Stogodišnica izleta u Rusiju (3): Grad koji je Krleža prešutio. Detektivska rekonstrukcija Izleta u Rusiju

• Naslovna fotografija: Željeznički most preko rijeke Tošnia početkom dvadesetog stoljeća (Nepoznati autor, CC0 1.0)
• Prethodni članci: Stogodišnjica objavljivanja Krležine knjige “Izlet u Rusiju” i Prve reakcije na Krležin “Izlet” u Hrvatskoj i Srbiji. Četiri kritičara. Ekavica.
• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi.
  
  

Rutu Krležinog putovanja prema Moskvi, koju je utvrdio Flaker, dopunili smo pojedinostima tako da ona sada izgleda ovako: Zagreb-Beč-Dresden-Berlin-Königsberg-Virbalis-Riga-Zilupe-Sebež-Moskva. Precizirali smo da je na sovjetsko tlo stupio 9. ožujka u Sebežu, a u Moskvu da je stigao 10. ožujka. Ni Flaker ni ostali krležolozi nisu pokušavali odgonetnuti koja je mjesta u Rusiji Krleža posjetio osim Moskve. Dosljedan svom shvaćanju da je Izlet u Rusiju ponajprije literarno, fikcionalno djelo, Flaker lakonski konstatira: „´jedan od sjevernih gubernijskih gradova´ gogoljevski je neimenovan“. (Flaker 1993:380) Ni Visković, koji je objavio dosad najiscrpniji prikaz i pomnu analizu knjige Izlet u Rusiju, ne odmiče se od tog pristupa. Njega, zapravo, i ne zanima u kojem je to gradu na sjeveru Krleža bio. On je zaokupljen Krležinom spisateljskom vještinom i sposobnošću da na čehovljevski način iznese dramatiku odnosa između likova koji su se zatekli za stolom u stanu Ane Ignjatijevne Aleksejeve, supruge nekadašnjeg vlasnika nepreglednih šuma i pilane u kojoj su mu boljševici odredili da bude samo računovođa. Visković provodi dramaturšku analizu umjetničkog teksta pa kaže: „Ta će situacija Krleži poslužiti za razradu čehovljevski dramski postavljena prizora večere u domu osiromašenih aristokrata opsjednutih tugom vlastitog propadanja.“ (Visković 2013:40) Oslanjajući se na snažnu tradiciju hrvatske krležologije i koristeći se terminologijom novije književne teorije Visković dosljedno Krležin putopis tretira kao čistu fikciju:

„Modernijim rječnikom rekli bismo da se radi o jednoj varijanti unutarnje fokalizacije kojom autor postiže veću plastičnost i uvjerljivost u predočavanju psihičkih stanja lika i motrenje zbivanja podvrgava njegovoj subjektivnoj vizuri. Podvrgavajući se toj vizuri, Krleža bez obzira na vlastite političke i svjetonazorske afinitete nužno slijedi logiku svojega lika i nalazi argumente za njegovu etičku poziciju. Stoga čitatelj bez obzira na političke afinitete mora naći i stanovite simpatije za poziciju žene koja možda i jest odviše naviknuta na luksurioznost, možda i jest odviše arogantna prema ljudima koji potječu iz nižih slojeva, ali doista jest i ponižena ne samo oduzimanjem imovine već i potpunim uskraćivanjem prava na privatnost (pa je između ostaloga prisiljena, u konkretnom slučaju, ugostiti i neke njoj nepoznate partijske delegate koji je iritiraju svojom primitivnošću).“ (41)

Doista, uvjerljivost Krležinog profiliranja likova i opisa situacija ni na koji način ne ovisi o tome u kojem stvarnom ambijentu, u kojem gradu i u čijoj kući se odvija radnja kao ni o tome tko su točno bile stvarne osobe koje su ga nadahnule na koncipiranje čehovljevskih prizora koji uvelike anticipiraju odnose i motive iz njegovog glembajevskog ciklusa. No, ako netko već piše putopis, normalno je zapitati se gdje je točno bio. Onaj znatiželjnik koji je čitao samo izdanje Izleta u Rusiju 1925 iz 1958. godine, ostat će u tom pogledu prikraćen. Krleža je, očito svjestan teatralnosti opisanih zbivanja od prije trideset i tri godine, poglavlje Na dalekom sjeveru u izdanju iz 1958. godine započeo napomenom o dramoletu da bi zatim iznio uglavnom neizmijenjen opis grada u koji su stigli:

„Odigrao se ovaj dramolet u jednom od sjevernih gubernijskih gradova što ima oko četrdeset tisuća stanovnika; da od prljave željezničke stanice na odzvanja piska parostroja, čovjek bi i dan-današnji očekivao Čičikova da se pojavi na dnu ulice sa svojom poznatom trojkom. Drveni plotovi, naherene petrolejke, telefonski stupovi sa tustim gavranovima na žici, pravi ruski bidermajer, sa drvenim kolonama na portalu jednokatnica i šarenim cvjetićima na zavjesama od prozora. U hotelu Ermitaž, ansjenrežimski, nikolajevski kelner, s bijelom pregačom i mekanim servilnim kretnjama, tumači strancima kako je taj gubernijski grad bio rezidencija Ivana Groznog i kako je sredovječni ženski manastir preudešen danas za klub konjaničke pukovnije koja se u revolucionarnim ratovima odlikovala od Perma na Uralu i Semipalatinska do Arhangeljska i Varšave.“ (Krleža 1926:79)

Onaj pak tko posegne za izdanjem iz 1926. godine utvrdit će da se ni ondje u poglavlju Na dalekom severu ne razotkriva o kojem je gradu riječ. U odnosu na citirani odlomak iz 1958. godine razlika je samo u opisu junačke pukovnije koja u izdanju iz 1926. godine „nosi ime genijalnog Bakunjina. Bakunjinova deviza, da je ´duh razaranja duh konstrukcije´ ispisana je na zastavi te slavne konjaničke pukovnije“. (79) Sredinom dvadesetih godina Krleža vjerojatno još nije bio u potpunosti svjestan da se Bakunjinovo inzistiranje na ukidanju države i njegova oštra kritika izvorne Marxove koncepcije o diktaturi proletarijata ne mogu pomiriti s onim čemu je svjedočio u vrijeme boravka u Rusiji. Ondje se upravo izgrađivala i učvršćivala navodno proleterska država u okviru Staljinove koncepcije o socijalizmu u jednoj zemlji.

U vrijeme redigiranja teksta novog izdanja Izleta u Rusiju, dakle, 1958. godine, Krleža je bio etablirani čimbenik konstrukcije jedne od inačica navodno proleterske države, države radnika i seljaka i poštene inteligencije u Jugoslaviji. S obzirom na tu njegovu tadašnju izrazito konstruktivističku poziciju, pozivanje na destruktivnost Bakunjinova anarhizma bilo bi deplasirano. Jasnu suprotstavljenost jugoslavenske koncepcije samoupravnog socijalizma staljinističkoj diktaturi i sovjetskoj planskoj ekonomiji nije bilo uputno zamutiti pozivanjem na daleko radikalniju antiautoritarnu, antietatističku i libertarijansku Bakunjinovu kritiku svakog marksizma i svakog oblika diktature. Takvim rezoniranjem je možda moguće objasniti tu konkretnu promjenu dijela teksta u drugom izdanju u odnosu na prvo, ali nas ono ne dovodi do odgovora na pitanje o tome gdje, u kojem gradu na dalekom sjeveru su se odvijali ti tako uvjerljivo oblikovani čehovljevski i glembajevski dramski sižei, koje su stvarne osobe u tome sudjelovale i zašto je Krleži bilo važno da to zataji.

Informativni poster iz 1925., “Struktura SSSR-a”. (Б. Полежаев, CC0 1.0)

U prvom izdanju knjige, u poglavlju O putovanju u opće, kojega nema u izdanju iz 1958. godine, ipak nalazimo i ovaj odlomak kojim Krleža podacima o ponudi hrane u Vologdi te o raskošnoj večeri na imanju istočno od Vjatke dokumentira da se u sovjetskoj Rusiji, za koju je samo nekoliko godina ranije vrlo predano prikupljao humanitarnu pomoć za gladne, više ne gladuje:

„U Vologdi na severnoj liniji između Arhangelska i Moskve našao sam na jednom jestveniku šesnaest juha. Daleko na istoku od Vjatke, gde su u progonstvu živeli Hercen i Saltikov, u domu jednog antibolševika, koji je zagriženo psovao po režimu, evo što smo jeli: paprenu slaninu od ribe, kuhanu ribu, soljenu ribu, kiselu ribu, krastavce, rusku salatu, kuhane jabuke, kavijar i maslo, tri vrste vina i kren sa vrhnjem. Tih trinaest predjela bilo je servirano uz 40% vodku nazvanu rikovka (jer ju navodno pije sam Rikov), uz protvein, malagu, višnjevaču rakiju i zubrovku, izvrsnu žganicu što miriše po travi kojom se hrane sibirski divlji bivoli. To je bio uvod. Sad tek izneli su samovar, svinjetinu, puretinu, salate, sosove, piroge, slatko, voće, torte, kavu i neko vrlo gorko i vodeno pivo, a uz to psovali su revoluciju koja da je uništila sjajan predratni život.“ (8)

Dakle, večera u domu jednog antiboljševika dogodila se „daleko na istoku od Vjatke, gde su u progonstvu živeli Hercen i Saltikov“. No, u poglavlju Na dalekom severu Krleža opisuje da je s hamburškim poduzetnikom doputovao u „daleku nekadanju rezidenciju Ivana Groznog“ da bi s njim obilazio pilane. Rezidencija Ivana Groznog bila je u Vologdi. Otuda su trebali zaprežnim sanjkama čitavu noć putovati do idućeg kompleksa pilana. To, zapravo, znači da se dramatska večera dogodila negdje nedaleko Vologde, a ne „daleko na istoku od Vjatke“. Vjatka je, naime, gotovo 800 kilometara udaljena od Vologde i onamo se iz Vologde i tada putovalo vlakom, a ne konjskom zapregom. Da su doista obilazili pilane u blizini Vologde potvrđuje i rukopisna bilješka u kojoj se spominje Kubinsko jezero: „Ulaz u zaton na Kubinskom jezeru u velikom luku.“ (Krleža A 1028) Vologda je smještena nedaleko Kubinskog jezera.

Neovisno o tome da li večera bila nedaleko od Vologde ili nedaleko od Vjatke, u Književnoj republici, u broju 8 za 1925. godinu upravo tim odlomkom u članku Putne impresije iz današnje Rusije započelo je prvo Krležino izvješće u kojem izravno spominje boravak u Rusiji. Dakle, ne opisom ulaska u SSSR u Sebežu ili ulaska u Moskvu, nego spominjanjem šesnaest juha na jestveniku u Vologdi i nabrajanjem jela i pića na gargantuovskoj gozbi u domu jednog antiboljševika „daleko na istoku od Vjatke“. U tom članku kao i u prvom izdanju knjige, dakle, spomenut je ne samo jedan, nego dva grada na dalekom sjeveru: Vologda i Vjatka.

Željeznička stanica u Vologdi početkom 20. stoljeća. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Spomenuo je Krleža i druga mjesta kroz koja je putovao željeznicom, ali ni o njima baš nikakve putopisne impresije nije iznio. Osim podatka da je željeznička stanica u Vologdi prljava nema opisa ni tog ni drugih kolodvora, ni dojmova o ljudima koji su ondje ulazili i izlazili iz vlaka. Primjerice, tog 25.III je zabilježio samo ovo: „Jaroslavlj ujutro.“ Jesu li vlakom putovali većinom građani ili seljaci, muškarci ili žene? Dok je o kolodvoru u Kantovu Königsbergu kroz koji je samo prošao ipak zamijetio da „u žutoj, čađavoj jutarnjoj rasveti, izgleda navlas tako nesimpatičan kao i sisački“ (Krleža 1926:57), o kolodvorima kroz koje je prošao na putovanju do Vologde i dalje do Vjatke nije napisao ništa. Upravo je nevjerojatno da se na tom putovanju od Moskve do Vjatke, što je put dulji od 1200 kilometara, nije dogodilo ništa ni približno onoliko zanimljivo koliko su bile dramatične scene u poglavlju Kroz žalosnu Litvu. Istina, kroz Njemačku, Litvu i Latviju putovao je u međunarodnom vlaku prvog razreda pa je i klijentela bila međunarodna, imućna i raznolika. U poglavlju U spavaćem vagonu Riga-Moskva doznali smo da je „najotmenija ličnost u čitavom vagonu bio svakako perzijski ministar sa pratnjom“. (63) Doznao je Krleža i to – premda nama znatiželjnim čitaocima nije objasnio kako – da je u odjeljku do ministrovog putovao „gospodin Ajerstängler, veleindustrijalac i tvorničar svile iz Šangaja“. Zaključak da je gospođa Ajerstängler dosadna i razmažena donio je na osnovi uvida u kozmetička pomagala u njezinom neseseru i u modni časopis koji je cijeli dan prelistavala. O tim svojim suputnicima – s kojima nije dijelio odjeljak i, čini se, nije s njima progovorio ni riječi – Krleža je uzgred napisao esejčić, karakterni croquis:

„To Ajserstänglerovi pili su svoju vlastitu mineralnu vodu, dezinficirali vodu za pranje, prali se lizolom, čitav dan tražili stenice kojih nikako nije bilo, bojali se panično tifusa, jeli higijenski zamotani biskvit, prali ruke u vlastitim kaučuk-posudama i čitav dan gulili jabuke za dobru probavu. Ti su veleindustrijalni hipohondri osim toga čitav dan svirali gramofon i igrali karte, mešali limonade, zamatali se pledovima, vladali se u jednu reč uznemireno i grozničavo.“ (64

Opisao je i putnika koji je putovao u odjeljku do njegovog. Dok je Krleži suputnik u odjeljku bio jedan ruski nepman, taj susjed je u svom odjeljku bio sam. Bio je to, kaže putopisac Krleža, „jedan astmatičan hipohondar; čovek sipljivac, paralitik, sušičavac, sa starim pokvarenim telesnim strojem, koji se je vraćao posle pogodišnjeg popravka u jednom nemačkom sanatoriju u Kinu.“ (64)

No, nisu svi putnici bili tako dekadentni. Našla su se ondje i „četiri nemačka radnička delegata“. S njima je Krleža, očito, malo detaljnije porazgovarao o aktualnim svjetskim prilikama i izgledima za svjetsku revoluciju:

„Sva četvorica koščate, muževne figure; delegati rurskih rudara i hamburških lučkih trhonoša. Lepi tipovi partijskih samouka, ljudi sređeni i opori, sa logičnom bistrinom izlaganja, inteligentnim pogledima na međunarodnu situaciju i fanatičnom nekom naivnošću prve revolucionarne generacije, koja nikad nema smisla za stvarnu distancu od reči do ostvarenja.“ (64)

Mnogo se toga zanimljivog događalo u tom europskom međunarodnom vlaku i mnogo je zanimljivih suputnika Krleža upoznao putujući prema Rusiji. Ali malo je, gotovo ništa, napisao o tome kako se putuje po Rusiji, kakvi se to ljudi ukrcavaju i iskrcavaju iz ruskih vlakova, s kim je putovao, o čemu se razgovaralo. Ostala je tek uopćena i ne sasvim privlačna slika neindividualiziranih, bezimenih ljudi koji se, izgleda, svi ponašaju na isti način: „Vagoni i ulice popljuvani su tikvenim semenom, a dobar postotak ljudi s kojima govorite, nešto melje u punim ustima i žvače.“ (8) Nažalost, nije pomnije razradio ni natuknice o putovanju od Jakšange do Vjatke zapisane u nedjelju 28. III. 1925.:

„Jakšanga-Vjatka u trećem razredu. Židovi sa vrećama, rezignirani ahasverski pesimisti, što putuju od Nižnjeg Novgoroda do Urala i Semipalatinska…“ (dalje nečitko) (A 1028, Izlet u Rusiju – koncepti)

Ostao nam je dužan opisati tko se po Rusiji vozi u prvom, tko u drugom i tko u trećem razredu vlaka. Isto je tako ostalo nejasno zašto se vozio u trećem razredu. Možda na toj liniji prvog i drugog razreda uopće nije bilo? U svjetlu tih neodgovorenih pitanja jedna krležološka konstatacija o Izletu u Rusiju kao pohvali željeznici i njezinu dobu doista iznenađuje. Miljenko Jergović je – zanemarujući činjenicu da o putovanju željeznicom od Moskve do Vjatke i natrag dugačkom 2400 kilometara Krleža nije rekao gotovo ništa osim da su vagoni popljuvani lupinama bučinih sjemenki – napisao:

„Izlet u Rusiju je, naime, pohvala željeznici i njezinom dobu, valjda najbolji komad željezničke proze u povijesti naših književnosti. Krleža osim što je bio komunistički vjernik, znatiželjni novinar, literat koji je bujno fabulirao i svijet gledao kroz njegovu literarnu prispodobivost, bio je hedonist, i željeznici je pristupao sa strašću, koja nije bila samo putnička.“ (Jergović 2013

Nasuprot izostanku opisa zbivanja na ruskoj željeznici, putovanje kroz europske gradove dalo mu je mnogo materijala za literarnu obradu. U poglavlju Kroz žalosnu Litvu Krleža je opisao dramatičan sukob sa židovskim emigrantima iz boljševičke Rusije, koji je kulminirao fizičkim obračunom. Židovski poslovni čovjek, čija je nekadašnja umjetnička karijera u Rusiji propala pod boljševičkom vlašću, Krleži je predložio da mu proda ulje za premazivanje ikona u srpskim pravoslavnim manastirima. Kad mu je Krleža odgovorio da je i Rusija pravoslavna i da bi to svoje ulje mogao ondje prodavati, dobio je odgovor: „U Rusiji su danas Židovi na vlasti, tamo nema pravoslavlja.“ (Krleža 1926:60) Na koncu, kad su shvatili da je Krleža pristalica boljševika, zajedno su ga napali i carski i židovski emigranti optužujući ga da je i on Židov: „Fuj! Dole Židovi! Van sa Židovima! (…) Marš natrag, jer ću vas ubiti! Kao pseto ću vas ubiti! Marš! Židovsko pseto!“ (61)

Nije moralo biti tako dramatično, ali se na tom putovanju od 1200 kilometara u vlaku od Moskve do Vologde pa dalje od Vologde do Vjatke moralo dogoditi barem nešto zanimljivo, morao je Krleža – čije je zapažanje bilo izoštreno, misao britka i mašta hitra – vidjeti i čuti nešto zanimljivo, upoznati nekoga koga nije mogao zaboraviti, doznati od nekoga nešto što još nije znao, prisjetiti se nečega sličnog onome što je prije vidio, zapanjiti se nad nečim za što nije znao i nije mogao vjerovati da postoji. Istina, Krleža spominje spor sa svojim njemačkim suputnikom o izgledima za pobjedu Komune u Hamburgu kao i o nekadašnjem njemačkom admiralu von Tirpitzu i kaže da je taj razgovor, o kojem je čitatelje izvijestio u nekoliko redaka, trajao čitavu noć. I sa sovjetskim dužnosnikom Andrejevskim razmijenio je nekoliko riječi o iskušenjima pripadnika sovjetske vlasti, o korupciji. I to je sve. Kao da je veći dio tog putovanja – koje je obuhvaćalo putovanje željeznicom od 1200 kilometara u jednom smjeru i isto toliko natrag – prespavao ništa ne sanjajući i kao da je bio nesvjestan s kim je u odjeljku ako je u tom vlaku odjeljaka uopće bilo, on nije zamijetio ni promjene pejzaža što su se nizali iza prozora, ni kolodvorske zgrade, nije čuo zvižduk lokomotive ni škripu kočnica. Ne znamo jesu li zvukovi udara kotača o spojnice tračnica bili ritmični, jesu li i duž ruskih pruga bili postavljeni telefonski i telegrafski vodovi, da li se po tim vagonima moglo šetati u vožnji ili bi zbog trešnje i zanošenja čovjek teturao kao da je pijan. O putnicima europskih vlakova doznali smo mnogo toga, o putnicima ruskih vlakova ništa. Za putopisca koji se već okušao opisujući europske sjeverne gradove, tamošnje dvorce, muzeje i nekadašnje carske palače, banke, kazališta, kina, knjižare, kolodvore i sirotinjske četvrti, raznorazne tipove, kapitalističke krezove, bljedunjave činovnike, ratne invalide i šnajderice u mračnim izbama, Krleža je ostao neobjašnjivo nijem i suzdržan kad je trebalo dokumentirati stvarnost nove Rusije.

Vologda početkom dvadesetog stoljeća. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Pod nadnevkom 28.III., nedjelja, kad su krenuli iz Vologde prema Vjatki, Krleža je ovako skicirao sliku Vologde:

„Vologda u obrisima i dalekoj rasveti podnevnoga sunca sa kubetima i manastirom starim, sredovečnim, crveno-belo-žuto namazanim. Vožnja kroz derevnje u suton kada se pale svetla i danju. Kooperativi i agitacija za kooperative: nije snaga k(ooperativa) u novcu nego u ljudima koji poimlju smisao saradnje. Plakat sa gusjenicama protiv privatne trgovine. Mnogo se drvenih kuća gradi. (Aksel Galen-Kaleta motiv) Sve nordijski čisto i uredno. Masa dece. Vologda posle podne na proletnom suncu. Voz za Vjatku.“ (Krleža A 1028)

U Krležinoj rukopisnoj ostavštini A 1028 Izlet u Rusiju – koncepti nalazimo zapis od 25. III. na obali rijeke Suhone koja protječe kroz Vologdu. Ta nam bilješka kazuje i to da su Krleža i suputnici krenuli na put prema Vologdi s Aleksandrovskog kolodvora u Moskvi. Ako je 25. III. već bio u Vologdi, Krleža je do 28. zasigurno imao priliku upoznati se s gradom. Ne izgleda nimalo krležijanski zadovoljiti se podatkom koji mu je o povijesti toga grada dao jedan očito nesimpatični konobar „sa belom pregačom i mekanim vizantijskim kretnjama“. Od tog konobara iz Hotela Ermitaž u kojem je odsjeo Krleža je doznao „kako je taj gubernijski grad bio rezidencija Ivana Groznog“. Budući da je u Rusiju putovao sam, u vlastitom aranžmanu i o vlastitom trošku i da nije unaprijed imao plan boravka i putovanja, možemo pretpostaviti da nije mogao znati da će posjetiti baš Vologdu. Stoga ne iznenađuje što se nije pripremio onako kako se pripremio za posjete europskim sjevernim gradovima čitajući turističke vodiče i enciklopedije. Njegovo Pismo iz Koprivnice razotkrilo je koliko se ozbiljno on pripremao za to putovanje. Kad mu ni iz trećeg pokušaja nije uspjelo dobiti vizu za SSSR i kad se našao u Koprivnici, tada je u enciklopedijama potražio podatke o tom gradu i utvrdio da o njemu zna više podataka nego te enciklopedije. Sjetimo se što je napisao o Drezdenu gdje se, navodno, odvio onaj nenadmašni dadaističko-apsurdistički dijalog o srpsko-hrvatskom pitanju s misterom Vu-San-Pejom:

„Drezden je grad, u kome kraljevske statue drže knjige u ruci i kraljevi nose neverovatne naslove kao: mudri i pravedni. Drezden je grad s kojim me vežu drezdenski medenjaci, čije je testo mirisalo na vrcani med, te kada se setim tih tamnožutih drezdenskih medenjaka, zazuje oko mene uspomene iz najranijeg detinjstva duboko i teško, kao pčele kada se vraćaju u košnicu krcate peludi. Sa Drezdenom veže me i uspomena na jednog mog pokojnog druga iz gimnazije, čiji je stric pao u bokserskom ustanku u Kini, a baba mu je bila dražđanka. I kad se on jednoga Uskrsa bio vratio iz Drezdena, ja sam mu napisao domaću zadaću: ´Moj put u Drezden´, s kojom je dobio izvrsno; naš profesor je tu zadaću pročitao glasno čitavome razredu na moje tiho zadovoljstvo. To je bio moj prvi veći književni uspeh!“ (Krleža 1926:33-34)

Dakako, ni Krležina mama ni njegova baka Terezija Goričanec nisu mu mogle pripremati specijalitete iz daleke i nepoznate Vologde za koju, vjerojatno, nisu ni znale da postoji. Na spomen Vologde nisu se razlistavale prustovske asocijacije. Ali i kraljevi, različiti stvarni i izmaštani junaci trajno su zaokupljali Krležu od najranijih dana. Ironično je spomenuo nadimke kraljeva koje su proglašavali mudrima i pravednima. Zar ga epitet grozni u imenu davnog privremenog i povremenog rezidenta Vologde nije potaknuo na razmišljanje o tome u kojoj je mjeri svaka vlast barem prema nekome primorana biti grozna? Ako je mogao – kako lakrdijaški dobacuje – o gradu u kojem dotad nije bio napisati najbolji pismeni sastavak i tako postići svoj prvi veći književni uspjeh, što li je tek mogao napisati o onim gradovima u kojima je doista bio, prošetao ulicama, zagledao se u spomenike, družio se s ljudima? Nije li nevjerojatno da za vrijeme boravka u Vologdi ili barem nakon povratka s izleta u Rusiju nije posegnuo za enciklopedijama i povijesnim knjigama ne bi li provjerio informacije o razlozima zbog kojih je Ivan Grozni htio izgraditi svoju rezidenciju u tom gradu? Iznenađujuće je i to što u kasnijim izdanjima knjige nije ni pokušao razraditi taj povijesni motiv. Ni u sačuvanim rukopisnim bilješkama nema naznaka o njegovom interesu za povijest toga grada. Ondje, primjerice, nalazimo ovakva zapažanja:

„V(ologda) je Koprivnica od 40 hiljada stanovnika sa crkvom kao klubom vojničkim i još jednom crkvom kao restaurisanim teatrom. Rezidencija Ivana Velikoga sa lepim sobama i gradom, sa dugim avenijama, centralom i dva tri uporišta partijska u tvornici. Kolodvor, konjsko govno, saone, zamrznuta reka i proletno sunce, šleperi i lađe u Vologdi na kojoj seku led seljaci. U palači partija. Hotel Ermitaž sa knjižarom Gosizdata u prizemlju (16 juha na jestveniku).“ (Krleža A 1028 25.III.)

Da ga je zanimala Vologda kao što ga je barem na trenutak zaintrigirala Koprivnica, Krleža je mogao posegnuti, recimo, za knjigom Nikolaja Ivanovića Suvorova O povijesti grada Vologde. Boravci u Vologdi carskih osoba i drugih važnih povijesnih lica. Ondje bi našao i opis boravaka Ivana Groznog u tom gradu. U knjizi se, na stranicama 8 do 16, opisuju tri posjeta cara Ivana IV Groznog Vologdi. Prvi 1545. godine, drugi 1565. i treći, najduži, od 1568. do 1571. godine. „Treći put Ivan je, ako se može vjerovati vologdskom ljetopiscu, živio u Vologdi tri godine i pet mjeseci počevši od 1568. godine: na to posljednje vrijeme odnosi se gradnja katedralne crkve sv. Sofije i prokopavanje rječice Zolotuhe.“ (Suvorov 1868:8) Za drugog posjeta 1565. godine car je naredio da se otpočne s gradnjom kamene utvrde, kremlja. Taj drugi put Ivan Grozni je u Vologdi boravio od jeseni 1565. do ljeta 1566. Treći i najduži carev boravak u Vologdi naprasno je prekinut jer je s nedovršenog crkvenog stropa otpala cigla i pogodila ga u glavu. Grozni je zbog toga odlučio razoriti crkvu. To se ipak nije dogodilo, ali je crkva dugo nakon okončanja građevinskih radova ostala neposvećena.

Car Ivan Grozni proveo je u Vologdi nekoliko dramatičnih godina. (Viktor Vasnecov, CC0 1.0)

Pravi razlog carevog boravka u Vologdi bio je povezan s njegovom namjerom da, u slučaju ozbiljne pobune boljara koju ne bi mogao ugušiti, zajedno s obitelji i cijelom carskom riznicom pobjegne u Englesku. I taj motiv o planiranom bijegu, zapravo o ruskom caru kao potencijalnom političkom azilantu, za Krležu je mogao biti poticajan u najmanju ruku onoliko koliko je to bila večera u stanu Ane Ignjatijevne. Kako se Krleža nije poduhvatio esejističke obrade putopisnog podatka dobivenog od vologdskog konobara, objašnjenje te povijesne epizode možemo potražiti kod drugih autora. Jedan moderni ruski povjesničar ovako je obradio tu epizodu u povijesti carske Rusije:

„Pažnja ljetopisaca za opričninu bila je uvjetovana time što je jedanput 1569. godine car zajedno sa svojim opričninskim okruženjem cijelo ljeto proveo u Vologdi i posjetio Kirilo-bjelojezerski manastir gdje je braći podario 500 rubalja za uređenje ćelije koja bi mu pripala u slučaju da bude zamonašen.“ (Skrynnikov 2002:243)

Razmatrala se, dakle, i mogućnost da car bude svrgnut i prisilno zamonašen pa se on pobrinuo da mu budući zatočenički život ne bude sasvim nepodnošljiv. Tu je i objašnjenje za tadašnje postupke Ivana Groznog:

„Za vrijeme posjeta Vologdi Ivan IV je odlučio ubrzati izgradnju tvrđave za opričnike i uspostaviti brodogradilište u njezinoj okolici. Vologdski tesari su uz pomoć engleskih majstora otpočeli s gradnjom brodova i teglenica namijenjenih tome da izvezu carsku riznicu u Solovki otkuda je morski put vodio u Englesku. Praktične pripreme za odlazak na more provedene su nakon što je car uspješno završio pregovore s poslanikom Randolfom o pružanju utočišta njegovoj obitelji u Engleskoj.“ (245-246)

Tu epizodu spomenuo je i jedan Krležin mlađi suvremenik koji je rođen upravo u Vologdi 1907. godine. Varlam Šalamov je od 1968. do 1971. godine pisao knjigu Četvrta Vologda, čiju objavu nije dočekao jer je umro 1982. godine. U Sovjetskom Savezu knjiga je, u cenzuriranom obliku, objavljena 1988. U tadašnjoj Jugoslaviji objavljena je prije, ali nažalost dovoljno kasno da Krleža ne doživi taj trenutak. Beogradski BIGZ objavio je prijevod 1987. Šalamov je incident s padom cigle na cara opisao drukčije od ovdje spomenutih autora:

„Predanje je govorilo da je za vreme molepstvija na nogu Groznog pala cigla koja je ispala iz noge anđela sa freske na plafonu crkve. Cigla je smrskala palac na carevoj nozi. Uplašen lošim predznakom, Grozni je izmenio odluku – Vologda nije postala prestolnica Rusije.

Nije stvar samo u tome što u Vologdi nije bio toliko hrabrog hirurga koji bi amputirao smrskani carski prst. Značaj takvih užasnih predznaka u životu bilo kog vladara, tim pre ruskog samodršca, ne treba zanemarivati. Bilo je upravo onako kako se peva u pesmi.

I tu nije suština u tome da li je Grozni bio slobodouman čovek ili rob religije svoga veka. Nema tog političara koji ne bi obratio pažnju na takav događaj. Cigla koja je za vreme molitve pala na carevu nogu bila je jasan savet, i nijedan car na svetu, počev od Solomona, nijedan političar, ne bi mogao da ga ne prihvati.“ (Šalamov 1987:18)

No, pogled Šalamova na povijest Vologde ni iz daleka se ne svodi na opisivanje motiva za namjeru Ivana Groznog da taj grad učini novom prijestolnicom svojega carstva ili, ako u tome ne uspije, da mu to bude polazna stanica za egzil, za političko izbjeglištvo u Englesku ili u krajnjem slučaju, utočište u prethodno uređenoj samostanskoj sobi. Šalamov je osim svoje osobne, četvrte Vologde, detektirao tri vida postojanja toga grada: povijesni, lokalni i robijaški. Po mnogo čemu to je bio grad zanimljiv za proučavanje, grad kroz čiju se sudbinu prelamala bogata povijest obračuna ruske imperijalne moći s nepoćudnima, neprilagodljivima, nezadovoljnima i nepomirljivima. Ako Krleža nije mogao čitati Šalamova, mogao je iz drugih izvora doznati ono što je o Vologdi napisao Šalamov:

„Vologda nije samo grad Velikog Severa, Severa sa velikim slovom, nije samo arhitektonski letopis crkvene starine. Mnogo stoleća taj grad je mesto progonstva ili robijaški tranzit za mnoge aktere Otpora – od Avakuma do Savinkova, od Silvestra do Berdjajeva, od kćeri feldmaršala Šeremetjeva do Marije Uljanove, od Nadeždina do Lavrova, od Lunačarskog do Germana Lopatina. Nema u ruskom oslobodilačkom pokretu nijednog iole značajnog javnog radnika koji makar na tri meseca nije bio u Vologdi, nije registrovan u policijskom kvartu. A zatim, ili bi utonuo u plodnu vologđansku zemlju, nađubrenu krvlju, ili bi sekao to korenje i – bežao.

Ta klasična cirkulacija oslobodilačkog pokreta – Petrograd – tamnica – Vologda – inostranstvo, Petrograd – tamnica – Vologda i jeste za nekoliko vekova izgradila naročitu klimu grada, i duhovnu i kulturnu. Potreba za ličnim životom, za ličnim ponašanjem – bila je viša u Vologdi nego u bilo kom drugom ruskom gradu.“ (12-13)

Čovjeka radoznalog, pronicljivog i upravo opsjednutog potrebom da ono što vidi, osjeća i misli odmah oblikuje u upečatljive zapise – kakav je Krleža nedvojbeno bio – naprosto nije moglo ne dotaknuti ono nešto neobjašnjivo i privlačno čime je Vologda odisala. Kako to da tijekom nekoliko dana koje je proveo ondje prije odlaska u Vjatku nije naslutio ništa o bogatoj povijesti grada? Ako nije sve mogao razjasniti odmah, bilo je moguće da kasnije prouči literaturu i da svoje iskustvo i dojmove oblikuje s obzirom na te spoznaje. Ni u okviru priprema za prvo izdanje kao ni prilikom redigiranja kasnijih verzija putopisa Krleža se nije ni pokušao pozabaviti Vologdom, ulogom toga grada u povijesti Rusije i njegovim položajem u SSSR-u.

Ako je vjerovati Šalamovu, Vologda ipak nije bila tipični gogoljevski provincijski gradić kako to Flaker insinuira izbjegavajući odrediti gdje je točno na dalekom sjeveru Krleža boravio. Da Vologda nije naprosto jedno od gubernijskih središta toliko slično drugim središtima da bismo ga mogli zamijeniti s bilo kojim od tih bezličnih mjesta, jasno ističu i ove Šalamovljeve riječi:

„Vologda je bila napredni glumački grad, u kome su živeli najviši ocenjivači, najveći kritičari, najveći ruski autoriteti – društvo vologđanskih prognanika.

Ni Jaroslavlj, ni Arhangelsk, ni Samara, ni Saratov, ni Sibir – Istočni i Zapadni – nisu imali takav duhovni akcenat.“ (13)

Doista, opravdano je zapitati se kako to da Krleža baš ništa od toga nije naslutio i da kasnije ništa nije pokušao utvrditi o tom neobičnom gradu. Budući da je pratio publikacije o sudbinama žrtava staljinskih čistki, sasvim je vjerojatno da je čuo za Šalamova kao autora knjige Priče s Kolime. U razgovorima s Enesom Čengićem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Krleža je u nekoliko navrata spomenuo i komentirao Solženjicina. No, ni Čengiću ni Matvejeviću nije govorio o Šalamovu. Možda zato što ga oni nisu ništa pitali o tom autoru koji je ovjekovječio iskustvo sužnja Staljinovog Gulaga.

Prizor iz Lviva tridesetih godina prošlog stoljeća. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

U knjizi Izlet u Rusiju Krleža je više nego u drugim djelima spominjao i elaborirao problematiku Židova. Posjetio je sinagogu u Berlinu; opisujući boravak u Beču, čitav poduži odlomak posvetio je utjecaju Židova na kulturni život Beča i Austrije. „Oni su ovde stvorili austrijsku modu, austrijsku burzu, kazališnu glumačku umetnost, orkestre i novine, isto kao u Pešti madžarsku burzu i žurnalistiku i književnost. Oni vode politiku socijalnu, vladaju ulicom, drže kapital i stoje u prvom planu kao i u kavani Korzo u Zagrebu.“ (Krleža 1926:14) Već sam spomenuo dramatičnu scenu u vlaku kroz Litvu gdje je upravo židovsko pitanje bilo uzrokom fizičkog sukoba. Po dolasku u Moskvu odmah je ispred kolodvora uočio židovskog grobara, a u opisu uskršnje noći – a uskrs je te godine bio 19. travnja prema julijanskom, odnosno 2. svibnja prema gregorijanskom kalendaru – naglasio je antisemitsko raspoloženje pravoslavne mase pred moskovskim Hramom Krista spasitelja:

„Prokleti bili, ti Bronštajni i ti Apfelbaumi, što su boga izbacili iz škole, odjekivale su čitave galerije svetaca preko u nizini na drugoj obali Moskve.

Ti su Židovi naše crkve pretvorili u muzeje i partijske klubove, decu nam stvaraju bezbožnicima, pravoslavlje su raspeli na krst. Rusiju su razorili i osramotili pravoslavnu majčicu.“ (125)

Bila je to velika, uzbibana masa ljudi. Koliko li je izoštren bio Krležin sluh kad je u žamoru uzbuđenih vjernika, čiju je procesiju promatrao sa strane, uspio razabrati što se ondje govori, zapravo mrmlja, na jeziku koji mu nije bio blizak?! Zar je moguće da u Vologdi, gdje je mogao nesmetano promatrati, mirno razgovarati i slobodno postavljati pitanja, baš ništa nije ukazivalo da i ondje ima ili da je moralo biti Židova? Zar se nije moglo barem naslutiti ono što je Šalamov sažeo u jednoj rečenici: „Vologda je grad crnostotinaša, gde su se događali jevrejski pogromi.“ (Šalamov 1987:64) Židovsko je pitanje i ondje moralo biti aktualno. Ali, eto, Vologda je u svim inačicama Izleta u Rusiju ostala neobrađena tema.

Približno pola godine prije nego što je onamo stigao Krleža, mladi Šalamov je napustio Vologdu vlakom prema Moskvi. Čak i da su ondje bili istovremeno, vjerojatno se ne bi sreli. Ako je Krleža čuo za Šalamova kad su na Zapadu počeli objavljivati njegove zapise iz Gulaga i ako je doznao da je rođen u Vologdi, onda je neobično – s obzirom na bezbroj puta iskazanu sposobnost evociranja davnih događaja i obznanjivanja dotad neobjavljenih pojedinosti o mjestima koja je posjetio i o ljudima za koje je barem čuo ako ih nije osobno upoznao – da to nije spomenuo ni u nekom dnevničkom zapisu ni u razgovorima s Čengićem ili Matvejevićem. Da se imalo pozabavio tim piscem, njegovim rodnim gradom u kojem je i sam bio, Krleža bi sigurno i o tom autoru i o tom gradu imao što reći. Njegovo bi mu enciklopedijsko znanje zasigurno odmah reklo da je Šalamovljevo ime Varlam zapravo ime sveca Varlaama Hutinskog, zaštitnika toga čuvenog ruskoga grada.

Da je kratku bilješku o Vjatki razradio onako kako je to učinio prikazujući sjeverne europske gradove ili Koprivnicu, krležolozi ne bi olako mogli ignorirati činjenicu da je i ondje bio i da je zbog nečega važno to što je ondje bio. No u rukopisnoj ostavštini je samo kratka bilješka:

„Vjatka mesto progonstva Saltikova, Hercena i Korolenka. Kao Beograd sa Dunava kada se dolazi iz Pančeva…“ (A 1028 28.III.)

U prvom izdanju Izleta u Rusiju o Vjatki je rečeno samo da je to mjesto „gde su u progonstvu živeli Hercen i Saltikov“. (Krleža 1926:8) U izdanju iz 1958. godine Vjatki više nema ni traga. Mjesto odvijanja dramoleta je jednoznačno određeno kao grad u kojem je Ivan Grozni imao svoju rezidenciju, a taj podatak je Krleža, kao i bilo koji drugi turist, doznao od konobara u Hotelu Ermitaž. To mjesto je, dakle, Vologda. Ako netko pročita samo Izlet u Rusiju 1925, knjigu koja je objavljena 1958. godine, onda taj čitatelj – ako ne zna da je ondje bila rezidencija Ivana Groznog i da se ondje nalazi Hotel Ermitaž – neće znati ni to da se dramolet odigrao u Vologdi, a kamo li da je Krleža posjetio i Vjatku pa ga, logično, neće mučiti dvojba o tome da li je dom Ane Ignjatijevne, u kojem se dogodila eksplozivna večera, bio u Vologdi ili negdje istočno od Vjatke. Zapravo, Krleža je u konačnici svoj tekst uredio tako da je savršeno nevažno gdje su se dogodile scene bučne rasprave i živčanog sloma Ane Ignjatijevne. Moglo je to biti i u Vologdi i u Vjatki, ali i negdje u nekome mjestu koje nikakve veze nema s ruskim sjeverom, recimo u Čehovljevom Taganrogu na obali Azovskoga mora. Stvarni ljudi i događaji Krleži su najčešće poticaj za fikcionalizaciju, za njihov preobražaj u imaginarne topose prikladne za razvijanje asocijacija, usporedbi, metafora i žučnih dijaloga kojima su tim fikcionaliziranim inačicama nekad stvarnih likova dodijeljene zadaće da iskazuju, obrazlažu i propituju Krležine osobne preokupacije, uvjerenja, opredjeljenja, ocjene i sudove, da iskazuju i rješavaju njegove dvojbe i nedoumice. Ali u Izletu u Rusiju, posebice u naknadno redigiranoj verziji knjige, fikcionalizacija je provedena zato da bi se prikrilo stvarna mjesta izvan Moskve u kojima je Krleža bio i stvarne ljude s kojima se susretao.

Crveni trg u Moskvi početkom dvadesetog stoljeća. (Nepoznati autor, CC0 10.0)

Budući da je Moskva bila njegovo željeno odredište, neizbježno je bilo predstaviti čitateljima taj grad, tu prijestolnicu svjetske revolucije. Naprosto je morao opisati što je ondje vidio i doživio. A toliko dugo čekani trenutak ulaska u Moskvu bio je razočaravajući: „Tako je moj prvi ulazak u Moskvu ispao žalostan. Još u prvi momenat što sam stupio na moskovsko tlo, odmah, u onu prvu sekundu, kad sam sa terase vindavskog kolodvora mahnuo izvozčiku, ja sam namirisao žalost.“ (72) Tog već iskusnog putnika kao da je pri prvom susretu s Moskvom na današnjem Riškom kolodvoru uhvatila panika: „Da, u ovako magleno jutro, kada je čovek prvi put doputovao u jedan grad, hvata se duše strava od nervoznog paničnog pritiska, zastaje dah u prsima, i duša se pred teškim mirisima i tmurnim bojama zatvara kao riblje škrge u blatnoj vodi.“ (73) U zaprežne sanjke Krleža je sjeo „prilično bespomoćan i nesiguran, u strahu da gledam levo ili desno, da ne vidim prosjake, razbita okna, kudrave pse i ružne žene.“ (73)

Sve tri prethodno citirane rečenice dio su jednog i jedinog odlomka iz poglavlja Ulazak u Moskvu, u kojem tema doista odgovara naslovu. Da sam izabrao bilo koju od šesnaest rečenica iz tog odlomka, ne bi u njoj kao ni u ove tri bilo nimalo vedrine, radosti, olakšanja ili barem prepuštanja zbivanjima da se dogode i prođu kao prirodna nepogoda. Prepuštanja ni opuštanja nema ni na početku idućeg odlomka u kojem je opisana loše namještena ledena hotelska soba. Dok ga je tresla groznica, a on se osjećao kao da je u ludnici, a ne u hotelu, Krleža je u crno uokvirenom ogledalu na zidu ugledao „nekog nesimpatičnog, stranog, bradatog čoveka kako leži u krevetu i gleda ravno u mene. Da ne gledam tog indiskretnog stranca u zrcalu, (od moga subjekta potpuno odvojenu i nesimpatičnu ličnost), ja sam ustao i prekrio zrcalo crnom pelerinom“. (73) Kao da mu je ta odvratna soba bila dosuđena kao grobnica u koju su ga živog zatvorili, Krleža se odvojio i udaljio od samoga sebe i oprostio se od svijeta i života. U nimalo lijep život povratio ga je verbalni obračun s nekim neljubaznim hotelskim poslužiteljem koji je, nakon što je dvaput izvana udarao po nezaključanim vratima, uletio u sobu i oduzeo mu ključ onemogućivši mu da se zaključa kad je to poželio učiniti. Pritom su se svađali ne razumijevajući jedan drugoga jer nisu govorili istim jezikom. U tim užasnim okolnostima ni umrijeti se nije moglo. Dok su mu policajci i carinici na granicama malih novostvorenih baltičkih država nakon administrativnih gnjavaža ipak dopuštali da ide dalje prema Moskvi, ovaj mu mučitelj nije dopustio da prijeđe granicu između života i smrti, koju je Krleža, čini se, u tom trenutku očajanja doista želio prijeći. Ispriječila se tu i špranja koja mu se, dok se vraćao u krevet, zabola u meso. Pokušao ju je izvaditi iglom pa je raskrvario nogu. Da je doista živ, potvrdio je cijeli niz, kako Krleža kaže, „nezgoda i zapletaja“.

„U koferu mi se razlejala flašica joda i razlio se jod po vunenom sviteru; lica nekih mrtvaca stala su da mi se javljaju u poluseni ormara, cevi su gvozdene neugodno pucketale; tako sam u intenzivnoj borbi sa bojama i mirisima i zvucima proležao sve do sutona.“ (73-74) Tek tako ležeći napokon se opustio, a igre svjetlosti i sjene na stropu, poluglasovi klavira koji su se probijali kroz zidove i konjak koji mu je prostrujao žilama potaknuli su ga da – ovako oživljen i normaliziran – ustane, priđe prozoru i šuteći osjeća „kako dobre i simpatične boje pobeđuju u duši mračnost sviju mrlja i infernalnih zlih stvari.“ (74)

Moskva nakon Revolucije 1917. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Opisu ulaska u Moskvu i strave u hotelskoj sobi prethodio je, u okviru poglavlja Ulazak u Moskvu, esej O tajnovitosti boja, mirisa i zvukova koji je sam triput duži od ta dva odlomka koji odgovaraju naslovu poglavlja, premda samo jedan u potpunosti. Krleža kao da je morao samom sebi objasniti zašto je baš osjećaj žalosti obilježio njegov susret s Moskvom. Ne samo ono što je ondje na Riškom kolodvoru i u okolnim ulicama vidio, čuo i namirisao, nego i nešto što je oduvijek nosio u sebi i što se, nekim čudom, aktiviralo baš tog maglovitog jutra, oblikovalo je taj zastrašujući osjećaj potpune utuđenosti od samoga sebe, potpune bespomoćnosti i suočenosti s onostranim, sa smrću. Dogodio se iznenadni, neobjašnjivi simultanitet boja, mirisa i zvukova doživljenih u različitim okolnostima, u različitim vremenima i na različitim mjestima, ali u tom trenutku aktiviranih tako da rezultiraju:

„depresivnim stanjem, često slanim kao suza, gorkim i grafički neostvarivim. (…) Vi možete snimiti pedeset fotografija jednog izvesnog sprovoda, a nijedna vam neće odraziti intenzitet što ga rađa miris pogasle voštanice, ili onaj teški zapah leša pod srebrnocrnim baldahinom, ili odjek prve grude, što je lupnula o dasku sanduka.“ (66) Ni tri stotine ma kako dobro napravljenih fotografija bijednih nastambi u tadašnjem zagrebačkom predgrađu Zavrtnica i na Kanalu „ne govori tako jakim govorom, kao kakav miris novorođenčeta, što plače u tamnoj sobi, u prostoru punom gnjilog vonja.“ (67)

Mirisi su, kaže Krleža, najžalosnija tajna. Katranski miris parketnog ulja osjeća se i u školskim učionicama i u sveučilišnim predavaonicama. Ali dok su smrdljivi školski podovi pružali „potpuni intenzitet dosadne jednoličnosti“, univerza je mirisala „po plinskim svjetiljkama, po ženama i po znoju teškog i mladenački žalosnog životnog intenziteta“. (67) Kao da je već tada radio bilješke za knjigu Djetinjstvo 1902-03 koja je, kako je sam naveo, napisana za vrijeme rata u Zagrebu 1942. godine, on je u zagradi ubacio i ovo podsjećanje na neponovljive radosne trenutke na koje su ga asocirali mirisi, te je tako demantirao malo prije iznesenu tvrdnju da su oni najžalosnija tajna:

„Na Badnjak mirisat će borovina i čokolada, topla kuhinja sa samlivenim orasima i rumom, acetilen na bučnoj i šarenoj jarmarki, zapaljene svećice na boru, lak novih božićnih igrački i snežna badnja noć, kada se ruka dečja uzrujano znoji od senzacije u ruci roditeljskoj na pohodu na ponoćku.“ (67)

Zanimljiva je i konstatacija o tome da miris parketnog ulja u studentskom uzrastu zapravo znači da je „ona devičanska romantika defloracije prvih životnih senzacija ostala već daleko daleko negde iza nas, u praznini neshvatljiva vremena“. (68)

O toj praznini, o toj bijedi iskazanoj činjenicom da je Hrvatska „zemlja parketiranih soba, gde se parketi ne svetle nego mažu katranom“ govori Krleža iznimno bogatim jezikom i načinom koji se ne da predstaviti prepričavanjem ma koliko ono iscrpno i pomno bilo, govori prepuštajući se neobuzdano raskošnim asocijacijama i iznoseći konačne sudove poput ovog:

„Jer što je zapravo život čoveka, ako nije kompleks boja i mirisa, od krvave košulje novorođenčeta do voštane žute bezdušne materije na odru, što vonja mrtvački, bezbojno i hladno? Čovek se giba kroz magle parketnoga ulja od pučke škole do sudnice, od univerze do uredske sobe, gde vlada kancelistički sumrak, dosadan kao potez ravnala i glup kao paragraf.“ (68)

Zatim je u tom strelovitom pregledu prizora iz ranijeg života, za što kažu da se događa onima koji umiru ili barem misle da umiru (jer kako bi inače o tome mogli kasnije svjedočiti kao živi živima), Krleža iznio sjećanje na šetnju berlinskim predgrađem nešto bogatijim od zagrebačkih predgrađa, ali ništa manje infernalnim. Dok su u rasvjeti niskog februarskog sunca ulica u tom predgrađu, prodavaonica muških konfekcijskih odijela, izlozi, djeca i ljudi na trenutak izgledali veselo i poletno, čim se to sunce skrilo sve ih je obuhvatilo bezizlazno sivilo:

„U onom februarskom klerobskiru februarskog popodneva, kada još nisko graktanje vrana nosi blizinu snega i magle, u onoj olovnoj rasveti bedne i izlizane ulice predgrađa, (gde su zidovi mokri te kroz vlažne pege po stenama proviruju oguljene crvene cigle), sve je ugaslo i sve se je rasplinulo u žalost i zimsku dosadu.“ (70)

Potom je – i opet anticipirajući buduće zapise o davno prošlim dječjim ushitima i senzacijama u Agramu – razradio temu djece kao čarobnjaka mirisa, boja i zvukova. Nastavio je virtuoznom i lucidnom analizom dječjeg doživljaja religije ustvrdivši da djeca nisu religiozna „ali mirišu crkve i crkvene prostore do eksaltacije tako zanosno da ni jedan od nameštenika i statista rimske crkve nije u stanju da je profesionalno proživi onim intenzitetom maloga ministranta, u beloj roketi i crvenoj suknji, što maše bakrenom kadionicom i kleči na sagu pred srebrom okovanim antipendijem mramornoga oltara.“ (71) To sjećanje na vlastito djetinjstvo, prerušeno u naizgled uopćeno razmatranje dječjeg odnosa prema pomno osmišljenim prizorima predstava u baroknim crkvama, opsegom je jednako onim odlomcima o kolodvoru i hotelskoj sobi. I nije uopće jasno zašto je sve to napisano pod naslovom Ulazak u Moskvu.

Tržnica na moskovskom Crvenom trgu početkom dvadesetog stoljeća. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Krleža objašnjava da su dojmovi pri prvom susretu s nekim gradom kroz koji turist putuje uvelike kombinacija onoga što u tom trenutku vidi, čuje i miriši te davno doživljenih i tajanstveno oživljenih osjetilnih senzacija. To koje će senzacije biti evocirane uvelike ovisi o onome čime je u određenom trenutku subjekt okružen:

„Kod putovanja kroz prostore i gradove, oseća se sugrestivna snaga boja i mirisa i nije svejedno da li kod našeg prvog ulaska u koji grad miriše negde sveže pečena kava i brončane statue stoje u konturama modrikastog predvečerja kao dobri vesnici događaja, ili pada kiša, cede se magle, i prvi čovek koga smo sreli na pločniku ima poderane cipele i čuje se kako mu pišti voda u obući. To su pečati zbivanja što ostaju u nama neizbrisivi za čitav život i mi ćemo još na samrtnoj postelji u onom poslednjem kataraktu sećanja sigurno čuti jedan grad sa veselom zvonjavom metalnih tramvajskih signala i radosnim ljudima, gdje se biljare u rasvetljenim kavanskim prostorima, a drugi bit će za nas dosadna gomila granita i kućerina, sa sivim musavim staklima i tamnim nakazama po polutamnim ulicama, gde zveckaju malena zvonca na podzemnim iskuhaonama, a svi su psi gladni, očupani i tužni.“ (72)

U idućem odlomku opisani ulazak u Moskvu zasigurno spada u nezaboravne neugodne prizore. Krleža je vidio gospođu u crnini i čuo njezin neugodan glas, zbunio ga je „crnobradi Židov u crnom kaftanu“ koji je „držao, popreko na kolenima, beli mrtvački sanduk za odrasle“. (72) Graktale su vrane, a zrakom se širio smrad zapaljenih krpa. Sve to, na podlozi umora zbog neprospavane noći, stvorilo je „osećaj težak bez neke neposredne materijalne podloge, više tankoćutna paučina duše, ustreptala na dahu stvarnosti nego jedan jaki i izraziti doživljaj.“ (73) To je tako ispalo slučajno, ali – kao i prethodni prvi susreti s dotad nepoznatim gradovima – ostavilo je trajan, neizbrisiv dojam. Naglašavajući slučajnost nastanka baš takvog doživljajnog sklopa, Krleža intervenira podsjećajući da je sve moglo biti i drukčije:

„Da nije bilo one nesimpatične gospođe u crnini, da je sjalo sunce, da se nisu dimile one pripaljene krpe nego blistala vedrina, da su se mesto Židova sa mrtvačkim sandukom smejale mlade i bele devojke, iz jednog običnog, materijalno određenoga ulaska u grad, bio bi nastao trijumf, kao što je tako nastala ranjena žalost.“ (73)

Zato što nije želio ili zato što to po svom umjetničkom habitusu nije mogao, Krleža nije porekao kako ga se dojmila Moskva pri prvom susretu. No, već ovom netom citiranom rečenicom on relativizira značenje tog prvog dojma. Dojam je neizbrisiv, ali Moskva sigurno nudi i drukčije prizore koji će mu, u kontekstu njegovog promijenjenog emocionalnog i fizičkog stanja, omogućiti da je doživi drukčije. Psihički stabiliziran, potpuno priseban i nepodložan isključivo osjetilnim senzacijama, on će doista uložiti veliki trud da Moskvu opiše na dosad nenadmašeni način. Već u sljedećem poglavlju Kremlj on će demonstrirati zavidno poznavanje ruske povijesti. Da se o Moskvi pomno informirao, potvrđuje pozivanje na jednog od njegovih velikih putopisnih prethodnika Edwarda Daniela Clarkea. Ovaj je u svojoj knjizi Travelers in Russia, Tartary and Turkey – na koju se Krleža referira ne spomenuvši je izrijekom – opisao kako je, unatoč upozorenju da svatko prilikom prolaza kroz Spaska vrata Kremlja mora skinuti kapu, ušao u Kremlj s kapom na glavi. Odmah je bila uzbunjena straža, a neposlušnog su stranca izbatinali. Danas se, ističe Krleža, u Kremlj ulazi s kapom na glavi, „a sa senatske kupole vijori crvena zastava Antihrista.“ Iznimno informiran, Krleža konstatira:

„Od petrovskih vremena do oktobarske revolucije Kremlj bio je negde daleko u provinciji, simbolična fraza u srednjoškolskim zadaćama i zdravica panslavenska. Putovali bi ljudi iz ampir Peterburga u azijatsku provinciju da vide cara-topa i carsko zvono i vratili se natrag iz prašine Moskve gde krave zvone klepkama i gde je voda od uvek bila na zlu glasu. A danas Kremlj postao je centrom Saveza Socijalističkih Republika, i ona čudna reč o Trećem i Poslednjem Rimu opet je na dnevnom redu.“ (74)

Oteo se Krleža djelovanju prvoga dojma i otvorio se novim senzacijama i spoznajama. O tome upečatljivo, stilski neponovljivo i iskreno nadahnuto svjedoče i poglavlja Lenjinizam na moskovskim ulicama, Kazališna Moskva, Uskršnja noć i Dolazak proleća u Moskvu. Ali on je ipak bio i u drugim gradovima, a o tim iskustvima nema pisanih tragova, nema ni prvih dojmova, ni ikakvih naznaka da ga je bilo što u vezi s tim gradovima naknadno zainteresiralo i potaknulo na preispitivanje vlastitih dojmova u kontekstu spoznaja o prošlosti i informacija o tadašnjem stanju tih gradova. Pretpostavljam da je namjerno izbjegao prepuštanje dojmovima pri susretu s provincijom koja mora da je izgledala strašnije od prijestolnice. Ponavljanje predsmrtnih halucinacija kakve su ga obuzele u sumornoj moskovskoj hotelskoj sobi možda bi ga slomilo, primoralo da se odrekne sebe kakav je bio – samoživi umjetnički individualist, hedonist, nervčik bolesno osjetljiv na samodopadnu glupost sitih i cinizam vladajućih, ljubitelj kavana, nepomirljivo zanovijetalo i vatreni polemičar – i nepovratno ga vezalo uz jalovo kolektivističku obalu s druge strane ideološkog Stiksa.

Koliko god joj težio, reklamirao je na neviđeno i vatreno se pozivao na nju prije nego što ju je imao prilike vidjeti, Krleža je pri susretu sa sovjetskom stvarnošću instinktivno odbio poistovjetiti se s njom, nije htio prihvatiti tamošnje norme o apsolutnoj podređenosti pojedinca kolektivu i nije mogao ne primijetiti da je u borbi protiv jedne religije uspostavljena druga. Znajući da bi prepuštanje neprestanom sučeljavanju sa sve poraznijim prvim dojmovima o različitim zakutcima sovjetskog imperija moralo dovesti ili do toga da se odrekne sebe ili do toga da, otrgnuvši se gnjevno i odbacivši jaram koji su mu pokušavali staviti oko vrata kao da ga kite vijencem cvijeća, kaže da on tu ne spada, da se stvari kreću u pogrešnom smjeru, da mu je tu neugodno i da pošto-poto hoće doma, u europsku civilizaciju kojoj pripada koliko god da mu je mrska. Možda konformistički, sasvim sigurno pomalo propagandistički, ali u osnovi tako da ne iznosi neistine, Krleža je, kad su u pitanju mjesta izvan Moskve, odlučio ne opterećivati se dojmovima, nego izvršavati ono što si je odredio kao misiju i za što je vjerovao da je izvršavanje partijske zadaće, odnosno, iznijeti podatke koji demantiraju europsku štampu koja kaže „kako Rusija umire od gladi“. Jedino tako je moguće objasniti činjenicu da on o približno šest stotina kilometara dugom putovanju od Jaroslava do Jakšange ne kaže ništa drugo, nego da je na željezničkim stanicama viđao mnogo hrane:

„Između Jaroslava i Jakšange video sam po stanicama na golemim srebrnim zdelama tolike mase pečenih rjabčika (leštarka, Haselhuhn, Tetrao bonasia) da je to formalno izgledalo, kao da ih je neko izlopatao na hrpe. Vagoni i ulice popljuvani su tikvenim semenom, a dobar postotak ljudi s kojima govorite, nešto melje u punim ustima i žvače.“

U Sovjetskom savezu 1925. nema gladi, svjedoči Krleža. (Boris Ignatovich, CC0 1.0)

Od Jaroslava se do Jakšange željeznicom stiže preko Vologde. Zašto je spomenuo baš Jakšangu? Naime, to mjestašce i danas ima manje od tisuću stanovnika. To je naselje nepoljoprivrednog tipa osnovano za potrebe izgradnje i opsluživanja željezničke pruge Vologda-Vjatka koja je u službenu upotrebu puštena u prosincu 1905. godine. (https://ru.wikipedia.org/wiki/Якшанга_(посёлок)) Jesu li se Krleža i suputnici zadržali u Jakšangi i zašto? Od pravog putopisca bismo saznali odgovor na to pitanje. No, želeći suzbiti naviranje prvih dojmova, želeći izbjeći potrebu da ih izrazi jer bi to značilo pri susretu sa svakim novim gradom ili stanicom okretati kaleidoskop iscrpljujućih predsmrtnih halucinacija, Krleža se – sve dok se nije dogodila bogomdana večera za stolom Ane Ignjatijevne koja se odvijala po čehovljevskim dramskim obrascima – svjesno zaokupljao samo onim bitnim o kojem je mogao govoriti da ne kritizira i da ništa ne prikriva: nema gladi, jede se, živi se.

Dakako, književnik Krleža – koji je sredinom dvadesetih godina ipak pisao esejističke i beletrističke knjige a ne referate za književne forume kao pedesetih godina – i tu je misiju izvršio u svom stilu. Govoreći o jednom ipak je rekao i drugo što nije bila zadana tema. Tako je, ispunjavajući zadaću da pokaže kako se u Rusiji ne umire od gladi, nego se jede i radi, opisao kako se ondje živi. I činovnici neprestano nešto grickaju razgovarajući sa strankama, tvrdi Krleža ne problematizirajući prihvatljivost takvog ponašanja kao što nije ukazao na higijenski aspekt neprestanog pljuckanja bučinih sjemenki po vagonima i ulicama. Dakako, ne bi to bio Krleža da i to nije spomenuo pa tako usmjerio asocijacije izvan smjera razmišljanja zacrtanog unaprijed utvrđenom namjerom dokazivanja da u Rusiji nema gladi. Nema gladi, ali nema ni higijene. Nastavljajući dalje ostvarivati političku zadaću opisivanja blagostanja on, slijedeći Zolu, opisuje trbuh Moskve:

„Centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskoga voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjevi masti, masla i kavijara, pa metar duge tuste ribetine, crveno rasparano riblje meso, riblja slanina, vonj juhte, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle: samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnjene vreće i badnjevi masla, tuste ribetine i faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima, i prosjaci koji boga radi moljakaju i slepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama.“ (8)

I opet usred obilja odjednom prosjaci, slijepci i bogalji. Primjera takvog obilja – sasvim sigurno upakiranog u bolju ambalažu i nuđenog putem bolje odgojenih prodavača uz poštivanje striktnih sanitarnih pravila – bilo je u sjevernim gradovima kroz koje je Krleža prošao, ali njega je ondje zanimalo nasilje kojim su malobrojni stekli mogućnost da u tom obilju uživaju, uskraćujući ga onima koji su ga proizveli i kojima je to obilje nedostupno. No, kakvo god da je naličje kapitalizma vidio u tim sjevernim gradovima, ondje bijedni ipak nisu od jutra do noći plazili po svim cestama što se, tvrdi Krleža, u sovjetskoj Moskvi događa. Priznao je Krleža i to da putnika „iz urbanizirane građanske Evrope na prvi pogled iznenadi, da nema nikakva luksusa. I žene su uglavnom vrlo jednostavno obučene. Na ulicama vlada osrednja prosečnost, što posle zapadnjačkih velegradskih bordela deluje simpatično. Kavana nema.“ Zar na Zapadu osim bordela nema baš ničeg drugog s čim bi se mogla usporediti osrednja prosječnost Moskve? Je li doista za situaciju u kojoj je „pojedinac nekoliko stotina puta teže opterećen od čoveka koji je članom nekakve organizacije, udruženja ili sindikata. Organizacija je sve, pojedinac ništa“ – je li za tu situaciju jedina alternativa bordel? A ako bismo prihvatili postavku da je na Zapadu sve bordel, ipak se možemo pitati je li ta siva moskovska kolektivizacija i deindividualizacija jedino moguća alternativa zapadnjačkom bordelu? Unatoč nastojanju da takvim pristranim kontrastiranjem i tendencioznom montažom pribavi simpatije čitatelja za rusku stvarnost, Krleža tvrdi da je „svaka reč potpuno nepristrano napisana“. Dakako da nije. Ondje gdje je otvoreno pristran, on je najmanje uvjerljiv:

„Kod nas štampaju se iz dana u dan lažne i tendenciozne vesti o stanju u Rusiji i ja koji već godinama slobodno i neovisno branim logiku ruske koncepcije od svih mogućih naših piskarala i zainteresovanih slaboumnika, ne osećam potrebu da odstupim od istine. U Rusiji ne teku med i mleko. I tamo ima žalosti i bede kao po čitavome svetu, ali ko radi taj i jede.“ (11)

Dakle, nakon gromoglasnog početka o obilju, upravo o pretjerivanju s hranom i pićem, uslijedilo je smirivanje u sivilu i prosječnosti. Teško je povjerovati da bi mu se svidio svijet bez njemu toliko važnih i za društveni život nezaobilaznih kavana. Zaključak da ni u Rusiji, kao ni u drugim državama, ne teku med i mlijeko nije pretjerano uvjerljiv argument u prilog logici ruske koncepcije. Za Krležu, najvažniji je boljševički, lenjinski poziv svima koji su do revolucije bili obespravljeni da sudjeluju u upravljanju nad jednom šestinom Globusa. Pronoseći taj poziv, Krleža, unatoč trenutnoj sumornoj slici moskovskih ulica, želi vidjeti da se po njima valja „novi svet gomila, što u prvoj generaciji doživljuju buđenje i nastajanje svog vlastitog etatizma. (…) To još nije osećaj nagona besklasnog (što se samozatajno baca u borbu da bi uništio ne samo klasu građansku nego sve klase uopće), već je to borbeno potvrđivanje klasnosti iz praktične i određene svakodnevnosti. To je danas bonapartističko rađanje novog sovjetskoga stroja i dok junker i general i činovnik bespomoćno mrze i brbljaju i ogovaraju, dotle pravi sovjetski građanin konstruira i gradi.“ (12)

Moskovske ulice sredinom 1920-ih. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Doista je bio vidovit. Vidio je bonapartističko rađanje novog sovjetskog stroja. Vidio je i etatizam, a shvatio je da se u SSSR-u ne radi na ostvarenju besklasnog društva. Borbeno potvrđivanje klasnosti iz praktične i određene svakodnevnosti je zapravo, formulacija za diktaturu u ime proletarijata. Ali kriterij za procjenjivanje postignutog nisu poniženi boljari, razvlašteni moguli, zbunjeni intelektualci ili pobožne sluškinje. „Kada se meri međunarodnim merilom onda ovo rusko zbivanje dobiva viši smisao i motivaciju. Sve su te koncepcije dalekovidne, i okviri za pretstojeće borbe velikog stila.“ (324) Premda je konačni cilj ukidanje nepravde i pružanje prilike svima da dostojno žive, zadaću ostvarivanja tih zamisli mogu preuzeti samo izuzetni: „Hoće se mnogo svetle dalekovidnosti, značaja, znanja, uverenja, nadarenosti, iskustva što se iskristalizovalo doživljajima i patnjama na svom rođenom mesu, da se oseti tempo vožnje, shvati smer i uzme u ruke inicijativa.“ (12) Odlučni vizionari preuzeli su inicijativu i, unatoč otporu onih koji su bili predodređeni kao neprijatelji novoga kursa, ali i onih koje bi revolucija trebala osloboditi ekonomskih, religijskih i tradicionalnih stega, zacrtali smjer nepovratnog razvoja: „Jučerašnje stanje likvidirano je i stavljeno ad akta i to se danas jasno i neoborivo oseća na svakom koraku.“ (13)

Krleža to shvaća i podržava. No, kao da ga to ipak ne veseli, ta je podrška iskazana sa zadrškom, u sklopu diminuenda nakon gromoglasne objave o bakanalijama na sjeveru. Vidio je i statistike koje, kako je rekao, „rastu kao gljive posle kiše“. Te statistike bi trebale svjedočiti o snažnim promjenama, o rastu ekonomije na svim područjima, o ubrzanom tempu razvoja. Ostavljajući drugima da dešifriraju partiture službene sovjetske statistike, Krleža izbjegava timpansku buku trijumfalnog finala. Vlastiti ga uvidi u međuljudske odnose i vlastiti osjećaji ne dovode do ushita. Štoviše, sasvim neočekivano on između odlomaka s opisima ponude prehrambenih proizvoda ubacuje i odlomak o nehajnom odnosu Rusa prema vremenu koje, kako Krleža tvrdi, u Rusiji nije novac. Uzaludno pokušavate ostvariti dogovor o sastanku uglavljenom za točno određeno vrijeme i mjesto određenog dana. Poslije niza neuspjeha da nekako dođete do onog koji je dogovorio sastanak s vama, dogodi se sljedeće:

„A tek slučajno sastajete se s tim čovekom na ulici nekoliko nedjelja kasnije i on se silno žuri na jedan sastanak, ali on pušta taj sastanak i ostaje s vama čitavu noć do jutra i čitav sledeći dan do večera, a trideset ga ljudi ganja isto tako kao što ste ga vi gonili u toj i toj stvari.

Ili sednica je zakazana u jedan sat. U jedan sat svima su puna usta i svi puše i niko ne zna ništa. U tri sata niko ni pojma. Hja! Pa nije ni kasno! Tek je tri! Jedan se glas javlja leno: Valjda će biti u pet. U pet: sednica će početi skoro. Skoro: to je pola sedam!“ (9)

Taj odlomak djeluje kao kadar ubačen iz nekog drugog filma. Film koji je Krleža pozom samosvjesnog govornika prikazivao pred publikom trebao je ukazati na planetarnu važnost te na užurbani ritam i intenziviranu dinamiku svih odnosa unutar sovjetskog društva. Pogled leti preko prenatrpanih tezgi dopuštajući nam samo da uočimo i konstatiramo što je u kadru: kruh, voće, sir, ikra, hladetina, ulje, svinjetina, biskvit, pirog, brašno i mast. Svega ima, svi jedu, svi piju, knjižare su prepune marksističke literature, gradi se, radi, ne razmišlja se nego se hita, juri se naprijed u sovjetsku svijetlu budućnost. Odjednom slika ruske lijene, nepomične i nepromjenjive provincije koja je zasjela čak i u partijskim forumima nadglasavajući sve parole, utišavajući sve ideje i gušeći svaku inicijativu. Kao da mu je travestiji skloni Stoppard umjesto citata iz Lenjinove knjige Država i revolucija u tekst govora umetnuo odlomak iz Gogolja.

Moskva je Krležu osupnula. Provincija ga je, vjerojatno, osupnula još više, pogodila ga raskorakom između onoga što bi se trebalo postići i onog što se doista postiže. Kao predani komunistički agitator u Hrvatskoj, koji je zagovarao lenjinistička rješenja i povijesne vertikale, mora da je ipak zastao pitajući se oslobađa li revolucionarna vlast rusku provinciju ili je čini još više gogoljevski zabačenom i zatucanom nego što je bila u vrijeme ekonomskog procvata Ruskog Imperija. Pretpostavljam da mu je već tada bilo savršeno jasno da primjeri i prizori iz ruske provincije, koje je izbjegao potanko opisati i objasniti, nikako ne bi bili privlačni čitalačkoj i političkoj publici u domovini kao što se ni njemu nisu svidjeli. Moskva kao metropola, kao središte moći i odašiljač obećavajućih poruka diljem svijeta bila je tada, u vrijeme NEP-a, poprište sukoba između pripadnika različitih struja elite nove vlasti. Pravih, organiziranih političkih protivnika te vlasti već tada nije bilo, a užurbano su trajale pripreme za to da se onemogući njihov nastanak u budućnosti. Daleko od toga da bi simpatizirao s tim protivnicima, Krleža se ipak nije u potpunosti mogao identificirati s vlašću koja je tendirala tome da postane sama sebi svrha.

• Citirana literatura

Clarke, Edward Daniel (1839), Russia, Tartary and Turkey, Edinburgh: William and Robert Chambers

Jergović, Miljenko (2013), Izlet u Rusiju. Predgovor jednoj knjizi, https://www.jergovic.com/ajfelov-most/izlet-u-rusiju

Krleža, Miroslav (1926), Izlet u Rusiju, Zagreb: Izdanje Narodne knjižnice

Krleža, Miroslav (2005), Izlet u Rusiju 1925, Zagreb: Naklada Ljevak; MH; HAZU

Krleža, Miroslav, A 1028, Izlet u Rusiju – koncepti, Zagreb: Nacionalna i sveučilišna knjižnica

Skrynnikov, Ruslan (2002), Ivan Groznyj, Moskva: AST

Suvorov, Nikolai Ivanovich (1868), K istorii g. Vologdy. Prebivaniyah v Vologde carstvenih osob i drugih zamechatelynih lic istoricheskih, Vologda, https://www.prlib.ru/en/node/681380

Šalamov, Varlam (1987), Četvrta Vologda, Beograd: BIGZ

Visković, Velimir (2013), Kulturni i politički kontekst Krležina putopisa Izlet u Rusiju http://newpolis.org/files/kulturni_i_poliiticki_kontekst_krlezina_putopisa_izlet_u_rusiju_v._viskovic.pdf