Financijska kriza iz 2008. stvorila je novi financijski poredak: ovisnost svijeta o američkoj administraciji je porasla

Za kraj rujna Ideje.hr planiraju raspravu o deset godina od početka Velike recesije. Karlo Vajdić prikazuje članak koji je u tom povodu britanski ekonomist Adam Tooze objavio u časopisu Foreign Affairs, a čija knjiga Crashed upravo postaje bestseler. Tooze opisuje kako je američka centralna banka pumpala dolare širom svijeta, kako su ovisne o njoj postale izabrane centralne banke drugih zemalja, te kakav je svjetski financijski poredak kreirala Velika recesija

Deset godina nakon izbijanja financijsko-ekonomske krize još izlaze informacije i analize koje otkrivaju prave dimenzije prijetnje iz jeseni 2008. Pojednostavljena općeprihvaćena priča glasi da su sredinom 2007. pale cijene na američkom tržištu nekretnina. Tamošnje banke, zahvaljujući labavoj regulativi, u prethodnim su godinama naveliko odobravale hipotekarne stambene kredite klijentima slabe platne moći, koji su zajedno s bankama očekivali daljnji rast cijena kupljenih nekretnina. Pad cijena nekretnina izazvao je veliki broj ovrha te presušivanje kamatnih prihoda.

Spomenuti krediti i nekretnine pod hipotekom bile su i krajnje pokriće niza financijskih instrumenata s visokim rejtingom koji su se nalazili u bilancama međunarodnih banaka. Situacija se pogoršavala. Prvo su u ožujku 2008. američke vlasti bile prisiljene spašavati investicijsku banku Bear Stearns, a kad se šest mjeseci kasnije u škripcu našla banka Lehman Brothers njena propast zaljuljala je svjetske financije i u idućih godinu i pol prvo dovela do financijske, a onda i do globalne ekonomske krize.

Ono što je posebno iznenadilo ekonomiste i financijske stručnjake, ali i političare, bila je brzina kojom se financijski šok proširio tržištima nakon što je propao Lehman Brothers. U tom je trenutku postalo jasno da je povezanost primarno američkih i europskih financijskih institucija, ali i onih iz Japana i drugih dijelova svijeta puno jača nego što je itko očekivao i nitko nije bio u stanju dati točniji odgovor o mogućim smjerovima ili krajnjim posljedicama krize. Globalizacija financija nadmašila je sve procjene, a upravo tim pitanjem pozabavio se britanski ekonomist Adam Tooze, predavač na katedri za povijest Sveučilišta Columbia u New Yorku, u eseju u najnovijem izdanju časopisa Foreign Affairs. Esej je objavljen u povodu izlaska knjige istog autrora pod naslovom Crashed, How a Decade of Financial Crisis Changed the World, a koja je instantno postala bestseler. Tooze opisuje i iznimnu, gotovo nezapaženu, ulogu koju su američke Savezne rezerve (Fed, Federal Reserve) odigrale tijekom smirivanja krize u kojoj je Fed postao de facto središnja banka svijeta bezrezervno financirajući niz drugih nacionalnih centralnih banaka.

Adam Tooze i naslovnica njegove knjige Crashed

Mnogi danas smatraju da je pravi početak krize bio 9. kolovoza 2007. kad je francuska banka BNP Paribas objavila da zbog volatilnosti na američkom tržištu tzv. asset-backed vrijednosnica, financijskih instrumenata čije krajnje pokriće leži u raznim vrstama imovine, zamrzava tri svoja investicijska fonda. To je bila prva naznaka da bi pad cijena na tržištu nekretnina mogao imati globalne posljedice. Istog dana Europska središnja banka (ECB, European Central Bank) je bila dovoljno zabrinuta za situaciju da u europski bankarski sustav ubrizga 131 mlrd. dolara dodatne likvidnosti.

S početkom osamdesetih velike međunacionalne banke počele su, umjesto dotadašnjeg financiranja depozitima klijenata, izvore novca za svoje poslovanje uvelike tražiti na tržištu novca i kapitala. Takvo financiranje omogućilo im je da stvore puno veće obveze nego što bi mogle samo kroz klasične depozite. Istovremeno im je bitno porastao rizik

Ono što je 2008. pretvorilo u najgoru financijsku krizu u povijesti svijeta bio je poslovni model banaka. S početkom osamdesetih velike međunacionalne banke počele su, umjesto dotadašnjeg financiranja depozitima klijenata, izvore novca za svoje poslovanje uvelike tražiti na tržištu novca i kapitala. Takvo financiranje omogućilo im je da stvore puno veće obveze nego što bi mogle samo kroz klasične depozite. Istovremeno im je bitno porastao rizik. No, prava prijetnja nije dolazila samo zbog visoke zaduženosti nego zato što su im izvori financiranja bili valutno neusklađeni s imovinom.

Europskim i drugim neameričkim bankama su za poslovanje u Sjedinjenim Američkim Državama bili potrebni dolari koje su raznim kratkoročnim instrumentima pribavljale na novčanom tržištu. Jedan od najpopularnijih načina bili su tzv. valutni swapovi u kojima se kratkoročno nabavlja dolar s obećanjem da će se u krajem određenog roka opet otkupiti vlastita valuta. Neameričke banke su tako nagomilale obaveze koje su morale otplaćivati u dolarima, objašnjava Tooze i da su svjetska tržišta novca prestala funkcionirati došlo bi do globalne krize.

Nakon što je francuski BNP Paribas objavio zamrzavanje svojih fondova, britanski Northern Rock je ostao bez pristupa daljnjem financiranju

To je upravo ono što se i dogodilo. Prva velika banka koja je propala bila je britanska banka Northern Rock krajem ljeta 2007. Ona nije bila izložena američkom tržištu nekretnina, ali se njezin poslovni model oslanjao na financiranje na novčanim tržištima diljem svijeta. Nakon što je BNP Paribas objavio zamrzavanje svojih fondova, Northern Rock je ostao bez pristupa daljnjem financiranju. Sudionici na tržištu su u tom trenutku shvatili da banke u svojim bilancama drže puno više rizične imovine nego je itko mogao zamisliti. Kako je bilo nepoznato koliko daleko sežu problemi, tržište novca je presušilo, a pet dana kasnije Northern Rock je obavijestila britanske regulatore da će trebati pomoć.

Šok se brzo proširio globalnim financijskim sustavom sve do Rusije i Južne Koreje, država koje nisu imale veze s američkim tržištem nekretnina, ali čije su se banke oslanjale na isti poslovni model koji se sada nalazio pod pritiskom. Do kraja 2007. u svjetskom financijskom sustavu započela je grozničava utrka za bilijunima dolara.

Još u jesen 2007. u financijskom vrhu SAD-a počelo se strahovati da bi europske banke mogle krenuti u rasprodaju svoje imovine kako bi namaknule potrebnu količinu američke valute. Pošto su te banke držale značajan dio financijskih instrumenata kojima je krajnje pokriće bilo u spornim američkim hipotekarnim kreditima, najgora mogućnost za Amerikance je bila da će se one riješiti te dolarske imovine zbog čega bi cijene obveznica potonule na dno. Kako su američke banke držale još veće količine tih obveznica od europskih banaka, one bi bile prisiljene knjižiti ogromne gubitke. Time bi i one započele panično tražiti nove izvore, a to bi poništilo sve napore američkih vlasti da osiguraju ikakvu stabilnost.

Banka za međunarodna poravnanja procjenjivala je da bi do kraja 2007. europskim bankama trebalo između 1 i 1,2 bilijuna dolara kako bi pokrile rupe koje su u bilancama nastale između dolarske imovine i dolarskih obaveza. Da su novčana tržišta normalno funkcionirala to ne bi bio problem, no banke su tamo očajno tražile dolare. Prijetnja istovremene implozije na obje strane Atlantika je ono što je 2008. pretvorilo u najveću ikad zabilježenu krizu.

Na početku milenija svjetskim financijskim sustavom još je upravljala transatlantska osovina, no s krizom za vratom aktivirala se i međunarodna diplomacija. Inicijalni sastanak grupe G-20 značio je i početak multipolarne svjetske ekonomije u kojoj su zemlje u razvoju dobile novu ulogu. Kako se kriza zahuktavala tako su se počeli kreirati državni programi spašavanja banaka, ali i ostalih ugroženih dijelova ekonomije.

Američka centralna banka financirala je centralne banke skoro cijelog svijeta: Ako na novčanom tržištu nema ponude, globalni financijski sustav će dolare jednostavno dobijati izravno od Feda.

Negdje u pozadini na alternativnim mehanizmima za spašavanje radili su i američki financijaši. Središnji problem je bio taj da su svjetske banke trebale dolare, a jedina institucija koja im ih je mogla pružiti bio je Fed. Tamo su problema s bilancama europskih banaka bili svjesni već krajem 2007. Ben Bernanke, tadašnji šef Feda, i Timothy Geithner, čelnik područne Banke saveznih rezervi u New Yorku su u prosincu američkim bankama počeli nuditi posebnu liniju likvidnosti nadajući se da će pristup jeftinom novcu biti dovoljan da se one stabiliziraju i da se izbjegne rasprodaja obveznica pokrivenih hipotekarnim kreditima. Istog trena novcem iz tog programa počele su se služiti i europske banke. Od raspoložive svote u dva instrumenta koje je ponudio Fed, europske banke su uzele više od polovice.

Uloga američkog Feda kao banke za financiranje inozemnih banaka je bila neuobičajena, ali situacija je zahtijevala da se pod svaku cijenu spriječi rasprodaja dolarske imovine koju su držale europske banke. No, kako se kriza zaoštravala čelnici Saveznih rezervi shvatili su da omogućavanje pristupa europskim bankama programima namijenjenim Wall Streetu neće biti dovoljno. Potražnja za svježim izvorima je jednostavno bila prevelika. Timothy Geithner i njujorška banka Saveznih rezervi tada su odlučili reaktivirati dugo zanemareni instrument poznat kao ‘liquidity swap’.

Radi se o ugovoru o privremenoj zamjeni valuta koji sklapaju dvije središnje banke, u ovom slučaju Fed i inozemna centralna banka: Fed osigurava stranoj banci dogovoreni iznos dolara i zauzvrat prima lokalnu valutu te banke. Taj se instrument posljednji puta izdašno koristio šezdesetih godina, a nakon toga korišten je jedino u kriznim situacijama. Oživljavanje likvidnosnih swapova trebalo je osigurati da neće biti skokova u troškovima refinanciranja za ključne azijske, europske i latinoameričke banke. Ako na novčanom tržištu nema ponude, globalni financijski sustav će dolare jednostavno dobijati izravno od Feda.

U razdoblju od prosinca 2007. do kolovoza 2010. Fed je azijskim, latinoameričkim i europskim središnjim bankama kroz spomenute aranžmane s raznim rokovima dospijeća omogućio nešto manje od 4,5 bilijuna dodatne dolarske likvidnosti od čega je samo ECB uzela 2,5 bilijuna. Velikim dijelom zahvaljujući upravo tom financiranju rupa u bilancama europskih banaka nije se pretvorila u krah transatlantskog financijskog sustava

Glavni korisnici likvidnosnih swapova bile su središnje banke Japana, Europe i nekih rastućih tržišta koje su dolare sada izravno iz Feda mogle prebaciti u svoje problematične banke. U prosincu 2007. iznosi koje je na raspolaganje stavio Fed brzo su porasli na zakonom ograničenih 620 milijardi dolara. Nepunih godinu dana kasnije, sredinom listopada 2008., limit je u potpunosti uklonjen čime su svjetske središnje banke mogle neograničeno povlačiti dolare. U razdoblju od prosinca 2007. do kolovoza 2010. Fed je azijskim, latinoameričkim i europskim središnjim bankama kroz spomenute aranžmane s raznim rokovima dospijeća omogućio nešto manje od 4,5 bilijuna dodatne dolarske likvidnosti od čega je samo ECB uzela 2,5 bilijuna. Velikim dijelom zahvaljujući upravo tom financiranju rupa u bilancama europskih banaka nije se pretvorila u krah transatlantskog financijskog sustava.

Mada bi se te transakcije tehnički moglo smatrati sporazumima između središnjih banaka, one su predstavljale ključnu transformaciju globalnog financijskog sustava, objašnjava Tooze. Nacionalne centralne banke diljem svijeta su de facto postale svojevrsne podružnice američkog Feda, jer je na taj način financijski sustav mogao doći do dolarske likvidnosti koliko god je bilo potrebno. Prije i tijekom krize mnogi su predviđali pad značaja dolara u svijetu, no kriza je upravo suprotno potvrdila središnju ulogu Feda u globalnom financijskom sustavu čime je paralelno ojačala atraktivnost američkog dolara kao glavne svjetske valute.

Fedova pomoć donijela je i novu hijerarhiju u svjetskim financijama. Uz europske središnje banke poput ECB-a, Bank of England te švicarske centralne banke, kao i središnjih banaka Kanade i Japana, u program je bilo uključeno sveukupno 14 centralnih banaka među kojima su se nalazile i neke iz financijskih centara u razvoju poput Brazila, Meksika, Singapura i Južne Koreje. No, središnje banke Kine, Indije i Rusije nisu imale pristupa, a u Fedu su priznali da su time taknuli i u geopolitičke odnose.

U trenutku dok je bio aktualan program Feda nije bio tajna, ali ga se nije niti promoviralo. Američki dužnosnici nisu željeli isticati svoju ulogu u spašavanju globalnih financija, ali nemogućnost europskih banaka da nabave dolare je predstavljala toliku prijetnju američkoj ekonomiji da jednostavno nije postojala mogućnost da se ne poduzme ništa. Kako se svjetsko međubankarsko tržište oporavilo tijekom 2009., program je polako priveden kraju iako svi detalji nisu bili poznati još iduće dvije godine sve dok Vrhovni sud SAD-a nije prisilio Fed da novinarima omogući pristup dokumentima. Tajnost je bila razumljiva jer banke koje se nalaze u problemima s likvidnošću nije potrebno dodatno stigmatizirati. Da je informacija da ključnim svjetskim središnjim bankama nužno treba dolarska likvidnost bila općepoznata, to bi donijelo dodatan stres na tržište. Zbog te tajnovitosti je uloga koju je odigrao Fed tijekom smirivanja krize uglavnom zaboravljena.

Deutsche Bank tvrdi da su kroz krizu prošli bez pomoći države iako su na raspolaganju imali manje-više izravnu liniju prema američkoj centralnoj banci

Tooze u eseju napominje da danas iz Europe dolazi  priča u kojoj pojedine banke poput Barclaysa ili Deutsche Banke tvrde da su kroz krizu prošle bez pomoći države iako su na raspolaganju imale manje-više izravnu liniju prema Fedu. Takav stav je znak zaokreta u prekoatlantskim odnosima posljednjih godina u kojima SAD i Europa i dalje uvelike ovise jedni o drugima, ali više ne postoji zajednički pristup i nastup.

Neke posljedice krize iz 2008. su bili otkriće duboke isprepletenosti američkih i europskih financija, ali i novo pozicioniranje što otvara pitanje kakve će sve to posljedice imati za budućnost. Iako su mnogi predviđali da će uloga američkog dolara u međunarodnim ekonomskim odnosima nakon krize pasti, brojke do kojih su došli Ethan Ilezetzki, Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff pokazuju da je danas uz dolar vezano 70 posto globalnog BDP-a, dok je početkom milenija taj udio bio 60 posto. Umjesto američkog, kontrakciju je doživjelo europsko bankarstvo.

Kriza iz 2008. je oslabila europske banke koje su se proteklih godina opetovane okretale Washingtonu za pomoć, napominje Tooze. Na vrhuncu krize u eurozoni u 2010. godine Fed je ponovo omogućio otvaranje likvidonosnih linija, a od 2013. one su otvorene permanentno. Krajnji učinak krize je bio labavljenje izuzetno bliske veze europskih i američkih financija. Između 2009. i 2017. udio inozemnih potraživanja banaka u svjetskom BDP-u, što se može uzeti kao gruba mjera financijske globalizacije, je smanjen za gotovo 22 postotka, odnosno za 9,5 bilijuna dolara. Gotovo cijelo to smanjenje može se pripisati europskim bankama.

S druge strane u međunarodnim financijama porasla je i uloga država u razvoju, posebice Kine koja je do 2015. kako bi financirala svoj razvoj posudila 1,7 bilijuna dolara protuvrijednosti u stranim valutama od čega je veliki dio upravo u američkom dolaru. No, za razliku od čvrste veze koja je vezivala Europu i SAD prije desetak godina, takva veza ne postoji između Kine i SAD-a i pitanje je kakvu bi ulogu, ako ikakvu, Fed mogao odigrati u mogućoj idućoj krizi.