Liberali i Zeleni nezadovoljni: osuđeni na vladanje

Velike koalicije, zbog velike mandatne nadmoći, ostavljaju sužen prostor opoziciji te izazivaju političko nezadovoljstvo i protest. Šezdesetih je izazvala nezadovoljstvo uglavnom na ljevici. Velika koalicija iskušana je ponovno dvaput dvijetisućitih godina (2005.-2009. i 2013.-2017.). Ponovno je dovela do nezadovoljstva i protesta, ovaj put prije svega na desnici

Unatoč činjenici da su rezultati njemačkih parlamentarnih izbora u skladu s predviđanjima agencija za ispitivanje javnog mišljenja, njemačke političke elite od nedjelje navečer u svojevrsnom su šoku. Tri su razloga takvim reakcijama. Prvo, kršćanski demokrati (CDU) zajedno sa svojom bavarskom sestrinskom strankom Kršćansko-socijalnom unijom (CSU), ostvarili su slabiji rezultat od očekivanog. Ostvarenih 32,9 posto glasova u razmjernom segmentu izbora drugi je najlošiji rezultat od osnivanja SR Njemačke i za skoro devet postotnih poena je slabiji od rezultata na prethodnim izborima 2013. godine (vidi sliku 1). Drugo, socijaldemokrati (SPD) doživjeli su težak poraz jedva prešavši prag od 20 posto glasova, što je njihov najlošiji rezultat u poratnoj njemačkoj povijesti. Treće, posljedica SPD-ova izbornog debakla je njihova odluka da odlaze u opoziciju u nastojanju da se politički obnove, jer su ispravno zaključili da su kao juniorski koalicijski partner potpuno izgubili profil. Odluka SPD-a da neće pregovarati o mogućem ulasku u vladu Velike koalicije s kršćanskim demokratima drastično je smanjila opcije za formiranje vlade.

Slika 1. Rezultati parlamentarnih izbora u SR Njemačkoj od 1990. do 2017.

Osuđeni na vladanje

Budući da su ekstremno lijeve i desne stranke Ljevice (Die Linke) i Alternative za Njemačku (AfD) isključene kao mogući koalicijski partneri, preostaje samo koalicija CDU/CSU-a s liberalima (FDP) i Zelenima. Dvije potonje manje stranke koje su nužne za formiranje parlamentarne većine reagirale su izuzetno iritirano na ovu situaciju svojevrsne „osuđenosti na vladanje“, napavši socijaldemokrate zbog političkog defetizma i bijega u opoziciju. Treba reći da nedostatak održivih političkih alternativa neće učiniti formiranje nove vladajuće koalicije lakšim. Kao alternativa crno-žuto-zelenoj koaliciji (što su stranačke boje kršćanskih demokrata, liberala i Zelenih, a ujedno i boje zastave Jamajke, zbog čega se ova opcija naziva jamajačkom koalicijom) postoji mogućnost da CDU/CSU formiraju manjinsku vladu, koja bi počivala na političkom dogovoru s parlamentarnim strankama, uključujući i SPD, o ključnim javnim politikama. Bila bi to značajna inovacija u njemačkoj politici, no manjinske vlade nisu neuobičajene u europskoj političkoj praksi (od Britanije i Irske do Nizozemske i Danske).

Dugotrajne vlade

Devetnaesti parlamentarni izbori od osnivanja SR Njemačke nedvojbeno su donijeli značajne političke promjene u njemačkoj politici. Kako bismo sagledali njihove posljedice, nužno ih je analizirati u kontekstu dugoročnih razvojnih tendencija njemačkog stranačkog sustava. Savezna Republika Njemačka je nakon svog konstituiranja 1949. godine izgradila stabilan parlamentarni sustav sa snažnom ulogom kancelara i dugotrajnim vladama, koje su u pravilu vladale puni četverogodišnji mandat. Sve dosadašnje njemačke vlade (uz iznimku Adenauerova kabineta u razdoblju 1957.-1961.) bile su koalicijske. Prvobitni fragmentirani višestranački sustav tijekom 1950-ih se transformirao u „dvoipolstranački sustav“ s CDU/CSU-om i SPD-om kao stožernim strankama i FDP-om kao koalicijskim partnerom vlada desnog ili lijevog centra. U takvoj konstelaciji nije bila isključena ni Velika koalicija kršćanskih demokrata i socijaldemokrata, koja se prvi put dogodila u razdoblju 1966.-1969. Velike koalicije, zbog svoje velike mandatne nadmoći, ostavljaju sužen prostor parlamentarnoj opoziciji te, ako nisu opravdane izvanrednim političkim i ekonomskim okolnostima, izazivaju političko nezadovoljstvo i protest. Velika koalicija šezdesetih godina 20. stoljeća rezultirala je radikalnom vanparlamentarnim protestnim pokretom (tzv. APO) i studentskim buntom 1967./68., koji su trajno promijenili njemačko društvo i političku kulturu. Velika koalicija iskušana je ponovno dvijetisućitih godina, i to dvaput (2005.-2009. i 2013.-2017.), ali sad u promijenjenom okruženju pluralnijeg stranačkog sustava, u kojem su i ekstremne političke opcije prisutne u parlamentu. Ponovno je dovela do nezadovoljstva i protesta u dijelu biračkog tijela, ovaj put prije svega na desnici.

Zeleni

Fragmentacija stranačkog sustava započela je osnivanjem stranke Zelenih 1980. i njihovim ulaskom u donji dom njemačkog parlamenta, Bundestag, 1983. godine. Etabliranje Zelenih posljedica je promjena izazvanih protestnim pokretima šezdesetih godina kao i općenito porasta svijesti o potrebi zaštite okoliša. Uveli su ekološke teme u glavni tok njemačke politike te se može reći da je vladajuća njemačka politika mnogo „zelenija“ nego ona u drugim velikim zapadnim demokracijama (primjerice, odluka iz 2011. o napuštanju nuklearne energije kao izvora za proizvodnju struje nezamisliva je u Francuskoj). Zeleni su već u dva mandata bili koalicijski partner u vladi lijevog centra sa socijaldemokra­tima (1998.-2002. i 2002.-2005.), a sad se po prvi put očekuje da uđu u vladu desnog centra s kršćanskim demokratima. Takve su koalicije već iskušane u pojedinim njemačkim saveznim pokrajinama, pa se može očekivati uspješno sklapanje koalicije na saveznoj razini.

Ljevica

Druga velika inovacija stranačkog sustava dogodila se nakon njemačkog ujedinjenja 1990. godine. Nekadašnja vladajuća Jedinstvena socijalistička partija (SED) Istočne Njemačke transformirala se u postkomunističku Stranku demokratskog socijalizma (PDS), koja svoje uporište ima u šest pokrajina na području bivše Istočne Njemačke, gdje osvaja između šestine i četvrtine glasova. Godine 2007. stranka se ujedinila s lijevim socijaldemokratskim disidentima u stranku Ljevice te je prisutna u svim njemačkim pokrajinama i u Bundestagu. Iako je ispočetka bila politički izolirana, od 1998. godine formiraju se tzv. crveno-crvene pokrajinske koalicijske vlade (socijaldemokrata i postkomunista) u pojedinim pokrajinama bivše Istočne Njemačke. Njihovo uspješno funkcioniranje trebalo je pripremiti moguću crveno-crveno-zelenu koaliciju na saveznoj razini, no ta politička solucija zbog dramatičnog slabljenja SPD-a danas nije moguća. Ostaje činjenica da  Ljevica uspješno politički konkurira socijaldemokratima slijeva (u nekim istočnonjemačkim pokrajinama čak je jača od SPD-a), a da zasad ne uspijeva otvoriti prostor za vladu lijeve političke većine u Njemačkoj.

AfD

Rezultat nezadovoljstva dijela desnih birača Velikom koalicijom i pomakom kršćanskih demokrata k centru naposljetku je pojava stranke Alternativa za Njemačku (AfD), koja je osnovana u veljači 2013. godine, a na izborima iste godine je skoro ušla u parlament. Izvorni impuls za formiranje AfD-a bila je kriza eurozone i europska politika vlade Angele Merkel, no vrlo brzo je stranka otvorila vrata otvorenoj afirmaciji njemačkog nacionalizma i povijesnog revizionizma u odnosu na nacistički režim u Njemačkoj. Sve do danas, njemačka je politika počivala na neprijepornom liberalno-demokratskom konsenzusu, bezuvjetnoj osudi nacističkog režima i stavu o posebnoj povijesnoj i političkoj odgovornosti Njemačke u Europi zbog hipoteke nacističkog režima. Sve njemačke parlamentarne stranke i političke elite dosad su odbacivale otvoreno iskazivanje njemačkog nacionalizma, a njemačke su nacionalne interese uvijek smještale u okvir Europske unije i euroatlantskog savezništva.

Slika 2. Sastav biračkog tijela AfD-a (u %) s obzirom na biračke preferencije na prethodnim parlamentarnim izborima 2013.

Ekstremni njemački nacionalizam i neonacizam postojao je samo na političkoj margini, primjerice u Nacionaldemokratskoj stranci (NPD), koja nije uspijevala ući u parlament i djelovala je u sjeni mogućnosti da bude zabranjena zbog protuustavnog djelovanja. Ulaskom AfD-a u njemački parlament temeljni vrijednosni konsenzus njemačke politike doveden je u pitanje. AfD je doduše heterogena stranka, no danas u njoj prevladava utjecaj ekstremnih nacionalističkih stajališta i povijesnog revizionizma, čija će prisutnost nedvojbeno promijeniti karakter parlamentarnih debata i političke komunikacije u Njemačkoj.

Oporba

Posljedice nedjeljnih izbora za njemački politički sustav ovisit će o nekoliko procesa, koji su međusobno povezani. Prvo, formiranje crno-žuto-zelene koalicijske vlade je vrlo vjerojatno, no važno je vidjeti koji će politički sadržaji biti zapisani u koalicijskom sporazumu. Osobito su važni europska i fiskalna politika. Sva tri koalicijska partnera, CDU/CSU, FDP i Zeleni, imaju jasnu europsku orijentaciju, ali se razlikuju u svojem odnosu prema inovacijama koje bi trebale povećati razinu socijalne solidarnosti i fiskalnog zajedništva u Europskoj uniji.

Liberali se u svom izbornom programu zalažu za više europskog zajedništva, ali se protive višoj razini redistribucije na europskoj razini. Slična dilema postoji i u pogledu njemačke fiskalne i socijalne politike, gdje liberali zagovaraju veću ulogu deregulacije i privatnog poduzetništva, dok su CDU/CSU i Zeleni skloniji njemački proračunski višak iskoristiti za socijalnopolitičke inovacije.

Drugo, izuzetno je važno kako brzo će se socijaldemokrati oporaviti u opoziciji te preuzeti ulogu vjerodostojne demokratske alternative vladajućoj politici. Politička opozicija u Njemačkoj ne može se prepustiti samo desnim i lijevim radikalima. Treće, treba vidjeti kakav će stav zauzeti sve demokratske parlamentarne snage prema AfD-u i hoće li uspjeti politički izolirati ovu stranku bude li kontinuirano dovodila u pitanje temeljne demokratske vrijednosti. Vođe AfD-a ne mogu se demokratski reformirati, ali demokratske stranke, osobito CDU/CSU kao stranka desnog centra, trebaju pokušati ponovno pridobiti AfD-ove birače. Angela Merkel već je najavila da će se posvetiti toj zadaći. O uspjehu njenog pothvata ne ovisi samo budućnost AfD-a, nego i uspješno funkcioniranje njemačke demokracije.