Stogodišnica Izleta u Rusiju (4) – S kim je Krleža stvarno putovao i družio se

• Naslovna ilustracija: Vlak u snijegu. (Claude Monet, CC0 1.0)
• Prethodni članci: Stogodišnjica objavljivanja Krležine knjige Izlet u Rusiju, Prve reakcije na Krležin “Izlet” u Hrvatskoj i Srbiji. Četiri kritičara. Ekavica. i Grad koji je Krleža prešutio. Detektivska rekonstrukcija.
• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi.

U Krležinoj rukopisnoj ostavštini pronašao sam dokaze o tome kada i gdje, u kojim gradovima na sjeveru je boravio, a da to nije opisao u svojoj putopisnoj knjizi. Pokušao sam odgovoriti na pitanje zašto je iskustva boravka u tim mjestima izostavio iz knjige. U njegovim rukopisnim bilješkama isto tako nalazimo naznake o stvarnim osobama s kojima je putovao, a koje je za potrebe putopisa fikcionalizirao. Tako, uz potvrdu o boravku u Vologdi, u rukopisima nalazimo i naznake imena stvarnih osoba s kojima je onamo doputovao:

„Na putu u Vologdu sa Aleksandrovskoga vakzala sa g. W. Gratenom iz Hamburga, koji kupuje oko 40 (nije navedno čega) od Lesosklada i stanuje u Saraju.” (A 1028 Izlet u Rusiju – koncepti. Pod nadnevkom 24.III. na obali rijeke Suhone)

Dakle, doznajemo da je ime literarnog Karla Diefenbacha zapravo Graten. Nekoliko redaka dalje spomenut je Silin, „Sibirjak radnik tehničar iz Perma, koga je revolucija bacila u V. gdje je ostao u gub. palači šefova Vologdalesa”. To je stvarni čovjek prema kojemu je Krleža oblikovao lik Vasiljeva, direktora Pilane Stepana Halturina iz poglavlja Na dalekom severu.

U tim katkad nečitkim bilješkama nalazimo skice prizora objeda kod Ane Ignjatijevne. Kućedomaćina – u knjizi imenovanog Pavelom Nikolajevićem Aleksejevim – Krleža je u bilješkama opisao kao čovjeka „koji je prvorođeni sin (vjerojatno nedostaje: vlasnika) ovih pilana, rezignovani svetli nordijski tip, čehovske brbljive zbunjenosti, o bogu i marksizmu.” I u tim bilješkama o toj čuvenoj večeri kod Aleksejevih, kamo su Krleža i suputnici svratili radi predaha i pripreme za cjelonoćni put sanjkama do udaljene pilane, Krleža je najavio svoju buduću dramsku obradu nemilih događaja.

„Razgovor o inteligenciji koja je pregažena i odgurnuta. Opet teatarska scena sa vlastodršcima, te podmukle sakrivene misli što se iskazuju u jalovoj ironiji i u servilnom služenju pobedniku.”

Dakle, dok je još bio na putu i prisjećao se kako je bilo voziti se željeznicom od Moskve do Vologde i Vjatke ili saonicama od Vologde prema pilani, Krleža je večeru kod Aleksejevih jasno vidio kao budući dramski prizor.

„Glavna reprezentativna ličnost” koja je iz Moskve pratila Diefenbacha/Gratena bio je izvjesni Andrejevskij. Ne opisujući ni njegov stas ni njegov glas, Krleža ga predstavlja kao čovjeka „koji je tri godine proživeo u Sibiru još kao student, a onda postao profesionalnim revolucionarom. U revolucionarnim ratovima komandirao je čitavim armijama, zauzimao gradove od Jekaterinburga do Odese, a sada upravlja tim državnim trestom ´Goseks´ i stoji na jednoj partijskoj poziciji, kao što je stajao na baterijama u kiši granata.” (Krleža 1926:80)

Krležin ruski suputnik Andrejevskij, za kojeg autor pretpostavlja da je najvjerojatnije bio latvijski revolucionar Kārlis Jūlijs Daniševskis. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Za taj lik koji je u knjizi određen ponajprije svojim nekadašnjim junačkim poduhvatima i aktualnim partijskim dužnostima, a ne uočljivim ljudskim osobinama, Krleža iskazuje divljenje i razumijevanje. Shvaća ga kad ovaj kaže da je bilo lakše ratovati nego oduprijeti se teškim iskušenjima kojima su izloženi odgovorni funkcionari nove vlasti. Govori mu Andrejevskij:

„Ali danas, napast sa sviju strana grabi za čovekom. Tu su danas baleti, tu karte, tu konji, a svi smo pod kožom krvavi! Eto, pred tri nedelje ustrelio mi se jedan intiman drug, čovek, koji je svojih dvadeset i pet najboljih godina žrtvovao za partijsku stvar! Bio šefom banke, pak žene, hohštapleri, dolari, šampanjac, tres!” (80)

Te nove napasti i iskušenja, koji su dužnosnike proleterske vlasti tada opsjedali upornije i podmuklije negoli nekadašnji caristički i bjelogardijski ratni neprijatelji, očito su Andrejevskog snažno zaokupljali i za vrijeme napete večere kod Ane Ignjatijevne. Gost iz Njemačke Diefenbach, tadašnji izvoznik drveta iz SSSR-a i nekadašnji poslovni partner Aleksejevih i njihov obiteljski prijatelj, potaknut razgovorima o dobrim starim vremenima, o njihovim posjetama Hamburgu i o svojim posjetama njihovoj nekadašnjoj palači u Sankt Peterburgu, osjetio se pozvanim održati zdravicu. On je stari obiteljski prijatelj koji je, k tome, bio krsni kum prvorođencu Pavela Nikolajevića i Ane Ignjatijevne. Žao mu je što svoje kumče, malog Aljošu, ne može vidjeti jer je ovaj umro od tifusa u vrijeme revolucije.

„Ali eto, dobri gospodin Bog obdario je roditelje još jedim sinom, divnim dečkom, neobično zdravo razvijenim detetom, koje će obradovati svoga oca i svoju majku više nego što se to oni i nadaju. Još će postati konjanikom, revolucionarnim oficirom, malim Bonapartom, učinit će svoju divnu domovinu velikom i slavnom.” (85)

Na to je ionako neraspoložena i nervozna Ana Ignjatijevna upravo divlje i surovo prekinula govornika uzviknuvši:„Radije bih ga svojim vlastitim rukama zadavila, nego da mi se tako izrodi!” (85)

Ni Diefenbachova zdravica u ime starih dobrih vremena ni njegovo zazivanje Boga, ali ni histerični antisovjetski ispad Ane Ignjatijevne nisu nimalo dirnuli Andrejevskog. On kao da ništa od svih tih riječi, te galame i tog komešanja koje je uslijedilo nije vidio ni čuo:

„Šef ´Goseksa´ revolucionarni general, koji je osvojio pedeset gradova, sedeo je mirno i savršeno neutralno, pio rakiju i pušio. Sve to zbivanje kod stola izgledalo mu je savršeno sporednim i glupim. Njemu je bilo dosadno što je napustio Moskvu, svoj auto, svoje karte i što će tu sa nekakvim dosadnim milijonerom morati da prosedi čitavu noć u otvorenim saonicama! To njegovoj reumi baš neće koristiti! Vrag odneo i takvu revoluciju u kojoj čovek postaje trgovcem! Bolje bi bilo zapovedati kakvom armejom nego piliti drvo!” (84)

Portert Kārlisa Jūlijsa Daniševskisa u razdoblju 1917.-1920. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Doista, publici koja je čitala Izlet u Rusiju bilo je sasvim nevažno zove li se njemački trgovac drvetom Graten ili Diefenbach, kao i to da je pravo ime direktora udaljene pilane Silin, a ne Vasiljev. Ali mogla se zainteresirati za velikog vojskovođu, revolucionarnog generala koji je osvojio pedeset gradova. Takav junak mogao je već u to vrijeme biti poznata povijesna ličnost. Možda ne tako poznat kao što su bili Lenjin, Trocki, Staljin, Dzeržinski, Rikov, Buharin, Antonov-Ovsjenko, Zinovjev i Kamenjev, ali Andrejevski je svakako – s obzirom na pompozni hagiografski način na koji ga je Krleža predstavio – bio važna ličnost u strukturi sovjetske vlasti. Naznačio je da je taj junak kao student proživio tri godine u Sibiru, ali takvih je u carskoj Rusiji bilo na tisuće. Mnogi su od njih postali profesionalni revolucionari. Ta naznaka ne otkriva njegov identitet. Ma koliko pažljivo čitali bilo koje od izdanja Izleta u Rusiju, nećemo naći pouzdane pokazatelje o tome tko je bio stvarni Andrejevski.

Tek u velikoj dnevničkoj zabilješci datiranoj 24. kolovoza 1967. godine Krleža je u okviru „neutješljivog razmišljanja o pokojnicima” spomenuo ime čovjeka s kojim je provodio vrijeme ili čak boravio kod njega, u proljeće 1925. godine:

„Ljubjanski pereulok 1925, u Moskvi, kuća Romana R.-a u vezi sa Gustavom Ludvigovičem Barabašom i Jelenom Ivanovnom. Jedan roman koji nije napisan. ´Večernji zvon´, sa svime što je tada teklo i kako je proteklo. Preludira Jelena Ivanovna na pijaninu. I Gustav Ludvigovič Barabaš je nestao u Sibiriji.” (Krleža 1977:98-99)

Upravo se na tu bilješku poziva Očak kad spominje Krležin boravak u Moskvi i susret s Barabašem:

„U Moskvi 1925. godine sreo se s njime Miroslav Krleža koji je došao u to vrijeme na kongres Krestinterne (Seljačke internacionale). Tom prilikom je Krleža kod Barabaša stanovao tri mjeseca te su imali prilike da mnogo razgovaraju, a osim toga Krleža je dobro upoznao životne prilike Barabaša.” (Očak 1978:21)

Ali u svojoj dnevničkoj bilješci o sjećanju na boravak u Moskvi 1925. godine Krleža, zapravo, ne kaže izričito da je stanovao kod Barabaša. Jest, boravio je kod njih u stanu dok je Jelena Ivanovna preludirala na pijaninu, ali to ne mora značiti da je kod njih stanovao. Odnos između Barabaša i Jelene Ivanovne naznačio je kao moguću temu romana koji je, nažalost, ostao nenapisan. Ako je dramski prizor večere u domu Ane Ignjatijevne bio zapisan i uvršten u knjigu premda o njoj i o ljudima zbog kojih je dobila živčani slom nije prethodno gotovo ništa znao, zašto barem jedno poglavlje tog nenapisanog romana o ljudima čije životne prilike je Krleža upoznao nije našlo mjesto u Izletu u Rusiju? Naime, Jelena Ivanovna je bila supruga Barabaševa šefa, ali se uskoro udala za Barabaša. Možda ga je zbog toga što nije napisao bar to jedno poglavlje nenapisanog romana peckala savjest pa je osjetio potrebu da se, u razgovoru s Enesom Čengićem 4.III.1973., opširnije raspriča o svom putovanju i o Barabašu:

„U Moskvu sam, kao što je poznato, stigao iz Beča 1925. godine. Imao sam u džepu tri ili pet stotina dolara kad sam krenuo na put. Nisu to onda bile male pare, ali poslije nekog vremena, kao nepoznati građanin u moskovskom hotelu, ostao sam na stotinu dolara. U Sovjetskom Savezu dolar je malo vrijedio i mislio sam da ću se morati vratiti dok se nisam snašao s Barabašem. Gustav Barabaš bio je zaposlen kod vodeće sovjetske tvrtke za izvoz drveta koje je u to vrijeme naročito bilo transportirano u Englesku, a k njemu su me uputili iz Kominterne, pa sam mu se obratio za pomoć. Direktor firme u kojoj je radio Barabaš bio je elegantan Latvijac po imenu Daniševski. Zbog revolucionarnog rada, potkraj 1916. Daniševski je protjeran u Sibir i kad je oslobođen, postavljen je kao vladin povjerenik, zapravo glavna ličnost u Rigi. Međutim, nakon izbijanja kontrarevolucije u Latviji i njenog otcjepljenja od SSSR-a, premješten je na mjesto direktora poduzeća za eksport i eksploataciju šume. Bio je u velikoj Staljinovoj milosti i vrlo je često odlazio k njemu na večere.

Barabaš i njegov direktor ponudili su mi sobu u jednoj lijepoj zgradi koja je pripadala vlasniku slične firme u carskoj Rusiji. U vili je bilo dvanaest soba i meni je dodijeljena jedna. Tu sam zapravo imao stalan dom za vrijeme daljnjeg boravka u Rusiji. Opsluživala nas je jedna kuharica, neka stara gospođa koja je u meni gledala džentlmena, ali nije bila sklona domaćinima smatrajući ih sve od reda boljševicima.

Gotovo sve što sam napisao u Izletu u Rusiju zapravo su stvarne činjenice, osim imena, razumljivo, koja sam izmislio.” (Čengić 1985:82-83)

Doznajemo, dakle, da se Krleža, suočen s mogućnošću da potroši sav novac, obratio Kominterni za pomoć. Jadikovke o nerazumno visokim cijenama za pojedince koji putuju neorganizirano, koji nisu dio nekog kolektiva, i o jadnom stanju hotelske sobe u knjizi smo našli. Ali nikakav podatak o tome kad i kamo se Krleža preselio iz tog nesretnog hotela. Utoliko neuvjerljivo zvuči njegova konstatacija da je gotovo sve što je napisao bio opis stvarnih činjenica. Podatke o njegovim moskovskim adresama u knjizi ne nalazimo. Zapravo, on kao da podrazumijeva da u toj knjizi, premda ju je predstavio kao putopis, nisu trebala biti opisana stvarna zbivanja i stvarni ljudi pa kao svojevrsni kuriozitet ističe da se gotovo sve o čemu je pisao doista dogodilo.

Otto Wille Kuusinen, prominentni finski komunist i jedan od šefova Kominterne pomogao je Krleži naći odgovarajući smještaj u Moskvi. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Pričajući Čengiću o zbivanjima od prije četrdeset i osam godina, Krleža je objasnio kako se povezao s Barabašem. Doznajemo da su mu Barabaš i njegov šef Daniševski ponudili sobu u jednoj vili. Tko su bili sustanari u preostalih jedanaest soba? Toga se Krleža ne sjeća, ne smatra da je važno ili naprosto ne želi spomenuti, a nije ostalo zapisano ni u rukopisnim bilješkama, ni u knjizi. Nije jasno jesu li Daniševski i Barabaš isto tako stanovali u toj vili kao domaćini kojima kuharica nije bila zadovoljna, ili je ona domaćinima smatrala Krležine sustanare koji nisu bili europski džentlmeni, nego neugledni boljševici. A kad već spominjemo prešućene činjenice, propustio je upoznati nas s tim da li je smještaj u toj vili bio besplatan ili samo znatno jeftiniji od smještaja u hotelu. Mnogo toga smo doznali što temeljem čitanja knjige nije bilo moguće doznati, ali je mnogo toga i dalje ostalo neodgovoreno.

Razgovarajući u svibnju 1975. godine s Ivanom Očakom, Krleža je ponovio tvrdnje o tome da je do Barabaša došao uz posredovanje Kominterne. Ovaj put bio je konkretniji:

„Otišao sam u Kominternu-Balkansku komisiju. Tada je bio, čini mi se, Kuusinen. Rekao sam da više nemam novaca, da ću se morati vratiti. I onda je došlo do sastanka s Barabašem. On je došao i rekao da pakujem stvari. ´Ti ćeš stanovati kod mene. A kod mene se i onako ukusno jede ili ne jede.´ Tako sam ušao u njegov stan i kod njega sam bio nekih tri mjeseca, dok me nisu pozvali u Kominternu, gdje sam istupio.” (Očak 1982:136)

Doznali smo da ga je primio Otto Wille Kuusinen, vodeći finski komunist koji je nakon propasti Finske Socijalističke Radničke Republike 1918. godine emigrirao u Rusiju i postao istaknuti dužnosnik Kominterne. Nije jasno je li Barabaš došao po Krležu u prostorije Kominterne ili ga je posjetio u hotelu. No, ovaj put Krleža je, dakle, rekao da ga je Barabaš pozvao k sebi u stan i da je ondje živio tri mjeseca. Znači li to da je Barabaš živio u vili s dvanaest soba? No, ako znamo da u toj vili ili u Barabaševom stanu nije boravio duže od dva mjeseca, a on kaže da je ondje živio tri mjeseca, onda se opet otvaraju sumnje u vjerodostojnost tih Krležinih sjećanja. Dojam zbrke u vezi s podacima pojačava i sam Očak koji je nekoliko redaka iznad ovog citata Krležinih riječi napisao da je Krleža u Moskvi „proboravio od siječnja do svibnja 1925. god., dakle oko 5 mjeseci”. (136)

Ako pomnije razmislimo o onome što je Krleža 1973. ispričao Čengiću, onda vidimo da je Krleži, zapravo, zanimljiviji Barabašev šef negoli sam Barabaš. Doznajemo da je Daniševski po etničkoj pripadnosti bio Latvijac, da je bio elegantan i da se u vrijeme carske Rusije bavio ilegalnim revolucionarnim radom. Dok su boljševici upravljali Latvijom, Daniševski je bio povjerenik za Rigu, što implicira da je bio moćnik koji je donosio odluke o životu i smrti za mnoge ljude. K tome, kako bi bilo moguće ne smatrati ga važnim ako je bio čest gost na Staljinovim večerama!? Nakon opširnijeg opisa svog boravka u Moskvi i političkog angažmana na kongresu Seljačke internacionale u svojstvu eksperta za seljačko pitanje, Krleža je Čengiću rekao i ovo: „Daniševski mi je, s obzirom na moje poznavanje prilika u Jugoslaviji, predlagao da organizira i susret sa Staljinom, ali sam to iz nekih obzira otklonio.” (83-84)

Krleža je možda mudro odbio susret s Kobom. A možda je tako propustio i nezaboravno iskustvo. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Susret sa Staljinom bi – da se dogodio – doista bio nešto nezaboravno. No, ni sama mogućnost da se to dogodi nije nešto čega se čovjek ne bi s vremena na vrijeme prisjetio pitajući se je li možda pogriješio što nije iskoristio tu priliku. I u razgovoru s Očakom 20.11.1978. godine Krleža je ponovio da mu je Daniševski predlagao susret sa Staljinom i zašto je odbio otići na taj sastanak:

„Krleža je pričao Daniševskom o situaciji u zemlji, jer se ovaj veoma interesirao za Jugoslaviju. Naročito ga je zanimao Stjepan Radić, o kojem su u to vrijeme pisale sovjetske novine u vezi s njegovim pristupom Zelenoj internacionali. Iz razgovora se vidjelo da i drugovi u Kominterni nemaju jasnu sliku o prilikama i Radiću. Jednog dana Daniševski predloži Krleži da pođu u Kremlj k Staljinu i da mu on ispriča sve o Jugoslaviji. Jer, to što je Krleža pričao Daniševskom bilo je sasvim nešto drugo nego što su znali u Kominterni na osnovi raznih izvještaja, kaže Krleža. Ali se nije složio da ode do Staljina. Pitam ga zašto. Kaže da nije htio da pravi nepriliku svojim drugovima, nije bio ovlašten za to.” (Očak 1982:138-139)

Premda je Krleža spominjao Daniševskog uvijek u kontekstu razgovora o Barabašu, što je razumljivo s obzirom na to da ga je upravo Barabaš upoznao s njim, vidljivo je fasciniran tim čovjekom. Već zbog bliskosti sa Staljinom, Daniševski je u Krležinim sjećanjima izranjao kao prominentna ličnost. No, osim pripadnosti krugu Staljinovih bliskih suradnika, za Krležu je u vezi s Daniševskim bila fascinantna još jedna činjenica:

„Daniševski se sprema u London, kao predstavnik. On ima krojača koji ima lutku i on mu po njoj šije odijela. Ovaj dolazi i proba odjednom 4-5 odijela kao u teatru. To je genijalno. On se susretao s velikim asovima.” (138)

Ovo je jedna od iskrenih Krležinih fascinacija neposredovana njegovim političkim pogledom na svijet, njegovom komunističkom ideologijom. Kao čovjek koji je zbog nedostatka novca morao potražiti pomoć, ali i kao zaljubljenik u teatar još od dječjega uzrasta, on je naprosto dječački oduševljen činjenicom da važni i utjecajni čovjek, koji se u Londonu susretao s velikim asovima, kupuje odjedanput nekoliko unaprijed naručenih odijela sašivenih za njega po mjeri pa ih, kao što to čine glumci u kazalištu, isprobava provjeravajući pristaju li mu, procjenjuje hoće li kod inozemne publike proizvesti očekivani dojam. To sjećanje na Daniševskog evocirano je u kontekstu rasprave o Krležinom boravku u Rusiji 1925. godine. Knjiga Izlet u Rusiju natopljena je nesnošljivošću prema nepmanima, poduzetnim ljudima koji su Lenjinovu Novu ekonomsku politiku prepoznali kao priliku za brzo bogaćenje i isto tako – budući da su osjećali da je ta ekonomska liberalizacija kratkotrajna i prolazna – za napadno, razmetljivo i skorojevićko trošenje. U Krleži bi se pri svakom susretu s kakvim nepmanom odmah uzburkala klasna svijest, obuzelo bi ga gađenje nad tim reliktima kapitalističke sebičnosti u kontekstu kolektivističkih napora za izgradnju socijalizma u jednoj zemlji. Isto tako iskazivao je vidljive rezerve prema europskim kapitalistima koji su zarađivali trgujući sa sovjetskom Rusijom. Ali pri opisivanju očite rastrošnosti Daniševskog, Krleža ne evocira negativne asocijacije. Razmetljivost Daniševskog mu je 1978. godine genijalna kao što mu je bila 1925. godine. Nije postavio pitanje o tome što će Daniševskom tolika odijela, kakva je njegova plaća ako može toliko trošiti na odijela. Ili – ako Daniševski nije plaćao iz svoga džepa – tko to plaća, koliko i zašto?

Daniševski u vrijeme Revolucije i građanskog rata u Rusiji. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

U Krležijani nema enciklopedijske natuknice o Daniševskom. No, možemo je naći na Wikipediji. Ondje doznajemo da je Julijs Karlis Daniševskis bio Latvijac rođen 15. svibnja 1884. u Doblenu i da je strijeljan na poznatom moskovskom gubilištu Komunarka 8. siječnja 1938. Kao srednjoškolac bio je uključen u revolucionarne krugove, a sudjelovao je u antimonarhističkoj revoluciji 1905. godine. Pred osvetničkom carskom vojskom koja je silom zadržala Latviju pod svojom vlašću pobjegao je u Rusiju. U lipnju 1907. godine izabran je, kao jedini Latvijac, u članstvo Centralnog komiteta Ruske socijaldemokratske radničke partije. Idućih sedam godina kao profesionalni revolucionar boravio je u Sankt Peterburgu, Bakuu, Tbilisiju, Varšavi, Rigi, u Latviji i u Moskvi. Godine 1914. osuđen je na doživotno progonstvo u Narimu, malom mjestašcu nedaleko sibirskoga grada Tomska. Otuda je pobjegao početkom 1917. godine. Uključio se u boljševičku agitaciju među radnicima i vojnicima u Latviji. Nakon njemačke okupacije Rige ostao je ondje kao ilegalac. Wikipedia navodi:

„On i Jukums Vacietis osnovali su i vodili Latvijsku diviziju koja je odigrala veliku ulogu u suzbijanju pobune lijevih socijalnih revolucionara u Petrogradu. Nakon toga bio je imenovan za člana Revolucionarnog ratnog vijeća na Istočnom frontu na početku ruskog građanskog rata. Od siječnja do svibnja 1919. godine Daniševski je bio zamjenik šefa Latvijske Sovjetske Socijalističke Republike pod vodstvom Peterisa Stručke. Od lipnja 1919. sudjelovao je u planiranju i provedbi operacija protiv bijelih armija generala Judeniča, generala Denikina, admirala Kolčaka i barona Vrangela.” (Julijs Daniševskis)

Već to bi bilo dovoljno da zadivi Krležu koji je, čini se, bio iskompleksiran činjenicom da on osobno nije sudjelovao u velikim, makar i propalim revolucionarnim poduhvatima – poput onih u Mađarskoj, Bavarskoj, u Berlinu i u Latviji, a da ne govorimo o uspješno provedenom revolucionarnom preuzimanju vlasti u Rusiji – nego samo u diletantskom pokušaju organiziranja pobune u Zagrebu 1919. godine. Ne znamo je li mu se Daniševski pohvalio da je bio jedan od organizatora crvenog terora na Krimu i prvi predsjednik Revolucionarnog vojnog suda Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. Ako je, imao je Krleža dosta povoda da mu se divi, ali i da ga se boji. Daniševski je ostao zapamćen po izjavi koju je dao dok je obnašao tu dužnost:

„Vojni sudovi nisu i ne smiju biti vođeni bilo kakvim zakonskim normama. To su tijela za kažnjavanje stvorena tijekom najintenzivnije revolucionarne borbe.”

Uništeni austro-ugarski rov nakon ruskog bombardiranja u Galiciji. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Krležino gađenje nad vojskom općenito i nad prijekim vojnim sudovima iskazano je u dramama Galicija i U logoru. No, on je u mnogim djelima iskazivao prijezir prema zakonima i advokatima i izvan konteksta međudržavnih sukoba, meteža revolucije i građanskog rata. Je li ikad pomislio na Daniševskog kad je vehementno inzistirao na tome da su zakonski paragrafi glupi, a svi pravnici koji se na njih pozivaju da su uvijek i svugdje glupi upravo kao ti njihovi paragrafi na koje se pozivaju? Krleža bi, vjerojatno, na pitanje o tome odgovorio da bi trebalo promijeniti društvo, klasne odnose i moralne norme pa na tim novim odnosima i normama izgrađivati pravila i propise. Vjerojatno bi ukazao na to da su paragrafi zakona klasnih država nužno cinični i nemoralni jer sustavno privilegiraju bogate i moćne perpetuirajući nepravde prema siromašnima. Vjerojatno bi cinizmu klasnih zakona suprotstavio univerzalne moralne norme, a zatim bi s indignacijom utvrdio da upravo oni zbog kojih se takvo preuređenje svijeta pokušava provesti odbijaju sudjelovati u tom projektu priklanjajući se tradiciji, vjeri, strahu od promjene i strahu od odgovornosti za vlastitu slobodu. Bio bi u pravu ukazujući na to da zakonski paragrafi nisu bili prepreka izbijanju ratova, počinjenju zločina i ovjekovječenju nepravdi u obliku velikih pobjeda. Primjenjivali su ih samo u okviru pobjedničkih suđenja poraženima kad se unaprijed znalo tko može, a tko ne može biti priveden takvoj pravdi. Možda bi naizgled nehajno odmahnuo rukom podsjetivši da su strahote nerijetko neizbježan dio pokušaja ostvarivanja izmaštanih ideala u stvarnom svijetu. I, dakako, ne bi mogao izbjeći daljnja pitanja o tome da li se najsvjetliji ciljevi dovode u sumnju primjenom najsurovijih sredstava za njihovo postizanje.

No, te 1925. godine Krleža se družio s čovjekom koji je igrao važnu ulogu u provedbi sovjetske revolucije i u tadašnjoj sovjetskoj vlasti i bio je time fasciniran. Wikipedia potvrđuje da je Daniševski 1922. imenovan za direktora Trasta sjevernih šuma, neke vrste državnog monopola za eksploataciju šuma i trgovinu drvetom. Potvrđuje to i Simon Liberman, pravi autor zamisli o objedinjenju prethodno nacionaliziranih i podržavljenih drvnih kompanija u državni monopol. U memoarskoj knjizi Izgradnja Lenjinove Rusije opisao je kako ga je, uz posredovanje Leonida Krasina, prekaljenog boljševika i člana najužeg boljševičkog rukovodstva, u studenom 1918. Lenjin prvi put primio u svom uredu. Očito fasciniran Lenjinom, unatoč neslaganju s njegovim političkim radikalizmom, Liberman je, kao predani član menjševičke stranke, pristao pomoći sovjetskoj vlasti u ozdravljenju drvne industrije. Kao šumarski stručnjak prisustvovao je sjednici boljševičke vlade na kojoj je odlučeno da se zbog podbačaja u sječi šume i proizvodnji drvne građe strijeljaju šumarski stručnjaci koji su rukovodili proizvodnjom iako je svima bilo jasno da su podbačaj namjerno izazvali slabo ili nikako plaćeni seljaci, mobilizirani za obavljanje tih poslova. Na izlasku sa sjednice prišao mu je Lenjinov vozač i rekao mu da je od svog šefa dobio nalog da Libermana odveze kući, jer je Lenjin primijetio da mu je pozlilo.

Simon Liberman, menjševik, ruski industrijalac i autor autobiografije “Gradnja Lenjinove Rusije”. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Daniševskog, kao svog novog šefa u ulozi direktora Trasta sjevernih šuma od 1922. godine, Liberman je opisao kao „jedinstvenog i vrlo zanimljivog čovjeka.” (Liberman 1946:174) Objasnio je da je Trocki inzistirao da na to važno mjesto za sovjetsku ekonomiju bude postavljen njegov čovjek. Zbog toga je Daniševski imao problema sa Staljinom čim je ovaj – nakon Lenjinove smrti – kao generalni sekretar SKP(b) postao najmoćnija osoba u partiji i državi, ali je uspio – barem privremeno – zadobiti njegovo povjerenje. No, u vrijeme konsolidacije Staljinove diktature tridesetih godina Daniševski je 1938. strijeljan kao i mnogi koji su se u ma kojem trenutku u prošlosti našli na strani Staljinovih osobnih neprijatelja. Opisujući Daniševskog kakav je bio dvadesetih godina kad je bio njegov šef, Liberman je istaknuo da je ovaj bio „čas srdačan, čas nemilosrdan”, da mu je pripovijedao o tome kako je „ugostio časnika u svom domu znajući vrlo dobro da će za dan ili dva ovaj biti uhićen, procesuiran i pogubljen”. (174-175) Takvo ponašanje, primjećuje Liberman, nije bilo samo dio njegovog posla, nego i njegove prirode.

„Daniševski je istovremeno bio i okrutan i sentimentalan. Dok je pijuckao čaj, mirno bi mi pričao koliko je smrtnih presuda potpisao tijekom svoje revolucionarne karijere, a zatim bi se odjednom uzrujao jer mu je pas prikliještio šapu na vratima.” (175)

Daniševski je bio u potpunosti svjestan rizika posla koji je obavljao u drvnoj industriji. Radi čestih putovanja u inozemstvo i kontakata sa strancima morao se, baš kao i Liberman, odijevati na zapadni način, a ne onako vojnički ili asketski kako su to boljševici običavali na svom teritoriju. Ali to je bilo povezano s opasnošću da ih se optuži za izdaju, špijunažu i korupciju kad bi ih se vrhovni gazda odlučio riješiti. Preveliko razlikovanje od ostalih načinom ponašanja i načinom odijevanja moglo je biti tretirano kao dokaz otuđenja od stvari revolucije i pokleknuća pred iskušenjima neprijateljskog kapitalističkog svijeta. Daniševski je znao da je pod neprestanom prismotrom nekadašnje Čeke, a tadašnjeg GPU. Zbog toga je i u vezi s odijevanjem smislio posebnu taktiku:

„Jednom dok je zajedno sa mnom kupovao odjeću kod stranog krojača, primijetio je da sam ja izabrao odijela različitih boja. Rekao mi je:

´Zašto naručuješ odijela u svim tim bojama? Ljudi u Moskvi će odmah primijetiti da imaš ogromnu novu garderobu. Znatno je sigurnije naručiti nekoliko odijela iste ili slične boje. Tako ti nitko neće ništa zamjeriti. Nitko neće znati da imaš toliko mnogo novih odijela, nego će misliti da je to samo jedno novo odijelo.´

Sa zahvalnošću sam prihvatio njegov savjet. Obojica smo kupili više odijela različite kakvoće i debljine tkanine, ali jednake tamnoplave boje. Da nije bilo Daniševskog i njegovog mudrog savjeta, doživio bih jednu optužbi više u istrazi GPU-a protiv mene.” (142)

Time je potvrđena i epizoda s odijelima Daniševskog, koja je sličnošću sa zbivanjima iza kazališne pozornice toliko oduševila Krležu da ju je proglasio genijalnom. A isto tako naznačeno je da su i Daniševski i Liberman strepili od svemoćnog GPU-a i njegovog šefa Dzeržinskog. Liberman je imao više sreće nego Daniševski. Početkom 1926. godine, nakon što je uspješno predstavljao poslovne interese svoje zemlje u inozemstvu, definitivno je napustio Sovjetski Savez svjestan da usporedno s porastom njegove poslovne uspješnosti rastu izgledi da postane narodni neprijatelj.

Velikogoričanin Gustav Barabaš, zapovjednik međunarodnih dobrovoljačkih jedinica u Ukrajini tijekom građanskog rata u Rusiji, žrtva staljinističkih čistki. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Upoznavši se podrobnije s likom i sudbinom Julijsa Daniševskisa, zaključio sam da je upravo on u ožujku 1925. godine putovao s Krležom u Vologdu i Vjatku, da je upravo njega Krleža opisao u liku Andrejevskog kojega su više od antisovjetskih ispada Ane Ignjatijevne zaokupljala iskušenja kojima su izloženi pripadnici elite sovjetske vlasti. Ono što mu je Daniševskis ispričao o sebi i način na koji je to izveo – možda i bez izravnog zahtjeva da se o tome šuti – vjerojatno je utjecalo na Krležinu odluku da ne spomene pravo ime svog suputnika u vlaku i u saonicama na sjeveru. Dojam koji je Daniševskis ostavio na Krležu bio je toliko snažan da se on, zatajivši pred čitaocima svih izdanja putopisa Izlet u Rusiju činjenicu da se s njim u Moskvi družio često i prisno, tek četrdeset i osam godina nakon tog putovanja odvažio spomenuti njegovo ime.

Ni ime Gustava Barabaša, koji je na poziv iz Kominterne spremno priskočio i izbavio Krležu iz skupih muka u nepodnošljivo lošem hotelu, nije spomenuto ni u jednom izdanju knjige Izlet u Rusiju. Krleža ga se prisjetio tek u dnevničkoj zabilješci iz 1967. godine. Policija Kraljevine SHS vjerojatno je sumnjala da se Krleža i s njim sreo u Moskvi s obzirom na njegov podeblji dosje.

Barabaš, rođen 14. siječnja 1889. godine u Velikoj Gorici, završio je studij prava na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I u Zagrebu 1911. godine. Kad je započeo Prvi svjetski rat, poslan je na rusko bojište. Pod utjecajem propagande Jugoslavenskog odbora predao se, zajedno sa svojom postrojbom, Rusima već 16. rujna 1915. godine. (Očak 1978:5) Iduće godine pridružio se srpskom dobrovoljačkom odredu u Odesi jer je želio „da sudjeluje u borbi za jugoslavenske interese, koji odgovaraju interesima Srba, Hrvata i Slovenaca.” (7) No, kad je 1917. godine od njega, kao i od svih vojnika i časnika tih dobrovoljačkih postrojbi, zatraženo da prisegnu srpskom kralju, on je to odbio i zatražio izlazak iz divizije. Obrazlažući svoju odluku on je napisao da priznaje pravo srpskom narodu:

„da sačuva sveto srpsko ime, da ga ističe, čak što više da ga ostavi budućoj ujedinjenoj velikoj državi, stvorenoj jedino blagodareći njegovoj zasluzi i prolitoj krvi. Ali u tom se slučaju ruše moje jugoslavenske mašte, u tom slučaju ja ću morati kao Hrvat da zauzmem isključivo hrvatsku poziciju i da dijelim sudbinu mog patničkog, porobljenog ali toliko ponosnog na svoje ime, hrvatskog naroda.” (7)

Napomenuvši da bi na vjernost srpskome kralju vjerojatno prisegnuo da je Srbin, Barabaš je upravo proročanski istaknuo da on kao Hrvat mora računati s tim:

„da će doći ono što bi bilo za sve nas strašno, ali moguće, takav momenat kada će naš narod možda se dići protiv hegemonije srpskog naroda, a ja kao srpski oficir, vojni obveznik i podanik države, morat ću dići ruku na vlastiti narod.” (7)

Ne želeći da pod egidom prividnog jugoslavenstva pristane biti instrument ostvarivanja velikosrpske ideje, Barabaš je još jedanput istaknuo svoje hrvatstvo:

„Neka procvjetava srpstvo, a moj narod neka se kao i ranije bavi svojim hrvatskim poslovima i neka ih rješava sa svojim austrijskim i mađarskim nedrugovima. Uvjeren sam da će se moj narod sa uspjehom boriti isto tako kao što se borio kroz stoljeća iako nije brojčano jači, ali po kulturnom nivou nimalo ne zaostaje za svojim neprijateljima…” (7)

“Pobijedi Bijele crvenim klinom.” Boljševički propagandni poster iz građanskog rata. (El Lissitzky, CC0 1.0)

Dočekavši Oktobarsku revoluciju u redovima ruske vojske, Barabaš se, zajedno s 1200 Jugoslavena, pridružuje Crvenoj armiji. U veljači 1918. imenovan je za načelnika štaba 4. sovjetske armije koja je vodila bitke za oslobađanje Kijeva od Nijemaca. Krajem iste godine je, pod nerazjašnjenim okolnostima, bio uhićen, ali ga je iz zatvora – kamo je dospio po naređenju narodnog komesara Crvene armije, Trockog – izvukao drugi narodni komesar, šef Čeke, Feliks Dzeržinski. Poslan je početkom 1919. u Ukrajinu gdje se pridružio svom prijašnjem nadređenom i tadašnjem zapovjedniku svih sovjetskih vojski u Ukrajini, Vladimiru Antonovu-Ovsjenku koji je već bio slavan jer je osobno zapovijedao zauzimanjem Zimskoga dvorca 1917. godine. Barabaš je, obnašajući najviše dužnosti u Crvenoj armiji, uvelike bio zaslužan za uspostavu boljševičke vlasti u Ukrajini. Baš kad je dobio zapovijed da sa svojom divizijom, u kojoj je bilo 28.000 vojnika, krene u pomoć Beli Kunu u Mađarsku, izbila je pobuna u redovima Crvene armije na području Ukrajine, a istodobno su ofenzivne akcije protiv boljševika pokrenuli bijeli general Denikin i anarhistički vođa Mahno. Barabaš i divizija kojom je zapovijedao morali su sređivati stanje u Ukrajini, pa pomoć Beli Kunu nije stigla.

Na osnovi zasluga u borbama za uspostavu boljševičke vlasti u Ukrajini, Barabaš je 1919. imenovan za zapovjednika svih internacionalnih dobrovoljačkih jedinica u Ukrajini. No, zbog bolesti tu dužnost nije preuzeo. (17) Iscrpljen zbog preboljenog tifusa, Barabaš se vratio u domovinu, odnosno u Kraljevinu SHS. S obzirom na njegove dotadašnje zasluge, vjerojatno je mogao računati da će mu u sovjetskoj Rusiji biti pružena maksimalna zdravstvena skrb. No, čini se da odluku o oporavku u Kraljevini SHS, gdje nije bio dobrodošao, Barabaš nije donio sam. O tome Očak kaže:

„Prema sačuvanim dokumentima 8. kolovoza prisustvovao je partijskom sastanku u Kijevu, zajedno s Filipom Kumbatovićem, na kojem je donesena odluka da ih se pošalje u domovinu.” (17) U zahtjevu da mu se izdaju papiri za repatrijaciju Barabaš je objasnio da je iscrpljen tromjesečnim bolovanjem i sad hoće „kući ne bih li povratio snage uz majčinu njegu i u životu na rodnoj grudi”. (17)

Da li je doista bila riječ samo o nostalgiji za domom, roditeljima i braćom ili je odluka o odlasku u Kraljevinu SHS bila povezana s tajnom partijskom zadaćom? To pitanje Očak ne postavlja pa i ne pokušava naći odgovor. No, kraljevske vlasti Barabašu nisu vjerovale. Bio je pod stalnim policijskim nadzorom. Premda policija nije raspolagala točnim podacima o njegovom borbenom i partijskom stažu, smatrali su ga opasnim komunističkim agitatorom. Ako je i htio, nije mogao mirno živjeti u kraljevini čijem kralju je odbio prisegnuti na vjernost. Zbog toga se već 1920. godine vratio u Rusiju, odnosno u Moskvu. O tome Ivan Očak kaže:

„Po povratku u Moskvu Barabaš se ne zapošljava u vojsci, nego u struci. Njegovo poznavanje drvne struke, a uz to i znanje šest jezika kao i reputacija iz građanskog rata pomogli su mu, te je odmah primljen na odgovornu dužnost u Narodni komesarijat šumarstva. Prema anketi koja se je sačuvala Barabaš je radio od 1923. do 1926. kao član uprave drvnog eksporta.” (20-21)

S obzirom na taj Barabašev sovjetski vojni i revolucionarni pedigre, razumno je pretpostaviti da je Krleža nastojao kraljevskoj policiji barem otežati posao u slučaju da otpočne istragu o svrsi njegova odlaska u Rusiju i njegovim tamošnjim vezama. Istim načinom razmišljanja može se objasniti nespominjanje adrese na kojoj je Krleža boravio u Moskvi nakon što je napustio Hotel Passage. Ne samo da je taj podatak prešućen u knjizi i u prethodno objavljenim odlomcima, nego ni u sačuvanim neobjavljenim rukopisnim bilješkama nema traga o njegovom drugom moskovskom boravištu.

Tek u dnevničkoj bilješci od 24. kolovoza 1967. godine spominje se Ljubjanski pereulok. To je uličica nedaleko Ljubjanske ploščadi, trga na kojem se tada nalazilo sjedište GPU-a, kasnijeg NKVD-a, pa KGB-a, a danas FSB-a. Na listu papira datiranom 14.IV.1925. nalazimo i rečenicu: „G.P.U. rasvetljen sa neugodnim belim svetlom od nekoliko stotina volta.” (A 1028) Htio ne htio, Krleža je na povratku doma u vilu s dvanaest soba poslije šetnje, obilaska muzeja ili posjeta kazalištu morao prolaziti pokraj te znamenite zgrade.

Asim Behmen, Krležin drug i suradnik koji je preminuo u Moskvi, nekoliko mjeseci prije Krležinog dolaska. (Nepoznati autor, CC0 1.0, preuzeto s Novi Plamen)

U rukopisnim bilješkama u Krležinoj ostavštini spominju se neka imena. Tako je, primjerice, opisao višednevne pogrebne svečanosti u čast iznenada preminulog boljševičkog čelnika Azerbejdžana Narimana Narimanova. Preminuo je 19., a sahranjen je 23. ožujka među boljševičkim velikanima u zidinama Kremlja. Krleža o tome svjedoči ovako:

“Kruha i igara bijaše već u antiki parola. Ali da mase dva dana i dve noći hodočaste Narimanovu da ga obiđu i da mu se poklone, znači ipak više od toga. Glazba, vojnici, špaliri, venci, velika sala aristokratskog doma što je danas savez sindikata, mase prolaze.

Komsomolci u kaputima iz crne kože. Pesma čula se zborova što podsećaju na magj. poskočnice. Četveroredovi. Deržinski u dugom šinjelu sa bradicom prolazi ulicom. Ljudi sede na klupama isto tako na -5 C kao i na +5 C.” (A 1028)

Ovako izražena fascinacija masovnim priredbama sovjetske vlasti podsjeća na Cesarčeve izvještaje – Cesarec je u Moskvi bio prije Krleže, ali i kasnije, tridesetih godina, kad je svoje dojmove iz SSSR-a, zapravo adoracije Staljinu i staljinizmu, potpisivao pseudonimom Vuk Korneli. Kao i Cesarec, Krleža je u tom trenutku naprosto ushićen. Možda ne baš toga dana, ali u jednoj nedatiranoj rukopisnoj bilješci iz Moskve Krleža je zapisao: „Treba da se naglasi da je A. Ces. bio ovde pre mene te ja idem samo njegovim stopama.”

Naravno, Krležin eruptivni spisateljski talent, ali i njegova oštroumna zapažanja, bujne asocijacije i sasvim nedogmatske generalizacije pokazali su da Krleža kao književnik ni u najmanjoj mjeri nije slijedio stilske i ideološke obrasce kojima je Cesarec robovao. Kad je 12.III., dakle nedugo nakon dolaska u Moskvu dok je još stanovao u hotelu, Krleža pohodio Kremlj, zapisao je: „U zlato okovana ikona pod kremaljskom kulom. Zelene crvene žute kuće. Asim Behmen leži ovde.”Sjetio se, dakle, stranačkog druga s kojim je organizirao prikupljanje pomoći za gladne u Rusiji za vrijeme tamošnjeg građanskog rata. O Behmenu, začudo, nema enciklopedijske natuknice u Krležijani. Stoga donosim ono što je o Behmenu, Krleži nedvojbeno važnom čovjeku, napisao Stefan Gužvica:

„Asim Behmen (Stolac, 30. juna 1899. – Moskva, 17. septembra 1924.) bio je potomak stare begovske porodice. Sa očeve strane, navodno, poreklom iz Persije, a sa majčine iz ugledne lokalne porodice Rizvanbegović. Kao inteligentno i nadareno dete, poslat je u Mostar, gde je pohađao gimnaziju. Već tamo dolazi u dodir i sa socijalističkim idejama, i sa anti-austrijskim nacionalno-revolucionarnim grupama. Za razliku od mnogih vršnjaka koji se okreću raznim mešavinama nacionalizma i anarhizma, poput Mladobosanaca, Behmen čita Plehanova i Kauckog, a preko njih dolazi i do Marksa i Engelsa. Paralelno sa tim uči nemački, francuski i ruski. 1917. godine upisuje Trgovačku akademiju u Sarajevu, i to odmah treći razred. Tamo upoznaje Rodoljuba Čolakovića, budućeg partijskog druga i bliskog prijatelja, koji će ostaviti najznačajnija svedočanstva o Behmenu. Po svemu sudeći, već u to vreme je član Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine. Učestvuje u generalnom štrajku 1919. godine, te iste godine postaje i član komunističke omladine, i piše za glasilo SKOJ-a, Crvenu zastavu. 1920. godine postaje član Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), i prisustvuje Vukovarskom kongresu, kada je ona preimenovana u Komunističku partiju Jugoslavije i priključena Trećoj internacionali. Iste godine počinje studije u Zagrebu, gde se druži sa poznatim partijskim intelektualcima, Ognjenom Pricom i Đurom Cvijićem. Krajem 1920. godine, zbog nedostatka novca, seli se u Beograd i počinje da radi kao novinar i urednik lista indikativnog naziva Jugoslovenski narod. Održava prijateljstvo sa svojim prijateljem iz Stolca, Mustafom Golubićem. (…)

Počevši od 1921. godine, više je puta hapšen, proganjan u rodni Stolac, a na kraju mu je i iz političkih razloga onemogućeno da nastavi studije. 1922. godine bio je delegat na Prvoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Beču, na kojoj su se prvi put otvoreno sukobile leva i desna frakcija. Nije poznato da li se i kako Behmen politički svrstao na ovoj konferenciji. Polovinom 1923. godine trajno odlazi u Berlin. Postaje član Međunarodnog radničkog komiteta pomoći gladnima, i učlanjuje se u Komunističku partiju Nemačke. Paralelno sa revolucionarnim radom, ponovo se upisuje na fakultet i sluša predavanja. Kao perspektivnog, mladog i sposobnog partijskog radnika, Komunistička omladinska internacionala ga je u maju 1924. godine pozvala u Moskvu, da bi radio u njenom Izvršnom komitetu. Međutim, ubrzo se razboleo od šarlaha, i umro u Moskvi samo četiri meseca kasnije.” (Gužvica)

Behmen je, dakle, umro svega nekoliko mjeseci prije nego što je Krleža stigao u Moskvu. Mogao se još živo sjećati suradnje u Komitetu za pomoć gladnima u Rusiji, a sigurno je iz prve ruke znao o Behmenovom djelovanju u ilegalnom komunističkom pokretu. Prilikom boravka u Beču, dok je pokušavao ishoditi vizu za SSSR i dok se susretao s drugovima nastojeći Partiji činiti usluge, Krleža je u razgovorima zasigurno spominjao veliku nadu jugoslavenskog i međunarodnog komunističkog pokreta Behmena koji je bio tako aktivan i kojem se, izgledalo je tada, posrećilo jer su ga pozvali u Moskvu, ali sudbina mu nije bila sklona.

„Stalin: okrenuli smo lice selu, a partiji dupe.” Mladi Josif Visarjonovič Džugašvili 1902. godine. (Batum Gendarme Administration, CC0 1.0)

O ponudi da se sretne sa Staljinom ni u bilješkama ni u knjizi nema spomena. Ali je Staljin spomenut u jednoj bilješci datiranoj 21.III. Onako kako je napisana ta rečenica ne bi mogla biti uvrštena u knjigu. Naslućuje se da je njome Staljin iskazao nezadovoljstvo NEP-om i da je najavio kobni zaokret u boljševičkoj politici prema seljacima: „Stalin: okrenuli smo lice selu, a partiji dupe.” (A 1028)

U rukopisnim bilješkama Krleža je, vidjeli smo, spomenuo neka imena koja su – u slučaju da su te bilješke dopale policiji u ruke – mogla policajcima poslužiti kao povodi za ozbiljnija ispitivanja. Ali Daniševskog ni Barabaša nema ni u bilješkama. Mogli bismo to prihvatiti kao naviku komunističkih agitatora da budu konspirativni. Nespominjanje moskovske adrese i prikrivanje identiteta „glavne reprezentativne ličnosti” u čijoj je pratnji Krleža bio prilikom boravka u sjevernom gubernijskom gradu mogu se objasniti kao postupci čovjeka koji je već bio predmetom istraga kraljevske policije pa joj nije želio na tanjuru servirati dokaze za pokretanje novih postupaka i za nova ispitivanja. Sve bi to moglo biti razumljivo, prihvatljivo i objašnjivo da sam Krleža, u istoj dnevničkoj zabilješci od 24. kolovoza 1967. godine, nije obznanio kako je na povratku iz Rusije, boraveći u Beču gdje se posljednji put susreo s Barabašem, postupio upravo suprotno odredbama revolucionarnog katekizma o tome kakav mora biti lik i način djelovanja pravog ilegalca. U nastavku već spomenute dnevničke bilješke o sjećanju na Gustava Barabaša, Krleža piše:

„Naš sastanak u Beču maja 1925. ´Pension Cosmopolite´, Singerstrasse, u sjeni katedrale, nedaleko od ugla Blutgasse. Zvoni katedrala na ranu jutarnju misu, a u holu ´Pensiona Cosmopolite´ već od osam ujutro sjede predstavnici kreme bečke aristokracije, kao trgovački agenti i posrednici velikog biznisa, i čekaju šefa trgovačke misije. Stigao je tavariš predsjednik SSSR-komisije Gustav Ludvigovič sa zadatkom da kupi austrijske industrijske robe za desetak milijuna šilinga. Jedan od protokolaraca Trgovačke komore, barun Iks-Ipsilon, donio nam je karte za Gala-ložu za večerašnju Gala-predstavu u Gala-cirkusu Kludsky, a poslije toga Gala-supe u ´Augustiner Kelleru´.” (Krleža 1977:99)

Usred Beča, na javnom mjestu, Krleža se očito pojavio kao Barabašev suradnik, kao član njegove pratnje za kojega je, kao i za samog Barabaša, bila osigurana gala ulaznica za gala predstavu. Sva ta zbivanja – od paradiranja kreme bečke aristokracije pred sovjetskim trgovačkim predstavnikom do sjedenja u gala loži i večere u elitnom restoranu – opisana su kao velika predstava sračunata na to da pokaže Krležinu bliskost s Barabašem. Neskrivenim ironiziranjem snishodljivosti navodnih predstavnika bečke aristokracije prema sovjetskom moćniku, Krleža kao da je htio naglasiti svoju superiornost u odnosu na njih, superiornost koja je proizlazila iz činjenice da je on, eto, pripadnik Barabaševa entouragea. U maju 1925. Krleža je, dakle, svima, urbi et orbi, svim bečkim rezidentima svih balkanskih špijunskih službi i svim policijskim doušnicima upravo provokativno stavio na nos svoje pripadanje pokretu koji upravlja državom u čije ime Barabaš trguje tako nadmoćno da mu se bečki aristokrati klanjaju i dodvoravaju jedući mu iz ruke. Ako je u maju 1925. doista bilo tako kako se Krleža u kolovozu 1967. godine prisjetio da je bilo, onda je tog proljeća 1925. godine njemu bilo stalo da svi znaju i da svi vide kako je on blizak s Barabašem. Ali kad je o svom boravku u Moskvi i na dalekom sjeveru počeo objavljivati članke i kad ih je 1926. skupio u knjizi Izlet u Rusiju, on je tu bliskost zatajio, nije spomenuo da mu je ovaj u Moskvi osigurao stan i da je intenzivno drugovao s njim.

Zašto? Da li se dogodilo nešto zbog čega je Krleži odjednom postalo važno da se ne zna i da se ne spominje ono čime se prethodno hvalio javno se kočopereći pred onima koje je, ne otkrivajući čitateljima svoje zakašnjele dnevničke bilješke otkuda su mu poznati njihov status i identitet, opisao kao kremu bečke aristokracije? Ne isključujući mogućnost da je doista neki konkretni povod utjecao na to da je Krleža odlučio u knjizi ne spomenuti čovjeka kod kojega je stanovao, ipak polazim od pretpostavke da se to paradoksalno ponašanje moglo dogoditi neovisno o nekom konkretnom zahtjevu ili instrukciji da Barabaša u knjizi ne spominje. Naprosto, Krleža je – u trajnoj i nerješivoj neodlučnosti između zahtjeva svog eruptivnog pjesničkog talenta, s jedne strane, i imperativa organiziranog djelovanja u okviru tajne revolucionarne organizacije, s druge – po tko zna koji put pokazao da nije pravi nečajevski karakter. Premda su deklarativno osuđivali anarhističke metode borbe izvođenjem individualnih atentata protiv pripadnika nenarodnih režima, boljševici su ipak putem Kominterne za potrebe promicanja interesa revolucije regrutirali upravo onakve ličnosti kakve je Nečajev opisao u svom Katekizmu revolucionara:

„7. Priroda pravog revolucionara isključuje svaki romantizam, svaku sentimentalnost, zanos i oduševljenje. Ona čak isključuje ličnu mržnju i osvetu. Revolucionarnu strast, koja je za njega postala neprekidna i svakodnevna, on treba da združi sa hladnim proračunom. Uvijek i svuda on treba da bude ne ono čemu ga vodi lična sklonost, već ono što mu nalaže opći interes revolucije.” (https://anarhisticka-biblioteka.net/library/sergej-necajev-katehizam-revolucionara)

Sergej Genadijevič Nečajev, autor Katekizma revolucionara. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

A Krleža naprosto nije mogao – a kasnije je, u okviru sukoba na književnoj ljevici, tu nemogućnost svođenja pravog umjetničkog stvaranja na izvršavanje dnevnopolitičkih zahtjeva Partije opširno opravdavao i promicao kao jedini pravi doprinos koji umjetnost može dati stvari revolucije – dakle, nije mogao suzbiti divljenje prema djelima romantičarskih umjetnika, neovisno o tome jesu li se oni klasno ispravno svrstavali ili ne, nije mogao biti nesentimentalan prema prijateljima i nevinim žrtvama nepotrebnih ratova, nije mogao stvarati bez zanosa, a bez oduševljenja nije mogao slijediti ni direktive Partije kojoj je pokušavao služiti. Vjerojatno se divio partijskim drugovima koji su uspjeli spojiti revolucionarnu strast s hladnom proračunatošću u provedbi direktiva i ostvarivanju ciljeva, ali sam nije mogao i nije htio tako se ponašati. Jedna od stvari koja je Krležu diskvalificirala kao mogućeg kandidata za profesionalnog revolucionara bila je njegova sklonost da katkad osobne motive i strasti pretpostavi općem interesu revolucije. Ako je državni interes Sovjetskog Saveza nametao imperativ trgovanja sa zapadnim kapitalističkim neprijateljima pa čak i s predstavnicima bivših vladajućih klasa, onda pravi revolucionar nije smio iskazivati prijezir prema njima i ismijavati ih. A Krleža se u maju 1925. godine, kad mu se za to pružila prilika, nije ni pokušao suzdržati od čisto osobne potrebe da se istakne, da pokaže svoju važnost kao član sovjetske delegacije i da, barem u naknadnoj dnevničkoj bilješci, naglasi svoju superiornost u odnosu prema aristokratskoj klasi čija je povijesna uloga prevladana.

Samog Barabaša Krleža je prvi put imenom spomenuo u dnevničkoj bilješci iz 1967. godine, dakle, četrdeset i dvije godine nakon što je bio njegov gost u Moskvi. Andrejevskog – za kojega je opravdano pretpostaviti da je fikcionalizirani Daniševski – Krleža je u Izletu u Rusiju opisao kao junaka revolucije i građanskog rata. Zadivljen je i njegovim povijesnim zaslugama i važnošću posla koji on obavlja za sovjetsku vlast kao rukovodilac izvoza drvne građe. No, i Barabaš je mogao biti predmet Krležinog divljenja. Ako znamo da je Barabaš dobio nadimak Napoleon zbog svojih dokazanih sposobnosti vojskovođe i zbog frapantne fizičke sličnosti sa francuskim carem, onda iznenađuje izostanak Krležinog barem naknadnog bavljenja Barabašem.

U razgovorima i u okviru dopisivanja s Ivanom Očakom sedamdesetih godina, Krleža je shvatio da ovaj piše knjigu o Barabašu. On ga pokušava uputiti na literaturu koja prikazuje razvoj razumijevanja i političke artikulacije hrvatskog nacionalnog pitanja tijekom 19. stoljeća kako bi mu bilo jasnije zašto su se nekadašnji hrvatski nacionalisti, uglavnom starčevićanci, a neki i frankovci, tijekom Prvog svjetskog rata opredijelili za rusku revoluciju i za Komunističku partiju Jugoslavije. Odbijanje Hrvata koji su se kao austrougarski vojnici predali Rusima da u Odesi prisegnu na vjernost srpskome kralju nemoguće je razumjeti bez poznavanja te povijesti. A revolucionarni kontekst ruskih zbivanja presudno je utjecao na to da rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja sagledaju kao pitanje istodobnog nacionalnog i socijalnog oslobođenja, kao pitanje revolucije. Krleža u svom pismu od 1. ožujka 1976. godine ovako poučava Očaka:

„Disidenti u Odesi predstavljaju novo poglavlje naše hrvatske južnoslavenske historije. U onom lenjinističkom štimungu rađala se današnja stvarnost (1941-43-45). Bez historijske pozadine jedva da je razumljiva ona odeska drama, koja je dovela do toga da je jedan k.u.k. leutenant, upravo praporščik Kerenskog G.L. Barabaš postao preko noći komesar jedne ruske republikanske armije, i t.d.” (R 7970 Ba)

Za razliku od romantičarsko-štirnerovskog veličanja povijesnih osoba – kako u Krležinim ranim dramama, tako i u njegovim člancima o Lenjinu, pa i u lapidarnom opisu ratnog junaka Andrejevskog – u odlomku je naglašena važnost konteksta u kojem nekoj osobi uspijeva postići ono što bi u uobičajenim okolnostima bilo nemoguće. Možda nisam u pravu, ali čini mi se da Krleža ovdje u potpunosti zanemaruje kvalitete koje je Barabaš nesumnjivo morao imati da bi mogao postati i ostati sve što je do svog nesretnog kraja u staljinskim čistkama bio. Tisuće bivših austrougarskih vojnika predali su se Rusima odbijajući ratovati za carevinu koju su smatrali okupacijskom silom protiv svojih naroda. Među njima je bilo i mnogo Hrvata. Neki su se opredijelili za boljševike. Među onima koji su ostali u Rusiji, Barabaš je bio od istaknutijih. U svojoj napomeni, iznesenoj pedeset i jednu godinu nakon druženja u Barabaševom moskovskom stanu i zajedničkog nastupa pred austrijskim poslovnim ljudima u Beču, Krleža kao da nema volje pozabaviti se pitanjem je li Barabaš imao neke sposobnosti zahvaljujući kojima je postao boljševički Napoleon, ili je njegov nagli uspon bio plod čiste slučajnosti u okviru tadašnjeg ruskog lenjinističkog štimunga. Za Krležu je, čini se, Barabaš bio i ostao starčevićanac, zagovornik hrvatskog državnog prava, gotovo frankovac. U pismu Očaku od 1.III.1976., u kojem odgovara na njegova pitanja o Barabašu, Krleža se prisjetio sadržaja svojih razgovora s Barabašem u Moskvi 1925.:

„Još 1925. u Moskvi u razgovorima sa Barabašom, on je insistirao da su glavne koordinate njegove političke orijentacije na pojmu ,hrvatskog državnog prava’, na bazi Trojednice, to jest Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa Habsburgom kao hrvatskim kraljem. (…)

Ja sam o Barabašu znao još od 1914. god. kad je bio na Univerzitetu i raspoložen prema Austriji. Pa me je jako zanimala njegova transformacija. Barabaš me odmah vrlo lijepo primio, ne znam iz kojih razloga. Dobro je znao o meni, pratio je moj rad i sve znao o meni. Kod njega sam došao kao poznato lice.” (Očak 1982:136-137)

Gotovo je nevjerojatno da je Barabaš mogao proći rat i revoluciju te kasnije raditi na najodgovornijim dužnostima u strukturi sovjetske vlasti, a da je bio monarhist. Biti hrvatski nacionalist bilo je prihvatljivo za Sovjete jer su Kraljevinu SHS smatrali versajskom tvorevinom i tamnicom naroda pa su se ponadali da bi im Stjepan Radić, kao najistaknutiji hrvatski seljački i nacionalistički vođa, mogao biti koristan u demontaži te tvorevine. Krleža kod Barabaša nije vidio revolucionarnu komponentu, nije kod njega vidio inzistiranje na klasnoj svijesti kao nužnoj sastavnici ispravnog načina rješavanja nacionalnog pitanja. Doduše, on ističe da ne zna iz kojih ga je razloga Barabaš onako srdačno primio s obzirom na to da je mogao znati da Krleža o hrvatskom državnom pravu misli da je fikcija. Možda je Krleža tom napomenom htio sugerirati da je Barabaš, u dogovoru s Daniševskim, imao zadaću provjeriti ga, utvrditi je li Krleža taj, a ne Stjepan Radić, u kojega se Kominterna može pouzdati kao u predanog borca za komunizam. Ispit kod Barabaša Krleža je prošao. Prošao je i kod Daniševskog jer je ovaj bio spreman organizirati Krležin sastanak sa Staljinom. Ostaje nam nepoznato bi li Krleža prošao i na ispitu kod druga Kobe.

Jedna od pomisli u povodu Krležine prepiske s Očakom, koji je imao uvid i u jugoslavensku i u sovjetsku arhivsku građu, jest da Krleža – nezadovoljan birokratskim stilom i sadržajem dokumenata na osnovi kojih se piše partijska povijest – sugerira Očaku da pročita njegove Zastave radi stjecanja pravog uvida u to kako je nastao komunistički pokret u Hrvatskoj. Jugoslavenska nacionalistička omladina kojoj su pripadali nekadašnji Krležini školski drugovi i suborci u borbi za komunističku stvar, a ne frankovci poput Barabaša, trebali bi biti ispravno valorizirani. Pođemo li od te pretpostavke, onda je jasno da se Krleža ne divi Barabašu koji je kao jedan k.u.k. leutenant i praporščik Kerenskog uspio postati boljševički komesar i vojni zapovjednik, nego je on zapravo skandaliziran činjenicom da je revolucionarnim generalom postao netko bez prethodnog revolucionarnog pedigrea, netko tko je kao svoju revolucionarnu kompetenciju mogao predočiti samo to da je bio austrougarski leutenant i praporščik Kerenskog.

• Citirana literatura

Čengić, Enes (1985), S Krležom iz dana u dan (1956-1975), Balade o životu koji teče, Zagreb: Globus
Gužvica, Stefan, Asim Behmen, https://rosalux.rs/asim-behmen-inteligencija-i-parlamenat/
Julijs Daniševskis, https://en.wikipedia.org/w/index.php?title=J%C5%ABlijs_Dani%C5%A1evskis&oldid=1354269810
Krleža, Miroslav (1926), Izlet u Rusiju, Zagreb: Narodna knjižnica
Krleža, Miroslav (1977), Dnevnik 1958-69, Sarajevo: Oslobođenje; Zagreb: Mladost
Krleža, Miroslav, Rukopisna ostavština, A 1028 Izlet u Rusiju, koncepti, NSK
Krleža, Miroslav, Rukopisna ostavština, A 1030 Izlet u Rusiju, koncepti, NSK
Krleža, Miroslav, Rukopisna ostavština, Krležina pisma R 7970 Ba) (440908007), NSK
Liberman, Simon (1945), Building Lenin’s Russia, University of Chicago Press
Nečajev, Sergej, Katekizam revolucionara, (https://anarhisticka-biblioteka.net/library/sergej-necajev-katehizam-revolucionara
Očak, Ivan (1978), Barabaš, Zagreb: Kajkavsko spravišče
Očak, Ivan (1982), Krleža-Partija, Zagreb: Spektar