Johnny Kitagawa. Mračni otac lijepih dječaka J-Popa, K-Popa.

Sve što se danas zna o K-Popu - od sustava idola i kampova za obuku do androgine estetike 'cvjetnih dječaka - nastalo je u Japanu, u glavi čovjeka koji je bio vizionar u popularnoj kulturi i serijski pedofil. Priča o Johnnyju Kitagawi, ocu J-Popa koji je četrdeset godina gradio globalnu industriju vrijednu milijarde dolara dok je silovao djecu, možda je najpotresniji paradoks moderne pop kulture - piše Velimir Grgić.

• Naslovna fotografija: Japanski boy-band Equal Connect . (Kyugium, Fair Use)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

Skicirajmo na brzinu alternativnu povijest devedesetih: pomaknite pojavu društvenih mreža petnaestak godina u “rikverc” pa zamislite kako bi s njima izgledao globalni popkulturni pejzaž ispunjen istim onim imenima, pojavama, zvijezdama, žanrovima i fenomenima koji su oslikali i ozvučili desetljeće. Njegovu je drugu polovinu već dobrano umrežio WWW, ali još se trebalo strpiti do pojave YouTubea, Facebooka i TikToka, kapilarnog povezivanja čitavog planeta unutar jednog ekrana koji stane u džep.

U tom razvoju događaja svakako bi bilo više mjesta za Japan. Nije da japanska popularna kultura danas ima previše problema nadoknaditi propušteno: mange i anime popularnije su nego ikada, a dobar dio prenošenja štafete japanofilije u Gen-Z ruke događa se na Olimpu streaminga, u, oko i na Netflixu, možda čak i više nego prije 20 godina, kada je Japan na valu globalizacije doživljavao svoju veliku “invaziju” i prodor u gotovo sve pore zapadne pop-kulture. DivX dekoder je tu imao ogromnu ulogu, kao mogućnost da se filmovi razmjenjuju i gledaju preko interneta, a onda su i A festivali, Hollywood s remakeovima i regularne kinodistribucije otkrile i eksploatirale japanski kreativni val pa stvorile trend koji je trajao dobrih desetak godina. Ali sve to nekako je zaobišlo J-Pop, japansku popularnu glazbu i nebrojene grupe dječaka i djevojčica koji pjesmom i koreografijama pune dvorane s istočne strane Urala. 

SHY (Spirit-Hope-Youth), japanski boy bend, osnovan koncem 2025. godine. (Melty Fantasia, Fair Use)

Japanska popularna kultura je i bez društvenih mreža dominirala azijskim tržištem, ali samo su najbolji komadi svim mogućim kanalima – televizijom, VHS-om, CD-ima, fanzinima pa onda i s prvim tražilicama i forumima – 1990-ih i ranih 2000-ih nalazili put do Zapada. Glazba koju je kreirao i izvozio Japan s J-Popom stvorila je boy-bend i girl-bend groznicu kao ponajprije japanski, a onda i panazijski kulturni i društveni fenomen. Pri tome je japanski entertainment možda najviše profitirao sijući svoje talente na police trgovina bivših kolonija, čiji su kupci dobro slušali, gledali i analizirali pa naučeno vratili kao bumerang u “Mad Maxu”.(1) Južna Koreja krajem 1990-ih kulturno ‘prevodi’ kompletne obrasce japanskog kreativnog i poslovnog pristupa glazbenoj industriji, adaptira ih i u svom stilu ‘militarizira’, prepisujući i dopisujući kompletni priručnik vokalno-instrumentalnog djelovanja. I onda ih u svom aranžmanu lansira svijetu kojim zadominira pa tako izvor s japanskog otoka medmeksovski ostavlja odrezanih prstića, potpuno preplavljujući tamošnje tržište idola svojim inačicama. U studiji “The Development Dynamics of J-pop and K-pop in Japan and South Korea in the Globalization Era”, Chintya Hanindhitakirana Wirawan i Bambang Wibawarta citiraju i sjajno zaključuju:

“J-pop polako umire dok ga K-pop zamjenjuje (…) Popularnost K-popa u Japanu dovela je do pada vlastite domaće glazbene industrije, J-popa. Zaostajanje u trendovima digitalnih medija i neuspjeh u izlasku izvan domaćeg tržišta glavni su razlozi pada J-popa. Dok J-pop industrija i dalje daje prednost prodaji CD-ova kao glavnom izvoru prihoda, u eri digitalizacije ljubitelji glazbe diljem svijeta okreću se digitalnom streamingu i preuzimanju sadržaja. Kao rezultat toga, K-pop, koji je ranije uspio iskoristiti digitalne platforme, stekao je prednost u odnosu na J-pop. Kako je K-pop postajao sve popularniji u Japanu tijekom 2010-ih, akteri J-pop industrije počeli su usvajati trendove koje je K-pop donio na japansko tržište. To se može vidjeti kroz sadržaj videa objavljenih na službenim YouTube kanalima japanskih glazbenih agencija, kao i kroz transformaciju koncepata i izgleda japanskih idola.”

J-Pop u svom prvom valu pokušaja osvajanja Zapada, dakle, nije imao društvene mreže – ‘Gangnam Style’ i BTS jesu. Ali ne smijemo zaboraviti da je sve što danas znamo o K-Popu nastalo na plećima J-Popa, a ‘Idol system’ stvoren u Japanu nije samo oprobani recept za tvorničku kreaciju ‘idola’, nego i novi masovni model za njihovo treniranje kroz dugogodišnje boravke u ‘kampovima za obuku’, gdje pod nadzorom starijih mentora zajedno spavaju, jedu, odrastaju i uče pjevati, plesati, repati, nastupati, razgovarati… 

Johnny Kitagawa, glazbeni mogul, kreator J-Popa, inovator i seksualni zlostavljač. (Nepoznati autor, Fair Use)

Formulu ‘sustava idola’ prvi je, dakle, uspješno testirao upravo Japan, točnije Johnny Kitagawa, glazbeni mogul i neumorni inovator, koji je tijekom 40 godina zidao i praktički kontrolirao J-Pop scenu, ili barem jedan ogroman dio onoga što zovemo japanskom pop industrijom. Prvi je tzv. group sounds (GS), japansku rock glazbu šezdesetih koju su stvarali VIS-ovi, vokalno instrumentalni sastavi, transformirao u group sounds bez instrumenata – grupe koje su umjesto da sviraju prezentirale ples, akrobatiku i osobnost svojih članova. Izvorni group sounds bio je fuzija zapadnjačkog rocka i kayokyokua, japanskog popa iz razdoblja Showa (1926.-1989.), dok je Kitagawin group sounds bio sudar zapadnjačkog popa s kayokyokuom. 

Kitagawa nije izmislio koncept boy-benda, ali ga je popularizirao u cijeloj Aziji. Stvarajući moderni japanski sustav oblikovanja i prodaje idola, postao je ocem nebrojenim dječačkim grupama. Postalo je ‘nezgodno’ kada se doznalo da je otac svoju glazbenu djecu tijekom istih tih 40 godina nemilosrdno seksualno zlostavljao. Zastanimo na trenutak da bismo razmotrili posljedice ove činjenice: poput valova koje bačeni kamenčić stvara na površini jezera, u skladu s budističkim idejama međupovezanosti svega unutar “Indrine mreže”, svaka mala promjena utječe na cijeli svemir, a u ovom slučaju velika promjena utječe na promjenu percepcije čitavog koncepta azijskih boy-bendova: od testosterona cijepljena femboy fantazija objašnjavala se eksploatacijom tržišta predpubertetskog ukusa aseksualne androginosti i slatkoće (japanski: kawaii – かわいい), ali ona je možda primarno rezultat ukusa odraslog seksualnog predatora! 

Kitagawa, osim što je bio pedofil, bio je i jedna od najvažnijih figura japanske, ako ne i globalne glazbene povijesti. Njegova je moć bila tolika da se o njemu kao monstrumu – iako je sva prljavština godinama bila javna tajna – moglo glasno progovoriti tek kad je pokopan

Stvarajući grupe raspjevanih i rasplesanih dječaka, Kitagawa se vodio kriterijima njihove fizičke privlačnosti, a onda dodatno oblikovao imidž svojih pulena u skladu sa svojim poremećenim seksualnim afinitetima. Ključ svega bila su vrata njegove kuće u kojoj se nalazio ‘kamp za obuku’ pop zvijezda, a spavaonica za bendove bila je doslovno jedna od prostorija u Kitagawinoj obiteljskoj vili. U njoj je poslagao krevete, jedne do drugih. Nakon napornog dana učenja zanata pop zvijezde, dječaci, legli bi u postelju, a Kitagawa bi ušao u sobu i redom ih oralno zlostavljao. Ali Johnny Kitagawa, osim što je bio pedofil, bio je i jedna od najvažnijih figura japanske, ako ne i globalne glazbene povijesti. Kitagawina moć, utjecaj i snaga bili su toliki da se o njemu kao monstrumu – iako je sva prljavština godinama bila javna tajna – moglo glasno progovoriti tek nakon 2019., kada su ga u 87. godini pokopali. Njegova korporacija, agencija Johnny & Associates koju nakon Kitagawine smrti preuzima nećakinja Julie Keiko Fujishima, držala je čvrst stisak na vratu medija pa je bilo jako teško govoriti čak i tada. Jer, svi su voljeli njegove idole pa su tako voljeli i Kitagawu. Talenti Johnny & Associates prodavali su pjesmu i ples, ali prije svega briljantno režirani boyfriend experience, življen kroz postere, privjeske i zajedništvo fandoma. Koncept idola proizlazi iz glazbe, ali je veći od glazbe – u konfucijanskim društvima idoli su više od ‘talenta’ i ‘celebrityja’, doslovno zamjenska djeca, braća i sestre nacije u kojima je sadržan moralni supstrat njezine mladalačke nevinosti. 

Najveći azijski idoli danas idu na dvije vrste turneja: prva je klasična glazbena predstava, svirka i show ples raskošnih vizuala pokreta i ljepote. A onda na drugoj turneji, tzv. fan meetings, iste dvorane nekoliko večeri zaredom pune tako što se druže s obožavateljima sjedeći na pozornici i odgovarajući na njihova pitanja, ispunjavajući želje, odrađujući popularne plesne online izazove, pokušavajući simulirati intimno prijateljsko druženje sa 50.000 ljudi u isto vrijeme. G-Dragon, Kralj K-Popa, svoje fanove naziva FAM (family), a fanovi BTS-a okupljaju se u Army, naglašavajući vojničku odanost grupi. Ona je uvijek “obožavana” kao cjelina, ali i kao kompilacija samostalnih “idola”, osobnih preferencija koje, uz primarnu odanost grupi, nerijetko imaju i solo karijere. K-Pop je, dakle, ne samo rođen na živom organizmu J-Popa, nego je sve njegove izume obogatio i digao na novu razinu. Ali pitanje je bi li uopće postojao, bez Kitagawina inkubatora.

Johnnys, 1965., prvi projekt Johnnyja Kitagawe i začetnik J-pop fenomena. (Nepoznati autor, CC0)

John Hiromu Kitagawa je zapravo Amerikanac, rođen 1931. u Kaliforniji, gdje provodi prve dvije godine života, a onda seli s obitelji u Japan. Obitelj se skrasila u SAD-u 1924. godine, kada otac postaje budistički svećenik u hramu u Malom Tokiju, četvrti Los Angelesa s većinskom japanskom imigracijom. Tijekom mladosti Johnny je živio između Japana i SAD-a, a za vrijeme Korejskog rata (1950.-1953.), u angažmanu američke vojske predavao je engleski jezik korejskoj siročadi. Kada se 1953. ponovo vratio u Japan i tamo se odlučio usidriti, živio je u stanu u četvrti Washington Heights, izgrađenoj 1946. godine za potrebe američkih vojnika, zbog čega je kvart bio uređen poput ‘male Amerike’ u srcu Shibuye. 

Kitagawa je uselio na četvrti kat jedne od zgrada, jer je i u Tokiju radio za američku vladu kao savjetnik za vojna pitanja u američkoj ambasadi. Usput je honorarno zarađivao kao trener bejzbola djeci, koje je zvao “Johnny’s Team”. Kitagawina sestra Mary bila je vlasnica američki dizajniranog bara u Tokiju, a preko oba projekta, oko obitelji su se krenuli vrzmati celebrityji, sportaši, glumice i pjevači, koji su sponzorski podržavali dječju ligu ili dolazili uživati u piću s okusom Zapada. Tada još nitko nije znao da je Kitagawa pedofil.

No iz današnje se perspektive u službenoj povijesti uočava obrazac: 30-godišni Johnny Kitagawa upoznao je 11-godišnjeg Ryoa Nakatanija pa ga je zajedno s prijateljima (Teruhiko Aoi, Osami Iino i Hiromi Maie) odveo u kino na mjuzikl “West Side Story” (1961.). Inspirirani viđenim, dječaci su izrazili želju za pjevanjem pred kamerama, a Kitagawa je vidio iskru i strast pa odlučio spojiti ugodno s korisnim: dječacima je, umjesto uloge u mjuziklu, osigurao da vlastiti život pretvore u mjuzikl, ali prije nego postanu prvi pravi boy-bend template u povijesti Japana, morali su ih pretvoriti u bend. Kitagawa u travnju 1962., u suradnji s Novom školom za izvedbene umjetnosti, pokreće vlastitu školu za poduku i treniranje talenata, a četiri dječaka, Ryo i prijatelji, ujedinjeni pod imenom Johnnys njegovi su prvi klijenti. Fenomen boy-bend idola je rođen i Johnnys ulaze u povijest kao začetnici vala u kojem se pliva i danas, iako su postojali samo pet godina. 

Snow Man iz 2023., još jedan primjer ‘proizvoda’ azijske industrije pop-idola. (Johnny & Associates Inc., CC0)

Do sredine 1960-ih, Kitagawa je već ‘hakirao’ cijeli sustav, savršeno koristeći novi medij televizije za bjesomučnu promociju Johnnys, što je postalo jednim od sastojaka “sustava idola” koji je K-Pop u potpunosti preslikao od Kitagawe. Stalna pojavljivanja idola u popularnim nacionalnim variety showovima i komičnim skečevima u kojima su morali znati glumiti, koliko i pjevati, plesati, pozirati…, širili su publiku i pretvarali dječake u kućna imena nacije. Kitagawa je prvi upotrijebio zabavne emisije kao sredstvo komuniciranja s tržištem i zauvijek promijenio interakciju idola s javnosti. SMAP, grupa čije ime znači Sports Music Assemble People, nastala je 1988. godine i postala jedna od najpopularnijih skupina u katalogu Johnny & Associates, s vremenom noseći i neslužbenu titulu “nacionalnog blaga”. Nakon tri godine treninga, debitirali su 1991., a 1996. na televiziji se počeo emitirati njihov tjedni variety show “SMAP×SMAP”, ispostavit će se jedna od najdugovječnijih i najgledanijih emisija u povijesti japanske televizije. 

Samo u 1997., izvođači koje su zastupali Johnny & Associates pojavili su se u više od 40 televizijskih emisija i 40 reklama. Koreja je dobro učila: danas gotovo da nema ozbiljnije K-Pop zvijezde koja po objavljivanju novog materijala ne ‘protrči’ kroz sve važnije variety showove na TV-u, a oni najzanimljiviji pokrenu i vlastite emisije – ljudi su gledali kako BTS ljetuje u showu In the Soop (2020.), a danas je ta lokacija jedna od popularnijih turističkih destinacija u državi. Gotovo da nema idola koji nije zaštitno lice barem nekoliko megabrendova u isto vrijeme. 

I K-Pop izbacuje grupe čije su kratice jednako ‘egzotične’ kao one Kitagawinih pulena: BTS je Bangtan sonyeondan, tj. Bulletproof Boy Scouts, ali to je ništa naspram MBLAQ (Music Boys Life in Absolute Quality), TRAX (Typhoon of the Rose Attack on X-Mas), TEEN TOP (Teenage Emoboy Emotion Next Generation Talent Object Praise) ili UP10TION (Unbelievable Perfect 10 members Teenager Idol Open Now), tipičnih mozgolomnih K-Pop akronima. Nakon treninga, tzv. ‘sustava inkubacije’, svečano spremni i gladni uspjeha debitiraju pa ih onda i nekoliko puta ‘re-lansiraju’ u novim inkarnacijama koncepta, svježeg identiteta sa svakim novim (mini)albumom. 

Korejski boy band 2PM, učenici J-popa vremenom evoluiraju u vlastitu K-pop granu s autentičnim korejskim elementima. (Korea.net, CC BY 2.0)

Japanska kultura idola zaslužna je i za ostale vodeće identitetske točke korejskog sustava idola: foto kartice idola veliki su biznis i nose se poput slika svetaca u novčaniku ili torbici, fandomi sa svijetlećim štapićima u svojim bojama, eventi “dodirivanja”, rukovanja, a ponekad i grljenja idola s fanovima; kreacija čitavih svjetova i storylinea povezanih s imidžem, grafičkim rješenjima i pjesmama pojedinih izdanja… U Japanu, sve je to prvo prolazio SMAP, a onda i ostali Kitagawini superstarovi: Arashi, petočlani boy bend koji je debitirao 1999.; KAT-TUN, šestorka nazvana po prvim slovima svojih prezimena, pojavila se 2001., a Hey! Say! JUMP je debitirao 2007. i popularizirao koncept ‘pod-grupa’, sub unita koji je čest u K-Popu. Hey! Say! JUMP je djelovao pod krovnim imenom, ali i kroz dvije vlastite sub-grupe, Hey! Say! BEST i Hey! Say! 7. 

Uvelike zahvaljujući ovim imenima, agencija Johnny & Associates držala je svjetski rekord s najvećim brojem No 1 singlova i koncerata produciranih od 1974. do 2010. godine. Masovni ukusi su se jednostavno poklopili s Kitagawinom ponudom. Tijekom 1960-ih, Johnnys su prokrčili put u prilično ‘neprijateljskom’ okruženju. Prizor uglađenih mladića koji skakuću pjevajući falsete sviđao se djevojčicama, ali još nije bio na istoj vibraciji s kontrakulturnim umjetničkim strujama koje su privlačile nove generacije mladih. Sedamdesete su stvari počele stavljati na svoje mjesto, a hedonizam 1980-ih počeo je pretvarati Kitagawu u ono što je postao u novom mileniju, u jednog od najbogatijih ljudi u državi. Osnivanjem Johnny & Associates, Kitagawa je ujedinio izdavaštvo, menadžment i ‘nultu točku’, školovanje djeteta za zanimanje pop zvijezde. Talenti su izabirani na otvorenim audicijama, u stilu današnjih talent showova na TV-u, a dječaci su već s deset godina upisivani u program Johnny’s Juniors, postajući pop-mašine do sredine svog puberteta. Agencija ih je učila svemu, ali sve dok su pristajali spavati u Kitagawinoj kući.

Prve napukline u zavjetu šutnje pojavile su se već sredinom 1960-ih, na samom početku karijere, ali nitko nije dizao previše galame kad se pričalo da Kitagawa seksualno zlostavlja svoje mlade talente. Od 1988. do 2000. glasine su se pretvorile u ozbiljne tvrdnje tiskane na papiru – prvi koji je prestao šutjeti bio je Koji Kita, član grupe Four Leaves, koji je u autobiografiji “Hikaru Genji e” (“Dragi Hikaru Genji”) 1988. pisao o svom bivšem šefu kao predatoru. Four Leaves bio je jedan od prvih velikih boy-bendova iz kataloga Johnny & Associates, četveročlana grupa stvorena 1967. Postojala je sve do 1978., a imali su i reunion od 2002. do 2009. Knjiga “Hikaru Genji e” je krajem 1980-ih stvorila omanji skandal, jer su o iznesenim optužbama hrabro pisali japanski časopisi, a sama se ukoričena ispovijest prodala u 350.000 primjeraka. Ali sve je brzo zaboravljeno i ništa se nije dogodilo. Kitagawa je jednostavno nastavio silovati dječake. 

Koji Kita, član grupe Four Leaves, u autobiografiji “Hikaru Genji e” (“Dragi Hikaru Genji”) 1988. prvi progovara o Kitagawi kao predatoru. (Nepoznati autor, CC0)

Japanski pisac Nobuhiro Motohashi je 2023. objavio knjigu “Boku to Janiizu” (“Ja i Johnny’s”), u kojoj otkriva da je on bio Kitin ghostwriter za “Hikaru Genji e”, kao i gotovo filmsku priču o njenom nastanku. Sve je počelo kada je Toru Muranishi, poznat i pod nadimkom Car pornografije, dobio uznemirujuću dojavu o agenciji Johnny & Associates. Pornograf Muranishi se posvađao s Kitagawom pa je iz osvetničkog bijesa odlučio osnovati ‘detektivski biro’ za primanje informacija o skandalima agencije i njenih idola. U mjesec dana, stiglo je tisuću dojava. Jedna od njih dovela ih je do Kojija Kite, koji je u prvom razgovoru čvrsto negirao sve glasine o zlostavljanju, a onda se slomio i krenuo pričati, dok je Motohashi zapisivao:

“Prije nego što sam shvatio što se događa, Johnny-san me već izvukao iz pidžame i počeo me lizati po cijelom mom mršavom tijelu. Bio sam uplašen, zgrožen i nervozan. Neizrecive emocije kovitlale su se u meni jer sam shvatio da sam napokon dobio prečac do debija u svijetu zabave, i da me osoba kojoj sam to dugovao sada iskorištava, kao igračku.”

Kitagawa ga je skidao, kupao i ljubio, ali kad je odbio analni odnos, Kitagawa je to prihvatio i odustao. Zlostavljanje je ponavljao gotovo svake noći, četiri i pol godine. “Johnny i ja smo bili poput ljubavnika… Ne. Bili smo poput bračnog para”, izjavio je Kita. 

Osim što je bio pravi autor Kitine knjiške ispovijesti, Motohashi je 1989. producirao i video u kojem Koji Kita, zajedno sa sedam drugih Kitagawinih pulena, u kameru objašnjava kako su svi oni, kao i mnogi drugi zlostavljani već sa 12, 13 godina – i da u japanskoj industriji zabave to apsolutno svi znaju. Štoviše, znali su i mnogi roditelji, ali su okretali glavu. Među snimljenima bili su Junya Hiramoto, koji je 2023. osnovao Udruženje žrtava Johnnyjevog seksualnog zlostavljanja, kao i Shogo Kiyama, koji je knjigu o detaljima svog iskustva objavio 2005. Taj je video također izazvao omanji skandal, ali i on je brzo zaboravljen i ništa se nije dogodilo. Kitagawa je i dalje silovao dječake. 

Progovorio je i Ryo Nakatani. U knjizi “Ribenji Jonīzu” (“Osveta Johnnys”) iz 1989., jednoj od čak 14 tzv. tell all knjiga koje je Ryo objavio o prljavštini glazbene industrije, govori isključivo o Kitagawinim zlostavljanjima. Godine 1996. isto je potvrdio i Junya Hiramoto, član Johnny’s Jr.-a, koji je u knjizi “Sve o Johnny’s” pisao kako je Kitagawa redovito kupao dječake u svojoj kadi. Časopis Shūkan Bunshun je 2001. objavio niz članaka koji su se oslanjali na svjedočanstva iz knjiga, ali Kitagawa ih je tužio i dobio na sudu. Niti jedno ukoričeno svjedočanstvo nije pokrenulo ozbiljniju promjenu. Kitagawa je morao umrijeti da bi prestao silovati dječake, a BBC četiri godine kasnije poslati Mobeena Azhara s kamerom u Tokio da javnu tajnu učini u potpunosti javnom. Tek je u ožujku 2023., zahvaljujući BBC-jevom dokumentarcu “Predator: The Secret Scandal of J-Pop”, čitava priča eksplodirala do razine potpunog priznanja krivnje i željene katarze. Koji Kita nije doživio pravdu – umro je 2012. Ali konačno su mediji prestali šutjeti, baš kao i predstavnici Johnny & Associates, koji su nakon posipanja pepelom odlučili promijeniti ime u Smile Up, trudeći se svim silama izbrisati vezu s imenom pedofila. Kitagawina nećakinja, nova predsjednica firme, javno se ispričala žrtvama.  

Čak 478 osoba skupilo je hrabrost i osobno svjedočilo o zlostavljanju, a BBC je 2024. zaronio dublje s nastavkom “Our World: The Shadow of a Predator”, kada se broj žrtava koje su prestale šutjeti popeo na tisuću. Činilo se da je čitava japanska muška scena idola sazdana od žrtava seksualnog zlostavljanja. Činjenica jest da je pri uspostavi otvorenih audicija, polazničke točke sustava idola, Kitagawa stvorio paukovu mrežu u spavaonicama u vlastitoj vili. Bio je to poligon za stvaranje mladih pop-starova koji će mu donijeti milijune, ali i zlokobna “tvornička proizvodnja” žrtava zlostavljanja. Međutim, je li samo Kitagawin pedofilski ukus oblikovao vizualne kodove J-Popa, K-Popa i naposljetku nove norme muške ljepote? Ili su korijeni ipak dublji, pomaknutiji na vremenskoj liniji puno prije Kitagawina rođenja, u tradiciji japanskog odnosa prema muškoj mladosti i ljepoti?  

Yoshitsune, najpoznatiji povijesni bishōnen i njegov vazal Benkei promatraju opadajuće cvjetove trešnje. (Utagawa Kunlyoshi, CC0 1.0 )

Bishonen (美少年) doslovno znači “lijepi dječak”, ali u kontekstu pop kulture ima puno šire značenje, kao estetski ideal koji naglašava mladoliko, gotovo androgino lice (glatka koža, velike oči), vitko tijelo bez mišića, nježnost i eleganciju. U kontekstu industrije idola, bishonen označava idealiziranu verziju muške ljepote koja balansira između muškog i ženskog, stvarajući “neprijeteću” privlačnost koja je primarno romantična. Talenti potpisani za Kitagawinu agenciju bili su bishoneni, ali još točnije suvremeni wakashu (若衆), “mlade osobe” koje su u razdoblju Edo (1603.-1867.) bili dječaci između 7 i 17 godina starosti, tradicijski spremni napustiti kuću i postati šegrti. Status su naglašavali polovično obrijanim glavama, a bili su učestalim objektom požude mladih i starijih žena, kao i mnogih starijih muškaraca koji su se upuštali u seksualne odnose s maloljetnicima. 

Dječaci i adolescenti koji su služili u japanskim budističkim hramovima i sudjelovali u šintoističkim festivalima zvali su se chigo (稚児), a zbog svoje duhovne službe, posluživanja hrane i primanja gostiju imali su slobode njegovati drugačiji imidž u odnosu na ostatak generacije: puštali su dugu kosu, na lice stavljali puder pa su postali česti motiv srednjovjekovnih slika i literature. “Zapadni čitatelji mogu doživjeti dvosmislenost bishonena kao feminiziranost, no to je pogrešno tumačenje”, pišu na Tofugu.com: “Bishonen, kako ga doživljava japanska publika, nije ni feminiziran ni dvosmislen; naprotiv, percipira se kao nešto poput anđela, u potpunosti i muško i žensko.”

U tekstu “The Shared Imagination of Bishonen, Pan-East Asian Soft Masculinity: Reading DBSK, Youtube.com and Transcultural New Media Consumption”, Sun Jung piše:

“Ja takvu feminiziranu muškost nazivam ‘mekom muškošću’, obilježjem koje je široko prisutno u prikazima mnogih muških zvijezda istočnoazijske popularne kulture. Tvrdim da je ta pan-istočnoazijska ‘meka muškost’ konstruirana kroz proizvodnju i konzumaciju feminizirane muškosti unutar područja istočnoazijske popularne kulture. Ova estetika vjerojatno potječe od likova bishonena (미소년, 美小年, ‘lijepi dječak’) iz japanskih shōjo mangi (少女漫画, stripovi za djevojke). Zbog široke cirkulacije mangi i japanske animacije, regionalna kao i globalna publika danas dijeli zajedničku imaginaciju bishonen muškosti — odnosno istočnoazijske meke muškosti. Smatram da je to zato što je mu-kuk-jok (무국적, 無國籍, ‘bez nacionalnosti’) pan-istočnoazijska ‘meka muškost’ oblikovana na temelju transkulturne paradigme japanizacije i hibridizacije istočnoazijskih popularnih kultura.”

U Koreji, bishonen postaje kkonminam, “cvjetni dječak”, muškarac nježne i “meke” pojavnosti, često androginih fizičkih karakteristika. Točna konstrukcija pojma spoj je riječi 꽃 – cvijet i 미남(美男) – lijepi muškarac, a ne trebate gledati dalje od spota za BTS-ov “Boy With Luv” da biste shvatili kako to izgleda u praksi, primijenjeno na svijet muških K-Pop idola, gdje se kkonminam ustoličio kao norma.

BTS, jedan od najpopularnijih K-Pop bendova primjer su moderne estetike Kkonminam koju karakteriziraju pastelne boje, mekoća i delikatne crte lica. (Gwenannen, Fair Use)

Sun Jung objašnjava da se južnokorejska ‘meka muškost’, obilježena imidžom ‘lijepih dječaka’, pojavila u južnokorejskoj zabavnoj industriji krajem 1990-ih. Televizijske reklame, drame i billboardi počeli su veličati takve ‘lijepе dječake’. Ovaj društveno-kulturni fenomen naziva se sindrom kkon-mi-nam, pri čemu feminizirani, estetski dotjerani muškarci u medijima postaju iznimno popularni. Slike ‘lijepih dječaka’ zamijenile su ranije prikaze snažnih i macho južnokorejskih muškaraca, kakve su predstavljali Choi Min-Soo, Jeong Woo-Seong i Park Sang-Min. Uspon fenomena kkon-mi-nam sugerira da je nastupila nova era meke muškosti.

Johnny Kitagawa spojio je osobne poremećaje s tradicijom “cvjetnih muškaraca”, postavši pionirom industrije koja je danas jedna od najvećih na svijetu – ali bio je prije svega čudovište. Dodatno šokantno i paradoksalno jest da je kroz zločin, isto to čudovište postavilo temelje za jedan novi paralelni svijet u kojem energija mladosti, boja, plesa, melodije i smijeha stvara prostor eskapističkog otpora drugim čudovištima ovog svijeta. 

• Bilješke

https://www.youtube.com/shorts/twugzDGaQYY

• Literatura:

David McNeill “Johnny Kitagawa and the Code of Omerta in Japanese Entertainment”

Chintya Hanindhitakirana Wirawan i Bambang Wibawarta “The Development Dynamics of J-pop and K-pop in Japan and South Korea in the Globalization Era”

Sun Jung “The Shared Imagination of Bishōnen, Pan-East Asian Soft Masculinity: Reading DBSK, Youtube.com and Transcultural New Media Consumption”

https://apjjf.org/wp-content/uploads/2023/10/article-12.pdf

https://www.asahi.com/ajw/articles/15105296

https://blog.iias.asia/pop-pacific/introduction-pop-pacific

https://www.lowyinstitute.org/the-interpreter/idols-south-korea-japan

https://ijrehc.com/uploads2024/ijrehc05_53.pdf

https://www.korean-culture.org/eng/webzine/202012/sub01.html

https://www.theguardian.com/tv-and-radio/2023/mar/07/predator-the-secret-scandal-of-j-pop-review-japan-johnny-kitagawa

https://www.npr.org/2019/01/08/683339743/why-the-blueprint-for-k-pop-actually-came-from-japan

https://www.researchgate.net/publication/369829035_AN_ANALYSIS_OF_MASCULINITY_IN_BTS_BOY_BAND_MUSIC_VIDEOS