Kapitalizam ne postoji bez pravila. Kako nastaje korupcija i kako se održava. Vanjski šok

U prvom članku u seriji o institucijama i kapitalizmu Josip Lučev uvodi pojam institucija a zatim detaljnije objašnjava koruptivni institucionalni mehanizam. U dijelu u kojem piše kako se institucije održavaju podsjeća da institucionalna rješenja u kojima neki akteri imaju prednost njima osiguravaju i resurse za održanje nejednakosti

• Dr.sc. Josip Lučev je asistent – predavač na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Ovaj je tekst zamišljen kao prvi u seriji koja će se baviti sa spregom institucija i kapitalizma kroz različite pristupe kapitalizmu i različite posljedice po nejednakost. Tekst prikazuje značenje institucija za kapitalizam i s tom svrhom najprije prikazuje pojam institucije, a potom argumentira tržišnu funkciju institucija.

• Koncept institucije

Institucije zauzimaju ključno mjesto u proučavanju kapitalizma i nejednakosti – ali presudno konceptualno pitanje o tome kakvo točno mjesto zauzimaju i dalje ostaje otvoreno. Dobro polazište je konceptualni pristup Douglassa Northa (1990; 1991) koji se u posljednjih nekoliko desetljeća često koristi u institucionalnoj analizi. North je ponudio zapravo jednostavan, ali iznimno funkcionalan koncept institucija. To su prvenstveno pravila koja upravljaju našom aktivnosti, a postoje tri važna aspekta takvih pravila. Prvi aspekt se odnosi na formalne institucije, odnosno one koje se mogu kodificirati (zakoni, statuti, pravilnici i slično). Drugi se aspekt odnosi na neformalne institucije, odnosno na one koje nisu izravno kodificirane (prvenstveno društvene norme i vrijednosti). Treći se aspekt zapravo odnosi na moć onih kojima institucije vladaju, na mogućnost izbjegavanja institucija.

Formalne, neformalne institucije i moć. Douglas North

Ova je porazdjela korisna u analizi niza situacija. Krenimo od relativno jednostavne situacije crvenog svjetla na pješačkom prijelazu – dakle pravila koje regulira promet. Formalni aspekt je jasan i definiran zakonom (točnije, člankom 130. Zakona o sigurnosti prometa na cestama) – pješak treba stati na crvenom svjetlu ili će biti kažnjen kaznom u iznosu od 300 HRK. Mogućnost izbjegavanja ove formalne institucije je također poprilično jasna i zavisi od prisutnosti prometne policije (mada u nekim dijelovima svijeta taj posao već odrađuju i kamere s tehnologijom prepoznavanja lica). Situacija se komplicira kad dodamo i neformalni aspekt institucije. Čovjek koji pretrči cestu kroz gusti promet dok njegovi brojni sugrađani poslušno čekaju zeleno svjetlo vjerojatno će biti izložen neprijateljskim pogledima i komentarima (vrlo blagi gubitak socijalnog statusa bi mogao uslijediti u manjim i bolje povezanim zajednicama). No, čovjek koji u 3 sata ujutro na pustoj cesti čeka zeleno svjetlo dok nekolicina mladih i pijanih ljudi bezbrižno prelazi, može biti izložen samo njihovoj poruzi. U prvoj situaciji neformalne institucije djeluju u istom smjeru kao i formalne institucije, ali u drugoj situaciji su formalne i neformalne institucije zapravo suprotstavljene. Tako konačni ishod u smislu stvarne institucije kao djelatnog usmjeravanja aktivnosti – postaje neizvjestan.

U literaturi postoji i niz drukčijih ili drugačije fokusiranih pristupa i pripadajućih konceptualnih analogija. Napose su zanimljivi sociološki institucionalisti, koji se fokusiraju na kulturalne vrijednosti i norme (dobri pregledi u Hall i Taylor, 1996; Mahoney i Thelen, 2010), a pogotovo uz dodatno usmjerenje diskurzivnih institucionalista na diskurzivnu moć i ideje kao ključne u formiranju institucija (Schmidt, 2010). Pažnju plijene i oni biološki inspirirani, koji nam kažu da su institucije geni društva koje podliježu mutacijama (Steinmo, 2010). No, ovdje ću se pozabaviti sa samo još sa dva relevantna pristupa institucijama: najprije s institucionalizmom racionalnog izbora, a zatim s povijesnim (neki bi rekli i s historijskim) institucionalizmom.

Institucionalisti racionalnog izbora tvrde da su društvene interakcije objašnjive teorijom igara pa institucije vide ili kao vanjske parametre ili kao ravnotežne ishode igara (Shepsle, 2006). Društvene se situacije mogu analitički pojednostaviti na igre u kojima svi akteri prate određena pravila (parametre igre) i donose određene racionalne odluke u skladu s tim parametrima i s očekivanim strategijama ostalih aktera. Cilj je u raznim kombinacijama smanjiti štetu i/ili povećati korist za sebe. Najvažniji aspekt takve analize su stabilne ravnoteže raznih racionalnih strategija – i to je ujedno i glavni doprinos institucionalizma racionalnog izbora. U gornjem primjeru je crveno svijetlo na pješačkom prijelazu poslužilo kao ilustracija Northovog pristupa. U tablici niže je prikazana mnogo mračnija institucija korupcije kroz najjednostavniji alat institucionalizma racionalnog izbora – tzv. zatvorenikovu dilemu.

Slika 1 – institucionalizacija korupcije kao zatvorenikova dilema. U gornjem lijevom kutu je situacija kad korupcija funkcionira, u desnim kvadrantima korupcija ne uspijeva, a u doljnjem lijevom kutu usluga je izvedena koruptivno, preko reda, ali za to nije dobivena ‘kuverta’

Dakako, zakoni se protive korupciji, ali ona se usprkos tome može nametnuti kao djelatni i očekivani društveni okvir – dakle kao institucija. Zatvorenikova dilema općenito prikazuje binarni izbor dva igrača. U klasičnom formatu se radi o dva pritvorenika koja ispituje policija – mogu odabrati priznati svoj zločin ili šutjeti. Ako obojica odbiju suradnju s policijom, rezultat je zajednički optimalan (kazne će obojici biti podjednake i sitne). Ako obojica priznaju, rezultat će biti gori (obojica će dobiti podjednake ali nešto veće kazne). Ali ako jedan od njih prizna, a drugi ne, rezultat će biti individualno vrlo različit (jedan neće biti kažnjen a drugi će dobiti iznimno veliku kaznu). U pravilu se očekuje da se u uvjetima u kojima se igrači ne znaju, a igra ne ponavlja može očekivati uglavnom samo zajednički neoptimalni ishod u kojem obojica priznaju (ne vjeruju si). U igrama s ponavljanjem ili u igrama u kojima se igrači znaju može se očekivati pojavljivanje međusobnog povjerenja – dakle iteracija igre u kojima se pojavljuju rezultati gdje oba igrača šute (uspješno se izlažu riziku s idealnim zajedničkim rezultatom).

Na primjeru u tabeli iznad igra se odnosi na uspostavu institucije korupcije. Kada si igrači međusobno vjeruju, uspostavlja se koruptivni odnos. Kada si ne vjeruju, taj se odnos ne uspostavlja. Kvadrant dolje desno predstavlja čistu neizvjesnost – niti bi građanin došao na red za pregled/proces/uslugu inače, niti je pružatelj usluge vjerovao da će uistinu primiti koruptivnu nadoknadu, niti je sam građanin došao spreman pružati mito. Kvadrant gore desno predstavlja situaciju u kojoj građanin pokušava podmititi pružatelja usluge, ali se isti zadnji čas predomislio pa se koruptivni čin ne uspostavi. Kvadrant dolje lijevo se odnosi na slučaj u kojemu je pružatelj usluge obavio svoje neovisno o tome čeka li ga puna ili prazna kuverta pa je riječ o sivoj zoni. A kvadrant gore lijevo je tek uspješno odrađeni koruptivni čin. Oba korumpirana igrača si dovoljno vjeruju da provedu oba nužna elementa korupcije. Povjerenje koje je potrebno zapravo proizlazi iz manjka rizika, iz očekivanosti takvog ponašanja i iz uspostavljenih personalnih odnosa. Dakle, ako nema značajnih progona korumpiranih, ako društvena očekivanja podupiru korupciju i postoji dobra mogućnost da ćete drugog „igrača“ još u životu susretati.

U stvarnosti, mnogo isprepletenih odnosa pogoduje institucionalizaciji mehanizama. Tako će vam pregled dogovoriti vaša omiljena tetka koja će u zadnjem trenutku spomenuti i očekivanu „zahvalu“. Ako zakažete, nju ćete dovesti u nepriliku, pa će vas svakako unaprijed izložiti raznovrsnim prijetnjama neformalnih sankcija. Tako na vas djeluje višestruki pritisak i doprinosi se uspostavi institucionalizirane korupcije.

Korupcija može biti vitalna institucija za osiguranje osnovnih društvenih mehanizama. Ako zamislimo situaciju u kojoj ni tržišno ili planski ne može ostvariti osnovna osobna potrošnja, lako ćemo uočiti nasušnu potrebu za korupcijom u određenim situacijama i fazama društvenog razvoja. To je uostalom dobar opis manje funkcionalnih socijalističkih društava – u kojima se na pravo kupovine automobila ili perilice za suđe moralo čekati godinama, a ni pravodobna dostupnost ostale robe i usluga često nije bila zajamčena. Osobna prijateljstva s mesarima, vodoinstalaterima i trgovcima su tako postala ključna za osiguranje svakodnevnog života.

Ledeneva (2008) opisuje blat kao tendenciju u Sovjetskom Savezu prema kojoj se svakodnevna korupcija odvija upravo preko takvih osobnih veza i trgovine utjecajem. Nije dakle ni nužna novčana naknada za pruženu izvanserijsku uslugu, već se utjecaj u jednoj sferi mijenja za utjecaj u drugoj (vodoinstalater najprije namiruje mesarovu cijev, ali mesar s vremenom najbolje kobasice osigurava upravo za vodoinstalatera). Mehanizam je dakle ključan jer personalni odnosi nadomještaju tragično manjkave impersonalne odnose (bilo planskog bilo tržišnog tipa). No, taj isti mehanizam i dalje može biti štetan za društvo jer će tako istisnuti hitnije ili ranije zaprimljene građane. Na dnu svakog spiska će se naći oni bez veza i/ili novca, pa se nužno uspostavlja i nepravednost kao djelatni princip uređenja.

Jednom formirane institucije imaju tendenciju održavati se, iako nekim akterima koriste više nego drugima. Ti akteri međutim stječu više resursa i za održavanje institucija

Osim što se u njima sakriva element racionalnosti, institucije su intimno povezane i s moći. S jedne strane se mogu zamisliti kao rezultat političke volje koja je odražavala nekakvu ravnotežu moći. Diktiraju ih oni koji mogu. Analitičari resursa moći su tako svoju viziju institucija definirali kao okoštale ostatke prošlih političkih borbi (pr. Korpi, 1985). Na njihovom se tragu povijesni institucionalisti fokusiraju na dugoročne mehanizme moći kroz koncept ovisnosti o prijeđenom putu odnosno path dependence (Pierson, 2000; 2015). Centralna je tvrdnja kako se jednom formirane institucije imaju tendenciju održavati u istom obliku. Takva je stabilnost i osnovno obilježje institucija, koje se mijenjaju prvenstveno ako su suočene s vanjskim šokovima.

U izostanku takvih egzogenih promjena, institucije će u pravilu nekim akterima koristiti više nego drugima. Samim time, mogu pogodovati tim akterima kroz veće mogućnosti stjecanja resursa, a ti resursi (ekonomski, politički, socijetalni) se zatim mogu upotrijebiti u svrhu obrane tih institucija. To je ukratko opis distributivnog feedback efekta institucija koji je prikazan na slici 2. Osim toga, tu se nalazi i koordinacijski efekt kao drugi osnovni feedback effect u pozadini ovisnosti o prijeđenom putu (Thelen, 1999). Kroz ova se dva efekta institucija sama po sebi održava u stabilnom stanju.

Slika 2 – ovisnost o prijeđenom putu kroz distributivni i koordinacijski efekt

Primjer u Slici 2 je specifičan slučaj izbornog sustava. Izborni sustav je jasno određen formalnim institucijama. Kao i kod drugih institucija, izborni sustavi generiraju resurse za određene aktere. Većinski sustav u SAD-u tako uvelike eliminira mogućnost pojavljivanja više od dvije snažne stranke – pa pogoduje tim dvjema strankama. Usporedbe radi – izborni sustav u Hrvatskoj je proporcionalan, pa stvara daleko manje diskrepancije, no ima elemente koji ipak donekle pogoduju velikim strankama (izborni pragovi koji su rezultat zakonske odredbe i veličine izbornih jedinica, D’Hondtova metoda dodjele mandata, financiranje parlamentarnih stranaka). U SAD-u nijedna od dvije najsnažnije stranke nema poticaj da reformira sustav s ciljem većeg uključivanja manjih stranaka. Istovremeno su te dvije stranke jedine u teoretskoj poziciji mijenjati sustav. Dakle, prema distribucijskom efektu, možemo očekivati jedino stabilnost tog sustava.

Ovakva se analiza može primijeniti na mnogo vrsta institucija – pa tako i na korupciju ili klijentelizam – koje također imaju jasne dobitnike koji bi mogli raditi na iskorjenjivanju kad bi to baš žarko željeli. Koordinacijski efekt s druge strane djeluje tako da utječe na prihvaćenost institucije kod relevantnih aktera. Njihove strategije s vremenom osmišljavaju i osnažuju logiku institucija budući da su adaptirane za postojeći sustav. Primjer bi bila omiljena tetka koja dodaje pritisak prema koruptivnom djelovanju u prošlom primjeru. U ovakvom shvaćanju institucija, lako je vidjeti logiku ovisnosti o prijeđenom putu – jednom kad se institucija formira, djeluju snažni mehanizmi koji je održavaju u istom obliku. Da bi se promijenila, često je potreban vanjski potres (koji se ponekad zove i kritičkom razdjelnicom ili critical juncture) koji prethodi reformuliranju institucija. O najavi kritičke razdjelnice kod Gilensa i Pagea u kontekstu ovih predsjedničkih izbora u SAD-u sam već pisao. Čini se da su uistinu s radikalnim razvojem događaja koji je kulminirao s napadom na Kongres postignuti uvjeti za promišljanje osnovnih uloga, pravila i procedura.

• Interakcije institucija i tržišta

Prošli je odjeljak definirao institucije i prikazao ih u dinamici racionalnosti, strategija i moći. Ovaj će se usmjeriti na specifičan odnos institucija i tržišta. Tržište je često shvaćeno mitski, kao utopija učinkovitosti i harmoničnosti. Ideja da je tržišta najbolje prepustiti samima sebi i očekivati idealne rezultate ima svoju dobro istraženu povijest (od Adama Smitha preko F.A. Hayeka do Miltona Friedmana i dalje), ali možda je nešto manje očito da preživljava kao nekritična refleksna reakcija povjerenja u tržište. Primjerice, u ideji da je privatizacija cilj sama po sebi jer nužno u svim verzijama i varijantama dovodi do veće efikasnosti. Ili u ideji da su mjere štednje uvijek dobre jer smanjuju nužno i neizbježno neučinkovitu državu u korist nužno i neizbježno učinkovitog tržišta.

U standardnoj se (mainstream) neoklasičnoj ekonomiji nametnula na niz suptilnih načina (primjerice, kroz model savršene konkurencije, funkcioniranje dugog roka u modelu monopolističke konkurencije, dugoročne krivulje agregatne ponude ili doktrine ekspanzivnih mjera štednje – za više vidjeti Lučev, 2014; 2020). Nedvojbeno, tržište je učinkovitije od brojnih drugih metoda koordinacije. No, uvijek ima svoje institucionalne pretpostavke koje omogućavaju uspješno funkcioniranje. Definirano neučinkovitim institucijama, i tržište će dati neučinkovite rezultate. Prepoznavanje te očite činjenice je polazište analize institucija.

I tržište košta, deregulacija i privatizacija u određenim okolnostima mogu biti neučinkovitije. Ronald Coase

Ono što će se kasnije nazvati transakcijskim troškom kod Ronalda Coasea je razvijeno kao centralno za objašnjenje udaljenosti od savršenog svijeta savršenog tržišta. Coase 1937. na toj osnovi nudi objašnjenje postojanja poduzeća. Kad bismo živjeli u svijetu u kojem tržište uistinu samo po sebi harmonizira individualne ciljeve, ne bi postojala potreba za organizacijama poput poduzeća. Pojedinci bi međusobno neopterećeno poslovali. Ako je u igri model savršene konkurencije, onda se radi o pretpostavljeno savršeno informiranim i racionalnim pojedincima koji u takvom međusobnom poslovanju na svakom tržištu nužno dolaze do maksimalne moguće proizvodnje po najnižoj mogućoj cijeni. Tako shvaćeno tržište i ne može biti ništa drugo no utopija.

Ako pogled kroz prozor u surovu svakodnevnu realnost razotkrije nešto drukčije, možda se lako može zaključiti da tržište ne uspijeva jer ga pritišće glomazna država pa se tako iskrivljavaju sve blagotvorne potencijale. No, kako je Coase upozorio, postoje troškovi povezani s upotrebom cjenovnog mehanizma koji nisu obuhvaćeni takvim optimističnim modelima. Radi se prvenstveno o troškovima informiranja o samim cijenama  i troškovima pregovaranja (Coase, 1937:390-391). Taj će uvid postati jedno od polazišta novog institucionalizma. Institucije su dobre tada kada stvarno tržište približavaju učinkovitom, modelskom tržištu (brzo sudstvo, učinkovita policija, nekorumpirane javne usluge, transparentna i impersonalna tržišta, regulacija koja ograničava monopolističke tendencije i sl.). Iako je dakle slobodno tržište načelno poželjno i učinkovito, okruženo je s institucijama koje definiraju aktivnost i utječu na ishode.

S obzirom na specifične okolnosti, deregulacija i privatizacija same po sebi mogu tako kao rezultat nositi i neučinkovitiji mehanizam od prvotnog stanja. Kao što je naglašeno u prošlom odjeljku, temeljni je problem u tome što institucije preživljavaju i bivaju sve snažnije čak i kad su štetne po društvo u cjelini. Klijentelizam i korupcija mogu u potpunosti premrežiti zemlje u razvoju, odnosno zemlje koje tek izgrađuju raznovrsne impersonalne mehanizme (poput pravne države ili tržišta). Bez takvih, impersonalnih, mehanizama ostaju samo plemensko-obiteljski odnosi u kojima je najvažnije čiji je tko, kojem klanu pripada, može li se svrstati u neke naše ili nažalost samo u neke njihove. U takvim je okolnostima teško djelotvorno provoditi osnovne pravne norme, meritokratski nagrađivati ili očekivati učinkovitost slobodnog tržišta.

Usprkos naivnim i mitološkim očekivanjima od slobodno-tržišne dogme, ne može se tvrditi da su iznimna premreženost sindikatima i ogromna porezna opterećenja sunovratila Švedsku ili Dansku u mrak socijalizma ili distopijski kaos

Na tom su tragu Acemoglu i Robinson su 2012. godine pisali u svojoj utjecajnoj knjizi Why Nations Fail? U njoj su povezujući svoja prethodna istraživanja upozorili na isprepletenost političkih i ekonomskih institucija. Njihov pristup pretpostavlja političke institucije ekonomskima. Ako su političke institucije “inkluzivne” (istovremeno centralizirane i pluralističke), onda će se u njima pojaviti dovoljno širok obujam glasova, pa će tendencija biti zaštita ekonomskih potreba većine. A ako su političke institucije ekstraktivne i postoje kako bi omogućavale politički monopol manjinskih elita, od ekonomskih institucija se mogu očekivati sva ograničenja tržišta koja im pogoduju (Acemoglu i Robinson, 2012: 81). Potonji set (ekstraktivne političke i ekonomske institucije) stvara okolnosti koje pogoduju sve većem siromaštvu, a sve manjoj razvijenosti i učinkovitosti. Problem ovakvih kategorija dakako stvara Kina s politički ekstraktivnim institucijama koje ipak dugoročno generiraju fenomenalne gospodarske uspjehe. Autori smatraju da su rezultat catch-up rasta koji zavisi od implementacije naprednijih tehnologija koje su inovirane u razvijenijim zemljama, pa je stoga samo pitanje vremena kada će u nedostatku vlastitih inovacija taj rast presušiti (ibid.:442). Analiza je zanimljiva i upućuje na ključne elemente, ali ipak toliko pojednostavljena da se danas čini krajnje naivnom. S jedne strane postojeći empirijski podatci sugeriraju da Kina nema problem s inovacijama (Lučev, 2021). S druge je strane tu pitanje stvarne inkluzivnosti političkih institucija u razvijenom svijetu. O tome koliku sumnju u doslovno shvaćenu demokraciju u SAD gaji Gilensov projekt (Gilens, 2012; Gilens i Page, 2014) sam za Ideje.hr već pisao. A i općenito veze između izbora, programa i koalicija i njihovih institucionalnih ishoda predstavljaju kompleksno pitanje koje je u nedavnim godinama ponukalo svojevrsni izborni zaokret institucionalne literature (pr. Beramendi et al, 2015; Iversen i Soskice, 2015).

Pitanje je koliko su u razvijenom svijetu institucije stvarno inkluzivne. Analiza Acemoglua i Robinsona zanimljiva je i upućuje na ključne elemente, ali ipak toliko pojednostavljena da se danas čini krajnje naivnom.

Institucije su dakle korisno shvaćene kao pravila koja usmjeravaju aktivnost. Mogu je usmjeravati na način koji će u konačnici doprinositi većoj ili manjoj gospodarskoj efikasnosti. Mogu dakle koristiti samo nekima ili društvu u cjelini. Ali sva društva i sva tržišta moraju koordinirati aktivnost kroz određene setove institucija. Zanimljiva je okolnost kako poprilično različita rješenja mogu imati slično učinkovite rezultate. Usprkos naivnim i mitološkim očekivanjima od slobodno-tržišne dogme, ne može se tvrditi da su iznimna premreženost sindikatima i ogromna porezna opterećenja sunovratila Švedsku ili Dansku u mrak socijalizma ili distopijski kaos. No, isto tako se ne može tvrditi da je zbog izostanka takvih vidova organizacije osakaćen rast u tržišno liberalnijim gospodarstvima poput Kanade ili Novog Zelanda.

Od 1990-ih godina se pojavio niz obećavajućih doprinosa znanosti, konceptualnih i tipoloških projekata koji su pridonijeli boljem institucionalnom razumijevanju kapitalizma. Njihova je zajednička tvrdnja ta da razlike između razvijenih gospodarstava nisu slučajne, već se najuspješnija tržišta mogu svrstati unutar barem dva tipa kapitalizma, dvije suprotstavljene logike organizacije tržišta s dramatično različitim društvenim rezultatima. Upravo ću se njima posvetiti u idućem tekstu.

• Literatura:

Acemoglu, D. i Robinson, J. A. (2012). Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity and Poverty. New York: Crown Business.

Beramendi, P., Häusermann, S., Kitschelt, H. i Kriesi, H. (ur.). (2015). The Politics of Advanced Capitalism. Cambridge University Press.

Coase, R. H. (1937). The Nature of the Firm. Economica, 4(16), 386-405.

Eurostat (2020). Main national accounts tax aggregates https://ec.europa.eu/eurostat/databrowser/view/gov_10a_taxag/default/table?lang=en

Gilens, M. (2012). Affluence and influence: Economic inequality and political power in America. Princeton University Press.

Gilens, M. i Page, B. I. (2014). Testing theories of American politics: Elites, interest groups, and average citizens. Perspectives on Politics, 12(3), 564-581.

Hall, P. A. i Taylor, R. C. (1996). Political science and the three new institutionalisms. Political Studies, 44(5), 936-957.

Iversen, T. and Soskice, D. (2015). Democratic Limits to Redistribution: Inclusionary Versus Exclusionary Coalitions in the Knowledge Economy. World Politics, 67(2), 185-225.

Korpi, W. (1985). Power Resources Approach vs. Action and Conflict: On Causal and Intentional Explanations in the Study of Power. Sociological Theory, 3(2), 31-45.

Ledeneva, A. (2008). ” Blat” and” Guanxi”: Informal Practices in Russia and China. Comparative Studies in Society and History, 50(1), 118-144.

Lučev, J. (2014). Duhovi kapitalizma i mjere štednje. Politička misao, 51(04), 26-40.

Lučev, J. (2020). Razvoj makroekonomije i rezolutivno-kompozitivna metoda. Politicka Misao: Croatian Political Science Review, 57(2).

Lučev, J. (2021). Systemic Cycle and Institutional Change: Labor Markets in USA, Germany and China. Palgrave Macmillan. – u tisku

Mahoney, J. i Thelen, K. (ur.). (2010). Explaining Institutional Change: Ambiguity, Agency, and Power. Cambridge University Press.

North, D. C. (1990). Institutions, Institutional Change and Economic Performance. Cambridge University Press.

North, D. C. (1991). Institutions. Journal of economic perspectives, 5(1), 97-112.

Peters, B. G. (1999). Institutional Theory in Political Science: The New Institutionalism. Pinter.

Pierson, P. (2000). Increasing Returns, Path Dependence, and the Study of Politics. American Political Science Review, 94(2), 251-267.

Pierson, P. (2015). Power and Path Dependence. U J. Mahoney i K. Thelen (ur.) Advances in Comparative-Historical Analysis (123-147). Cambridge University Press.

Schmidt, V.  (2010). Taking Ideas and Discourse Seriously: Explaining Change Through Discursive Institutionalism as the Fourth ‘New Institutionalism’. European Political Science Review, 2(1), 1-25.

Shepsle, K. A. (2006). Rational Choice Institutionalism. U R.A.W. Rhodes, S. A. Binder and B. A. Rockman (ur.) The Oxford Handbook of Political Institutions (23-38). Oxford University Press.

Steinmo, S. (2010). The Evolution of Modern States: Sweden, Japan, and the United States. Cambridge University Press.

Thelen, K. (1999). Historical institutionalism in comparative politics. Annual Review of Political Science, 2(1), 369-404.