Klasici američke književnosti: Jerzy Kosiński i Don Carpenter

Nakladnička kuća Petrine knjige obogatila je hrvatsko tržište dvama iznimnim romanima: Đavoljim stablom Jerzyja Kosińskog i Teške kiše padaju Dona Carpentera, koji su u svoje vrijeme ostali u sjeni, a danas zaslužuju punu čitateljsku pažnju. Iako tematski različiti, oba romana razotkrivaju moralno siromaštvo društva: jedan kroz ispraznost privilegiranih, a drugi kroz brutalnu stvarnost društvenih autsajdera.

• Naslovna fotografija: Jerzy Kosiński (1973.) i Don Carpenter (1975.) (Rob Mieremet / Anefo i Grrroucho, Fair Use)

• Autorica je hrvatska književna kritičarka, prevoditeljica i spisateljica.

Jerzy Kosiński, pravim imenom Józef Lewinkopf, rođen je u Poljskoj 1933. godine u židovskoj obitelji koja je zahvaljujući skrivanju identiteta preživjela Drugi svjetski rat. Godine 1957. emigrirao je u Sjedinjene Američke Države i ondje ostvario blistavu književnu karijeru ponajprije romanom Obojena ptica (1965.), a zatim i djelom Prisutnost (1971.), satiričnom pričom o gospodinu Chanceu koja je potaknula i popularni film (1979.) Oba su romana dostupna u prijevodima Vladimira Gerića i Vjere Balen-Heidl u izdanju Šarenog dućana. Obojena ptica i danas je čitana knjiga. Riječ je o snažnom uratku naturalističke poetike, upečatljivoj knjizi o okrutnosti čovjeka, situiranoj u neimenovanu istočnoeuropsku provinciju u doba rata. Zahvaljujući prevoditelju Marinu Popoviću i nakladničkoj kući Petrine knjige sada imamo priliku čitati i autorov roman Đavolje stablo (izvorno 1973., redigirano izdanje 1981.). Kao ni ostala djela iz autorove kasne faze, ni Đavolje stablo suvremenici nisu dočekali hvalospjevima. No nije riječ o lošem romanu; sklona sam pomisliti da je autorova javna persona potaknula netrpeljivost onodobnih kritičara.

Jerzy Kosiński 1969. godine. (Erik Koch, CC0 1.0)

Ubrzo nakon objavljivanja Obojena ptica stekla je ugled neusporedivog, originalnog djela. Uznemirujući je to roman o bešćutnosti (primitivnih) ljudi i neprihvaćanju došljaka;  uključuje alegorijsku priču o ptici koju seljak oboji u crveno te je vrati u jato gdje će je druge ptice zlostavljati. Legenda kaže da je zahvaljujući mistifikacijama o istinitosti te priče pisac osvanuo čak i na naslovnici magazina Time. Sam Kosiński nije opovrgnuo spekulacije o tome da je sudbina dječaka kojeg zlostavljaju seljaci zapravo njegova osobna ratna priča; a njegovi neodređeni, dvosmisleni komentari nisu zaustavili hajku koju je ubrzo započeo popularni tjednik Village Voice. Tako se rodila zahvalna tema za stranice i stranice medijskih napisa i biografskih knjiga; inicijalnoj priči o tome kako je pisac stekao slavu prevarom dodana su svjedočanstva navodnih pomagača u pisanju romana. Piščevi znanci i prijatelji navodili su kako je preuzimao njihove sugestije, posuđivao odviše pohlepno. Najapsurdnije optužbe tiču se navodnog odviše predanog uredničkog rada na rukopisu pisca. Čitava ta diletantska rasprava tim je smješnija sjetimo li se slavnih primjera nekih i danas čitanih američkih književnih djela koje je oplemenila urednička ruka – najpoznatiji je primjer šarmantnih i dojmljivih uradaka Raymonda Carvera, nemilosrdno kraćenih rukom njegovog urednika Gordona Lisha. No Lish je bio samo jedan od urednika koji su u stanju ukrotiti nesputanu autorsku imaginaciju, a sami ostaju u sjeni. Koliko je sam Kosiński pridonio mistifikacijama doista i nije najvažnije. Premda su se s vremenom javljali glasovi koji su tumačili kako emocionalnu istinu autorovog ratnog iskustva ne treba brkati s biografskim činjenicama, šteta je već bila učinjena. Čim su recepciju dohvatili senzacionalistički mediji, fokus se izgubio: privremeno je palo u zaborav da je riječ o stilski virtuoznom djelu snažne alegorijske naravi. Premda povijest književnosti ponajprije pamti djela, a Obojena ptica i danas je čitka i intrigantna knjiga, hajka na Kosińskog zasjenila je autorove kasnije objavljene romane, a zacijelo je izmučila i samog autora. Nakon čitanja nedavno kod nas objavljenog Đavoljeg stabla, sklona sam reći da Kosiński nipošto nije autor samo jednog vrijednog djela. Ironična i vješto strukturirana priča o bogatom nasljedniku i ispraznom životu mondenih krugova solidna je knjiga.

Nedavno objavljeno domaće izdanje Đavoljeg stabla Jerzyja Kosińskog. (Petrine knjige, Fair Use)

Dok Obojena ptica tematizira bestijalnost čovjeka u ratno doba, neprihvaćanje drukčijih i nasilje prema strancu u primitivnoj seoskoj sredini, Đavolje stablo progovara o niskosti u samom srcu povlaštene urbane klase u mirnodopskom desetljeću. Riječ je o zlu i patnji koji izrastaju iz života lišenog emocija, duhovnosti i bilo kakvih viših težnji, života koji se iscrpljuje isključivo u zgrtanju novca i lakim užicima. Kao što sintagma đavolje stablo snažno sugerira, riječ je o nevoljama zbog podrijetla, nesreći ispraznosti koja se nasljeđuje kroz generacije.

Jonathana Whalena, protagonista romana Đavolje stablo upoznajemo u mladenačkoj dobi kada se upusti u lutanja jugoistočnom Azijom, započeta zbog izbjegavanja novačenja, a vojna obveza prijetila mu je jer je napustio školu. Dok je putovao roditelji su mu umrli. On je sin moćnog poslovnog čovjeka i naslijedio je bogatstvo. Bivši student odaje se pustopašnom životu na Tajlandu i u Burmi te uživanju opijata. Ta lutanja u trenutku prosvjetljenja sam naziva “izdajom i izrugivanjem sa životom” i odluči se vratiti kući. Povratkom u mondeni New York osjećaj gubitka vlastitog identiteta neće ga napustiti. “Kakvu vrstu uspjeha još mogu postići?”, zapitat će se Jonathan. Padne mu na pamet da bi mogao postati vrhunski sportaš, samo ako plati najbolje trenere; želi trenirati skijanje, letjeti jedrilicom, okušati se u padobranstvu, sponzorira jedrenje u pijesku u Africi. Jonathanova propitivanja vlastitog identiteta prožeta su ironijom. I sam je svjestan da sukobi koji ga razdiru otkrivaju tek njegovu prizemnost. U svom očaju Jonathan će uporište za razmatranja o novcu, koje je i razmišljanje o vlastitom životu, pronaći u citiranju  Marxa. Nadahnut će ga poznate Marxove misli: “sve ono što ti ne možeš, tvoj novac može učiniti umjesto tebe. Ali unatoč svemu tome, novac voli isključivo stvarati i kupovati sebe jer je u konačnici sve drugo samo njegov sluga.” U ovom romanu nema metafizike, tu je samo gola psihologija nesretnih bogatih nasljednika, intrige visokog ili manje visokog društva, eksplicitne seksualne scene i slično. Popularna kultura u međuvremenu je preuzela temu o kojoj je također ostvarila kvalitetne filmove i serije.

Lik Jonathanova oca intrigantan je: bio je jedan od najvažnijih donatora republikanaca. Ogrezao u bogatstvu, skriva i drugu stranu, onu lucidnu, kao i trunčicu produhovljenosti i ljubavi prema književnosti. Kopajući po fasciklima pokojnog oca Jonathan saznaje o njegovoj tajnoj ljubavnoj vezi, ali i to da je otac za života bio kritičan prema zemlji u kojoj se obogatio. Riječima Jonathanova oca progovara sam pisac Kosiński:

„Amerika je postala ratnohuškačka zemlja. Država koja ne obećava ništa dobra za budućnost čovječanstva. (…) Toliko smo ogrezli u rat, toliko smo naviknuli na ratnu ekonomiju i vojnu proizvodnju, da većina Amerikanaca vjeruje kako nam samo novi rat, ili vojna potrošnja koja vodi do njega, može donijeti punu zaposlenost i proizvodnju. Međutim, kao što nas povijest uči, ratna nas ekonomija može samo izložiti galopirajućoj inflaciji, a da ne spominjemo goleme razmjere traćenja industrijskih i ljudskih potencijala.”.

Tu nije kraj začudnoj aktualnosti romana Đavolje stablo. Bijeda visokog društva najslikovitije je prikazana u sceni razuzdane zabave na jahti gdje se zabavljala Jonathanova majka: bogati gost drogirao je i seksualno zlostavljao člana posade, tinejdžera. U strahu od skandala drogirana majka upala je u paranoju i završila je u bolnici. Luksuzne zabave, droga, licemjerje, odsutnost racionalnosti i empatije, psihoterapija i savršeni umjetni zubi, prostitucija i uspon u karijeri, fotomodeli i mladost kao profesija, visoki profiti automobilske industrije i sve veći broj stradanja u prometnim nesrećama, sve to Jonathan zapaža kao slike visokog društva svojeg vremena, ranih sedamdesetih. A danas? Razuzdane zabave, monstruozno i masovno seksualno zlostavljanje maloljetnika nisu samo zabava za dokone bogataše nego i za neke od najmoćnijih ljudi svijeta, kako smo saznali iz svjedočanstava o mreži utjecajnih osoba povezanih s financijskim magnatom i osuđenim seksualnim predatorom Jeffreyem Epsteinom…

“Đavolje stablo” u izvorniku, izdanje iz 1974. godine. (A Bantam Book, Fair Use)

Odnos između Jonathana i njegove družice Karen intrigantan je: jedno drugo optužuju za površnost, odvajanje ljubavi od seksualnosti, i čitatelj može jedino ustvrditi da su oboje u pravu. Njihov odnos koji obilježuje divlja nepredvidivost nije lišen uzajamnog optuživanja, grubosti, čak i nasilja, a povezuje ih jedino fatalna privlačnost. No glavni sukob romana zbiva se u samom Jonathanu, u njegovom pokušaju odmaka od obiteljske sudbine, u zamisli da je moguće uživati blagodati koje mu pruža položaj bogatog nasljednika, a pri tome ostati idealist visokih moralnih načela.

Roman je pisan u dobrom ritmu, u kratkim poglavljima, uz stalnu izmjenu pripovijedanja u prvom i trećem licu. Nije kronološki ispripovijedan, no lako se prati zbog upečatljivosti likova i situacija. Jonathanova potraga za samoostvarenjem, koja se pretvorila u niz zamisli o hobijima na koje bi mogao utrošiti novac, mogla se u jednom dijelu čitatelju učiniti monotonom, no u nastavku radnja će se neočekivano zamrsiti.

Kosiński je vješt i iskusan pisac, a vještina ovdje podrazumijeva i svijest o američkom knjižarskom tržištu, koje ne prašta fabularne slabosti. Mnogo je tu efektnih dijaloga, zabavnih i filmski bizarnih sporednih likova i situacija. Kako će se Jonathan na kraju snaći s naslijeđem bogatog oca, koje uz moćnu korporaciju nosi i breme moralnog proturječja kao nužnog pratitelja bogatstva, kako će završiti Jonathanov pokušaj da korporacija sagradi bolnicu i boravište za beskućnike i hoće li uspjeti u naumu da korporaciju obogati plemenitim ciljevima ili će korporacija uhvatiti njega u vrzino kolo, čitatelj će otkriti na kraju romana. Jonathan Whalen nije intrigantan lik poput romantičnog bogataša iz ludih dvadesetih, Velikog Gatsbyja iz istoimenog romana Francisa Scotta Fitzgeralda (1925.). Ali izgleda da je svaki roman Jerzyja Kosińskog vrijedan čitanja.

Don Carpenter (Doncarpenterpage.com, Fair Use)

Vrijedan je čitanja i roman Teške kiše padaju Dona Carpentera. Kada George Pelecanos, suvremeni pisac krimića i proslavljeni scenarist, tvrdi da je riječ o možda najnepriznatijem američkom romanu šezdesetih, čini se da to nije tek marketinška dosjetka. Roman prvijenac Dona Carpentera djelo je lijepog naslova koji asocira na pjesmu A Hard Rain´s Gonna Fall Boba Dylana. Dojmljiv naslov autor zacijelo duguje samom Dylanu, a atmosfera romana i pjesme također su srodne, no detaljnije usporedbe mogle bi nas odvesti u nepotrebne spekulacije.

Roman dinamične radnje govori o siromašnim mladim ljudima s društvenog ruba, kriminalu, ali i o njihovoj emocionalnoj praznini i bijesu prema svijetu. Riječ je o izdanku takozvane tvrdo kuhane proze, no uz dodatnu psihološku dubinu. U svoje vrijeme djelo je potaknulo pozitivne kritike, ali ne i komercijalni uspjeh. Kolebanje između žanrovskog romana o mladim kriminalcima koji neizbježno završe u zatvoru i ozbiljnijeg romana socijalno-psihološkog karaktera nije bilo po ukusu tadašnje publike, a zacijelo ni slobodoumno pisanje o homoseksualnoj ljubavi i međurasnom prijateljstvu nije privuklo ljubitelje ondašnje mainstream literature. Poslije je Carpenter više pisao scenarije, a njegov prvijenac stekao je s vremenom poklonike među piscima kao što su Jonathan Lethem i George Pelecanos. Uslijedila su i ponovna izdanja romana, a 2025. i dobrodošao hrvatski prijevod Ire Martinović u izdanju Petrinih knjiga.

Carpenterov roman je teško žanrovski odrediti i svrstati. Upravo to njegovo svojstvo ističu njegovi suvremenici kritičari, ali i kasniji čitatelji. No iz današnje perspektive baš to je ono što ga čini djelom koje prekoračuje svoje vrijeme. Roman se pokazuje kao vrhunski primjer popularnije književnosti s naglašenom socijalnom dimenzijom koja i današnjem čitatelju može biti privlačna i uzbudljiva.

Knjiga počinje prologom situiranim u istočni Oregon u prvoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća, i to upečatljivom scenom prometne nesreće i popratnog incidenta koja određuje buduće živote sudionika u toj situaciji. Prisutan je čitav socijalni kontekst tog provincijskog gradića u istočnom Oregonu početkom 30-ih godina, saznajemo o običajima i navikama ljudi, naslućujemo u pozadini ekonomske okolnosti, nezaposlenost, tadašnje i tamošnje poglede na etička pitanja, te fleksibilno shvaćanje pravnih gledišta i uopće zakona. Ukratko, čitav svijet tamošnjeg života prikazan je kroz žive situacije, uz dosljedno primjenjivanje naputka show, don’t tell. U prologu upoznajemo okolnosti koje određuju budući život protagonista knjige, Jacka Levitta, koji djetinjstvo provodi u sirotištu. Jacka zatim susrećemo kao adolescenta. Još smo u Oregonu, sada u gradu Portlandu. Novac je glavna tema mladeži u potrazi za lakom zaradom, nesklone školi i radu, ali i svih ostalih. A mladić Billy slušat će razgovor neznanaca, prepirku o novcu, i ogorčeno će pomisliti “kao da su željeli rat, da opet zarađuju”.

Carpenterov roman-prvijenac u hrvatskom izdanju. (Petrine knjige, Fair Use)

Don Carpenter je talentiran pisac istančanog osjećaja za ritam, autor koji sugestivno dočarava pozadinu zbivanja usredotočujući se ipak ponajprije na fabulu i likove. Dok pripovijeda o zgodama iz života mladih delinkvenata, izgubljenih, besperspektivnih mladih ljudi iz sirotišta ili iz siromašnih obitelji, bjegunaca bez plana, uvlači se lako i na kratko u njihove duše, u par poteza  skicira njihove trenutke nepovjerenja prema svima, usamljenosti, izgubljenosti, pijanstva, umora, koji se izmjenjuju s trenucima akcije i savezništava u sitnom kriminalu. Suosjeća s izgubljenim dječacima, ulazi u njihove okrutne i teške snove, sanjarenja o ubijanju, prožeta neizmjernim jadom. Suosjeća s Jackom i  njegovom totalnom usamljenosti kada nakon bijega iz sirotišta završi u popravnom domu pa zatim i u kaznenoj ćeliji…. Po izlasku, ponovni susret sa znancima iz vremena mladenačkih ludovanja donijet će mu samo sve opasnije situacije, ozbiljnije prekršaje, krađe, tučnjavu, destrukciju. I kada se Jacku nije išlo u neku sitnu pljačku, kompanjon iz vremena mladenačke delikvencije napast će ga nožem, a na to će ga Jack, inače bivši boksač, prebiti i završiti u zatvoru.

U zatvoru u Jacku rastu mržnja, bijes, “želja da pobije cijeli svemir”. I razmišlja o “društvu u kojem je njemu i svima drugima zločin dopušten bez previše zgražanja” te kako je za to “savršeno kriv, kao i svi ostali”. Zatvor u Jacku stvara samo sve veću agresivnost, mržnju, želju da ubije i da njega ubiju. Ipak, ljudi koji ne izazovu njegovu agresivnost inspiriraju njegovu maštu, zamišlja njihove živote. I postavlja teška pitanja, pita se što bi htio, u čemu može naći svrhu, on koji je dotaknuo samo dno. Jack nema ambicija, ne teži normalnom životu, poslu ni bliskosti s drugim ljudskim bićem, tako se barem isprva čini. No on ima nešto što ga zaokuplja, on je promatrač i kontemplativac, koji situacije i osobe najradije motri kao iz gledališta, ne ostvarujući bliske odnose s drugima.

Carpenter je podjednako vješt i uvjerljiv kada ispisuje scene iz dvorana za biljar, ludih zabava mladih adolescenata, samoće i tjeskobe u popravnom domu, kao i grubosti muškog svijeta u zatvoru. Zatvorske stranice su vrhunac romana; donose tučnjave, nadmetanje, nasilje, pokušaj preživljavanja, ali i Jackovu zapitanost o smislu, o mogućoj budućnosti, o ljudima koji pokušavaju vjerovati da je pred njima budućnost, ali ih i dalje određuju ranija iskustva burne mladosti. No tu su i homoseksualni susreti. Upravo ondje Jack će doživjeti odnos dubokog prijateljstva s povlasticama, koji se ne usuđuje nazvati ljubavlju: odnos s Billyjem, crnim mladićem kojeg je upoznao u danima biljarskih dvorana, no koji će u zatvoru i stradati. Ipak, Jack koji je napokon ostvario bliskost s drugim bićem iz tih će dana u ozloglašenom Alcatrazu crpiti odlučnost da više nikad ne podlegne ovisnosti, i uspjet će savladati mladenačke bjesove.

Hard Rain Falling (NYRB, Fair Use)

Nakon Billyjeve smrti Jack upoznaje hirovitu Sally i otkriva običan život, prirodu, ljepote oceana, izlaske u kazalište, i postavlja si pitanje što je do tad činio. Ipak, upravo u tom dijelu knjige prvi put uočavam određeno slabo mjesto. Jack i Sally krate vrijeme diskutirajući o knjigama koje čitaju, među kojima su čak i Joyceov Uliks, Beckettova djela, zatim i Dostojevski, kojemu u ovom romanu ipak možda i jest mjesto, dok prvo spomenutima nije. Jacku se ne sviđa Uliks i ističe roman Odavde do vječnosti kao njemu dražu knjigu. U Jackovim intimnim razmišljanjima javljaju se također reference na književnost, primjerice na Don Quijotea, i to je definitivno neuvjerljivo mjesto romana. Diskusija o književnosti više je iživljavanje autorovih razmišljanja i opsesija, koje ne pristaju Jacku, a ćudljivoj Sally još i manje. Carpenter je ovdje eksplicitno izrekao svoja razmišljanja o književnosti no nije to učinio na najspretniji način. Ali do tog mjesta čitatelj će knjigu već zavoljeti i to neće narušiti užitak u čitanju. Potpisnica ovog teksta sklona je zanemariti tu autorovu omašku jer riječ je o uzbudljivom štivu, dobroj fabuli, prožetoj uvjerljivom introspekcijom.

Romani Đavolje stablo i Teške kiše padaju bave se pričama i likovima kakvi su se danas preselili u popularnu kulturu, osobito u televizijske serije. No Kosiński i Carpenter pišu rafinirano i njihovi romani nisu tek popularna štiva za razbibrigu. Dok roman Jerzyja Kosińskog otkriva nepotrošenu vještinu velemajstora, Carpenter darom suosjećanja s likovima čitatelja može i zadiviti.