Ina i nejednakost. Skica moguće Bićanićeve analize slučaja Ina.

Kad je izbio slučaj Agrokor Ivo Bićanić višestruko ga je analizirao. Željko Ivanković pokušava, na temelju Bićanićevih radova, identificirati kako bi analizirao slučaj Ina

• Naslovna ilustracija: Zgrada Ine (Igor Kralj, Pixsell)

Polovicom veljače Ideje.hr održale su, s drugima, radnu komemoraciju u povodu iznenadne smrti profesora Ive Bićanića  potkraj studenoga 2021. Ovdje su dostupni snimka komemoracije i linkovi na članke sjećanja. U razgovoru su najavljeni objava dviju njegovih nezavršenih knjiga i konferencija posvećena njegovu djelu. Prva je knjiga članaka, koje su skoro 90 posto objavile Ideje.hr a koje je prije smrti izabrao sam Bićanić, ali ih nije dospio doraditi za knjigu. Jedan od tih članaka je Očima ekonomske teorije. Četiri objašnjenja: Hayek, Minsky, North i Williamson o Agrokoru, iz prosinca 2017. godine. Tada se još moglo pisati samo o tome kako je Agrokor bankrotirao, još ne o karakteru državne intervencije, koja je bila u toku. Otprilike u isto vrijeme Bićanić i ja smo za Zakladu Friedrich Ebert u Zagrebu (zajedno s Marinom Klepo), napisali stručnu studiju o Agrokoru u kojoj smo slučaj kontekstualizirali u kroni-kapitalizam. Dostupna je na poveznici Slučaj Agrokor: Kriza najveće hrvatske kompanije. U isto vrijeme Ideje.hr organizirale su i raspravu o kroni-kapitalizmu Hrvatski kapitalizam: Određen sustavom ili tradicionalnim kulturnim vrijednostima, u kojoj je Bićanić bio jedan od uvodničara (uz sociologinje Jasminku Lažnjak i Jadranku Švarc). Nešto manje od godinu dana poslije Ideje.hr organizirale su raspravu o zborniku Policy-Making at the European Periphery: the Case of Croatia u izdanju Palgrave Macmillan, koji su uredili profesor Zdravko Petak i Kristijan Kotarski sa Fakulteta političkih znanosti a pod naslovom: Hrvatska je zarobljena država, ali tko ju je zarobio? Ili je slaba država? Kako je oslabila? Prije rasprave Ideje.hr su objavile Bićanićev prikaz tog zbornika: 4/5 reformi su neuspješne. Što o tome kaže McKinsey, a što domaći autori. Tko je zarobio državu i podijelio plijen.

Zacjelo toga ima još[i]. Velika pljačka u Ini tek je izbila u javnost, no po svemu što se dosad zna velikim se dijelom uklapa u kroni-kapitalizam, kako je, uz stanovite razlike u tumačenjima, opisan u spomenutim raspravama i člancima. Bićanić na žalost nije među nama da slučaj kontekstualizira u daljnja tumačenja. Iz članaka koji se intenzivno priređuju za knjigu, kao i iz drugih dijelova njegova rada, neke ideje ipak padaju na um. U mnogim svojim radovima Bićanić je spominjao tzv. kvazi-rente, odnosno marshallijanske rente (za razliku od rikardijanskih renti). Zatim, Bićanić se intenzivno bavio pitanjima nejednakosti i pitanjima rasta, razvoja i konvergencije. Prema njegovom višestruko opetovanom zaključku, ozbiljan je hrvatski napredak (recimo to tako neodređeno) moguć jedino uz promjenu političke ekonomije. Kad je pak riječ o nejednakostima u knjizi je zaoštrio tezu da nejednakosti nisu neutralne u odnosu na razvitak, odnosno da razvitak ovisi o početnoj raspodjeli te u tom je pogledu kritizirao dominantni ekonomski pristup.

Kvazi-rente su razmjerno neodređen pojam (kao uostalom i mnogi ekonomski i politički pojmovi). S tom se neodređenošću međutim treba nositi. Pojam je nastao kao proširenje rikardijanskih renti koje su prihodi vlasnika zemljišta (uz prihod rada i prihod kapitala). Kvazi-rente proširuju pojam renti na druge slične prihode – recimo od rojaliteta, što je najbolja varijanta, ali u kvazi-rente ulaze i prihodi od monopolne pozicije koji su iznad pretpostavljenog tržišnog prihoda[ii]. Slijedom spomenute neodređenosti u kvazi-rente se vrlo dobro uklapaju iznadtržišni prihodi od pozicije u hijerarhiji, bilo da je riječ o političkoj hijerarhiji ili poziciji u nekom konglomeratu koja ‘osigurava pravo potpisa’. U javnosti je dosad najviše pažnje privuklo pravo potpisa prvoosumnjičenog Damira Škugora, smještenog na četvrtu (ili čak petu) razinu u Ininoj hijerarhiji. Postavljalo se i pitanje tko ga je štitio beskrajno važno za razumijevanje hrvatskog kroni-kapitalizma.

U spomenutom zborniku koji su uredili Petak i Kotarski diskutira se dilema o stranački ili korporativno zarobljenoj državi (kod Kotarskog preteže teza o stranačkoj zarobljenosti). Čini se da dilema zavodi na krivi trag, da jedno bez drugog ne ide, a što potvrđuju oba slučaja i Ina i Agrokor. Izgleda i da se iza naglašavanja korporativne odnosno stranačke zarobljenosti mogu naći teorijske i ideološke pristranosti. To je svakako vrijedno daljnje rasprave. Ovdje je korisno podsjetiti na analizu Maruške Vizek koju je prezentirala na jednoj diskusiji Zaklade Friedrich Ebert o javnim i kvazi-javnim poduzećima, onima koja su nominalno privatna, a zapravo su poslovno do srži isprepletena s državom (a link na koju ne mogu pronaći). Naime, vrijedno je hrvatsku političku ekonomiju, kako inzistira Bićanić, razmotriti iz kuta transformacije (iz socijalizma u kapitalizam) kojom se također intenzivno bavio: interes za privatizaciju u hrvatskoj znanstvenoj zajednici nije nikad bio zadovoljavajući. Pretezao je ideološki pogled o odnosu rada i kapitala, što je onda odvodilo diskusiju od predmeta.

Teze iz ovog članka predstavljene su naknadno i u razgovoru na N1 televiziji.

Slučaj Ina (kao i slučaj Agrokor), poziva na razmatranje teze da privatizacija kako je izvedena u Hrvatskoj nije adekvatno adresirala tzv principal-agent problem, iako je on inicijalno predstavljan kao motiv za transformaciju. Glavni je naime argument za privatizaciju  bio da se bez definiranja titulara vlasništva ne može spriječiti zabušavanje i čerupanje ‘ničijeg vlasništva’. U slučaju Ine društveno je vlasništvo transformirano u vlasništvo s poznatim titularom, no problemi smanjene brige za resurse i neformalnog odnosa principala  i agenta nije time riješen. Sagledavanje ishoda hrvatske privatizacije i iz tog kuta suočava se s ideološkom eliminicijom (jer izgleda previše ‘čikaški i neoklasično’).

Te teorijske dileme nisu beznačajne. Dosad, ekonomisti su, uz iznimke koje su potisnute s radara, o slučaju Ina ponudili ili banalne komentare ili zgražanje ispod razine akademske refleksije. Adekvatnom teorijskom raspravom i karakterizacijom hrvatskog kapitalizma akademska zajednica umjesto da služi političke i poslovne elite uspostavila bi distancu prema njima i uskratila im legitimitet koji im je dosad nerijetko nekritički davala. Upravo ovakva transformacija/privatizacija imala je svoje akademske proponente.

Već je natuknuto da se jedno poglavlje u Bićanićevoj najavljenoj knjizi sastoji se od članaka o nejednakosti[iii]. Slučaj Ina međutim pokazuje da pristup koji su Bićanić i kolege ekonomisti izabrali i biraju i dalje u analizi tog pitanja ne obuhvaća stvarnost. Bićanić je, istini za volju, toga bio svjestan (i to će se u knjizi vidjeti). Orijentirao se na nejednakost dohodaka, a ne imovine, jer za ovo drugo nije imao dovoljno podataka. I među dohocima izabrao je one o kojima su podaci najvjerodostojniji – plaće. Razlog je strogost koju je njegovao kod empirijskog istraživanja. Svjestan je bio mogućeg prigovora da je, poput Bobija i Rudija, sat tražio pod svjetiljkom jer se tu bolje vidi nego u šumi, gdje ga je izgubio. Na žalost, drugi i kad istražuju nejednakost biraju sličan pristup kao da idu linijom manjeg otpora, tek da stvar odrade.  S Bićanićeve strane bilo je ukazivanja na nedostupnost potrebnih podataka i neuspješnih pokušaja da se do njih dođe ali su ih spriječili administracija a i dio akademske zajednice svojom šutnjom i pristajanjem.

U Hrvatskoj još prevladava narativ da nejednakost nije problem, da je zapravo jednakost problem i za tu se tezu dobivaju počasti i nagrade.

Smrt novinara Vladimira Matijanića s kojim je Bićanić usko surađivao u slučaju doktorata splitskog hadezeovca Vice Mihanovića na Ekonomskom fakultetu u Osijeku jasno je pokazala ogromnu nejednakost građana u pristupu javnim resursima (u ovom slučaju zdravstvenim). Kvazi-rente dostupne su slekcioniranima. Istraživanja tih strana nejednakosti itekako su uznapredovala. Nobelovac Angus Deaton fokusirao se upravo na zdravstvenu nejednakost. Thomas Piketty i Anthony Atkinson također su istraživali nove aspekte nejednakosti, pristupe i politike. U Hrvatskoj još prevladava narativ da nejednakost nije problem, da je zapravo jednakost problem i za tu se tezu dobivaju počasti i nagrade. Mediji su razoreni, osobito najveći. Iz perspektive slučaja Ina ironično je da su prije samo koju godinu, u povodu bankrota Agrokora Vlada i Hanza medija objavili Slom ortačkog kapitalizma uz asistiranje dijela intelektualne javnosti. U tim okolnostima slučaj Ina osuđen je na skandaliziranje, banalne opservacije, na prikaz kao da je riječ o pojedinačnom primjeru bez sistemskog značenja  i na rasplinjavanje u administrativnim kapilarima u kojima HDZ nema konkurencije. Peđa Grbin (SDP), Nikola Grmoja (Most) i slični, oporba su kakvu HDZ može samo poželjeti. Akademska zajednica ne kreira javni narativ koji bi sprečavao neupitan pristup kvazi-rentama, a čijim bi se argumentima političari s više potencijala mogli efikasnije koristiti.

Obično se potegne da je krajnje vrijeme da netko kaže – dosta!  No tu se ne radi ni o kakvoj agresivnoj odlučnosti, lupanju šakom po stolu, govorenju ‘popu pop a bobu bob’, i sličnim primitivizmima, nego upravo suprotno, o produbljenom javnom diskursu izrečenom s autoritetom i uvjerljivošću. Nema uzmaka pred tako kreiranim javnim raspoloženjem koje nije bijes i revolt nego  – kako bi Bićanić rekao – stilizirana činjenica, koja se prihvaća kao očita. U slučaju Ina nejednakost kvazi-renti bode oči, iako ‘nema podataka’. Bićanić nije mogao sam a ni njega više nema među nama.

• Bilješke

[i] Potkraj 2018. u izdanju Jesenski i Turk objavio sam knjigu Slučaj Agrokor. Privatizacija i crony kapitalizam u kojoj sam se, uz ostale izvore, oslonio i na članke o Agrokoru koje sam napisao za Ideje.hr

[ii] Po mojem sudu, ova konstrukcija ima manjkavosti u konzistenciji, no sad nije trenutak za detaljniju teorijsku raspravu.

[iii] Velikim dijelom nastali su u sklopu istraživanja čije smo rezultate objavili u članku Nejednakost plaća u Hrvatskoj 2003-2016.