Akademska zajednica

Prednost demokracije pred znanošću

Žarko Puhovski / 27. travnja 2017. / Članci / čita se 19 minuta

Marš za znanost organiziran je s naglaskom na problem trenutačne administracije znanosti, s dobrim razlogom, ali ne i s dobrim argumentima

Kada je prije gotovo pola stoljeća (1970.) amerikanski senator Gaylord Nelson započeo praksu obilježavanja Dana planeta Zemlje, radilo se je ponajprije o pokušaju nacionalnog koordiniranja razmjerno nove prakse alternativnoga poučavanja (teach in) o problemima okoliša. S vremenom je inicijativa sve šire prihvaćana (pa je ranija verzija koja je prvi dan proljeća htjela obilježavati kao Dan planeta postupno napuštana), a proširenje je pobude dospjelo do razine koja je omogućila da OUN rečeni datum službeno proglasi svjetskim Danom planeta Zemlje (i to na prijedlog Bolivije, koja je tada, 2009., bila u sve samo ne dobrim odnosima sa SAD, odakle je pobuda izvorno bila došla). Tako je 22. travanja postao još jednim od „svjetskih dana“, kojima je javnost danomice bombardirana – neki su datumi čak podijeljeni na nekoliko tema, jer očito nema dovoljno dana u kalendaru za sve ono što je (nedvojbeno nekritički) proglašeno svjetski značajnim. Nekako još samo nedostaje svjetski dan svijeta.

Ipak Dan planeta Zemlje je nadišao obljetnička obilježavanja, upravo stoga što je od početka imao sukobni značaj; namjesto svakogodišnjega paradiranja na zadanu temu, ovaj je datum označavao povod za sukobljavanje o pravcima razvoja društva na Zemlji. Činjenica da je riječ i o datumu rođenja tako raznorodnih povijesnih osoba kakve su Kant i Lenjin, možda upućuje na kritičnost jednoga i revolucionarnost drugoga kao eventualne sastavine događanja u povodu Dana planeta, jer ove dvije značajke (premda u mnogome metodički u sukobu) svakako obilježavaju motive nemaloga dijela (unutrašnje potencijalno sukobljenih) sudionika rečenih marševa.

Trump i trumpoidi

Umeđuvremenu briga je o okolišu prolazila kroz različite (političke i svjetonazorske) faze; politička je dinamika – na globalnoj, ali i na nacionalnim razinama – imala svoje uspone i padove. Svjetonazorska je komponenta dovela do niza veoma zaoštrenih debata na stručnoj, ali i ideologijskoj razini. I kada se je činilo da je svijest o ugroženosti planeta doista proširena do razine koja omogućuje široko podržano djelovanje, došlo je, kako to obično biva, do obrata.

Najgori je aspekt djelovanja sadašnjega ministra u njegovoj intimnoj vezi sa vodstvom Zagrebačkog sveučilišta; Boras, Čović i Ježić predstavljaju tim upravljača koji je u mnogome bez presedana u povijesti sveučilišta

Trumpov je izbor, odnosno „godina pobune protiv političkih elita“, omogućio obračun s različitim verzijama mnogima (a posebice slabo naobraženima) teško podnosivih obrazaca „političke korektnosti“. Trump se je – uza sve ostalo i zato da kompenzira eklatantne neuspjehe na drugim političkim stranama – okrenuo demontiranju (djelomice) ekologijski motivirane političke prakse ranije administracije. Pozivajući se pritom na stajalište da teze o ugroženosti planeta teže „pristranom, interesno uvjetovanom, ograničavanju slobode tržišnog djelovanja“ (lokalni trumpoidi su to žurno preveli na domaću leksiku; „Teorije globalnog otopljavanja marksizam su naših dana“ – B. Ristić, „Večernji list“, 18. 3. 2017. – kako je općepoznato marksizam je oznaka radikalnoga zla u mišljenju, pa i djelovanju, te je na taj način modno gađan dvostruki cilj).

Lokalizacija

Trumpov je revizionizam pokrenuo niz reakcija unutar znanstvene zajednice (u SAD, ali, dakako, ne samo tamo) i to je bila okosnica ovogodišnje verzije tradicionalnoga marša za znanost. Organizatori su, u nakani prosvjedovanja protiv ideologiziranoga revizionizma koji Trumpovu administraciju motivira na smanjivanje financijskih sredstava za brojne znanstvene projekte, pošli od htijenja da programatski naglase: „Mi smo ljudi koji cijene znanost i razumiju kako znanost služi…Odnos znanosti i demokracije ne smije nastaviti propadati. Primjena znanosti na društvo nije razdvojena od politike“ ( Izvor ovdje.)

Marševi su organizirani diljem svijeta; u svakoj se od država baratalo i konkretnim lokalnim problemima, u Njemačkoj je, primjerice, uz jasnu notu autokritičnosti postulirano: „Želi li znanost i ubuduće dobro raditi s nužnim privilegijama, mora naučiti slušati društvo. Što su jače demonstracije 22. travnja, to će više ‘marš za znanost’ djelovati na znanost iznutra“ (Izvor ovdje.)

Nije pritom nevažno upozoriti i na terminologijski kontekst – u anglosaksonskoj tradiciji „marš“ označava pokrete odozdo (za ljudska prava, razoružanje, itd), koji su u pedesetim,  šezdesetim godinama i kasnije označili čitavu jednu civilno-društvenu kulturu. U Evropi, posebice Srednjoj, marš ponajprije asocira na (p)rusku  soldatesku, pa je možda bolje ovakve akcije zvati prosvjedovnom šetnjom, hodnjom i sl.

Hrvatski problem

I u Hrvatskoj je, naravno, marš organiziran s naglaskom na lokalne probleme; u osnovi ključnim je problemom oglašeno trenutno administriranje znanošću. S dobrim razlogom, na žalost (premda ne i dobrim argumentima). Jer, čitav je kompleks problem – u najboljoj populističkoj maniri – sveden na pitanje Barišićeva plagijata (ispada: da tog – objektivno omanjega – prekršaja nije bilo, upravljanje bi znanošću odgovaralo znanstveničkim zahtjevima). A sadašnja je vlada nastavila trend smanjivanja sredstava za znanost, nebrige za iole suvislu razvojnu strategiju.

Dostatno je pogledati što na svojoj mrežnoj stranici ministarstvo može reći o znanstvenome pogonu, pa da se vidi kako naprosto nema relevantne aktivnosti (ali zato donose „informaciju“ o odboru koji dodjeljuje nagrade za znanost – za 2012.!?). Nije pritom riječ tek o lošoj informacijskoj djelatnosti, nego o slabome radu. Ministarstvo je, doduše, znatno više nego u ranijim fazama servisiralo djelatnost tzv. centara izvrsnosti (i manje ometalo njihove veze sa Bruxellesom), no to svakako nije dostatno za iole pozitivnu ocjenu.

Intimna veza

Ipak, objektivno najgori je aspekt djelovanja sadašnjega ministra u njegovoj intimnoj vezi sa vodstvom Zagrebačkog sveučilišta; Boras, Čović i Ježić predstavljaju tim upravljača koji je u mnogome bez presedana u povijesti sveučilišta – ni u najgorim vremenima starih režima institucijom nisu upravljale osobe s tako slabim moralnim i akademijskim kvalifikacijama, bez ikakve podrške iz sredine iz koje su došli (a kojom su prethodno godinama doslovce bespogovorno vladali). Dapače, ova je trojka pokazala pripravnost sukoba sa svojom „bazom“ (nakon što je na Filozofskome fakultetu, sa sedam-osam godina zakašnjenja doduše, došlo do atmosfere u kojoj se može više-manje pristojno raspravljati) .

Činjenica da je Đikić – s očitim poštovanjem, dapače – surađivao s kolegicom koja je plagirala otprilike tisuća puta više teksta od Barišića (i branila se od „objeda“ identičnom taktikom), pokazuje da se ne radi o jasnim moralnim kriterijima

Personalizirani naboj usmjeren na ministra u mnogome je promašio orijentacijom na popularni plagijat, jer su ispušteni iz vida ozbiljniji problemi – uz ostalo i činjenica da je Barišić ranije već bio otpušten s pozicije pomoćnika ministra obrazovanja, a sad je, ni manje ni više, ministar u istome resoru. Nejasni su kriteriji prema kojima netko tko nije zadovoljavao uvjete za pomoćnika ministra, sada napreduje  dva stupnja više i obnaša mnogo odgovorniju dužnost i to u vladi iz istog spektra – vladi HDZ-a.

Političar i znanstvenik

Fokusiranje na ministra implicira još jednu neobično prosudbu, da se, kada je o toj funkciji riječ,  ne radi o političaru koji se bavi resorom znanosti, nego o uzornome, dapače: najboljem znanstveniku. Ministri su već bili političari bez ikakva znanstvenog ugleda, primjerice Ante Čović i Ivo Sanader. A kada se toliko pripovijeda o pretpostavljenim znanstvenim kvalitetama koje se očekuju od ministra, ostavlja se po strani ono što je kontekstualno bitno; sposobnost funkcioniranja – Barišić je već dokazao da nije sposoban funkcionirati čak ni kao pomoćnik ministra tako da je morao biti otpušten.

To se čini znatno važnijim problemom od toga ima li sadašnji ministar dobrih znanstvenih radova i piše li on o ustaši Makancu ili ne. On sigurno nije prvoklasni autor na području hrvatske filozofije, a kamoli šire. To ne znači da ne bi mogao biti dobar ministar. To da ne može biti dobar ministar proizlazi iz činjenice da nije mogao biti niti dobar pomoćnik ministra.

Konačno, važan je argument za nepodobnost Barišića za funkciju ministra onaj video koji pokazuje kako govori engleski. To da danas u nekoj državi poput Hrvatske postoji ministar znanosti koji ne zna pristojnim engleskim reći dobar dan je po definiciji nedopustivo. No to je žalosna ne samo politička (npr. Karamarko), nego i unutarznanstvena tradicija. Isti je Barišić, naime, bio glavnim urednikom međunarodnoga izdanja „Filozofskih istraživanja“, „Synthesis philosophica“,  koji objavljuje velik broj tekstova na engleskome (dodatna je sramota u činjenici da urednik koji se je s Barišićem izmjenjivao na ovoj funkciji, Ante Čović, uopće ne komunicira na engleskome).

Plagijati

Riječju, u hrvatskome se slučaju ni približno nije radilo o postupku koji bi slijedio programski naputak njemačkih kolega („djelovati na znanost iznutra“). Možda to najuvjerljivije ilustrira ponašanje Ivana Đikića, čije su ime hrvatski marširanti opetovano (s oduševljenjem) spominjali. Neovisno o njegovim neprijepornim međunarodnim uspjesima i o činjenici da je Plenkovićeva reakcija na Đikićeve napomene o Barišićevu plagijatu bila, u najmanju ruku, neprilična, ostaje, naime, ozbiljno pitanje. Može li se doista smatrati egzerciranjem znanstvene moralnosti to što jedan profesor medicine reagira na plagijat u struci koja mu je daleka, a ne i na notorni slučaj iz vlastite (šire) discipline koji mu je godinama pod nosom? U jednome od intervjua posljednjih tjedana, Đikić je, naime, posebice apostrofirao kolegicu Anu Marušić kao osobu za koju kaže: „Naučila me kako da postavljam pitanja kao znanstvenik”.

A riječ je bivšoj profesorici zagrebačkoga medicinskog fakulteta, koja je taj fakultet morala napustiti nakon što joj je dokazan plagijat (radilo se je o udžbeniku „Anatomija čovjeka“, kojemu je Ana Marušić bila koautorica). Bio je to ishod, doslovce, duge bitke u kojoj joj je, desecima opsežnih dopisa svim institucijama, glavni saveznik bio suprug (s kojim je, gotovo simbiotički, bila i godinama su-urednica „Croatian Medical Journala“- jer o nečemu kao što je sukob interesa valjda nisu bili čuli). Fakultetsko je i sveučilišno etičko povjerenstvo (odnosno savjet) ustanovilo plagijat (kao i fakultetsko vijeće), pa je profesorski bračni par prešao na splitski medicinski fakultet i surađivao s Đikićem. Činjenica,  dakle, da je Đikić – s očitim poštovanjem, dapače – surađivao s kolegicom koja je plagirala otprilike tisuća puta više teksta od Barišića (i branila se od „objeda“ identičnom taktikom), pokazuje da se ne radi o jasnim moralnim kriterijima (a nikako da netko iz znanstvene zajednice jednostavno prizna političku, ili neku drugu, pristranost).

Hrvatski studiji

Dodatni je moralni problem hrvatskoga marša bio u tomu što je jedan od organizatora (studentska udruga „Anomija“) zastupao sveučilišnu ustanovu koja je osnovana iz eklatantno neznanstvenih (točnije: nacional-ideologijskih) razloga početkom devedesetih, jer je državnome vodstvu (Tuđmanu, prije svega) trebao nastavni okvir slobodan od „nehrvatskih marksista“ s Filozofskoga fakulteta. Nakaradnost samoga koncepta „Hrvatskih studija“ razvidna je već iz činjenice da su počeli sa studijem filozofije, povijesti i psihologije, dakle: bez hrvatskoga jezika (što je posve nelogično s obzirom na izvornu motivaciju, ali i sam naziv studija). Razlog je bio posve pragmatičan – političko je vodstvo bilo posve zadovoljno jugoslavisti(ca)ma s Filozofskoga fakulteta (pogotovo nakon što su se i nominalno pohrvatili/e). Čak i da ne važi glasovita maksima Marka Porcija Katona „što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi” (u prijevodu Baltazara Bogišića), ostaje dvojbenom adresa jednoga od organizatora ovoga marširanja.

Obračuni kadrova

Druga je (ne)dvojbena pozivna adresa bila ona Saše Zelenike. Nekadašnji pomoćnik ministra Jovanovića nije sporan toliko po tomu što su u njegovo vrijeme „Zatečena upravna vijeća javnih instituta kompletno (su) smijenjena bez obzira na mandat na koji su imenovana.“ (A. Čović, „Universitas“, travanj 2017.). To je razina na kojoj problem vidi netko tko javno djelovanje razumije kao niz personalnih promjena (po načelu koje je mjerodavno formulirao drug Staljin: „kadrovska je politika osnova svake politike“). Pravi je problem u Zelenikinoj nepojmljivoj inkompetentnosti (jer „kadrovirali“ su u ministarstvu i  drugi, uključujući samoga Čovića, dakako). No, nitko svoju kvalificiranost za posao nije razgolitio toliko djetinjastom besmislicom kao sam Zelenika. Odgovarajući na pitanje o svojim kvalifikacijama za poziciju pomoćnika ministra svojedobno je, doslovce, rekao: „Bio sam u vijeću roditelja gimnazije svoga sina, a kao roditelj troje djece, dobro sam upoznat sa svim manama i prednostima hrvatskog obrazovnog sustava…školovao sam se za suradnika u nastavi…S riječkim Burinom sam tako kao tinejdžer bio prvak druge vaterpolske lige tadašnje države“ („Novi list“, 20. listopada 2013.)

Boris Jokić bio je rezolutniji: “Znanost je iznad politike!“  i, blaženo nesvjestan posljedaka izrečenoga, nastavio objašnjavati kako će se kandidirati za vođu tima koji izrađuje kurikulnu reformu. Ako se je itko posljednjih godina dana u hrvatskoj javnosti ponašao paradigmatički politički (a nerijetko i politikantski) bio je to Jokić

Čitav je pothvat u Hrvatskoj, očito, krivo krenuo i nije ni došao dalje od (već iskušano neuspješnih) oporbenjačkih zahtjeva za ostavkama (što je, naravno besmislica, jer za javne se funkcionare može smisleno, to jest politički, tražiti samo smjena;  apel na podnošenje ostavke pripada moralnome diskursu, koji može funkcionirati samo u užem krugu prijatelja, porodice/obitelji, dobrih kolega i sl.). Reakcije s druge strane su, pritom, bile također neartikulirane, npr.: „Još više zabrinjava pokušaj stvaranja poveznice između znanstvene metode i kontraverznog  pojma, teorije ‘intersekcionalnost’ (koja sagledava povezan sustav ‘tlačenja’ žena, ne-bijelaca, LGBT-ovaca i svih skupina na svijetu osim bijelih muškaraca na Zapadu)“ , kako je napisao doktor sociologije Vice Batarelo („Direktno“, 23. 4. 2017.). Ostavi li se po strani to što dobri doktor, izgleda, nije čuo za riječ kontroverzno, indikativna je u filozofiji znanosti i znanostima samima odavno nadiđena dogmatska ideja o postojanju „znanstvene metode“ kao takve, kao jedinstvene, sveprotežne razdjelnice „prave znanosti“ od svega ostaloga (što, na žalost, sudeći po transparentima, barem, dijele i mnogi sudionici/e samoga marša).

Opasno shvaćanje

Uza sve nesklapnosti i političke pristranosti, uza sve naivnosti, marš je eksplicitno naglasio u mnogome opasno shvaćanje koje se već godinama šulja javnošću. Izrekla ga je govornica u ime udruge „Anomija“, Tea Ovničević: „Politika ne smije odlučivati koliko će se ulagati u znanstvena istraživanja“ („Dnevnik“ 1, HTV, 22. 4.). Nije jasno, slijedi li iz ovakva mladalački rezolutnog (i vjerojatno nedomišljenog) uvjerenja kao posljedica to da bi o ulaganjima trebala odlučivati neka druga sfera zajednice (vjera, inkorporirana u crkvi, npr.), ili bi sama znanstvena zajednica imala odlučivati o sredstvima koja će trošiti.

Njezin stariji kolega, Boris Jokić bio je čak i rezolutniji: “Znanost je iznad politike!“ („Dnevnik“ 2, HTV, 22. 4.) – i, blaženo nesvjestan posljedaka izrečenoga, nastavio objašnjavati kako će se kandidirati za vođu tima koji izrađuje kurikulnu reformu (već kod trećega ministra!?). Ako se je itko posljednjih godina dana u hrvatskoj javnosti ponašao paradigmatički politički (a nerijetko i politikantski) bio je to baš Boris Jokić, bilo je tu i manipulacije i ucjene, i demagogije i „alternativnih činjenica“, no budući da je sve to – glasnim samorazumijevanjem – činjeno u ime znanosti dobilo je nekako i znanstvenu formu, naizgled barem. Mnogo poznatiji po političkim postavljenjima (i njihovim ukidanjima), no po znanstvenim učincima, Jokić postulira primat znanosti, naglašavajući time svoju političku legitimaciju, ali i zadirući (dakako neznajući što čini) u same pretpostavke demokratskoga ustroja zajednice (za razliku od uvodno spomenutih amerikanskih koleg(ic)a koji su jasno odredili da znanost „služi“, a da njezina primjena nije „razdvojena od politike“).

Pozicija moći

Povrat je to, naime na platonske ili Baconove („znanje je moć“) konstrukte, na uvjerenje da bi najmudriji trebali vladati („znanstvenici/e“ u današnjim kategorijama). No, takvo je poimanje zajednice smisleno pod platonskim premisama jedinstvenoga sklopa u kojemu se zbiva i priroda i zajednica, i bog i svijet, ili pak uz uvjet novovjekoga radikalizma koje bi da znanje preuzme zajednicu (od crkve) ne pitajući pritom za fundamentalnu razliku apodiktičkoga (teorijskog) i praktičkog znanja. Ostavi li se po strani i toliko popularni literarno-filmski lik ludoga znanstvenika, realistično je pitanje posve jednostavno, i prastaro: „tko bi čuvao (znanstvene) čuvare“. Zašto bi trebalo vjerovati da su ljudi kojima je utemeljenje u znanosti (čak i najbolji među njima) za zajednicu prihvatljiviji od onih koji su (kako-tako) većinski izabrani (pri čemu, meritokratsko odlučivanje ostaje ne samo mogućim, nego i nužnim, ali u demokratski legitimiranim ustanovama). Jer, tzv. tvrda znanost nema mnogo što reći o društvu i zajednici (o onoj drugi mnogi od znanstvenik(c)a premalo znaju, a ona i nije – ni po vlastitu shvaćanju – podobna za produkciju „objektivno najboljih rješenja“).

Ma koliko značajan bio, znanstveni pogon tek je jedan od niza društvenih pogona (u nečemu značajniji, na primjer, od poljodjelstva, u nečemu pak i ne), te podliježe kontroli zajednice. Ideja da se politika ukine tako da bi ju – pod drugim imenom – izvodili ljudi iz znanstvenoga svijeta samo stvara zbrku i „legitimira“ za poziciju moći one koji nemaju većinsku legitimaciju; a najčešće ni bolje kvalifikacije – za nastojanje da je zajednica očuva ili unaprijedi kriteriji su naime, po definiciji gotovo uvijek politički – a naročito onda kada ih se tako ne želi zvati. Stoga se, u paraleli s glasovitim Rortyijevim tekstom, doista može zaključiti da je prednost demokracije pred znanošću zasigurno – manje zlo.