Geopolitika Putinova ideologa Aleksandra Dugina. Rat – pobjeda – imperij – budućnost .

Ideologija Aleksandra Dugina uči se na ruskim vojnim školama, a Putinu je poslužila kao legitimacija invazije na Ukrajinu, piše Božo Kovačević. Ipak, Dugin nije pripadnik užeg kruga predsjednika Putina, kojemu vjerojatno počinje smetati što desničarski filozof ocjenjuje njegov rad i osuđuje njegove propuste

• Naslovna fotografija: Aleksandar Dugin. (Wikimedia Commons)

• Božo Kovačević je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Dvadesetog kolovoza 2022. u blizini Moskve u eksploziji bombe montirane na automobil poginula je dvadesetdevetogodišnja ruska novinarka i desničarska aktivistica Darja Dugina. Vraćala se sa skupa na kojemu je glavnu riječ vodio njezin otac Aleksandar Dugin, filozof i vatreni zagovornik borbe protiv globalne američke liberalne hegemonije. Pukim slučajem za upravljačem tog automobila nije bio sam Dugin. Ubrzo su u medijima objavljene pretpostavke da je prava meta bio on. S obzirom na činjenicu da je Dugin samozvani ideolog aktualnog rata Rusije protiv Zapada, koji se vodi u Ukrajini, analitičari su pretpostavili da su upravo Ukrajinci izveli taj atentat. Ruski istražitelji i obavještajne službe su u rekordno kratkom roku potvrdili tu pretpostavku. Dva dana nakon atentata iznijeli su detaljne podatke o boravku i kretanju Ukrajinke Natalije Vovk koja je radila za ukrajinske obavještajne službe. Naveli su adrese njezina boravka u Moskvi, tip automobila koji je vozila te kako je za svog boravka u Rusiji nekoliko puta mijenjala lažne registracijske oznake. Tako promptno objavljivanje tih podataka pokazalo je da su je ruske službe slijedile i da su je, prema tome, mogle spriječiti u atentatu da su to doista htjele. Ne samo da nisu spriječile atentat, nego nisu spriječile ni bijeg atentatorice u inozemstvo. Daljnje medijske spekulacije razvijale su postavku da je, zapravo, ruska vlast naručila atentat na Dugina, a ukrajinska obavještajka izabrana je kao najpogodnija da ga izvede.

Zbog tako dramatičnog načina na koji je Dugin dospio u središte interesa svjetske javnosti, potaknuta su pitanja o mogućim motivima za atentat čija je najvjerojatnija meta bio upravo on. Zašto bi ruska vlast željela eliminirati ideologa koji, baš kao i ta vlast, izvor svih zala u svijetu vidi u američkoj hegemoniji, materijalističkom zatiranju religijskih i duhovnih vrijednosti te u liberalnom i postmodernom unificiranju načina života i uništavanju različitih bogougodnih tradicija? Na sprovodu svoje kćeri Dugin je kijevski fašistički režim optužio za njezinu smrt. Tim ubojstvom Kijev je pokušao ugušiti volju Rusa za borbu. Ali, nastavio je Dugin, to se neće dogoditi. „Naša srca žeđaju ne samo za čišćenjem i odmazdom. To je nedovoljno, nije ruski. Nama je nužna samo naša Pobjeda. Na njezin oltar svoj je djevojački život položila moja kćer. Pa pobijedite, molim vas.“^[i]

• Iznad vlasti

Taj poziv ruskoj vlasti da pobijedi izrečen je kad stanje na ukrajinskim bojišnicama pokazuje da je ruska pobjeda sve manje vjerojatna. Za Dugina uobičajeno retoričko postavljanje kojim kao da određuje ciljeve koje vlast treba ispuniti mogući je izvor problema u odnosima između ruske vlasti, odnosno predsjednika Putina, i Dugina. Kao filozof, ideolog i stručnjak za geopolitiku Dugin se nastoji predstaviti kao autoritet koji ruskoj vlasti određuje povijesnu misiju i koji je pozvan kritizirati je kad podbaci u njezinu ostvarivanju. Popularnost Dugina i njegove kćeri među ruskim pobunjenicima u okupiranim dijelovima Ukrajine otežavala je uspostavu pune kontrole Kremlja nad njima. U tome bi valjalo tražiti moguću motivaciju ruskog režima da se riješi neugodnog intelektualca koji se ne miri s tim da se režim na njegove ideje poziva samo kad i kako mu to konvenira. Kao što je bio neobuzdan u pohvalama Putinu kad mu se činilo da provodi njegove zamisli, Dugin je jednako neobuzdan i u kritici ruskoga vođe kad nije dosljedan u provedbi antiameričkih, antiglobalizacijskih, antizapadnih i antiliberalnih politika.

Inače, Dugin je nastojao stvoriti dojam da ima utjecaj na Putina. Govoreći u jednom intervjuu o odnosima s Putinom, rekao je: „Surađivao sam s njim u nekim slučajevima i suprotstavljao mu se u drugim. U kontaktu sam s njim. Ali toliko je mnogo sila oko njega.“^[ii] Time kao da je potvrđena teza koju neki zastupaju da je Dugin zapravo Putinov Rasputin, da utječe na njegov način mišljenja i na njegove odluke. Ali javno dostupni izvori ne potvrđuju da je doista tako. Dugin ne spada u krug Putinovih suradnika. Ni u jednoj od sada već brojnih knjiga o Putinovu dolasku na vlast i njegovom dugom predsjedništvu Dugin se ne spominje. Kao što nije spomenut, primjerice, u jednoj od najranije objavljenih knjiga o Putinovu klanu, u Muhinovoj knjizi Pitersko okruženje predsjednika (2003)^[iii], njegovo ime ne nalazimo ni u knjizi Buktinja tame Mihaila Delyagina (2018)^[iv] koji je, poput Dugina, žestoki kritičar djelovanja liberalnih političara i činovnika u Putinovom okruženju. Ni u velikom bestseleru Mihaila Zygara Sva kremaljska vojska Dugin nijednom riječju nije spomenut. Glavnim generatorom antiameričkih i eurazijskih ideja u okruženju predsjednika Zygar je detektirao Nikolaja Patruševa, Putinova nasljednika na mjestu direktora FSB-a i današnjeg tajnika Vijeća za nacionalnu sigurnost.^[v]

Nijedan kroničar Putinovog uspona ili njegove vladavine ne spominje Dugina kao relevantnu figuru, a kamoli kao dio užeg kruga suradnika. Duginov je utjecaj na Putina isključivo neizravan. (Wikimedia Commons)

U recentnom pokušaju povijesne rekonstrukcije Putinova uspona na vlast, njegove promocije nove generacije ruskih oligarha i načina uspostave osobne kontrole nad njihovim bogatstvom, koji je poduzela Chaterine Belton (2022)^[vi], Dugin nije spomenut. Njegovu ulogu nisu zamijetili ni autori priloga u zborniku Putinova Rusija. (Slider 2022)^[vii] U knjizi o Putinovoj Rusiji, naslovljenoj Taj dugi mamurluk, Shaun Walker Dugina spominje samo jedanput i to uzgredno.^[viii] No, sam Dugin objavio je knjigu Putin protiv Putina u kojoj pozdravlja Putinovo priklanjanje svojim eurazijskim koncepcijama i kritizira njegove liberalne ili nacionalističke odmake od te političke linije.^[ix] Zapravo, ukazuje na to kako Putin – bio toga svjestan ili ne – mora provoditi politiku zasnovanu samo na koncepciji eurazijstva jer je to jedini put za spas Rusije i za njezino promicanje u svjetsku silu. Predstavivši se kao autor ključnih sastavnica političkih programa svih neliberalnih političkih stranaka koje su u Rusiji djelovale devedesetih godina – od nacionalboljševika i komunista preko Liberalno (!) demokratske stranke Vladimira Žirinovskog do stranke Naš dom Rusija – Dugin nimalo skromno tvrdi: “Danas članovi Putinove pratnje – bez preostalih malobrojnih liberala – govore mojim jezikom. Istina, malo sam poznat, ali samo zato što lopovi nikad ne otkrivaju izvore svoga bogatstva. Mislim da je to očito. Eurazijski pokret kojemu sam na čelu vrsta je intelektualnog poretka i znanstveni laboratorij.”

• Dvanaest zadataka

Kao čovjek koji je proniknuo u skrivenu logiku povijesnog razvoja, Dugin paternalistički Putinu određuje zadaće na mjestu ruskoga vođe i ocjenjuje njegova postignuća. Pred Putinom je, tvrdi Dugin, bilo dvanaest poslova koje je trebao obaviti. Šest ih je barem djelomično obavio (u prva dva mandata), preostalih šest treba ostvariti ubuduće (nakon što je 2012. treći put postao predsjednik). Putin je spriječio dezintegraciju Rusije pobjedom u Čečeniji, onemogućio je daljnju fragmentaciju države isključivši gubernatore iz članstva u Vijeću Federacije, uveo federalne okruge u kojima sam postavlja čelne ljude sa širokim ovlastima, prognao je dvojicu vodećih prozapadnih oligarha devedesetih godina Gusinskog i Berezovskog, započeo s ostvarivanjem eurazijske strategije osnivanjem Eurazijske ekonomske zajednice i Zajedničkog ekonomskog prostora koji je, u okviru carinske unije, obuhvaćao Rusiju, Bjelorusiju, Ukrajinu i Kazahstan. Tu je, napokon, i šesta zadaća koju je Putin ostvario: „On je uključio koncept multipolarnog svijeta u svoju politiku nacionalne sigurnosti RF, što praktično znači da je eurazijstvo bilo zakonski priznato kao primarna međunarodna strategija Rusije.“

Nabrajajući one Putinove poslove koji su u trenutku objavljivanja knjige 2014. godine još bili neobavljeni, Dugin je kao prvo istaknuo upozorenje da onih prvih šest nisu u potpunosti dovršeni. Nastavio je tvrdnjom da Putin još nije sasvim načisto s tim da se prema Americi mora odnositi isključivo kao prema neprijatelju. Veliki minus za Putina je i to što nije spoznao da je liberalna koncepcija ekonomije smrtonosna za Rusiju, a nije proveo ni potpunu promjenu sastava političke elite što znači da nije složio tim koji bi ga mogao uspješno savjetovati o predstojećim eurazijskim reformama. I na koncu, Dugin konstatira da se Putin „još nije gorljivo poduhvatio jačanja eurazijske ideologije kao temelja ruskog položaja u svijetu budućnosti.“ Da bi pomogao Putinu u izboru pravoga puta, Dugin je spreman na suradnju: „Spremni smo pridružiti mu se u ostvarivanju tih ciljeva u bilo kojem svojstvu i na bilo kojoj osnovi. Želimo da Putin sve dovede do konca, da nastavi ostvarivati svoj herkulski posao.“

Dugin je pred Putina postavio dvanaest herkulskih zadataka, i zaprijetio da će se pretvoriti u njegova nesmiljenog kritičara ako odstupi od eurazijskog programa. (Wikimedia Commons)

No, dodao je i to da će, u slučaju da Putin odstupi od eurazijskog programa i da prihvati bilo što iz repertoara liberalnog anglosaksonskoga svijeta, tu podršku uskratiti i pretvoriti se u njegova nesmiljenog kritičara. Da bi pojasnio svoj odnos prema Putinu i svima učinio razumljivim za što se, zapravo, zauzima te da bi naglasio nužnost da baš on, kao najistaknutiji zagovornik eurazijske koncepcije, bude što je moguće bliže predsjedniku, Dugin je dodao i to „da Eurazijci nikad nisu odustali od svojih nada za Vladimira Putina niti su odbacili svoju borbu za njega. U isto vrijeme otvoreni su novi obzori za teški rad. Bez čvrstog i pouzdanog temelja – teorijskog, političkog, organizacijskog, administrativnog i ekonomskog – Putinove eurazijske reforme nemaju izgleda da budu ostvarene.“ To, zapravo, znači, da bez Dugina Putin ne može biti uspješan ruski vladar.

Razumljivo je da Putinu ne bi palo na pamet angažirati takvog savjetnika koji sebe vidi kao intelektualno i moralno nadređenog vladaru kojega treba savjetovati. Takav suradnik ne bi mogao biti dio Putinova uigranoga tima. Osim spremnosti na poštivanje pisanih i nepisanih pravila dvorske klike, za članstvo u tom timu nužan je uvjet prihvaćanje rituala iskazivanja pokornosti i poslušnosti autoritetu predsjednika, ma što koji od savjetnika o tome intimno mislio. A Dugin – ma koliko gorljivo veličao njegove zasluge – prema Putinu se odnosi s rezervom. Za njega je Putin izgledni, ali ne i još potpuno potvrđeni, kandidat za ispunjavanje misije obnove imperija. To potvrđuju i ove Duginove riječi: “Dok Putin simbolizira odgodu, njegovo mjesto u povijesti je nesigurno. Uvjeren sam da Rusija može imati samo jednu budućnost – eurazijski put i vjerujem da Putin sebe može realizirati samo kao eurazijski predsjednik. Bit će to iznimno teško, ali bit će to pravi put.”

Osnovna teza Duginove geopolitike je da postoje dvije vrste imperija: morski i kontinentalni. Angloamerički svijet je morski imperij, a Rusija bi trebala biti novi kontinentalni imperij

Odgovore na pitanje o tome koja je prava misija ruskog naroda, a trebao bi je ostvariti njegov pravi vođa, nalazimo u Duginovom glavnome djelu, njegovoj knjizi Osnove geopolitike.^[x] Ta knjiga, objavljena 1997. godine, odmah je postala udžbenik u visokim vojnim školama Ruske Federacije. Kako je nakon raspada SSSR-a ponestalo udžbenika koji bi časnicima jasno prezentirali njihove zadaće u novim okolnostima, Duginova se knjiga našla pri ruci. U sovjetsko vrijeme geopolitika je smatrana buržoaskom disciplinom i njome se nisu bavili na sovjetskim vojnim učilištima. Umjesto geopolitike imali su ideološka obrazloženja misije vojske kao ključne karike u obrani prve zemlje socijalizma. Kao poliglot samouk, Dugin je proučio relevantnu geopolitičku literaturu na stranim jezicima i prezentirao je u okviru svoje knjige na način primjeren skriptama pomoću kojih studenti pripremaju ispite. O svakom istaknutom autoru iz povijesti te discipline napisao je nekoliko stranica. No, potrudio se iznijeti filozofsku i ideološku koncepciju u ime koje se ruski vojnici trebaju zavjetovati na svoju službu. To je koncepcija Eurazije.

• Okosnica imperija

Priklonivši se organicističkoj koncepciji prema kojoj reljef i priroda zajedno s ljudima čine neraskidivu organsku cjelinu, Dugin je doveo u pitanje održivost uređenja suvremenog svijeta zasnovanog na nacionalnim državama i koncepciji nepovredivosti granica. Geopolitička koncepcija koju zastupa Dugin jasno kaže da je „odnos prema državi kao prema živom organizmu pretpostavljao odustajanje od koncepcije ´nepovredivosti granica´.“ Države i narodi koji su okruženi civilizacijski inferiornim narodima prirodno teže proširenju. „Opća tendencija asimilaciji ili apsorpciji slabijih nacija potiče na daljnje proširenje teritorija u kretanju koje samo sebe pothranjuje.“ Ruski narod je civilizacijski, duhovno i voljno superioran narodima na azijskom kontinentu pa je prirodno da upravo on bude okosnicom novog imperija kao što je bio u prošlosti. Vojnicima koji su geopolitiku učili iz tog udžbenika jasno je dano do znanja da su se „praktično svi geopolitičari isticali snažno izraženim nacionalnim osjećajem.“

Osnovna teza geopolitike je da postoje dvije vrste imperija: morski i kontinentalni. Angloamerički svijet je morski imperij, a Rusija bi trebala biti novi kontinentalni imperij kao što je to već bila u vrijeme carske Rusije i Sovjetskog Saveza. U udžbeniku iz kojega su geopolitiku učili oni koji bi trebali braniti Rusku Federaciju jasno piše: „Rusi danas nemaju Državu. Postojanje Rusije shvaćene kao Ruska Federacija očito ne zadovoljava nikakve ozbiljne kriterija za utvrđivanje statusa ´države´.“ Pozivajući se na „postimperijsku legitimnost“, koja temeljnoj naciji donedavnog imperija daje za pravo da relativizira novostečenu državnu samostalnost pojedinih bivših dijelova tog imperija, kao i na, za njega očevidno, pripadanje ruskog naroda redu mesijanskih naroda, Dugin iznosi ideološko obrazloženje za uspostavu novog ruskog imperija: „Ruski narod je povijesna općenitost koja ima sva obilježja punopravnog i stabilnog političkog subjekta. Ruski narod objedinjen je etnički, kulturno, psihološki i religiozno. No, ne pojavljuje se samo to kao glavna osnova za njegovo postavljanje u središte geopolitičke koncepcije kao subjekta političke i društvene strategije. Ruski narod, za razliku od mnogih drugih naroda, uspostavio se kao nositelj posebne civilizacije koja ima sva obilježja samobitne i punopravne planetarno-povijesne pojave.“

Priklonivši se organicističkoj koncepciji prema kojoj reljef i priroda zajedno s ljudima čine neraskidivu organsku cjelinu, Dugin je doveo u pitanje održivost uređenja suvremenog svijeta zasnovanog na nacionalnim državama i koncepciji nepovredivosti granica. Duginove Osnove geopolitike

Koncepcija nacionalne države s jasno definiranim granicama nije primjerena povijesnoj misiji ruskoga naroda. Ta misija ostvaruje se kao „geopolitička projekcija koja je sadržana u dubokoj spoznaji nužnosti ujedinjenja divovskih teritorija eurazijskog kontinenta.“ Činjenica da na tim teritorijima postoje drugi narodi, druge kulture i druge religije osim Rusa i pravoslavlja nije nikakva prepreka uspostavi novog ruskog imperija. Za razliku od zapadnih kolonizatora koji svu raznolikost tradicija brišu podređujući ih diktatu globalne neoliberalne kapitalističke ekonomije i relativizirajući ih postmodernističkom afirmacijom različitih društvenih devijacija kao ravnopravnih ili čak dominantnih oblika društvenog ponašanja, u ruskom svijetu bit će mjesta i za monarhije i za republike, za demokracije i diktature, za vahabite i budiste, za sve privrženike predmodernih oblika društvenosti. Zajedničke im trebaju biti samo dvije stvari: odbacivanje Zapada kao imperija zla i prihvaćanje Rusa kao vladajuće nacije.

• Sukob s liberalnim poretkom

Desetljeće i pol nakon pojave njegovog udžbenika za geopolitiku Dugin je objavio Manifest globalnog revolucionarnog saveza. Taj dokument, koji naslovom i stilom namjerno aludira na Marxov Komunistički manifest, poziv je na totalni rat protiv Amerike i liberalizma. Podnaslov tog dokumenta glasi: Nezadovoljni širom svijeta, ujedinite se! U tom dokumentu nalazimo i ovu rečenicu: “Totalni rat protiv liberalizma i liberala je glavni ideološki vektor globalne revolucije.” Željena budućnost će biti moguća samo pod uvjetom da “uspijemo uništiti postojeći svijet i naše norme učinimo stvarnošću.” Da bi što je moguće jasnije odredio razliku prema normama i vrijednostima koje Zapad ističe kao svoj zaštitni znak, Dugin jasno poručuje: “Pitanje ograničene ili neograničene vlasti je, koliko ja mogu vidjeti, manje važno u usporedbi s geopolitikom – sve ovisi o povijesnoj tradiciji nacije o kojoj se radi.” On poziva sve nezadovoljnike da mu se pridruže, da ga slijede neovisno o svojim političkim uvjerenjima jer, kako naglašava,  „mi nismo ljevica ili desnica. Mi smo protiv liberalnog postmoderniteta.”

Pritom ne može biti riječi ni o kakvom kompromisu ni o dvojbama u vezi s načinom na koji se cilj preobrazbe svijeta treba dogoditi: “Nema rata – nema pobjede. Nema pobjede – nema budućnosti.” U maniri pomahnitalog desničarskog populista Dugin poziva na nasilno uništenje američke liberalne hegemonije: “Svjetska revolucionarna kontraelita mora djelovati svim sredstvima, vojnim ili mirnim, ovisno o okolnostima. Mora biti jasno da imamo posla sa sustavom nelegitimnog liberalnog terora; taj politički sustav stvorila je kanibalistička hunta međunarodnih manijaka koji su nezakonito preuzeli kontrolne poluga svijeta vodeći ljudski rod u samoubojstvo.”

Ukrajinski je problem, tvrdi Dugin, najveći koji Moskva treba riješiti. Pravi način je podjela Ukrajine uz uvažavanje religijskih razlika koje se poklapaju s geografskim cjelinama

Petnaestak godine prije objavljivanja tog revolucionarnog desničarskog manifesta upućenog svima u svijetu koji su zbog bilo čega nezadovoljni američkom liberalnom hegemonijom, Dugin je ruskim časnicima koji su geopolitiku učili iz njegova udžbenika poručivao da „odustajanje od funkcije izgradnje imperija označava kraj postojanja ruskog naroda kao povijesne činjenice, kao civilizacijske pojave. Takvo odustajanje je nacionalno samoubojstvo.“ Pristajanje na definiranje postojeće Ruske Federacije kao nacionalne države Rusa i zadovoljavanje statusom regionalne sile, koji status joj je namijenio Zapad, značilo bi ne samo odustajanje od povijesne misije ruskog naroda, od njegove uloge u globalnom teološkom i eshatološkom procesu, nego bi to bio korak prema samouništenju ruskog naroda. Oživljavanje interesa za obnovu SSSR-a bliže je ostvarenju eurazijskog ideala nego pristanak na rješenje koje je prihvatila Turska nakon raspada Otomanskog carstva. Prevladaju li danas u Rusiji Mladorusi kako su u Turskoj početkom 20. stoljeća prevladali Mladoturci, to će značiti kraj Rusije i ruskog naroda. Imperij nikada nije nastao iz nacionalne države. U samom njegovom začetku bila je volja da se ostvari viši cilj uspostave novoga svijeta. Stoga Dugin putem svojeg udžbenika ruskim časnicima poručuje: „Ne ruska država, nego Ruski Imperij.“

• Savez s Njemačkom

Da bi se uspostavio Ruski Imperij na cijelom eurazijskom području, to znači na cijeloj kopnenoj masi na kojoj se nalaze Azija i Europa, Rusija mora ili vojnim putem osvojiti Europu ili sklopiti savez s Njemačkom koja će, kao drugorazredna kontinentalna geopolitička sila, radije pristati na suradnju s vodećom kopnenom silom Rusijom negoli s imperijalističkom morskom silom Amerikom. On optira za savez s Njemačkom. Njemačkoj treba prepustiti da po svojoj volji uređuje odnose na prostoru između Baltičkog i Crnog mora tretirajući sadašnje međunarodno priznate države kao provizorne tvorevine čiji interesi i postojanje trebaju biti podređeni ostvarivanju božanskih geopolitičkih zamisli.

S obzirom na rat Rusije protiv Ukrajine, osobito je zanimljivo vidjeti što je Dugin, u udžbeniku iz 1997. godine, pisao o Ukrajini. Poglavlje je naslovljeno: “Geopolitička dekompozicija Ukrajine”. Ondje, između ostalog, stoji i to da se „sama činjenica postojanja ´suverene Ukrajine´ na geopolitičkoj razini pojavljuje kao objava geopolitičkog rata protiv Rusije.“ Ukrajinski problem je, tvrdi Dugin, najveći problem koji Moskva treba riješiti. Pravi način rješavanja tog problema je podjela Ukrajine uz uvažavanje religijskih razlika koje se poklapaju s geografskim cjelinama. Ovdje ćemo zastati u predstavljanju Duginovih geopolitičkih zamisli. Putin je, čini se, na koncu prihvatio Duginovu ideju o tome da Ukrajina ne zaslužuje postojati kao zasebna i međunarodno priznata država.

• Demokratska prijetnja

Putinovoj odluci o napadu na Ukrajinu prethodilo je dvadeset godina uzaludnih pokušaja da se Zapad privoli na uvažavanje ruskih sigurnosnih interesa. Sustavno su ignorirana ruska upozorenja da neprestano širenje NATO saveza na istok predstavlja ugrožavanje nacionalne sigurnosti Rusije. Državni udar u Kijevu 2014. godine bio je znak da je Rusija izgubila poluge utjecaja na ukrajinsku politiku. A najuvjerljiviji pokazatelj je činjenica da su se nakon toga u Ukrajini dvaput održali demokratski izbori za parlament i za predsjednika. Uza sve neprevladane tranzicijske probleme – od kojih su korupcija i neautonomno pravosuđe najistaknutiji – Ukrajina je ipak čvrsto zakoračila na put demokracije i europske integracije. Ponajprije zbog straha da bi se ukrajinsko iskustvo moglo preliti i na Rusiju te da bi se i ondje neki autsajder mogao kandidirati za predsjednika i pobijediti, ruska je vlast odlučila vojnom silom spriječiti daljnji razvoj neželjenih političkih scenarija u Ukrajini. Pritom su se duginovski eurazijski argumenti činili prikladnima za objašnjavanje neizbježnosti ruske agresije na Ukrajinu.

Kako je to Putin rekao u svom obraćanju naciji neposredno prije napada na Ukrajinu, ta država ne zaslužuje postojati kao nezavisna država jer sve što je ondje stvoreno napravili su za nju ili carska ili sovjetska Rusija. Prema tome, kad to već sami Ukrajinci ne žele dobrovoljno učiniti, Rusija će silom uzeti ono što joj pripada. Svojim sunarodnjacima Putin je rekao: „Važno je shvatiti i to da Ukrajina u biti nikada nije imala održivu tradiciju svoje vjerodostojne državnosti. A počevši od 1991. godine pošla je putem mehaničkog kopiranja tuđih modela koji su odvojeni kako od povijesti, tako i od ukrajinske stvarnosti.“^[xi] Te Putinove riječi mogu se razumjeti kao najava primjene Duginove postimperijske legitimnosti u slučaju Ukrajine. Nova međunarodno priznata država tek je provizorij prema kojemu se bivši imperijalni centar odnosi u skladu sa svojom povijesnom misijom obnove kontinentalnog imperija. Činjenica da su se čelnici Rusije, Ukrajine i Bjelorusije 1991. godine dogovorili o istodobnom izlasku iz SSSR-a te da je Rusija nakon toga priznala Ukrajinu kao samostalnu i suverenu državu nije ni od kakve važnosti. Zanemarena je i činjenica da su Rusija, SAD i UK 1994. godine potpisali Budimpeštansku deklaraciju kojom se jamči sigurnost Ukrajine u zamjenu za njezino odustajanje od nuklearnog oružja. Važna je samo volja da se obnovi imperij kao jedino jamstvo daljnjeg opstanka ruskog naroda.

Ruske specijalne postrojbe prvog su dana rata pokušale zauzeti zračnu luku Gostomel, no  neuspjehom njihova napada propao je i plan Kremlja srušiti vladu u Kijevu unutar tri dana od invazije. (Wikimedia Commons)

Putin je, očito, namjeravao likvidirati ukrajinsku vlast munjevitom vojnom operacijom i uspostaviti kontrolu nad cijelom Ukrajinom. Time se njegov isplanirani, ali neostvareni, pothvat razlikuje od onoga što je predlagao Dugin. Dugin je predlagao podjelu Ukrajine u dogovoru s Njemačkom. Isto tako, nije smatrao pametnim ni održivim izravno pripojenje Krima Ruskoj Federaciji. O tome je 1997. godine u svom udžbeniku napisao:

• Krim

„Izravno pripojenje Krima Rusiji izazvat će krajnje negativnu reakciju maloruskog stanovništva i stvoriti problem integracije tog poluotoka u ruski sustav preko ukrajinskog teritorija, što nije nimalo realno. Isto je tako nemoguće ostaviti Krim ´suverenoj Ukrajini´ jer to stvara neposrednu prijetnju geopolitičkoj sigurnosti Rusije i rađa etničku napetost na samom Krimu. Uzimajući sve to u obzir nameće se rješenje o nužnosti da se Krimu dodijeli poseban status i osigura maksimalna autonomija pod izravnom strateškom kontrolom Moskve, ali uz uvažavanje socijalno-ekonomskih interesa Ukrajine i etno-kulturnih potreba krimskih Tatara.“

Razlike su ipak u nijansama. Putin je, čini se, prihvatio geopolitičko rezoniranje Dugina o postimperijskoj legitimnosti koja bivšem imperijalnom centru daje pravo da u skladu s interesom obnove imperija po volji prekraja granice međunarodno priznatih novih država kojima se ne priznaje pravo na postojanje. Pokušaj da izravnom vojnom intervencijom ostvari projektirani cilj pokazao se od samoga početka neuspješnim. Što rat u Ukrajini dulje traje, to su veći izgledi ne samo za ruski vojni poraz, nego i za slom ruskog režima. U trenutku kad je Zapad napokon pristao da na dnevni red razgovora s Rusijom stavi i pitanja europske sigurnosti, što je uključivalo i pitanje Ukrajine, Putin je odlučio napasti Ukrajinu. I ne samo to. Proglasio je rat protiv Zapada, čime kao da je pokazao da slijedi Duginove recepte za provedbu globalne desne populističke revolucije. Ako je doista riječ o tome,  izabrao je i nepovoljan trenutak i pogrešan način za početka ostvarivanja tih planova. Kao što je poznato, 2015. godine potpisan je Sporazum iz Minska 2 kojim je omogućeno ostvarivanje zone ruskog utjecaja u Ukrajini. Granica te zone utjecaja približno se poklapa s granicom teritorija koji bi, po Duginovoj zamisli, trebao pripasti Ruskom Imperiju. Sporazum iz Minska 2 kasnije je prihvaćen kao rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. Kako se ni u tom sporazumu ni u rezoluciji Krim ne spominje, moglo se razumjeti da su se i zapadne stalne članice Vijeća sigurnosti prešutno suglasile s ruskom aneksijom Krima. Odlukom da napadne Ukrajinu Rusija se odrekla tog moćnog diplomatskog oruđa koje joj je stajalo na raspolaganju.

Sad se vraćamo pitanjima s početka ovoga članka. U čemu bi mogao biti motiv ruskog režima da likvidira Dugina? Dugin kritizira ruskog predsjednika zbog toga što nije uspješan u realizaciji njegovih eurazijskih koncepcija. Pritom Dugin ne problematizira razumnost i ostvarivost tih zamisli, nego samo činjenicu da ih Putin ne uspijeva ostvariti. Putin, koji je od samog početka rata u Ukrajini suočen s problemom da očiti neuspjeh prikaže kao uspjeh, ne želi trpjeti kritike od onoga čije je prijedloge pokušao provesti u djelo, a to ga je dovelo u situaciju da umjesto o uspostavi imperija mora razmišljati o tome hoće li se nakon ukrajinske avanture uopće održati na vlasti.

• Literatura

^[i] Ivanova, Mariya (2022), Опубликовано обращение Дугина после смерти дочери

^[ii] Dugin, Alexander (2014a), Eurasian Mission, Arktos – str. 137

^[iii] Muhin, A.A. (2003), Piterskoe okruzhenie prezidenta, Moskva: Centr politicheskoi informacii

^[iv] Delyagin, Mihail (2018), Svetochi t´my, Moskva: Knizhny myr

^[v] Zygar, Mihail (2018) Vsya kremlevskaya rat, Moskva: Intellektualnaya literatura

^[vi] Belton, Catherine (2022), Putin´s People, London: William Collins

^[vii] Slider, Darrel (ed)(2022), Putin´s Russia, London: Rowman&Littlefield

^[viii] Walker, Shaun (2019), Taj dugi mamurluk, Zagreb: Tim press

^[ix] Dugin, Alexander (2014b), Putiv versus Putin, Arktos

^[x] Dugin, Alexander (1997), Osnovy geopolitiki

^[xi] Putin, Vladimir Vladimirovič (2022), Обращение Президента Российской Федерации 21 февраля 2022 года