KNJIŽEVNOST
Kada je Miroslav Krleža u proljeće 1925. posjetio Rusiju, donio je kući knjigu koja je uzburkala kulturnu javnost Kraljevine SHS — no neka pitanja o tom putovanju ostala su neodgovorena gotovo stoljeće. U prvom članku o toj temi Božo Kovačević donosi dosad nepoznate pojedinosti o jednom od najzanimljivijih putovanja hrvatske književnosti.
Kada je Miroslav Krleža u proljeće 1925. posjetio Rusiju, donio je kući knjigu koja je uzburkala kulturnu javnost Kraljevine SHS — no neka pitanja o tom putovanju ostala su neodgovorena gotovo stoljeće. U prvom članku o toj temi Božo Kovačević donosi dosad nepoznate pojedinosti o jednom od najzanimljivijih putovanja hrvatske književnosti.
Budući da nisam tako dobar poznavatelj putopisne literature da bih mogao iznositi upućene usporedbe, ostaje mi vjerovati na riječ Velimiru Viskoviću kad, ocjenjujući Krležin Izlet u Rusiju 1925., kaže da se radi o “zasigurno ponajboljoj putopisnoj knjizi u povijesti hrvatske književnosti”. (Visković 2013:60) Dodao bih da je ta knjiga vjerojatno i jedna od najneobičnijih u kontekstu putopisne književnosti. Čitanjem tog putopisa ne doznajemo kad je točno i kojim putem autor putovao prema Moskvi. Desetljeća su prošla prije nego što su marni proučavatelji Krležina života i djela uspjeli rekonstruirati vrijeme i barem približnu rutu tog putovanja. O tome pak u kojem gradu ili na kojem mjestu na sjeveru Rusije je Krleža boravio kao očito nedobrodošli gost za stolom nekadašnje veleposjednice Ane Ignjatijevne Aleksejeve naši krležolozi nisu posebno raspravljali. Spremno su prihvatili Flakerovu napomenu da je gubernijski grad na dalekom sjeveru “gogoljevski neimenovan” iako u prvom izdanju te knjige, za koje upravo Flaker tvrdi da ga treba smatrati izvornim, jasno piše da je to Vologda. Prihvativši postavku o namjerno izostavljenom nazivu grada radi potpune literarizacije, radi postizanja fikcionalnosti teksta, krležolozi su, zapravo, izbjegli raspravljati o mogućim izvanliterarnim razlozima zbog kojih Krleža 1958. godine, kad je objavljena nova verzija knjige, nije htio da se objavi točno mjesto njegova boravka na (ne tako) dalekom sjeveru. Mnogo je truda uloženo kako bi se utvrdilo da se iz Rusije u Zagreb vratio u prvoj polovici svibnja 1925. godine (Kapetanić 1995:63-64), ali se ne zna pouzdano kojim putem. Kako je sam Krleža nekoliko puta dijelove te knjige objavljivao u različitim kombinacijama s člancima koji su nastajali neovisno o njegovu izletu, neobičnom Krležinom putovanju iz 1925. godine pridružila se neobična sudbina knjige u kojoj je to putovanje opisano.
Unatoč brojnim pokušajima da se rekonstruira taj istodobno i opširno i nedostatno opisani izlet, ostalo je još poprilično toga što bi tek trebalo utvrditi. Dosad nije razjašnjeno zašto je sovjetska ambasada u Berlinu Krleži odbila dati sovjetsku vizu u lipnju 1924. godine pa je bio prisiljen vratiti se u Zagreb. Govoreći Vasiliju Kaleziću o svojim pokušajima odlaska u SSSR Krleža je spomenuo da su neuspješni bili pokušaji da onamo dođe uz pomoć posrednika, u partijskom aranžmanu. Ne specificirajući o kome je točno riječ, Krleža je rekao da su to “oni namjerno radili, namjerno su ga tako ostavljali”. (Kalezić 1990:349) Dovoljno jamstvo za dobivanje vize nije predstavljao čak ni poziv Josipa Čižinskog, poznatog pod partijskim imenom Milan Gorkić, od 12. travnja 1924. godine da Krleža doputuje u Moskvu kako bi za Međunarodnu organizaciju za pomoć revolucionarima pisao o bijelom teroru u Kraljevini SHS. (Očak 1982:136) Nepoznat netko spriječio je njegov odlazak u SSSR. Zbog toga je on odlučio “da putuje sam, ‘na lični pasoš’“. To bi se objašnjenje moglo protumačiti tako da se prilikom pokušaja odlaska u SSSR u ilegalnim partijskim aranžmanima Krleža koristio, ili trebao koristiti, lažnim dokumentima, a vizu je dobio onda kad je putovao sa svojom važećom legalnom putovnicom. Da rješenje te zagonetke ne bi bilo odviše jednostavno, Natalija Vagapova je ustvrdila da se Krleža, kao i njegov davni prethodnik Juraj Križanić koji je kao i on bio opsjednut Rusijom, u Moskvi koristio lažnim imenom. Ona kaže: “Silom okolnosti on se u Moskvi isto tako pojavio pod tuđim imenom, a zatim se otputio na ruski Sjever, istina, za razliku od Križanića, dobrovoljno, u svojstvu dopisnika europskih novina.“ (Vagapova 2019:231)
U svjetlu ove tvrdnje opravdano je zapitati se znači li ono što je Krleža rekao Kaleziću da je putovao sa svojom legalnom putovnicom ili se i tom prilikom koristio lažnom, samo ju je ovaj put nabavio mimo uobičajenih partijskih kanala? Svrha lažnog predstavljanja moglo je biti zametanje tragova boravka u SSSR-u s kojim Kraljevina SHS nije imala diplomatske odnose, a nesnošljivost dviju država bila je uzajamna. K tome, svaki kontakt sa sovjetskim vlastima mogao je biti osnova za sudski progon zbog sudjelovanja u radu tada zakonom zabranjene Komunističke partije Jugoslavije. No, Krleža nije krio da je bio u Rusiji. Epizode svog putovanja objavio je u različitim časopisima prije nego što ih je sabrao u knjizi 1926. godine. K tome, bio je poznati komunistički aktivist i propagandist pa činjenica da je posjetio SSSR ne bi predstavljala nikakvu neočekivanu dopunu njegovog policijskog dosjea. Ako se u SSSR-u doista koristio lažnim dokumentima, koja je mogla biti svrha tog lažnog predstavljanja? Gustav Barabaš, kod kojeg je stanovao u Moskvi, dobro ga je poznavao. Čak i da je htio sakriti svoj identitet od funkcionara KPJ koji su trajno boravili u Moskvi, to ne bi bilo moguće jer ih je poznavao iz vremena osnivanja KPJ i pokušaja organizacije boljševičke revolucije u Zagrebu 1919. godine. Možda je to, naprosto, bilo sovjetsko pravilo da svi drugovi moraju imati i alternativni identitet.
Ni Ivan Očak, koji je proučavao i sovjetsku i jugoslavensku arhivsku građu, ne iznosi kojim se imenom Krleža koristio na putu prema Moskvi. Đuka Cvijić, komunistički ilegalac koji je tada ordinirao u Beču, zatražio je od moskovske centrale pomoć za financiranje Krležina putovanja, ali ona nije bila odobrena. Zbog toga je Krleža putovao o vlastitom trošku. Očak citira Krležine riječi: “Nisam se nikom javio da ću doći. Možda su iz Beča, sigurno jesu, javili, jer sam na granici prolazio normalno, znali su.” (Očak 1982:136) Je li putovanje o vlastitom trošku podrazumijevalo da se putuje pod vlastitim imenom? Na sjednici foruma Seljačke internacionale Krleža je nastupio pod pseudonimom Mirković. Istim je pseudonimom potpisivao članke koje je, prema njegovim riječima, objavila Izvjestija, ali Očak nije uspio pronaći te članke. Dopustio je mogućnost da se Krleža za te potrebe koristio drugim pseudonimom ili su članci objavljeni u nekom drugom glasilu. (139) Čini se, dakle, da je Krleža putovao pod svojim imenom, a u Moskvi se za javne istupe koristio pseudonimom Mirković. No, za razliku od svojeg davnog predšasnika Križanića, koji je predstavljajući se kao Jurij Biliš Srbin pokušavao obmanom svoje ruske domaćine uvjeriti da je netko tko nije, Krleža je došao pod svojim pravim imenom koje je u Moskvi bilo poznato, a pseudonim je prihvatio u dogovoru s drugovima među kojima je bio dobrodošao. Pseudonim je korišten da bi se zavarale vlasti europskih država ako bi njihovim policijama u ruke dopali podaci o referentima na kongresu Seljačke internacionale ili autorima članaka u sovjetskom tisku.
U poglavlju O putovanju uopće, koje nije uvršteno u izdanje Izleta u Rusiju iz 1958. godine, Krleža je kao motiv za odlazak na taj daleki put iznio ojađenost, zasićenost i zgađenost uvjetima života u provinciji. Gomilanje nezadovoljstva dovelo je do bljeska svijesti o besmislenosti takvog života pa je odluka o odlasku, ako bismo htjeli vjerovati onome što je Krleža napisao, donesena u hipu:
„Ovako stoje stvari: Svi mi živimo na jednoj provincijalnoj stanici austrijske južne željeznice i kolodvor naš je jednokatnica iz crvene cigle. Provincija! Crna, blatna, nesretna provincija! I sve što se zbiva poslednjih pedeset godina, to je to, da u ovim surovostima hodaju neki glupani i u njima brenča bolno nemoćni zvuk sordinantne žice, kako nema smisla ovako ranjen povlačiti se po blatnim gradskim periferijama, disati teško, živce zamatati u salo, osećati težnju za daljinama i leno glibiti sve dublje u mulj. Gledati kolodvorsku jednokatnicu iz crvene cigle, jablanove, pilane, kasarne, slušati harmoniku, osećati perspektive, a istodobno i to kako mi sa našim malograđanskim pseudointeligentnim nazovisposobnostima, što zevaju i zvone od praznine kao prazni sudovi, nikako ne ćemo moći da prebacimo mostove u R e a l n o i S t v a r n o. Da pograbimo, da se dignemo, da učinimo nešto. Sve to prisluškivanje harmonike za staklenim vratima, to usideličko razmišljanje o mrtvim slepcima, o zaboravljenim devojkama, o razbitim mirozovima zgadilo mi se i ja sam pljunuo i otputovao sledećeg dana.“ (Krleža 1926:5; 2005:317)
U izvanliterarnoj stvarnosti Krleža se dugo pripremao za putovanje u Moskvu uporno nastojeći na odlasku i nakon što mu je to bilo onemogućeno. Prvi put je neuspješno pokušao otputovati u Rusiju još 1922. godine. Tada je bio jedan od najistaknutijih aktivista u skupljanju pomoći za gladne u Rusiji. Kad je pomoć napokon prikupljena, trebala je u organizaciji Crvenog križa biti dostavljena u Rusiju. Organizatori su odredili da u pratnji toga konvoja budu Krleža i Viktor Rupčić, ali im je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Kraljevine SHS odbio izdati vize pa, unatoč žestokom prosvjedu komunističkog i sindikalnog tiska, njih dvojica nisu krenula na put Dunavom, preko Crnog mora do Odese. Da je tada krenuo put Rusije, Krleža vjerojatno ne bi dospio do Moskve. Možda bi, susrevši se s političkom stvarnošću Ukrajine neposredno nakon građanskog rata, u težnjama Ukrajinaca za nacionalnom samostalnošću uočio sličnosti s položajem Hrvata u Kraljevini SHS. Bi li boljševičku Ukrajinu, uspostavljenu nakon sloma nacionalne republike, smatrao pravim i autentičnim načinom ostvarivanja proklamiranog prava naroda na samoopredjeljenje? Bi li ga činjenica da su boljševici preuzeli vlast u ime ideala budućeg besklasnog društva navela da, suprotno onome što je zastupao u partijskim raspravama o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, ondje proklamiranu diktaturu proletarijata prihvati kao pretpostavku za nacionalno oslobođenje Ukrajinaca? Kakav li bi tek bio razgovor o ukrajinskom nacionalnom pitanju s misterom Vu San Pejom, u kojem bi mu Krleža pokušao objasniti kako se dogodilo da su Nijemci, koji su 1917. godine omogućili dolazak na vlast boljševika u Sankt Peterburgu, već početkom 1918. aktivno pomagali Ukrajincima u istjerivanju boljševika s ukrajinskog teritorija? Kako li bi mu teško bilo objasniti da su Ukrajinu – koja je u siječnju 1919. nastala ujedinjenjem Ukrajinske Narodne Republike i Zapadne Ukrajinske Narodne Republike – istodobno napadali Poljaci kao i sve ruske vojske međusobno suprotstavljene tijekom građanskog rata u Rusiji? Jesu li boljševici, nakon što su 1921. pobijedili i ukinuli samoproglašenu ukrajinsku državu, onim Ukrajincima koji su potpali pod njihovu vlast donijeli slobodu ili ropstvo? To prvo putovanje nije se dogodilo pa smo ostali bez Krležinih odgovora na sva ta pitanja.
Pokušaj da stigne do Rusije radi pomoći gladnima nije uspio. U prvi mah činilo se da neće uspjeti ni njegov drugi pokušaj kojemu je svrha bila uvjeriti sebe i javnost Kraljevine SHS da u Rusiji više nema gladi. U ljeto 1924. godine, kad je dospio do Berlina, putovao je sa članovima delegacije KPJ koji su trebali sudjelovati u radu Petog kongresa Kominterne. Svi su bili ilegalci i putovali s krivotvorenim ispravama pa je postojala mogućnost da ih policija zaskoči i uhiti. Da povjerljivi partijski dokumenti ne bi pali policiji u ruke, Vladimir Ćopić je zamolio Krležu, koji je imao legalnu putovnicu, da te dokumente prenese preko granice Kraljevine SHS. Krleža je Ivanu Očaku ovako opisao izvedbu te povjerljive partijske misije:
„Da bih bio manje upadljiv policiji i pograničnim vlastima, kupio sam kartu prvog razreda u međunarodnom vagonu u kojem su se obično u to vrijeme vozili viši društveni slojevi. Tako sam legalno, u udobnom kupeu putovao do Beča. Moj kofer na granici nitko nije gledao, te sam sretno stigao u Beč i tamo dočekao našu delegaciju, pa smo zajedno krenuli do Berlina. Ali ne dalje. Tu mi je obećano, da ću i ja dobiti dokumente, vizu, za odlazak u Moskvu, ali da će trebati za to čekati neko vrijeme. Drugovi su otputovali odmah za Moskvu, a ja sam morao čekati te dokumente.“ (Očak 1982:131)
Nakon neuspješnog berlinskog pokušaja u lipnju 1924. pokušao je opet preko Beča gdje je u prosincu iste godine po drugi put uzaludno čekao vizu za SSSR. Dok je u hrvatskom tisku objavljivao pisma iz Beča opisujući tamne strane metropole propalog imperija, ondje se družio s partijskim drugovima i, kako to diskretno naznačuje Očak, “činio velike usluge Partiji”. (133) Jedna od tih usluga bilo je pružanje utočišta partijskom ilegalcu Pavlu Bastajiću za kojim su tragale policije europskih zemalja. Ako je već tada, uz uređivanje lista La Federacion Balcanique, radio i posao profesionalnog ubojice po kojem je kasnije postao poznat, onda su policije imale ozbiljne razloge da ga traže, a Krleža je primajući ga u svoj stan preuzeo stvarni zakonski rizik. Neki od onih koji su pomnije proučavali tu epizodu nemaju dvojbi o tome zašto je Bastajiću tada bila potreba konspirativna pomoć.
„Kao profesionalni ubojica, pripadnik Obavještajnog odjela Kominterne, u Beču se nakon jedne egzekucije skrivao pred austrijskom policijom, a Krleža mu je u tome pomagao.“ (Ćosić u Brlek 2016:239)
Krležine bečke epizode nakon neuspješnog drugog pokušaja odlaska u Rusiju – a bilo ih je barem tri uključujući i onu posljednju i najpoznatiju iz prosinca 1924. – obuhvaćaju i tajnu diplomatsku misiju povezanu s grofom Lujom Vojnovićem. Vojnović je, želeći si priskrbiti položaj u diplomaciji Kraljevine SHS, 1923. godine objavio knjižicu Konkordat sa sv. Stolicom i naše nacionalno pitanje. Prepoznavši u Vojnoviću još jednog od konvertita koji su do samoga kraja služili Habsburgovcima pa se u novim okolnostima pokušavali predstaviti kao zaslužni jugoslavenski nacionalisti lojalni novoj vlasti i dinastiji, Krleža je u Književnoj republici otpočeo polemiku s Vojnovićem. U toj su polemici sudjelovali i poznati nekadašnji član Jugoslavenskog odbora, Hinko Hinković i urednik časopisa Nova Evropa, Milan Ćurčin. Sva trojica su Vojnovića optužili da je u vrijeme rata kao plaćeni špijun radio za Austriju. Postojale su indicije da je tako bilo, postojale su izjave svjedoka koji su o tome od nekoga nešto čuli, ali pouzdanih dokaza nije bilo. Ćurčin je u Rimu poduzeo potragu za dokumentima koji bi definitivno kompromitirali Vojnovića, ali ih nije našao. Barem jedan od Krležinih boravaka u Beču 1924. godine bio je isto tako povezan s aferom Vojnović.
Stjepan Ćosić je, proučavajući aferu Vojnović i nastojeći proniknuti u Krležine motive i interese, zaključio da je Krležino “zanimanje za Vojnovića bilo povezano, a možda i inicirano od strane sovjetske obavještajne službe.” (235) Sovjeti su, naime, bili zainteresirani za sve što bi moglo kompromitirati Karađorđeviće kao žestoke protivnike Sovjetskog Saveza, koji su pružili utočište brojnoj ruskoj emigraciji krajnje neprijateljski raspoloženoj prema boljševicima. Trebalo je pokazati da su srpski vlastodršci, iza leđa saveznika iz Antante, za trajanja rata pokušavali preko Vojnovića sklopiti separatni mir s Austrijom. Dobivanje diplomatske službe u Kraljevini SHS trebalo je biti nagrada za onodobne ratne usluge. Tako se Krleža, uz posredovanje Pavla Bastajića, susreo sa sovjetskim ambasadorom u Beču Adolfom Joffeom. Raspravljali su o mogućim međunarodnim implikacijama te afere i odlučili poduzeti odgovarajuće korake. Prvi korak je bio Krležin susret sa senzacionalističkim istraživačkim novinarom Leopoldom Mandlom koji je, dakako, surađivao i sa sovjetskim obavještajcima. Mandl je Krležu povezao s generalom Maksimilijanom Rongeom koji je 1917. godine, u vrijeme razotkrivanja špijunske afere u kojoj je i Vojnović navodno imao neku ulogu, bio šef austrijske vojne kontraobavještajne službe. Ako itko, onda je on mogao potvrditi ili opovrgnuti sumnje u vezi s Vojnovićem. Znamo da se Krleža susreo s Rongeom, ali nije poznato što je od njega doznao o pitanju zbog kojega je htio razgovarati s njim.
Boravci u Beču i nastojanje da se dobije viza za SSSR bili su povezani s mnogim planiranim i neplaniranim peripetijama. Sve to možemo smatrati dijelom priprema za putovanje u Rusiju. Pripreme su, dakle, bile opsežne i sveobuhvatne. Zapravo, čini se da je Krleža, čineći velike usluge Partiji u Beču, pokušao zaslužiti dobivanje sovjetske vize. Nipošto se ne bi moglo reći da je odluka o odlasku donesena u afektu kako je to opisano u prvom poglavlju prvog izdanja Izleta u Rusiju 1926. godine, koje nije bilo uvršteno u prerađeno izdanje te knjige 1958.
To poglavlje o putovanjima u potpunosti se uklapa u impresionistički prosede u sklopu kojega je, primjerice, nastala pripovijetka Vjetrovi nad provincijalnim gradom koja je objavljena 1924. godine. Jedno “neizrecivo tužno i otrcano provincijalno nedjeljno poslijepodne” nagnalo je nervoznog gimnazijskog profesora matematike i fizike Rafaela Kukeca da svoj život prekrati pod kotačima parne lokomotive. Jesu li opisi provincijalnih predgrađa u poglavlju O putovanju uopće bili svojevrsna priprema, skice prizora uvrštenih u tu i druge pripovijetke koje je Krleža objavio sredinom dvadesetih godina? Sve su to bile varijacije iste teme, teme nepodnošljivo zagušljive provincije iz koje se mora pobjeći da bi čovjek mogao iz šire perspektive sagledati stvarne uzroke svjetskih problema. Rješavanjem tih problema u središtu njihova nastanka nestat će i njihove provincijalne manifestacije. Kukec se tik pred smrt u mašti uzdigao iznad slinavog, vlažnog i maglom zaogrnutog provincijskoga grada i “srkao vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više”. U tom njegovom predsmrtnom avangardističkom uzašašću “zvijezde škripe pod nogama”. Za razliku od Krležinog fiktivnog lika Rafaela Kukeca, Krležin putopisni subjekt ne želi uzlete samo u fantaziji. Njegova je ambicija da dograbi poluge moći, da postane dio stvarnosti stvarnije od one iz koje s gađenjem bježi i kojoj se obraća kao vjesnik drugdje već ostvarenih mogućnosti za koje se ovdje ni ne sluti da postoje.
Svojevrsna priprema za pisanje pravog putopisa o putovanju u Rusiju je i Krležino Pismo iz Koprivnice. Nakon povratka iz Beča u Zagreb krajem prosinca 1924., Krleži je policija oduzela putovnicu. Tako je umjesto u Beč, kamo se namjeravao vratiti, otputovao u Koprivnicu gdje se tiskao njegov časopis Književna republika. Za to kratkotrajno putovanje nije se trebao posebno pripremati. Budući da je, imajući u izgledu veliki put, posegnuo za uglednim enciklopedijama i leksikonima kako bi se snašao u svakoj zemlji i svakom gradu kroz koji će proći, Krleža je uzgred provjerio što u tim knjigama piše o Koprivnici. On konstatira da se u različitim uglednim publikacijama Koprivnica navodi pod različitim imenima i na različite se načine situira geografski i ekonomski te u vehementnom tonu zaključuje:
„I iz Koprivnice mogu se pisati pisma unatoč toga što nije spomenuta u britanskoj enciklopediji i unatoč toga, što ni ta pisma ne će biti citirana u britanskoj enciklopediji. Iza njemačkog kemičara Hermana Franza Moritza Koppa (1817. do 1892.), dolazi Koprülü, or Kuprili (Bulgarian: Valesa, Greek: Velissa), a našeg kraljevskog slobodnog grada Koprivnice nema. U velikoj francuskoj enciklopediji piše, da se Koprivnica madžarski zove (en magyar: Kopronezer-ville de Croatie sur le ch. d. f. Zäkäny – Agram). Kako o tom našem historijskom garnizonu nije još ništa napisano, osim nekih odlomaka Rudolfa Horvata u Vjesniku Kraljevskog Arhiva (a kako opet ja od tog R. Horvata već dvadeset godina načelno ne čitam ništa), to sam bio prisiljen, da po svim leksikonima svijeta skupim kakav-takav historijski materijal za ovo svoje pismo iz Koprivnice, o kojoj, već na početku priznajem, ne znam mnogo. Gotovo ništa. U Mayeru našao sam, da se Kopreinitz, Koprivnica, madžarski zove Koproncza, da imade tvrđavu i živu trgovinu ocat i špirita. U američkoj Wernerovoj encyclopaediji (The Werner Company Akrom, Ohio 1910) zove se Koprivnica Kopreinitz, an ancien royal gree town of Hungary is situated about 16 miles northeast of the country town Körös (Kreutz), and on the Zäkäny – Zägräb line of the Hungarian state railway Po francuskoj enciklopediji dakle Korpivnica zove se Kopronezer i leži na liniji Zákány-Agram, po zloglasnom gospodinu Mayeru zove se Koproncza ili Kopreinitz i živo trguje octom i špiritom, a po Amerikancu Werneru leži 16 milja sjevero-istočno od glavnog, stoljetnog Körösa, na Zákány-Zágráb liniji. Koproncza i Kopronezer zove se dakle taj grad koga nema te ja zapravo putujem u grad koga nema i kakvog po evropskoj enciklopedijskoj nauci zapravo nikad nigdje nije ni bilo. U Mayeru piše da Koprinitz trguje octom i špiritom, što ne stoji, jer Koprivnica trguje plodinama i žitom i Književnom Republikom, te tako osim trgovačkih podataka ni jedan drugi navod o liniji Zákány – Zágráb – Agram nije točan, jer to nije linija Zákány – Zágráb nego linija Gékényes – Zágráb, bez obzira ne historijsku slavnu germano-madžarizaciju Zákány – Agram – Zágráb – Körös – Kreutz, zbog kojih smo tako pakleno mrzili Austriju, a osim toga i zato jer su odsjekli glave Zrinskom i Frankopanu u Bečkom Novom Mjestu. Tako se je pokazalo da sam ne znajući o Koprivnici ništa, znao ´više´ od četiri enciklopedije, ne računajući u taj svoj samohvalisavi ´višak´ znanja ni to da je ban Jelačić imao tamo četrdeset osme rendéz-vous sa jednom lijepom, navodno upravo divnom damom, i da je Josip Kozarac bio neko vrijeme u Koprivnici namješten kao šumarski pristav. I to bi od prilike bilo sve, osim one poslovice koju također znam, da neće grom u Koprivnicu!“ (Krleža 2005:340)
Tako je Krleža, uzgred, pokazao da i kad hini da o nečemu ništa ne zna zapravo zna više od drugih, a kad mu se učini da o nečemu nema što reći, ipak kaže mnogo toga na zanimljiviji način od onih koji govore uvjereni da sve znaju i da je ono što oni kažu upravo sve što se o nečemu kazati može. Kao što se u opisu toga kratkotrajnog putovanja vlakom od Zagreba do Koprivnice pojavljuje polemička opaska o Franu Galoviću, kojom je demontirano dotadašnje službeno kritičarsko vrednovanje tog peteranečkog pjesnika i reklamirano skoro objavljivanje Galovićevih kajkavskih stihova u Književnoj republici, tako se u kasnije objavljenom Izletu u Rusiju, u poglavlju Berlinske impresije, u odjeljku posvećenom Grosse Berliner Kunstaustellung-u pojavljuje ogled o slikarstvu Ljube Babića, čijih radova na toj izložbi nema, ali to je gubitak za izložbu, ne za Babića. Kad stvara i kad misli, Krleža putuje, a kad putuje, razmišlja i opisuje ono čime je neprestano zaokupljen. Tako truckajući se u prenatrpanom vagonu vlaka za Koprivnicu kaže da se Galović oslobodio “svake naše pa i najneznatnije gravitacije; on lebdi u ovim stihovima, on doista oduhovljeno lebdi nad čitavim ovim krajem sinteza. Čudno djeluje magnetsko polje lirike! Galović je za svoje relativno kratkotrajne, ali neobično djelatne lirske karijere, rasuo i poredao hiljade riječi po raznim strofama i raznim rečenicama, a između mora tog poslaganog materijala jedno se slovo iznenada pomakne, oživi, magnetizira oko sebe svoju okolinu i pjesma počinje da zvoni, da govori, pjesma postaje simbolom, pjesma se pretvara u krajinu, u krajobraz, u zavičaj, pjesma postaje ono što zapravo treba da bude, živim glasom nad pokoljenjima…” (345) Razgledavajući pak veliku berlinsku izložbu Krleža evocira slike svog prijatelja Ljube Babića, likovnog urednika prvog Krležinog časopisa Plamen i likovnog urednika Književne republike, pa o Babiću konstatira – kao da govori o svojem dotadašnjem književnom stvaralaštvu a ne o Babiću na podlozi uvida u suvremeno europsko slikarstvo – da on “slika već godinama jednu te istu problematičnu sliku koja ne bi bila odraz nego izraz i ne izraz nego još više: stvarnost sama! Sa velikom romantičnom vizijom poleta, on vuče za sobom ovu očajnu i tešku tragiku okoline, on razračunava sa jednim teškim, bolesnim, nerešenim i zgnječenim životom, utapajući se u mutnim pozornicama podsvesti i san snivajući o pahuljastom treperenju na vrhuncima.” (Krleža 1926:54) Putovanje, susreti i događaji na putu nerijetko su samo povod ili samo izlika da se kaže ono što bi se reklo i bez putovanja. Daleko od toga da bi na putnim odredištima vidio samo ono što je o njima unaprijed znao ili da bi ondje nalazio samo potvrde svojih unaprijed oblikovanih ideoloških hipoteza, Krleža otkrivajući svijet oko sebe istodobno u sebi aktivira erupciju dojmova, sjećanja i osjećaja te pokreće lavinu riječi obnavljajući stara i postavljajući nova pitanja o svijetu i o sebi.
Samo Pismo iz Koprivnice svojevrsni je nadomjestak za neostvareni planirani boravak u Beču koji se nije dogodio jer mu je policija oduzela putovnicu. Krleža se očito studiozno pripremio za putovanje koje je trebalo započeti u Beču, pa ako nije mogao onamo kamo je htio i o čemu je namjeravao pisati, onda je – ne želeći da ostane uzaludan i neiskorišten trud čitanja enciklopedija i leksikona koji su mu bili potrebni za lakše snalaženje u sjevernim gradovima u kojima se namjeravao nakratko zaustavljati – uz ono što ga je u tim priručnicima najviše zanimalo potražio i ono što ondje piše o tom, kako se čini, doista zlosretnom mjestu Koprivnici:
“Da sam inostranac, da sanjam da sam inostranac na proputovanju kroz Koprivnicu, da putujem na Jadran iz sjevernih gradova u Veneciju iz Stockholma na primjer, da sjedim takvog jednog dana (kakav je upravo danas), u pulmanu, da gledam kroz maglu Koprivnicu i njeno groblje, i njene škrinje i njene seljake u platnenim cajgastim haljetcima, pomodrele od zime i da mi netko kaže: ovdje u ovom gradu izdavat ćeš časopis i tu na tom sektoru nositi ćeš zastave, tu ćeš pisati svoja koprivnička pisma i svoje pjesme i tu ćeš meditirati o mrtvim pjesnicima koji su prije tebe isto tako pisali svoja koprivnička i čazmanska pisma i pjesme, jednoga su zaklali prije više od petstotina godina na bijegu u Veneciji, a drugoga su ustrijelili upravo u momentu kada je otkrio tajnu svoje inspiracije – ja bih u tom ružnom snu na putu iz Stockholma u Veneciju sigurno umro od strave pred tako tužnom sudbinom zabačenog i zaboravljenog poete!” (Krleža 2005:348)
Kao da ne vjeruje u mogućnost skorog ostvarenja namjere o putovanju ne samo u Rusiju, nego bilo kamo, Krleža se užasava pred perspektivom ostanka u provinciji još blatnijoj od one zagrebačke. Ali povrh svih enciklopedistički provjerenih, obrađenih i klasificiranih podataka – koji su mu poznati i čiju netočnost je već objelodanio – on kao u kakvoj avangardističkoj filmskoj montaži u trenu, u jednom bljesku evocira i Marina Držića i Frana Galovića. Kao što su Krležu policije uhodile, privodile, pretresale i ispitivale, tako je dubrovačka nediplomatska služba detektirala i slijedila Marina Držića. Krleža navodi na pomisao da je likvidacijom bila onemogućena Držićeva daljnja protudržavna djelatnost. Česte policijske intervencije kojima je bio izložen dale su naslutiti da bi i Krleža mogao imati takav kraj. Krleža je kao i Fran Galović bio mobiliziran i otjeran u rat. Mogao je i on poginuti u prvoj bitci kako se dogodilo Galoviću baš kad je otkrio tajnu svoje inspiracije. Hoće li biti primoran uzaludno prizivati zbivanja i pjesnike o kojima autoritativne enciklopedije i leksikoni ništa ne znaju i hoće li i on ostati zaboravljen, nezabilježen i neprimijećen u budućim enciklopedijama i leksikonima, neoznačen i nespomenut na intelektualnim i umjetničkim mapama Europe i svijeta? Dakako, Krleža ne bi bio to što je bio kad i u tom neizrecivo sumornom ozračju misli o izglednom tavorenju u provincijskom mjestu na mađarskoj granici ne bi izveo pomalo lakrdijašku gestu ustvrdivši da je Koprivnica danas “znamenito mjesto, jer se u njoj štampa ´Književna Republika´, te je prema tome ušla u anale naše književnosti mnogo sigurnije nego sa ostalim svojim atrakcijama, samo što to građanima ovog grada nije poznato.” (Krleža 2005:344)
Vidjeli smo, dakle, da se Krleža pripremao za putovanje u Moskvu. Pripreme su bile sveobuhvatne, javne i tajne, zakonite i nezakonite, organizacijske i edukacijske. Uvježbavao je čak i pisanje putopisa žonglirajući podacima iz enciklopedija.
Krležolozi su, čini se, u enciklopedijski utvrđene i potvrđene podatke vjerovali više nego Krleža. To se, između ostalog, odnosi na definiranje rute njegova putovanja. Kako sam već spomenuo, poslije višedesetljetnog proučavanja utvrđeno je da je s prekidima Krleža putovao trasom Zagreb-Beč-Dresden-Berlin-Königsberg-Virbalis-Riga-Moskva. (Flaker 1993:380) Kad je Flaker jedanput to konstatirao i enciklopedijski zapečatio, krležolozi više nisu istraživali i preispitivali podatke o Krležinom putovanju prema Moskvi. Utvrdili su da je iz Zagreba krenuo 28.02.1925. godine, ali nisu tragali za podatkom o tome kad je točno prešao granicu SSSR-a, kad je stigao u Moskvu i u kojem je hotelu odsjeo prije negoli ga je u svom stanu ugostio Gustav Barabaš.
Odgovore na ta pitanja nalazimo u rukopisnoj ostavštini Miroslava Krleže, u omotnici A 1029, Izlet u Rusiju-koncepti. Ondje nalazimo dnevničku bilješku o prelasku sovjetske granice u Sebežu datiranu 9.03.1925. U bilješci koja nije uvrštena ni u jedno izdanje Izleta u Rusiju, ukratko su rezimirani dojmovi o putovanju kroz pribaltičke krajeve.
“Posle Kantova grada Königsberga, po snježnoj mećavi i gustoj magli gde je severno more (Baltik) izgledalo kao siva krpa a Königsberg kao Sisak.”
Kasnije je olovkom umjesto Siska naveden Karlovac. Rezimirajući dotadašnje iskustvo putovanja Krleža konstatira da je prošao kroz dvije kategorije gradova, kroz Leipzig, Regensburg i Berlin gdje dominira red, te kroz one oko kojih je nered kao oko Beča, Passaua, Graza, Ljubljane i Zagreba. No, litavski pogranični grad Virbalis ne spada ni u jednu od tih kategorija već je “Virbalis kategorija za sebe. To je već Vučjak i Duga Reka i Koprivnica”, Virbalis je, konstatira Krleža, “nešto tipično hrvatsko”. Iznio je i nekoliko opservacija o Litvi koje nisu uvrštene u knjigu.
“To nije determinirani svet posla, obveze i rada. To je orijent, Litva, gusta ilovača, breze, žute razlivene boje i voda. Kaunas je glavni grad. (Lepe Židovke.) To je MacMahonov (Köpes) Kaunas i njegova tvorevina. To je život izvan sređenosti i discipline, to je kaos. Seljaci Litvanci idu u Jenu, ali jedu svi žemičke lica okrugla, natečena od hljeba. To je klerikalna vlada. (…) Popovi i boljari sa neke neobično naše stanice.”
Ukratko je iznio i dojmove o Latviji.
“Riga u snijegu. Čekaonica. Metež na stanici čisti ruski Petruška metež.”
Nastavio je opisom čekanja u vlaku:
“Tovarišč provodnik koji u ½ 1 namešta postelju. U 8h Zilupes pogr. postaja letonska 8-10. Sebež 10-2h. Prvi krasnoarmejac divan dečko. Sunce.”
U Litvu je, dakle, ušao preko Virbalisa, provezao se Litvom i proputovao Latviju do pograničnog mjesta Zilupe da bi se 9. ožujka našao u prvom pograničnom mjestu na sovjetskoj strani, u Sebežu.
Idući dan, 10. ožujka, ušao je u Moskvu. Smjestio se u Hotelu Passage na uglu Tverske ulice i Ahotnog rjada. Ne pokušavajući utvrditi gdje je zapravo Krleža odsjeo, Visković samo kratko konstatira da je “najprije petnaestak dana stanovao u nekom lošem hotelu, a potom je prihvatio poziv Gustava Barabaša da se nastani u njegovu stanu”. (Visković 2013:4) Hotel je, čini se, doista bio loš:
“U hotelskoj sobi vonjalo je po paljevini i karbolu i one grube plahte na vojničkom kavaletu, pusta okrečena soba sa golim zidovima, sve je to naličilo više na ludnicu nego na hotel.” (Krleža 1926:73)
Na temelju Krležina opisa mogao se steći dojam da je stanovao u predgrađu. No, križanje ulica Tverska i Ahotni rjad u samom je središtu Moskve. Ondje je izvorno, krajem 19. stoljeća, sagrađen trgovački centar Passage koji je 1913. godine dograđen Hotelom Astoria. Dolaskom sovjetske vlasti hotel je nacionaliziran i preimenovan u Hotel Passage i, sudeći po Krležinom opisu, bio je potpuno devastiran. Zanimljivo je da je zgrada 1929. godine prenamijenjena za kazalište. Ondje je jedno vrijeme bilo i sjedište Teatra Mejerholjda. Različita kazališta koristila su taj prostor sve do 2002. godine kada je zgrada hotela srušena. Izvorna zgrada Passagea je obnovljena, a uz nju je sagrađen Hotel Ritz-Carlton. Krleža se, izgleda, ondje zatekao u najnezgodnijem dijelu povijesti tog hotela kad su ga sovjetske vlasti zanemarile ne znajući što će s njim.
Znamo da je od svega što je u moskovskim kazalištima vidio na Krležu najveći dojam ostavio upravo Mejerholjd. Krleža je kategorično ustvrdio: “danas se u Moskvi markantno ističe ime Vsevolda Majerholda, upravnika istoimenog teatra na uglu Tverskaje i Triumfalne ploščadi.” (105) Oduševljeno piše o dvije predstave koje je režirao Mejerholjd: vlastiti skeč Dajoš Evropu i Erdmanov komad Mandat. Na kraju uspoređuje dvije vodeće kazališne figure onog vremena i ne ostavlja mjesta dvojbi o tome na čijoj su strani njegove simpatije:
“O Majerholdovskom elanu i zamahu i akademskoj, kostobolnoj ukočenosti jednoga Stanislavskoga, dala bi se napisati dobra i zanimljiva paralela, i ona bi time opisala elipsu današnjeg ruskog kazališnog života, sa svoja dva najznačajnija fokusa.” (106)
Koliko znamo, Krleža i Mejerholjd nisu se sreli. Susret sa Tairovim, jednim iz plejade ruskih režisera koje je Krleža cijenio, nije doveo do očekivanog rezultata. Krleža, naime, nije dopustio da se završna scena drame Golgota promijeni u duhu imperativa sovjetske ideologije kako je to tražio Tairov. Da se Krleža sreo s Mejerholjdom i da mu je predložio da režira neki od njegovih ranih dramskih tekstova – primjerice da to bude Michelangelo Buonarroti ili Kristofor Kolumbo – možda bi suradnja bila plodna; možda bi se Mejerholjdova rješenja dopala Krleži koji je bio nezadovoljan onim što je skučena scenska imaginacija zagrebačkih kazalištaraca mogla ponuditi, a još nezadovoljniji onim što je provincijska zagrebačka kazališna kritika mogla pojmiti. Možemo samo zamišljati kako bi izgledala nova verzija Izleta u Rusiju da je Krleža bio pozvan na premijeru Mejerholjdove režije jedne od svojih drama i da ga je sam Mejerholjd primio u prostorijama nekadašnjeg Hotela Passage u kojem je Krleža nekoliko dana stanovao za svog prvog boravka u Moskvi. I da, opravdano je zapitati se bi li ovaj put Krleža bio taj koji bi mijenjao tekst, a ne njegov nesuđeni režiser. Treba se, naime, sjetiti, da je u knjizi Legende, objavljenoj 1933. godine, Krleža znatno izmijenio tekstove svojih ranih kazališnih komada.
29. svibnja 2026. / čita se 8 minuta
Istina i metoda
Metoda je nije samo alat nego i svjetonazor koji određuje što uopće može postati činjenicom, a što ostaje 'samo priča'. To vrijedi ne samo za društvene znanosti nego za sve znanstvene kulture, piše Marija Brajdić Vuković u prikazu istraživanja koje je provela s Pavelom Gregorićem i Ivanom Tranfićem. Možda je baš to razlog za ponovno promišljanje odgovornosti znanstvenika danas
28. svibnja 2026.
INTERVJU TVRTKO SMITAL
Iako izmjene Zakona o znanosti još uvijek čekamo, predsjednik Sindikata znanosti Tvrtko Smital upozorava kako već sada znamo da one neće ni pokušati riješiti neke od ključnih problema.
27. svibnja 2026. / čita se 11 minuta
MOLEKULARNA BIOLOGIJA
Iako već postoji niz klinički ispitanih i odobrenih peptidnih lijekova, internet je preplavljen preparatima čiji je ekosustav izgrađen na korištenju znanstvenog jezika u promociji pseudoznanosti, upozorava Tamara Čačev. Iako su tvrdnje o njihovom potencijalnom učinku biološki moguće, dokle god njihova učinkovitost nije i znanstveno ispitana postoji stvarni rizik poticanja neželjenih procesa u ljudskom organizmu.