Hrvatska techno-utopia. Paradoks produktivnosti neće nestati

Unatoč tehnološkim promjenama, trend pada proizvodnosti, u skladu sa Solowljevim paradoksom, traje već nekoliko desetljeća, zapaža Ivo Bićanić u članku u kojem se bavi naraslim hrvatskim tehnološkim optimizmom. Sljedeći je problem to što oni koji se bave 'cutting edge' tehnologijama čine toliko mali dio gospodarstva da ne mogu biti razvojna lokomotiva. Na kraju opisuje nužne karakteristike 'lokomotiva' i podsjeća na ekonomsku povijest u kojoj se nakon 'techno hypea' recept za vraćao na staromodnu formulu u kojoj prevladavaju investicije i akumulacija

• Naslovna ilustracija: Tehnološka utopia (The NYU Dispatch)

Svi se slažu da nas čekaju dvije debele godine s rastom od 5-7%. To je dobro i naravno da se Vlada time hvali (mada za to nije zaslužna, u pitanju je post-šokovsko vraćanje na trend). No, što nakon toga? Tu stvari više nisu jasne. Neka međunarodna tijela, neki domaći i neki strani stručnjaci vide povratak na ‘staro normalno’ i sekularni rast od 2-3%. Evropska komisija ide dalje od toga i kaže da je skroman kapacitet za potencijalni rast ostao kakav je i bio i pritom upozorava kako s takvim očekivanim rastom ne samo da se neće nastaviti sustizati bogatije nego će se jaz između njih i onih manje bogatih još produbiti, a zaostajanje povećati. Time se Vlada naravno ne hvali, takva upozorenja za nju kao da ne postoje. Vlade zemalja skromnog rasta kao što je Hrvatska skoro redovito traže spas u mani s neba. Nekakav quick fix koji će brzo, bezbolno i bez reformi i ‘talasanja’ povećati stopu rasta i riješiti sve probleme. Od šezdesetih godina i Denisonovih rezultata izmjerenog utjecaja tehničkog napretka na rast, mana s neba traži se u nekoj varijanti tehničkog napretka i oko toga se gradi tzv. hype. Ova prokušana formula još vrijedi,  Hrvatska je pronašla svoj najnoviji hype i sada u taj rog pušu mnogi.

U Hrvatskoj se jako mnogo piše o Infobipu, Nanobitu i takvim poduzećima koja se bave proizvodnjom softvera i dio su pomodnog lingvističkog zalogaja informacijskih ili komunikacijskih tehnologija, umjetne inteligencije i digitalne ekonomije (IT&CT&AI&DE), robote izostavljam. Mediji obiluju reportažama o uspjesima raznih poduzeća i intervjuima s njihovim osnivačima i radnicima te slikama ugodnih radnih prostora. Mahom se piše o uspješnima koji su na granici proizvodnih mogućnosti i koji su stekli svjetsku afirmaciju, tu su jednorozi i gazele, pesi u uredu i rad od kuće. Svijet u malom. Poduzeća kojima je važnije što se dešava u New Yorku nego u Zagrebu. Drugim riječima, to su ‘priče o uspjesima’ na svjetskoj razini.

To veseli! Jako je lijepo vidjeti da se iz ovakve ubave zemlje može postići svjetski uspjeh, a da se pritom ne bude sportaš. Nesumnjivo upravo zato ove tvrtke tako često posjećuju državne honoracije, uz marljivo fotografiranje i  mnogobrojne panegirike.

Takva pisanja i sav taj hype izazivaju dvostruk dojam. S jedne strane, da takva poduzeća imaju velik utjecaj na ostatak gospodarstva i da je put do uspjeha ponavljanje njihovog puta. I s druge, da takve tvrtke mogu biti lokomotive za ostatak gospodarstva koje još postiže vrlo skroman rast. I jedno i drugo u slučaju hrvatskog gospodarstva je nedokazano, a na nivou svjetskog gospodarstva je krivo i stvar je pustih želja. Bilo bi lijepo kada bi se sada u hrvatskom kontekstu pokazalo da je ovakav željeni obrazac ipak ostvariv, no jaki su razlozi za pretpostavku da će se to na koncu pokazati kao krivo. Ukratko, IT&CT&AI&DE nije dominantan sektor, oni ne mogu biti lokomotiva i njihov se uspjeh ne može preslikati, oni ne mogu poslužiti kao uzor. To ne znači da ih treba zaboraviti, treba se radovati njihovim uspjesima, treba im ukloniti prepreke u poslovanju, ali budućnost hrvatskog gospodarstva nije u IT&CT&AI&DE, tom hypeu zasada u Hrvatskoj nema mjesta.

Nastojat ćemo ovo ilustrirati s dva primjera. Prvi je Solowljev paradoks, a drugi pokazuje da ‘rep ne maše psom’.

Robert Solow, rođen 1924., jedan je od velikana ekonomske struke. Osim što je nobelovac iz 1987, bio je i neobično pametan i talentiran, i vrlo duhovit. Poznata je njegova doskočica iz osamdesetih godina prošlog stoljeća: ʺKompjutorsko doba vidim svuda osim u statistikama o proizvodnosti!ʺ Sentencija se zalijepila i ušla u diskurs ekonomista kao ‘Solowljev paradoks’, a iznjedrila je i obilnu literaturu. Kasniji podaci samo su je potvrđivali. Bez obzira kako okrenemo i obrnemo stvari, nema sumnje da svjetsko gospodarstvo usporava, da stopa tehnološkog napretka pada i da se stopa rasta proizvodnosti smanjuje. I to nije započelo s Velikom recesijom iz 2008. ni s pandemijom iz 2019. To traje već dulje vrijeme, a rasprave s ovim u vezi pokrenute su još devedesetih, jer je jasno da se ne radi o šoku nego o trendu i danas je to već stilizirana činjenica (odnosno, stvar koja se više ne dokazuje nego se smatra točnom).

Solowljev paradoks privukao je dodatnu pažnju zadnjih godina s procvatom ulaganja u IT&CT&AI&DE. U kratkim crtama, svjedoci smo snažnom širenju primjene kompjutora na poslu i doma, za rad i zabavu, koje je započelo na samom kraju 20. stoljeća, kao i komunikacijske tehnologije i umjetne inteligencije od početka 21. stoljeća. To je dovoljno vremena da bi se učinak ovog procesa trebao vidjeti u ključnim veličinama: stopi rasta, brzini tehničkog napretka i promjeni proizvodnosti. No, ne vidi se, ali se zato vidi Solowljev paradoks. U duhu Solowljeve glose, kompjutori nisu izazvali ubrzanje i točku preokreta. U slučaju tehnologija koje su izazvale industrijske revolucije (parni stroj, struja, kemijska industrija) ili točku prekida i ubrzanje svjetskog gospodarstva (nakon Drugoga svjetskog rata) učinci su bili nedvojbeno vidljivi nakon dvadesetak godina. U slučaju kompjutora tome nije tako, nema ni prekida niti ubrzanja. Ugrađivanje IT&CT&AI&DE tehnologija i njihova primjena u postojećim tehnologijama nije povećala rast proizvodnosti, a upravo je rast proizvodnosti ključ svakog napretka.

Vjernici i entuzijasti kompjuterske revolucije na to odgovaraju na dva načina. S jedne strane uvjereno tvrde: ʺVidjet ćete, doći će, bit ćeʺ i ʺTek što nije jer već se vide počeciʺ, ʺNova Schumpeterijanska promjena tehnološke matrice već nam se odvija pred očimaʺ, ʺPripremite se, svijet više neće biti istiʺ. S druge nam strane tumače da se sve to već desilo ali su nam ‘naočale krive’: ʺKrivo mjerite, važete i brojite pa ne bilježite što već postojiʺ i ʺVulgarizirate stvari pa krivo zaključujeteʺ.

Protiv zanesenog pogleda u budućnost IT&CT&AI&DE navijača  i njihovih gurua teško se braniti činjenicama. Za njih svatko tko imalo sumnja naprosto kleveće i laže i očiti je kapetan Swing, ludist i saboter koji na sebe navlači društvenu stigmu. Sakrit ću se stoga iza autoriteta i  nedavno objavljenog  op-eda Paula Krugmana u NYT koji se na svoj način bavi dobro poznatim stiliziranim činjenicama i ponavlja tvrdnju da su kompjutori razočaranje i nisu ispunili očekivanja.

Tako s IT&CT&AI&DE stoje stvari u svijetu, u toj areni Solowljev paradoks još nije opovrgnut. No, kako stvari stoje u Hrvatskoj? Kod nas sav taj softverski hype ima posebno dvostruko značenje. Prvo, jer se u našem slučaju radi o zemlji unutar Krivulje proizvodnih mogućnosti (što je zamišljena krivulja koju ekonomisti koriste da bi opisali ostvarive proizvodnje s raspoloživim resursima i tehnologijom, pri čemu granicu čine najnovije i najefikasnije tehnologije, dakle, očito je bolje toj krivulji biti što bliže, a krivulja se pomiče sa ugradnjom novih tehnologija). Ovdje se postavlja pitanje približava li IT&CT&AI&DE naše gospodarstvo Krivulji? I drugo, još uvijek ne znamo može li IT&CT&AI&DE doista biti lokomotiva razvoja i maknuti cijelo gospodarstvo sa sadašnje skromne staze rasta koja se može nazvati neuspješnom.  Hype u vezi s IT&CT&AI&DE sektorom na oba pitanja daje potvrdan odgovor i tvrdi da će nas upravo to približiti Krivulji i da ovaj sektor može biti lokomotiva. S prvim u vezi pravo imaju samo donekle, ali ne na način na koji oni misle, a što se drugoga tiče, sigurno je da su u krivu i nemaju pravo. Drugim riječima, čini se da za ovaj hype u slučaju Hrvatske nema mjesta.

Da bi se ovo razumjelo, potrebno je razlikovati dvije stvari. Odnosno, točnije, u okviru IT&CT&AI&DE treba razlikovati tri aspekta, a potrebno je i definirati što se točno smatra lokomotivom rasta.

Krivulja proizvodnih mogućnosti. As – Schumpeterijanski poduzetnici; Ak – Kirznerovi poduzetnici.

IT&CT&AI (sada bez DE) sektor ima tri specifična aspekta. Prvi je onaj koji se tiče razvoja novih tehnologija. On nedvojbeno pomiče Krivulju proizvodnih mogućnosti. Riječ je o istraživanjima i razvoju, tzv. R&D, aktivnostima. Tu se radi o Schumpeterijanskim poduzetnicima kreativne destrukcije, A_S na slici. Hrvatska već jest unutar proizvodnih mogućnosti i taj pomak nema praktičnog utjecaja. Osim možda kao simbol da se može uspjeti i da je lijepo živjeti u zemlji u kojoj nastaju takve cutting edge tehnologije (osobito igrice za one od 7 do 77). Lijepo ih je vidjeti i znati da i takvi postoje među nama i da nam mogu biti neka vrsta uzora (mada nakon nedavnog 232 km/h izrežiranog prostakluka Rimac možda dođe do kategorije Luke Modrića, nedvojbenog nogometnog genijalca, ali i dokazanog poreznog utajivača i možda krivokletnika, no više neće biti u kategoriji ‘Naše Janice’). Hype u vezi s IT&CT&AI&DE vezan je uz upravo takve uspješne poduzetnike. Tu su stvari jako uzbudljive i odvijaju se na svjetskoj, a ne na nacionalnoj razini, u toj niši sektora Silikonska je dolina važnija od Dinarskih visova.

Drugi aspekt je onaj koji raspoložive tehnologije prilagođava lokalnima, u našem slučaju hrvatskim, uvjetima. S polica se uzimaju osnovne ideje i rješenja, programi i strojevi, da bi se oni potom podesili i naštimali kako bi postali primjenjivi u balkanskim uvjetima. Pritom je riječ o Kirzenerovim poduzetnicima, A_K na slici, koji hrvatsko gospodarstvo doista približavaju Krivulji rasta i rade važan posao. To nije glamurozna prodaja softvera Amerima nego odabir i ugradnja IT&CT&AI&DE u zemlju zapuštenog poduzetništva i slabije obrazovanih i starijih radnica i radnika, dakle ne u Palo Alto nego u Strizivojnu. Riječ je o vrlo kreativnom poslu koji nikako ne treba podcjenjivati, ali s tim se ne dolazi na naslovne stranice (iako se mogu zaraditi lijepe pare). Treći aspekt tiče se održavanja već ugrađenih IT&CT&AI&DE sistema i brige o njihovom funkcioniranju. I ovo je izuzetno važan posao, koji, doduše, nikako nije dio hypea, no svatko svaki put kada mu kompjutor padne, zove ʺsvog kompjuterašaʺ ili ʺsvog informatičaraʺ.

Stvari će biti jasnije pomoću analogije s centralnim grijanjem. Jedni osmišljavaju nove načine grijanja za neke idealne uvjete, drugi ugrađuju centralno grijanje u objekt i prilagođavaju ga postojećim uvjetima, a treći održavaju i popravljaju radijatore i mijenjaju pumpe u već ugrađenom sustavu. Između IT&CT&AI&DE i centralnog grijanja nema osobite razlike. Međutim, hype se veže samo uz prvi aspekt, iako se bez drugog i trećeg ne može. Za gospodarstvo koje je debelo unutar Krivulje proizvodnih mogućnosti oni koji se bave pomicanjem Krivulje nisu suštinski važni, osim možda radi estetike. Ljepše je slikati se u uredu IT&CT&AI tvrtke nego u pogonu za proizvodnju prvorazrednih madraca.

I sada nam još preostaje osvrnuti se na psa i njegov rep. Može li IT&CT&AI&DE biti lokomotiva rasta hrvatskoga gospodarstva? Ne može, baš kao što ni rep ne može mahati psom. Riječ je o malom i marginalnom sektoru, čiji fenomenalan rast nije vidljiv u makroekonomskim statistikama. Na primjer, ukupna zaposlenost u Hrvatskoj iznosi približno milijun i po ljudi, dok sektor IT&CT&AI&DE u istraživanju i razvoju (R&D) zapošljava 3.000 radnika i poduzetnika.

Budimo velikodušni, aktivnosti IT&CT&AI&DE spadaju u sektor ‘J: Informacije i komunikacije’. U ožujku 2021. tamo je bilo zaposleno u poduzećima 46,552 radnika (3.5% svih) i bilo je 3,571 (2% svih) obrtnika. Sve zajedno je sektor zapošljavao 50,125 osoba (3.4% svih). Poštenja radi treba naglasiti da su aktivnosti IT&CT&AI&DE podcijenjene iz dva razloga. Prvi je zbog statističke konvencije da se poduzeća u sektore raspoređuju prema dominantnoj aktivnosti, informatičare u HŽ-u kao željezničare, informatičare u Varteksu kao tekstilce.  Drugi što je to sektor pogodan za fuš, ujutro informatičar u školi a popodne učiteljima slažem njihove privatne kompjutore. Koliki je stvarni IT&CT&AI&DE sektor u Hrvatskoj nitko nije računao, ali svi imaju mišljenje.

Broj od 3,000 u IC&CT&AI&DE sektoru koji rade na cutting edge tehnologijama dobiven je kao 6% zaposlenih u ‘J’ sektoru. To se čini jako velikodušno ali unatoč tome je jasno da pas maše repom a ne obrnuto.). Recimo da naš hype sektor naraste tri puta (i dalje smo vrlo velikodušni), on bi zapošljavao 9.000 radnika i njegovo bi učešće u zaposlenosti  naraslo s 0.2% na 0.6%. Može li 0.6% mahati s 99.4%? Teško je zamisliti takvu lokomotivu.

A što se lokomotiva rasta tiče, smjer uzročnosti je jasan. Kreće se od sektora lokomotive prema ostatku gospodarstva. Pri čemu lokomotive nastaju na četiri načina. Jedan je da svojom veličinom i rastom zasjene ostale (teška industrija), drugi da razvijaju tehnologiju kojom nastane nova tehnološka matrica koja svoje primjene nalazi u mnogo drugih sektora (parni stroj), treći je način da postanu pozitivna eksternalija mnogim drugima, kojima tako snizuju troškove i uklanjaju uska grla (infrastruktura, mada je danas ona sporna) i četvrti da imaju velik multiplikativni učinak na druge (turizam). Lokomotive mogu nastati i s pozitivnim institucionalnim šokom (to se očekivalo od transformacije) i strukturnom promjenom (globalizacija, mada odnos stope rasta i otvorenosti nije jednoznačno određen). Lokomotive mogu biti prostorno ograničene (cipele iz talijanske regije La Marche-i) i imati neželjene posljedice (zagađenje i nejednakosti). Usput, rijetko kada ih ‘mudra politika i rukovodstvo’ pogode ex ante (školski je primjer Japanaca koji pedesetih nisu pogodili niti jednu lokomotivu, no svaki je konsultant mudriji od njih i ‘zna’ a izgleda da je pod tim utjecajem i Evropska Komisija sa svojim izborom digitalne ekonomije kao lokomotive no zbog važnosti taj izbor bi zavrijedio posebnu pažnju).

Sektor IT&CT&AI&DE u Hrvatskoj ne zadovoljava ni jedan od pobrojanih uvjeta. Što se veličine tiče, to je očigledno. Solowljev paradoks rješava drugo i treće. R&D dio IT&CT&AI sektora, uslijed kojeg je zapravo i nastao hype , za hrvatsko je gospodarstvo irelevantan. Lijepo je raditi i živjeti u Vodnjanu, možda se vidi i Fažanski kanal, ali to je otok izvrsnosti. Što se druga dva aspekta IT&CT&AI sektora tiče, u kojima stvari nisu glamurozne i koje nisu dio stvorenoga hypea , ni oni zbog smjera uzročnosti i svoje ograničene veličine ne mogu preuzeti ulogu lokomotive. No mogu postati usko grlo i čini se opravdanije pretpostaviti da ta dva aspekta sektor ne vode nego zapravo tek slijede njegov razvoj i zbog toga su tijesno povezani s rastom ostatka gospodarstva i modernizacijom.

Ekonomisti su već svjedočili situaciji koja nalikuje današnjem hypeu u vezi s IC&CT&AI&DE sektorom. Devedesetih su se “Azijski tigrovi” (Hong Kong, Tajvan, Singapur i Južna Koreja) Svjetskoj banci požalili da ona zanemaruje postojanje i razloge njihovog brzog rasta i da ih ne nudi u svojem paketu politika za rast. Svjetska banka je potom 1993. objavila publikaciju u dva toma pod naslovom The East Asian Miracle: Economic Growth and Public Policy. Jedan od zaključaka ticao se presudne važnosti novih tehnologija i tehnološkog napretka (mjerenog rastom proizvodnosti združenih faktora, TFP odnosno total factor productivity), što je gotovo trenutačno proizvelo tadašnji hype. Međutim, kasnijim pažljivijim mjerenjem faktora rada i kapitala utjecaj TFP-a bitno se smanjio. Hype se potrošio, a recept za rast ponovno se u značajnoj mjeri vratio na staromodnu formulu u kojoj prevladavaju investicije i akumulacija. Tome se još može dodati rezultat Feldman-Horiokove zagonetke koja kaže da su za rast presudne domaće, a ne uvezene štednja i akumulacija (bilo kao strane investicije ili pokloni a là fondovi EU). Nema razloga vjerovati da će ovaj puta biti drugačije i da će Solowvljev paradoks nekako nestati.