Europa prva! Koliko bi ‘strateška neovisnost’ Europske unije zaista koštala. Uloga promjene tečaja.

Institut iz Kiela izradio je scenarije 'trgovinskog rata' u kojem se Europa oslanja samo na vlastitu proizvodnju. Rezultati su katastrofalni. Kakva je uloga promjene tečaja (euro - yuan) i posljedične inflacije piše Anđelko Šubić

• Naslovna ilustracija: Slajd iz studije Instituta iz Kiela

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Kölnu

U rujnu je inflacija u Njemačkoj i službeno dosegla  4,1%, posljednji put je bila tako visoka još 1993. u doba njemačke marke i neposredno nakon ujedinjenja. U čitavoj zoni eura je bila nešto niža – 3,4%, ali Nijemci već tradicionalno ne znaju za šalu kad je riječ o inflaciji.

Trauma hiperinflacije iz dvadesetih prošlog stoljeća tek je jedan razlog, čak i veći i ozbiljniji je činjenica kako je Njemačka i dalje nacija štediša, a u doba korone kad se ionako nije moglo trošiti štedjelo se još više. Tako je imutak građana, prema podacima Deutsche Bundesbank dostigao već astronomskih 7,143 bilijuna eura – a dobar dio, oko četrdesetak posto čak i nije vezan nekim oblikom ulaganja – dionicama, fondovima, potraživanja od osiguranja, nego jednostavno stoji na raspolaganju makar banke čine već sve da obeshrabre klasične oblike čuvanja ‘za crne dane’.

Inflacija je utoliko loša vijest, makar sve ukazuje kako ova rekordna stopa poskupljenja nije rezultat monetarne politike nego upravo drastičnog poremećaja tržišta. Potpuna katastrofa uzrokovana pandemijom još traje u logistici i cijeni transporta, osobito s Dalekog istoka. World Container Index instituta Drewry 7. listopada bilježi kako je cijena transporta kontejnera od 40 stopa (2 x TEU) od Šangaja do Rotterdama 14.807 američka dolara – što je 568% više nego prije godinu dana, a cijena i dalje raste. Obrnuto, brodovi iz Rotterdama u Šangaj kreću gotovo prazni: cijena transporta takvog kontejnera je pala na 1.604 američka dolara, dakle definitivno nije tek riječ o cijeni nafte i broda.

To se uporno čuje i iz Europske centralne banke: potpredsjednik ECB Luis De Guindos upozorava kako je ovo poskupljenje tek posljedica poremećaja u isporuci koji ima “strukturalni utjecaj” na inflaciju. No može – i smije li EU biti tako ovisna o globalnoj razmjeni?

Problem je postao očit zapravo još i prije korone u nestašici određenih lijekova, jer se osnovni sastojci za lijekove i proizvode u pravilu u nekoj državi ne samo s manjim troškovima proizvodnje, nego i s ne tako strogim pravilima za očuvanje okoliša, što je u farmaceutskoj industriji itekako osjetljivo pitanje. Ali se tako može dogoditi da odjednom i u europskim apotekama nema čitavih obitelji antibiotika ili nekih drugih lijekova, jer sastojci nisu stigli ili nisu stigli u zadovoljavajućoj kvaliteti.

EU tu želi biti “otvorena koliko se može i autonomna kad je to potrebno”. Ursula von der Leyen

Usporedo s pandemijom izbila je bizarna nestašica banalnog proizvoda kao što su zaštitne maske i Europsku je uniju natjerala da se ozbiljnije pozabavi “strateškom neovisnošću” Unije od hirova svjetskog tržišta, barem u ključnim proizvodima, kako to formulira predsjednica EK Ursula von der Leyen. EU tu želi biti “otvorena koliko se može i autonomna kad je to potrebno” – što god takve lijepe nakane trebale značiti.

S jedne je strane to pobudilo nadu čitavog niza zemalja EU kako će opet ‘dobiti’ neku tvornicu i proizvodni pogon na trošak Europe jer je sve više očito kako Peking svoju gospodarsku snagu sve više želi upotrijebiti i kao sredstvo političkog pritiska – bez obzira na poetske nazive poput Novog puta svile. S druge strane, ekonomski stručnjaci još čekaju da im Bruxelles kaže, kako si EU uopće zamišlja nekakvu “stratešku neovisnost”? U čemu konkretno? Kako će izgledati nabava i čitav lanac opskrbe? Tko će odlučivati što je “strateško”, a što nije? Dobro, tu su čipovi, jesu li tu i čavli? Kako zaboga nisu?

Institut za svjetsku ekonomiju iz Kiela je izradio studiju Decoupling Europe u kojoj se malo poigrao brojkama, koliko bi zapravo koštala takva politika koja se zapravo može svesti na parolu EU First. To bi neminovno značilo da bi sad pak EU podigla prepreke u razmjeni kako bi potakla domaću proizvodnju. To bi mogle biti mjere poput prioritetnog odabira (europskih) tvrtki kod javnih natječaja, porezne olakšice i potpore ovdašnjim tvrtkama, sve do određivanja uvoznih kvota ili čak zabrana uvoza određenih proizvoda.

Rezultat je – porazan: u prvom modelu koji su izveli u Kielu i koji zamišlja jednostrano odcjepljenje EU od svjetskih tokova, čak i s izuzetkom nafte i plina, značilo bi to oko 580 milijardi eura manji BDP Europske unije od bazne godine 2019, dakle minus od 3,5%. Naravno, takve bi mjere bile flagrantno kršenje sporazuma o slobodnoj trgovini, a kad bi trgovački partneri EU posegnuli za odgovarajućim protumjerama – kao što je to bilo u politici Donalda Trumpa i to uz blagoslov WTO i što je drugi model ovog instituta, gubitak bi bio oko 870 milijardi eura, odnosno 5,3% BDP-a EU.

Zanimljivo je i da bi u takvom modelu ‘potpunog potopa’ europske međunarodne razmjene Kina naravno pretrpjela veliku štetu, ali relativno bi katastrofa bila puno veća za partnere EU koje se teško  smatra ‘opasnima’ za ‘stratešku neovisnost’. Na prvom mjestu su to Švicarska, Norveška, težak gubitak bi osjetile i državne blagajne Turske, Ukrajine – da sad i ne spominjemo države Balkana kao što su Bosna i Hercegovina ili Crna Gora. Izračun pokazuje da bi gubitak prihoda tih europskih partnera često bio čak i veći kad bi one posegnule za protumjerama – to se osobito vidi u slučaju Rusije.

Ako bi EU nakanila krenuti u bitku samo protiv Kine, to bi Europljane koštalo oko 130 milijardi eura (0,8% BDP), a ako bi Peking posegnuo za protumjerama, cijena bi bila 170 milijardi eura (1% BDP). I u Europskoj uniji bi neke zemlje skupo platile takvu politiku izolacionizma, na prvom mjestu su to Irska, Malta ali i Luksemburg čiji prihodi i ovise najviše o globalnim tokovima. Zapravo Hrvatskoj ne služi osobito na čast što je – uz Rumunjsku na samom dnu ljestice takvih gubitaša jer nije toliko povezana sa svijetom.

Zaključak znanstvenika iz Kiela nipošto nije da se ništa ne mora učiniti: i ovaj poremećaj u svjetskoj razmjeni košta milijarde, ali oni prije savjetuju širu trgovačku mrežu koja očito previše ovisi o Dalekom istoku, više napora u recikliranju, ali i kako treba izvući pouku da u proizvodnom procesu just in time ima previše rizika

U slučaju Njemačke vidi se i svojevrsni paradoks: ako bi EU jednostrano uvela zaštitne mjere, Njemačka bi pretrpjela tek nešto manji gubitak nego kad bi i ostale zemlje uvele protumjere. Svake administrativne mjere zaštite domaćeg tržišta znače da će uvozni proizvodi postati skuplji, a onda je tu baš Njemačka koja bi imala priliku na ovdašnjem tržištu. No to je ipak samoubilačka gospodarska politika jer je procjena kako bi se i njemački BDP smanjio za 6,9%.

“Ako bi se EU samo djelomice izdvojila iz međunarodne trgovačke mreže, to bi značajno pogoršalo životni standard i građana EU i njenih trgovačkih partnera. Zato se svakako moraju izbjeći nove prepreke u trgovini”, smatra Alexander Sandkamp, jedan od autora studije. Zaključak znanstvenika iz Kiela nipošto nije da se ništa ne mora učiniti: i ovaj poremećaj u svjetskoj razmjeni košta milijarde, ali oni prije savjetuju širu trgovačku mrežu koja očito previše ovisi o Dalekom istoku, više napora u recikliranju, ali i kako treba izvući pouku da u proizvodnom procesu just in time ima previše rizika i kako se ipak mora imati nešto na skladištu.

Na koncu – i makar se čini da kormilari hrvatske kune o tome ništa ne žele znati – tu je i činjenica da je deprecijacija (i posljedična inflacija) zapravo i jedini dopušteni oblik potpore domaćoj proizvodnji. Također i prema Kini: još prošlog prosinca je jedan euro vrijedio oko 8 juana, sad je to oko 7,45. Kina već odavno nije ‘jeftina’ zemlja, a ovaj poremećaj u isporuci bi mogla biti nekim europskim tvrtkama posljednja kap do odluke da barem dio proizvodnje vrate u Europu – ne zato jer to želi EK, nego zato jer to nalažu zakoni tržišta.

To posve odgovara i njemačkim tvrtkama, makar to neće značiti da će se Nijemci ikad lako odreći svoje čežnje za ‘čvrstom’ valutom. A kad i predsjednik francuske središnje banke Francois Villeroy de Galhau kaže kako bi bilo “opasno” da u zoni eura ubuduće bude inflacija čak i niža od zacrtanog cilja ECB od 2% i kad se sjete nula na starim francuskim francima ili talijanskim lirama, onda ih ipak uhvati zebnja oko srca – i bojažljiv pogled na njihov bankovni račun.