Književna seizmografija mržnje

• Naslovna fotografija: Uwe Wittstock, gostujući autor na Zagreb Book Festivalu u svibnju 2026. (Matej Lesi, Zagreb Book Festival)
• Autor je nagrađivani novinar tjednika Nacional.

“Danas znamo što je sve moguće, i zato je naša odgovornost još veća”. To je 13. svibnja rekao njemački novinar i pisac Uwe Wittstock, autor povijesnog pregleda “Veljača 1933., zima književnosti”, gostujući na Zagreb Book Festivalu u povodu nedavnoga hrvatskog prijevoda njegove knjige. Wittstock kao da je citirao Stefana Zweiga iz njegovih svjetski poznatih memoara “Jučerašnji svijet”, koji su nedavno također iznova objavljeni u Hrvatskoj (u izdanju Telegrama). Zweig je u tome svom predsmrtnom djelu – dovršio ga je samo dan prije nego što će zajedno sa suprugom u veljači 1942. počiniti samoubojstvo – užasavajuće znanje njemačkih izbjeglica 1939. u Londonu opisao rečenicom: “Mi smo naprotiv znali da se najneviđenije može smatrati najprirodnijim.” A mogao je Wittstock u Zagrebu isto tako citirati i rečenicu francuskog pisca i zatočenika nacističkih logora Davida Rousseta koju je Hannah Arendt iskoristila za jedan od epigrafa u svojim epohalnim “Izvorima totalitarizma” iz 1951.: “Normalni ljudi ne znaju da je sve moguće.”

I baš na to – da je “sve moguće”, te da se i “najneviđenije može smatrati najprirodnijim” – upozorava još jednom Wittstockova knjiga, zajedno s nizom prijevoda i izvornih djela koja su Hrvatsku podsjetili na pad njemačke demokracije u barbarstvo nacizma tridesetih godina prošlog stoljeća, s jasnim upozorenjima na alarmantne sličnosti s današnjicom. “Za svaku današnju državu rizik je da radikali dođu na vlast i da se potom ne drže pravila igre”, kazao je u Zagrebu Wittstock odgovarajući na pitanje voditeljice, novinarke Morane Kasapović, ima li osnove za zabrinutost kada u parlamentarnoj većini sudjeluje radikalna politička stranka, kao što je to u Hrvatskoj Domovinski pokret. “Da, apsolutno”, odgovorio je 71-godišnji gost, dugogodišnji urednik u prestižnim njemačkim novinama. “Dok nije došla na vlast, NSDAP nikada nije imala većinu. Nitko nije računao da kancelar ima ogromnu moć koju može zloupotrijebiti. Sudovi naprosto nisu stigli zaustaviti njegovo rušenje demokracije. Danas, pribojavam se AfD-a: ne znam imaju li razorni potencijal poput NSDAP-a”, jasne paralele s današnjicom povukao je Wittstock.

Proslava 1. maja, Berlin 1933. godine. (Wide World Photos/Deutsches Historisches Museum, Berlin und Ursula Röhnert, Inv.-Nr.: BA 98/103, Fair Use)

Njegova “Veljača 1933., zima književnosti”, objavljena kod zagrebačkog Gymnasiuma u prijevodu Gordane-Dane Grozdanić, izvještaj je o nastupanju užasa. Novinarski uzornom činjeničnom kronologijom, dan za danom i gotovo iz sata u sat, Wittstock rekonstruira sudbine najpoznatijih onodobnih njemačkih pisaca od 28. siječnja do 15. ožujka 1933. u Njemačkoj. Knjiga počinje u subotu, dva dana prije nego što će Hitler 30. siječnja biti imenovan kancelarom, opisom dramatičara Carla Zuckmayera koji se, oblačeći frak i bijelu leptir-mašnu, sprema na tradicionalni Novinarski bal u Berlinu, kalkulirajući ponešto malograđanski koliko bi taj odlazak mogao unaprijediti njegov ugled novootkrivene književne zvijezde. Nekih stranica kasnije doznajemo da se Zuckmayer uspio spasiti bijegom u Ameriku, a tristotinjak stranica duga, uznemirujuća i fascinantna knjiga završava citatom kojim će prvi šef Gestapoa, Rudolf Diels, u poslijeratnim memoarima opisati jedan od prvih berlinskih nacističkih zatvora, utemeljen u siječnju te godine: “Žrtve koje smo ondje zatekli umirale su od gladi. (…) Zaštitni policajci zanijemjeli su od pogleda na taj pakao.”

Wittstock se u svojem opisu koncentrirao naročito na šokantnu brzinu kojom su nacisti ukinuli slobodu i razorili demokraciju, te na očajničke pokušaje pisaca – jer pisci su, za razliku od većine ostalih, ostavili svjedočanstva koja je mogao istražiti – da se, navrat-nanos i kako je tko znao, spase iz vrtloga preuzimanja vlasti koje je otpočetka podrazumijevalo barbarstvo i nasilje, ponajčešće bezglavim bijegom u inozemstvo, u posljednji čas, poput velikog Heinricha Manna: pješice preko granice, ukočen od straha, bez igdje ičega. “Ovo nisu junačke priče”, upozorava Wittstock u uvodu naslovljenom “Korak u ponor”. “Ako rečenica ‘Hitlerovi zločini su nezamislivi’ ima imalo smisla, onda to vrijedi u prvom redu za njegove suvremenike. Nisu si mogli predočiti za što su sposobni on i njegovi sljedbenici – u najboljem su slučaju mogli naslutiti. Slom civilizacije je, čini se, po svojoj naravi nezamisliv.” Preciznije – bio je nezamisliv. Jer: “Mi danas znamo što je sve moguće, i zato je naša odgovornost još i veća.”

No njegova je knjiga tek jedna u nizu kojima su hrvatski izdavači posljednjih godina pokušali izrazili vlastiti mučni déjà vu. Nakon što je Disput Josipa Pandurića 2015. – te je godine, podsjetimo, vlada Tihomira Oreškovića i Tomislava Karamarka hrvatskim ministrom kulture imenovala revizionista Zlatka Hasanbegovića – objavio prvi cjeloviti prijevod “Izvora totalitarizma” Hannah Arendt, prevoditeljice Mirjane Paić Jurinić – čime je popunjena i ogromna rupa u hrvatskoj prijevodnoj literaturi prošlog stoljeća – zaredala su izdanja koja upozoravaju na sve češće povijesne paralelizme. Četiri godine kasnije, 2019., u prijevodu Srđana Dvornika, zagrebački Tim press objavio je “Ljude u mračnim vremenima”, zbirku kratkih biografskih eseja koje je Hannah Arendt izvorno objavila 1968., i u kojoj traga za načinima kojima su se aktivistički intelektualci poput Bertolta Brechta, Waltera Benjamina ili Rose Luxemburg odupirali “ogorčenju zbog nepravde”, “opravdanoj mržnji koja poružnjuje” i “utemeljenom gnjevu od kojeg glas postaje hrapav” njihova doba.

Hannah Arendt, Simone de Beauvoir, Simone Weil i Ayn Rand, četiri filozofkinje o kojima u knjizi “Plamen slobode” piše Wolfram Eilenberger (Fair Use)

U listopadu 2022., zagrebačka Fraktura objavila je “Plamen slobode – spas filozofije u mračnim vremenima 1939. – 1945.” njemačkog filozofa Wolframa Eilenbergera u prijevodu Ines Meštrović. Eilenberger je istražio kako su četiri filozofkinje – Hannah Arendt, Simone de Beauvoir, Simone Weil i Ayn Rand – živjele, mislile i djelovale suočene s čudovištima nacističkog i, u slučaju Rand, sovjetskog totalitarizma. Godinu i pol kasnije, 2024., u prijevodu Gorana Schmidta, Fraktura je objavila uspješnicu njemačkog pisca i novinara Floriana Illiesa “Ljubav u doba mržnje – umjetnost i strast u predvečerje rata 1929. – 1939.”, koja se na stanovit način dopunjuje s Wittstockovim svjedočenjem o veljači 1933, u originalu objavljenim iste 2021. godine. Prošle godine, pak, izdavač Telegram obnovio je hrvatsko izdanje “Jučerašnjeg svijeta” Stefana Zweiga u prijevodu Vlatka Šarića, koji je u Hrvatskoj objavljen prvi put još 1965., a potom, u prijevodu Mary Melichar, iznova 1999. kod zagrebačkog Antibarbarusa Alberta Goldsteina. Motive za obnovljeno izdanje Telegram je iznio nedvosmisleno: “Crnokošuljaši napadaju Srbe po Splitu, a Jasenovac je ponovno glavna tema u Hrvatskoj. Snage revizionizma bujaju po cijeloj Europi, dok Amerika tone u nacionalistički totalitarizam. Zbog ovog aktualnog konteksta, Telegram je odlučio izdati legendarnu knjigu ‘Jučerašnji svijet’ velikog europskog književnika Stefana Zweiga.”

U naznačeni se niz tematski uklapa i novi roman hrvatskog satiričara, novinara i pisca Borisa Dežulovića “Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti”, koji je u kolovozu prošle godine objavio riječki izdavač Ex Libris, a nešto kasnije i beogradska Laguna. Dežulović, koji je još u romanu “Christkind” iz 2003. tematizirao moralni problem zla kroz literarnu ideju o ubojstvu djeteta Adolfa Hitlera, u ovome je raskošnijem nastavku “Christkinda” činjenično precizno rekonstruirao Hitlerov Pivnički puč u Münchenu 9. studenog 1923., da uvede samo jedan fikcijski lik: američkog novinara Fredericka Waltera – kodno ime Josipa Broza Tita na Sedmom kongresu Kominterne u Moskvi na kojemu je utemeljen koncept Narodne fronte – koji dolazi u München ubiti Führera. Sam će Dežulović naznačiti kako je roman ispreo iz citata britanskog povjesničara Iana Kershawa, jednog od najvećih poznavatelja Hitlera i nacističke Njemačke: “Da je metak koji je ubio Scheubner-Ricthera završio samo tridesetak centimetara udesno, povijest bi potekla sasvim drugim tokom.“

Boris Dežulović, autor romana “Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti”. (Matej Lesi, Zagreb Book Festival)

I Dežulović je svoj roman predstavio na nedavno završenom Zagreb Book Festivalu, dan prije nego što je o svojoj knjizi govorio Uwe Wittstock. Ideju za priču, rekao je, nosi već godinama, još iz vremena kada je razmišljao o “Christkindu”. Komentirao je i uznemirujuću aktualnost svoje knjige: “Nije mi bila ambicija da povlačim paralele, ali same su se dozvale.” O njoj je, u intervjuu kojim je u kolovozu prošle godine na portalu lupiga.com predstavio roman, kazao kako to što se radnja zbiva prije točno stotinu godina možemo čitati “kao puku dosjetku”, ali i “kao precizno adresiranu opomenu”. “Čitajući stotinu godina stara godišta njemačke, ruske i američke štampe, pa i naše, imao sam jezivi osjećaj da čitam jutrošnje novine”, kazao je. “Vrijeme, političke prilike, odnosi i procesi, baš kao i ljudi i njihove rečenice, zastrašujuće su isti. Sva opća mjesta današnjice – posrnula Europa, izolacionistička Amerika, migranti, Židovi, Palestina, Krim, Ukrajina i nova velika Rusija, ponižena Njemačka, tehnološki napredak i sjebana radnička klasa koja oduševljeno prihvaća fašizam, ratni veterani i nabrijana omladina što postrojeni u Freikorpse nasrću na ‘degeneriranu umjetnost’ – sve je tu, u weimarskoj Njemačkoj kao i u današnjoj weimarskoj Americi, weimarskoj Europi ili maloj, vlažnoj weimarskoj Hrvatskoj. Pa jednako kako su batinaši Sturmabteilunga prije stotinu godina prijetili Bertoltu Brechtu i minirali münchensku premijeru njegove ‘Džungle’, danas prijete Miljenku Jergoviću i miniraju festival u Benkovcu.”

Nedavno, u ožujku ove godine, u Hrvatskoj je objavljena još jedna knjiga koja upućuje na paralele, ali ne upozorava na uzroke, nego opominje o posljedicama hitlerovskog barbarstva: novinska reportaža “Njemačka jesen” švedskog novinara Stiga Dagermana, u prijevodu Edina Badića i izdanju zagrebačkog Neolita. Ta relativno kratka, tek nešto više od stotinu stranica duga knjiga, potresan je, stilski i etički besprijekoran reportažni esej u kojemu je 23-godišnji Dagerman švedskoj publici dočarao turobnu i bijednu, ruševinama, siromaštvom i resantimanom razorenu jesen 1946. u Njemačkoj nakon što ga je redakcija onamo poslala na novinarski zadatak. Kakvo je to vrijeme bilo dočarat će i tužna činjenica da je njezin hipersenzibilni autor, kojega je godinama razdirala teška tjeskoba i depresija, osam godina kasnije, 1954., u 31. godini života, počinio samoubojstvo.

Opisujući razoreni Hamburg, “pustiji od pustinje, suroviji od planine i nevjerojatan poput košmarnog sna”, Dagerman piše:

“No ovdje je uzaludno tragati i za uspomenama na ljudske živote. Samo se još radijatori drže zidova poput velikih, uplašenih životinja; sve što je moglo izgorjeti, već je nestalo. Danas vjetra nema, ali kad snažno zapuše, tako ih išiba da tom umrtvljenom i nijemom negdašnjom četvrti odjekuje neobična zveka. Pokatkad se koji od njih neočekivano odvoji, padne i ubije nekog tko dolje među ruševinama traži ugljen.”

Cijela Europa, od Staljingrada do Guernice i od Sicilije do Coventryja, izgledala je slično te jeseni 1946. godine. Danas tako, ako ne i gore, izgledaju Gaza i veliki dijelovi Ukrajine, Libanona, Irana, Sudana, i to nakon što smo nad sličnim ruševinama prije tri desetljeća zdvajali i ovdje, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Pa opet, nitko od onih koji iznova udovoljavaju “želji za nasiljem” o kojoj je pisao Zweig, i koji “novom tehnikom svjesne, cinične amoralnosti” svijetu i “našoj zlosretnoj Europi donose staro barbarstvo rata” – dok vlasti europskih zemalja uglavnom bespomoćno promatraju – nitko ne daje ni pišljiva boba za kataklizmu koju ponavljaju, makabrično se rugajući nedvojbenoj činjenici da je “naša odgovornost još i veća, jer znamo što je sve moguće”, kako je u Zagrebu rekao opravdano zabrinuti Wittstock.