Javno-privatno partnerstvo!?

Na moj tekst, objavljen u „Idejama“ 27. travnja, reagirao je Matko Marušić i to na višestruko bizaran način, jer:

• njegov je tekst devet puta dulji od dijela mojega teksta na koji reagira;
• njegov tekst ne niječe ni jednu od činjenica koje sam bio objavio (da su etičke instancije zagrebačkoga Medicinskog fakulteta i Sveučilišta, te Vijeće Medicinskoga fakulteta, zaključile da je Ana Marušić plagirala značajne dijelove sveučilišnoga udžbenika);
• njegov tekst polazi od toga da je „samo spominjanje A. i M. Marušića…potpuno promašeno“, jer oni nisu sudjelovali u raspravama o ministru Barišiću (u tim raspravama nisu sudjelovali ni Katon, Bogišić, Tuđman, Makanec, Trump, Platon, Bacon ili Rorty – a svi su spomenuti u mojem tekstu – pa bi i to, valjda, trebao biti svojevrstan prekršaj);
• njegov tekst repetira žalosno neshvaćanje činjenice da međusobne privatne veze funkcionara bilo kojega ranga, na bilo kojem području, ozbiljno oštećuju njihovu kredibilnost (objektivnost) i zato ih se smatra sukobom interesa. Primjerice, su-urednici nekoga časopisa imaju, uz ostale, i funkciju međusobne kontrole. Ako su ti suurednici ujedno i supružnici (kako je to s Marušićima bio slučaj) može se, možda, pretpostaviti da oni svoj brak razumiju kao neku vrst javno-privatnoga partnerstva, ali to, posve razvidno, ne niječe očit sukob (privatnoga i javnog) interesa;
• neshvaćanje fundamentalne razlike javnoga i privatnoga dovodi MM u apsurdnu poziciju da sebe (i to već desetljećima) smatra ovlaštenim interpretom javnoga lika i djela osobe s kojom je u braku, jer mu distinkcija objektivnoga i subjektivnog nekako ne ide u glavu (da se o pristojnosti, čiji su obrasci u takvim slučajevima odavno jasno ustanovljeni, i ne govori);
• MM opetovano navodi inozemne tekstove koji bi trebali posvjedočiti da nije bila riječ o plagiranju engleskoga izvornika na hrvatskome, a ne dokumentira da autori tih tekstova poznaju hrvatski jezik;
• MM smatra da sam, kako bih „ocrnio“ Ivana Đikića, upao „u logičku zabludu argumenta ad hominem“. Eventualno bi moglo biti riječi o argumentum ad hominem tu quoque, no u dugoj raspravi (još od Lockea) smatralo se je da baš u argumentiranju na moralnome području važe (i) neki drugi obrasci (npr., Charles Taylor “Explanation and Practical Reason”,Philosophical Arguments, Harvard University Press, 1995, pp. 34–60), jer je konzistentnost u prosudbi (točnije: njezin izostanak) – o čemu je i u mojem tekstu riječ – usko vezana uz samu narav ovakve prosudbe;
• završno, MM poentira tvrdnjom da njegovu suprugu napadaju „muškarci koji nisu mogli podnijeti međunarodni uspjeh žene“. No, ovaj je feministički stav (in statu nascendi, doduše) zasjenjen Marušićevom drečećom patrijarhalnošću, ukrašenom naglašenim macho nastupom, zbog kojega MM i ne pomišlja da bi Ana Marušić i sama o sebi nešto mogla/smjela/trebala reći, nego ju drži u klasičnome položaju objekta.

Zagreb, 4. svibnja 2017.                                                                         Žarko Puhovski