na koji način im one postaju i profesionalni okvir i moralna orijentacija. Drugim riječima, željeli smo vidjeti ne samo što znanstvenici misle, nego čime misle – kojim instrumentima, kojim polazištima.
Zato nas je zanimalo kako društveni znanstvenici sami razumiju te izbore. Najprije smo ih zamolili da odrede vlastitu metodološku orijentaciju, osjećaju li se više kvalitativcima, kvantitativcima ili su negdje između, te da izraze svoje slaganje ili neslaganje s nizom kratkih citata iz filozofije i sociologije znanosti. Ti su citati bili ideološki jasno profilirani i otvarali su pitanja o ulozi znanosti u društvenim promjenama, o neutralnosti, korisnosti i odgovornosti.
U društvenim znanostima ideja o vrijednosnoj neutralnosti ima dugu i plemenitu povijest. Još je Max Weber zagovarao “vrijednosnu neutralnost”, odnosno da znanstvenik smije govoriti samo o činjenicama, a ne o vrijednostima. Iako Weber nije bio pozitivist u klasičnom smislu, njegove su riječi upravo tako shvaćene i često korištene izvan izvornog smisla. No ubrzo se pokazalo da takva čistoća nije moguća. Kad biramo što ćemo istraživati, kojim pojmovima opisujemo svijet i kakve dokaze prihvaćamo, mi već unosimo vrijednosne odluke. Čak i ono što se naziva “objektivnom metodom” nosi u sebi moralne pretpostavke – o tome što vrijedi, što je pouzdano i tko ima pravo govoriti „u ime znanja“ i s autoritetom „znanstvenika“.
Upravo zato nas je zanimalo kako društveni znanstvenici sami razumiju te izbore. Najprije smo ih zamolili da odrede vlastitu metodološku orijentaciju, osjećaju li se više kvalitativcima, kvantitativcima ili negdje između, te da izraze svoje slaganje ili neslaganje s nizom kratkih citata iz filozofije i sociologije znanosti. Ti su citati bili ideološki jasno profilirani i otvarali su pitanja o ulozi znanosti u društvenim promjenama, o neutralnosti, korisnosti i odgovornosti.
Citati iz istraživanja za rad Methods and Values (MBV ET AL., 2026)
Na temelju tih uzoraka izdvojili smo tri skupine sudionika koje odražavaju različite epistemološke i vrijednosne orijentacije. Potom smo im prikazali niz vinjeta, zamišljenih situacija u kojima se istraživač nalazi pred profesionalnom i moralnom dilemom, i zamolili ih da protumače postupke protagonista. Analiza tih odgovora pokazala je da društveni znanstvenici o metodama ne razmišljaju samo kao o tehničkim alatima, nego kao o vidovima odgovornosti – prema istini, zajednici i instituciji. Iz tih obrazaca razmišljanja izdvojila su se tri prepoznatljiva tipa.
Prvi su oni koje smo nazvali društveno angažiranim znanstvenicima. Za njih je znanost oblik građanskog djelovanja: istraživanje nije vrijedno ako ne doprinosi promjeni društva. U njihovim odgovorima istraživač ne ostaje po strani već zauzima stav, koristi svoje znanje da prozove nepravdu ili potakne promjenu. Drugi su praktičari vođeni isključivo dokazima. Oni vjeruju da je najbolji način da znanost služi društvu taj da ostane disciplinirana, mjerljiva i metodološki ‘čista’. Smatraju da je uloga znanstvenika pružiti provjerene podatke, ne nužno i političke stavove. Za njih je odgovornost ponajprije profesionalna, a ne aktivistička. Između te dvije pozicije nalaze se pragmatični hibridi – istraživači koji pokušavaju balansirati između ideala neutralnosti i svijesti o društvenim posljedicama svoga rada. Oni znaju da metode nose vrijednosti, ali vjeruju da se one mogu usmjeravati kontekstualno, od slučaja do slučaja.
Te tri orijentacije nisu nekakve stroge kategorije, nego provizorna tipologija načina na koje znanstvenici misle o vlastitoj ulozi i legitimnosti svoga rada. Pokazuju da u društvenim znanostima ‘metoda’ nije samo tehničko pitanje, nego i moralna gesta – način na koji zauzimamo mjesto u svijetu znanja i u javnosti.
Zanimljivo je da se te tri orijentacije velikim dijelom preklapaju s metodološkim kulturama koje već dugo obilježavaju društvene znanosti. Kvalitativni istraživači češće su se prepoznali u ulozi društveno angažiranog znanstvenika: oni koji vjeruju da razumjeti društvo znači biti njegov svjedok i sudionik. Njihove su rečenice često zvučale kao poziv na odgovornost, primjerice kada su zamišljali da će junakinja jedne naše vinjete, sociologinja Karmen, “upotrijebiti svoje znanje da prozove korporaciju koja truje okoliš”. Takav oblik “participativnog” mišljenja ne vidi sukob između znanstvenog i građanskog djelovanja, nego ih spaja. S druge strane, kvantitativno orijentirani istraživači češće su se poistovjećivali s praktičarima vođenim isključivo dokazima. Njihove metode, kako kažu, jamče “neutralnost i provjerljivost”, i upravo u tome vide društvenu vrijednost znanosti. Jedan je sudionik, primjerice, na isto pitanje odgovorio sasvim drugačije: Karmen ne bi prozivala nikoga, “nego bi slučaj prijavila nadležnoj agenciji, jer bi to bio najispravniji postupak”. Za njih je odgovornost stvar profesionalnog standarda, a ne moralnog refleksa.
Između ta dva pola nalaze se oni koje smo nazvali pragmatičnim hibridima. To su znanstvenici koji “žongliraju” između različitih metodologija, svjesni da ni jedan pristup nije ideološki čist. Oni su skloniji govoriti o “odgovornosti ovisno o kontekstu” – ponekad će braniti metriku i evaluacije, a ponekad intuiciju i iskustvo.
Kad se sve zbroji, pokazuje se da metodološke orijentacije nisu „nevine“: one izražavaju određene vrijednosti, ali ih i proizvode. Kvalitativna orijentacija često potiče solidarnost, bliskost i angažman; kvantitativna pak učvršćuje povjerenje u standarde, mjerljivost i transparentnost. Mi smo to nazvali „dvostrukim učinkom“: metode su vrijednosno izražajne – odražavaju ono u što vjerujemo, ali i vrijednosno generativne – stvaraju i održavaju institucijske vrijednosti koje često nadilaze naše osobne namjere. Zato pitanje odgovornosti u znanosti više nije samo etičko ili tehničko: ono je metodološko. Način na koji mjerimo svijet istodobno je i način na koji oblikujemo njegov smisao. A ako je tako, onda metodološki pluralizam, odnosno sposobnost da uvažimo više načina gledanja, više pojmova i više kriterija, postaje ne samo znanstveno, nego i demokratsko pitanje.
Metode odražavaju vrijednosti do kojih je znanstvenicima stalo ali također i stvaraju vrijednosti koje nadilaze namjere znanstvenika.
Iako smo istraživanje proveli među hrvatskim društvenim znanstvenicima, smatramo da ono pokazuje i nešto šire. Podjele između kvalitativnih i kvantitativnih pristupa, između ‘mekih’ i ‘čvrstih’ metoda, nisu posebnost društvenih znanosti – to su napukline koje prolaze kroz cijelo polje znanja. U filozofiji, primjerice, dobro je poznata napetost između analitičke i kontinentalne tradicije: svaka ima svoj vlastiti ideal pravih filozofskih pitanja i svoje standarde odgovaranja na njih, čak i vlastitu sliku toga što to znači biti filozof. U povijesnim znanostima godinama se vodi rasprava ima li pripovijest jednaku spoznajnu vrijednost kao model. U biologiji i medicini, kvantitativni i „na dokazima utemeljeni“ pristupi često kolidiraju s praktičnim i kontekstualnim oblicima razumijevanja koje donosi kliničko iskustvo, pokazuje Benjamin Haller u članku o teorijskim i empirijskim perspektivama u ekologiji i evoluciji.
Kada pogledamo kroz ta različita polja, vidimo kako se ista dilema stalno vraća: metoda nije samo tehnika, nego svjetonazor. Ona određuje što uopće može postati činjenicom, a što ostaje “samo priča”. U tom smislu društvene znanosti nisu marginalni slučaj, nego ogledalo šireg obrasca – načina na koji se znanje i vrijednosti uzajamno oblikuju u svim znanstvenim kulturama. I možda baš tu leži razlog za ponovno promišljanje odgovornosti znanstvenika danas: ne u pogledu ideološke lojalnosti, nego u svijesti “s čim mislimo” jer svaka metoda, model ili paradigma već uključuje neku moralnu ekonomiju znanja.
U društvenim se znanostima riječ ‘objektivnost’ često priziva kao ideal, ali možda je vrijeme da je počnemo shvaćati drukčije. Ako metode već nose vrijednosti, onda objektivnost ne može značiti odsutnost stava, nego svjesnost o vlastitom mjestu u spoznaji, o svom rakursu među inima. Ona nije stanje, nego proces – način na koji se odnosimo prema predmetu istraživanja, prema podacima i prema drugima koji su dio tog svijeta. Umjesto da biramo između hladne neutralnosti i angažirane subjektivnosti, mogli bismo razmišljati o objektivnosti kao o refleksivnoj praksi. To znači biti dosljedan, iskren prema vlastitim pretpostavkama, otvoren prema drukčijim pogledima i stalno osvješćivati da svoj svjetonazor neizbježno ugrađujemo u metode. Takva ‘refleksivna objektivnost’ ne traži da budemo bez vrijednosti, nego da budemo odgovorni i promišljeni nositelji vrijednosti. Baš kao što su pokazali naši sugovornici, znanost ne djeluje u moralnom vakuumu: ona stalno balansira između institucionalnih standarda, društvenih očekivanja i vlastitih epistemoloških uvjerenja. Ako to prihvatimo, postaje jasno da pluralizam metoda nije prijetnja znanosti, nego njezina vitalnost. Kvalitativna i kvantitativna tradicija, svaka na svoj način, podsjećaju nas da objektivnost nije jednoobraznost, nego razgovor između različitih oblika razumijevanja.
Ako se poslužimo Aristotelovim pojmovima, mogli bismo reći da društvenim znanostima ne treba toliko epistēmē(apstraktno znanje) koliko phronēsis (praktična mudrost). Takva mudrost, koja zna postupati u situacijama nesigurnosti, ne mjeri svijet da bi ga “kontrolirala”, nego da bi mu bila bliska i da bi bila odgovorna prema njemu i drugima. Jer, naposljetku, kao što nas podsjeća i Hartmut Rosa, svijet za nas postaje “nijem” kad ga pokušamo potpuno kontrolirati. Znanost koja zadrži sposobnost slušanja, koja čuje odjeke svojih metoda u društvu i u vlastitim vrijednostima, ne gubi objektivnost; naprotiv, vraća joj rezonanciju.
Brajdić Vuković, M., Tranfić, I. & Gregorić, P. Methods and values revisited: Responsibility and methodological orientations in the social sciences. Euro Jnl Phil Sci 16, 41 (2026). https://doi.org/10.1007/s13194-026-00743-y
Haller, Benjamin C (2014). „Theoretical and Empirical Perspectives in Ecology and Evolution: A Survey.” BioScience,Volume 64, Issue 10, Pages 907–916, https://doi.org/10.1093/biosci/biu131
Haraway, D. (2016). Staying with the Trouble: Making Kin in the Chthulucene. Durham, NC: Duke University Press.
Rosa, H. (2020). Uncontrollability of the World. Cambridge: Polity Press.
Weber, M. (1949). The Methodology of the Social Sciences. Edited and translated by Edward A. Shils and Henry A. Finch. Glencoe, IL: Free Press.
29. svibnja 2026. / čita se 25 minuta
KNJIŽEVNOST
Kada je Miroslav Krleža u proljeće 1925. posjetio Rusiju, donio je kući knjigu koja je uzburkala kulturnu javnost Kraljevine SHS — no neka pitanja o tom putovanju ostala su neodgovorena gotovo stoljeće. U prvom članku o toj temi Božo Kovačević donosi dosad nepoznate pojedinosti o jednom od najzanimljivijih putovanja hrvatske književnosti.
28. svibnja 2026.
INTERVJU TVRTKO SMITAL
Iako izmjene Zakona o znanosti još uvijek čekamo, predsjednik Sindikata znanosti Tvrtko Smital upozorava kako već sada znamo da one neće ni pokušati riješiti neke od ključnih problema.
27. svibnja 2026. / čita se 11 minuta
MOLEKULARNA BIOLOGIJA
Iako već postoji niz klinički ispitanih i odobrenih peptidnih lijekova, internet je preplavljen preparatima čiji je ekosustav izgrađen na korištenju znanstvenog jezika u promociji pseudoznanosti, upozorava Tamara Čačev. Iako su tvrdnje o njihovom potencijalnom učinku biološki moguće, dokle god njihova učinkovitost nije i znanstveno ispitana postoji stvarni rizik poticanja neželjenih procesa u ljudskom organizmu.