Masovna ubojstva. Osveta svijetu, odlazak pod vlastitim uvjetima i potraga za slavom

Masakr u Columbineu potaknuo je novu eru napada u školama, u kojoj su brojni napadači pokušavali imitirati počinitelje tog zločina i 'nadmašiti' njihov rezultat. U pregledu literature o psihologiji tih potresnih napada, Goran Mihelčić piše o profilu napadača i objašnjava zašto je bitno da društvo i mediji prestanu veličati nasilje.

• Naslovna fotografija: Cvijeće i poruka ispred Osnovne škole Vladislav Ribnikar u Beogradu (Armin Durgut / PIXSELL)

Masovna ubojstva su postala česta vijest u razvijenom svijetu. Iako su iznimno česta pojava u SAD, napadi se događaju i u drugim zemljama. Visoko ubojiti napad u beogradskoj školi početkom svibnja 2023. godine samo je pokazatelj da su takvi događaji mogući i u ovom dijelu Europe. Napadi u školama (engl. school shootings) sasvim su strani u Hrvatskoj. Kako taj fenomen treba nazvati još nije usuglašeno. Treba li govoriti o masakru u školama, pucnjavi u školi, masovnom ubojstvu u školi ili napadu u školi? Napadi se intenzivno proučavaju od kraja devedesetih godina 20. stoljeća kada je započela era modernih visoko ubojitih napada.

Napad u školi je nasilni čin u kojemu su žrtve polaznici obrazovne institucije, bila ona osnovna ili srednja škola, viša škola ili fakultet. Ne postoji konsenzus o tome treba li počinitelj biti član te institucije (u većini slučajeva jest) niti koliki je minimalni broj žrtava da bi se napad smatrao masovnim napadom (neki istraživači predlažu četiri žrtve kao kriterij) niti da li napad mora zahtijevati korištenje vatrenog oružja (što je slučaj u gotovo svakom napadu do sada). Bitnim kriterijem za napad u školi smatra se pripremanje i planiranje tog čina, odnosno predumišljaj.

Primjerice počinitelj, u vrijeme pisanja posljednjeg, takvog napada u Rusiji (u Uževskom u rujnu 2022.) bio je 38-godišnjak koji je bio bivši učenik škole. Ako bi se prije spomenuti kriteriji strogo primijenili, onda bi paradoksalno ispalo da napad u kojemu je poginulo 17 osoba nije bio napad u školi jer počinitelj nije bio član institucije u vrijeme njenog napada. Slično bi vrijedilo i za napad u SAD u East Lansingu u Michiganu u kojemu je počinitelj ubio tri osobe u kampusu sveučilišta premda nije imao nikakve veze s tim sveučilištem. Drugi primjer problema pri klasifikaciji je napad u Ujedinjenom Kraljevstvu (Middlesbrough) iz 1994. godine. Počinitelj je izbo tri djevojčice (jednu na smrt), no počinitelj nije koristio vatreno oružje pa se napad ne bi mogao nazvati pucnjava u školi. Treći je primjer napad u Bath Townshipu iz 1927. godine u kojemu je počinitelj dinamitom ubio 44 osobe i ranio 58 osoba. Iako je napad gotovo već puno stoljeće najsmrtonosniji napad u američkoj školi, obično se ignorira jer je počinjen eksplozivnim napravama i jer počinitelj nije bio učenik nego bivši član školskog odbora. Dodatno, napadi u školi su podvrsta javnih napada (eng. public shooting). Napadi se još mogu razlikovati po tome jesu li žrtve ciljane ili napadač samo želi ubiti što više ljudi (što je češće u javnih napada). Istraživanja pokazuju da između napada u školama i javnih napada postoje bitne razlike, iako jedni utječu na druge pogotovo preko Columbine učinka.

Eksplozivi koje je policija pronašla ispod škole u Both Townshipu 1927. Ostaci najsmrtonosnijeg napada u školi koji se ignorira jer nije počinjen vatrenim oružjem, niti je počinitelj bio učenik. (Wikimedia Commons)

• Columbine učinak

Spomenut je napad u Rusiji iz rujna 2022. u ruskom gradu Uževsku (u zapadnoj središnjoj Rusiji). U njemu je počinitelj ubio 17 i ranio 24 osobe u školi prije nego što si je oduzeo život. Napadač je bio 38-godišnjak, bivši učenik škole koji je patio od shizofrenije. U njegovom su domu otkriveni privjesci kojima je štovao Erica Harrisa i Dylana Klebolda.

Eric Harris i Dylan Klebold počinitelji su prvog utjecajnog modernog napada u školi: napada u srednjoj školi Columbine u američkoj saveznoj državi Kolorado u travnju 1999. godine. Ovaj napad trebao je primarno biti bombaški napad u kafeteriji (počinitelji su htjeli ubiti bar 250 osoba), ali eksplozivne naprave ručne izrade nisu detonirale.[i] Napadači su ubili 13 osoba i ranili 21 osobu prije nego što su se ubili. Videovrpce sa snimkama u kojima su objašnjavali razloge za svoj napad bile su skrivane od javnosti, a potom uništene zbog straha da bi mogle inspirirati buduće napadače. Harris je objašnjavajući svoje motive eksplicitno izjavio da želi pokrenuti revoluciju.

Čin je uistinu inspirirao napadače u sljedećim napadima. Američki sociolog Ralph Larkin u knjizi iz 2008. (Comprehending Columbine) nazvao je napade u Columbineu „kulturnim scenarijem“ za buduće napade. Analizirajući 12 napada u američkim školama nakon Columbinea, Larkin je utvrdio da su u osam spominjani Harris i Klebold. Nadalje, analizirajući napade izvan SAD utvrdio je da su šest od 11 bile kopije napade u Columbineu. Harris i Klebold postali su uzor za napade i van škola. Primjerice počinitelj napada u trgovačkom centru u Marylandu 2014. godine koji je ubio dvije osobe odjenuo se slično kao Harris i Klebold te je napad započeo u 11 sati i 14 minuta, u isto vrijeme kada je započeo napad u Columbineu. Sociologinja Nathalie E. Pathon analizirala je videouratke počinitelja napada u školama i utvrdila velike sličnosti među njima. Smatra da su se počinitelji počeli smatrati „antiherojskim ikonama modernog vremena.“ Harris i Klebold postali su uzori budućim napadačima. Stranica na Wikipediji posvećena Columbine efektu u trenutku pisanja ovog članka bilježi 68 slučajeva oružanih napada koji su možda ili vjerojatno inspirirani napadom u Columbineu.

Broj školskih pucnjava i broj žrtava u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju u SAD-u po godinama. (Department of Homeland Defense and Security / Statista)

Iako napadi u školama nisu isključivo američki fenomen, dominantna su pojava u SAD. Prema podacima Washington Posta, od 1999. i napada u Columbineu, do početka svibnja 2023. godine izvedeno je 380 napada u školama. Napadi u SAD višestruko su brojniji od svih napada izvan SAD zajedno. Za ovo postoje dva razloga. Jedan je kultura posjedovanja oružja zahvaljujući kojoj je napadačima lako nabaviti vatreno oružje. Drugi je okruženje 24-satnih kanala vijesti koji posvećuju veliku pozornost svakom napadu. Napad u Columbineu bio je medijski najpokrivenija vijest 1999. godine u američkim medijima, prestignuvši događaje poput NATO intervencije na Kosovu i pokušaja opoziva predsjednika Billa Clintona. Velika medijska pozornost koju privlači svaki napad često se može poistovjetiti sa slavom i značajan je čimbenik u Columbine učinku.

Nakon svakog napada u školama u pravilu se pojavljuje isti kaos u narativu. Poznanici tvrde da je napadač bio miran i povučen, dok drugi tvrde da je bio žrtva zlostavljanja koju su privlačile abnormalne teme. Dio ljudi svjedoči da se uvijek činilo da nešto nije u redu s počiniteljem dok dio tvrdi da se činio potpuno normalnim do napada. Do kontradikcije obično dolazi jer zajednica želi prebaciti svoju ulogu u odgovornosti na druge, a mediji traže točan konkretan razlog. Krivi se obitelj, vršnjaci, sustav, a kada vijest izgubi svoju privlačnost, narativ ostaje kontradiktoran i konfuzan.

U Americi, u kojoj se događa većina svih napada u školama, Nacionalno udruženje školskih psihologa (NASP) strogo odbacuje mogućnost postojanja prepoznatljivog profila učenika koji bi mogao nauditi drugima. Prema stajalištu Udruženja pokušaj prepoznavanja počinitelja vjerojatno će izdvojiti previše učenika koji nikad ne bi počinili nasilno djelo, a izostaviti dio učenika koja bi mogla počiniti napad.

Dvoje američkih znanstvenika, kriminolozi Jillian Peterson i James Densley, između 2019. i 2021. istražili su ličnosti svih napadača, a svoje nalaze objavili su u knjizi iz 2021. The Violence Project: How to Stop a Mass Shooting Epidemic. U njoj su ustanovili da je većini počinitelja zajednička trauma u ranoj dobi koja može dolaziti od nasilja u domu, rane smrti roditelja, vršnjačkog zlostavljanja, odbacivanja okoline ili drugih razloga. Trauma se može vidljivo odraziti na ponašanje napadača, no može biti i potisnuta i skrivena. Drugo američko istraživanje proučavalo je počinitelje napada u školama, fakultetima i javnim mjestima i ustanovilo da je preko polovice svih napadača imalo povijest psiholoških problema. Ovi nalazi ne znače da su sva djeca s psihološkim problemima mogući budući napadači, ni da ih treba tretirati kao rizičnu skupinu jer je većina ljudi koja pati od psiholoških problema opasna samo za sebe, ne i za okolinu. No, govori u prilog da napadači imaju osobnu povijest teškog suočavanja s emocijama i mislima.

Zajedničko istraživanje američkog ministarstva obrazovanja i tajne službe iz 2004. razbilo je mnoga kriva uvjerenja o napadačima. Utvrdilo je da je većina napadača (41%) imalo vrlo dobre ili odlične ocjene u školi, a tek 5% je imalo neprolazne ocjene. Velika većina (63%) nikada nije imala probleme u školi ili je vrlo rijetko imala probleme s ponašanjem. Tek je nešto više od četvrtine napadača (27%) bilo ikad udaljeno s nastave, a tek 10% njih je bilo izbačeno iz škole. Također je većina napadača (41%) bila normalno socijalizirana i 44% njih je bilo uključeno u dopunske nastavne ili izvannastavne aktivnosti (slično kao i napadač iz škole u Beogradu). Tek 12% napadača nije imalo bliskih prijatelja, a samo 34% njih smatralo se usamljenicima.

Što se tiče upozoravajućih znakova, u 56% slučajeva napadu nije prethodila promjena u školskom uspjehu, u 73% slučajeva nije bilo promjena u prijateljstvima, u 68% slučajeva nije bilo problema u vladanju, te u 59% slučajeva nije opao interes za školu. Manje od jedne trećine (31%) imalo je agresivne ispade prema drugima, 12% njih pokazalo je okrutnost prema životinjama, a samo 27% imalo je problema sa zakonom. Tek 17% napadača je prijetilo svojim budućim metama prije napada. S druge strane, 93% napadača je svojim ponašanjem zabrinulo okolinu, od toga 88% njih je privuklo pozornost bar jedne odrasle osobe, a 76% bar tri osobe.

Razlozi zabrinutosti drugih su varirali. Primjerice u jednom slučaju je nastavnica književnosti postala zabrinuta zbog zadaća i eseja koji su spominjali ubojstava i samoubojstva kao patnju. U drugom slučaju se jedan od prijatelja napadača zabrinuo zbog učestalih priča napadača o planu da otruje pizzeriju otrovom protiv štakora. Zabrinjavajuće je što je isto istraživanje utvrdilo da je 44% napadača bilo ohrabreno ili navedeno da počine napad. U jednom slučaju napadač je planirao samo donijeti pištolj u školu, no njegovi prijatelji su ga uvjerili da to neće biti dovoljno da zastraši svoje zlostavljače te da mora pucati iz pištolja da ga se shvati ozbiljno. U drugim slučajevima zabilježeno je da su prijatelji pomagali počiniteljima pribaviti informacije gdje će se buduće mete nalaziti ili čak pribavljati municiju.

Što se tiče priprema za napad, 95% napadača željelo je nauditi svojim metama prije napada, a gotovo identičnih 93% njih je planiralo napad unaprijed. Razdoblje pripremanja variralo je između nekoliko dana do čak osam mjeseci, a u 51% slučajeva je napadač planirao napad barem jedan mjesec unaprijed, a u 69% njih bar dva dana prije. Čak 63% napadača imalo je povijest korištenja oružja, od toga 59% s pištoljima, a 15% s bombama ili eksplozivima. U 68% slučajeva napadači su nabavili oružje iz doma svoje obitelji ili rođaka. Oko 47% napada završilo je unutar 15 minuta, a 27% unutar pet minuta od početka. Usporedbe radi, napad u školi u Beogradu iz svibnja 2023. trajao je samo dvije minute.

Istraživanje iz 2004. također je ustanovilo da je u 81% slučajeva bar jedna osoba znala odnosno u 59% slučajeva više osoba znalo da će se nešto dogoditi. No, osobe koje su znale da će doći do napada bili su redom prijatelji, vršnjaci ili braća i sestre. Tek u dva slučaja je odrasla osoba znala da će se nešto dogoditi. Reakcije vršnjaka obično nisu bile prikladne jer nisu prenijeli tu informaciju drugima, a pogotovo ne odraslima. U jednom slučaju napadač je dan prije napada upozorio pet prijatelja da izbjegavaju dio škole u kojemu će zapucati. Oni su tu informaciju prenijeli još 19 svojih prijatelja i čekali su u sigurnom dijelu škole da vide hoće li zbilja biti napada, a jedan od učenika je čak ponio kameru da uslika posljedice mogućeg napada.

Prema istraživanju, razdoblje pripreme za napad se povećava, a time i smrtnost u napadima

Istraživanje FBI-ja o javnim napadima iz 2018. pokazalo je da je 77% javnih napadača planiralo svoj napad više od jednog tjedna, 62% više od jednog mjeseca i 9% više od jedne godine. Štoviše, to istraživanje upućuje da se razdoblje pripreme za napad povećava, a time i smrtnost u napadima. Od 1966. do 2009. 31% napada uključivalo je strategije za povećanjem broja mrtvih, no od 2010. do 2019. udio napada sa strategijama za povećanje smrtnosti je narastao na 61%. Jedan napadač[ii] je ciljano odabrao zgradu srednje škole gdje bi imao otvorenu liniju pucanja na što više ljudi, a na mobitelu su mu nađeni podsjetnici kako pobiti što više ljudi. Osim što utječe na učvršćivanje namjere i želje za ubojstvom što više žrtava povećano vrijeme planiranja utječe na smrtnost jer napadači imaju više vremena biti pod utjecajem drugih napada koji im služe kao vodilja ili „rezultat“ koji moraju prestići pa se u napadima kasnije zaustave.

• Profil napadača

Iako su poremećaji raspoloženja poput depresije prisutni u više od polovice napadača, to ne znači da su svi depresivni učenici rizična skupina za moguće činove nasilja. Prema istraživanjima iz 2001. te 2004. čini se da je ključna zajednička prisutnost depresivnih simptoma, ali i paranoidnog stila razmišljanja te prethodnika odraslih poremećaja ličnosti poput kompulzivnosti (zbog kojih počinitelj ne može otpustiti osjećaj povrede i gubitka) ili osjećaja grandioznosti (zbog čega počinitelj vjeruje da ima posebnu zadaću).

Istraživanje napadača iz 2004. pokazalo je da se 71% napadača osjećalo proganjanima, zlostavljanima, napadnutima ili povrijeđenima, a 78% njih iskusilo je suicidalne misli ili je pokušalo samoubojstvo. Pri tome je 61% njih pokazivalo znakove iznimne depresije. Isto istraživanje pokazalo je da je interes napadača za nasilje (kada je bio prisutan) bio vrlo heterogen, a nasilje je imalo različite oblike: 27% napadača zanimali su nasilni filmovi, 24% nasilne knjige, 12% nasilne videoigre, a najviše njih – 37% – pisalo je pjesme, eseje ili tekstove s temama nasilja ili ubojstava. Kasnija istraživanja pokazala su da je usprkos rastu popularnosti videoigara, najčešćim oblikom abnormalnog interesa za nasilje ostaje osobno pisano stvaralaštvo. S druge strane, više od jedne trećine počinitelja nije imalo nikakvih emocionalnih problema, polovicu njih nije zaokupljao rat ili oružja, a manje od polovice (42%) njih nije ničime najavilo svoj nasilni čin.

Autori su uočili da iako počinitelji obično imaju povijest poteškoća u povezivanju s drugima ili se smatraju izopćenicima, drugim promatračima čine se normalnim. Obično nemaju nasilnu povijest, čak i kada su zainteresirani za oružje i rat, iako u nekim slučajevima postoje primjeri prototipne rane psihopatije. Suprotno uvjerenjima, napadači u velikoj većini slučajeva nisu psihotični i svjesni su toga što čine u vrijeme napada.

U spomenutom istraživanju iz 2001. u 59% slučajeva istraživači su mogli identificirati okidajući događaj, koji se razlikovao od slučaja do slučaja. Uključivao je gubitak stvarnog ili zamišljenog odnosa s pripadnikom suprotnog spola, svađa u obitelji, uvrede vršnjaka, otkaz na poslu, bijes zbog nadolazeće prisilne hospitalizacije, fizičke ozljede koja je onemogućivala bavljenje sportom ili odbijenice od vojske. Obično se nije radilo o jednom gubitku već o jednom u nizu gubitaka koji je prelio čašu. Okidačima je bilo zajedničko da su se dogodili razmjerno nedavno prije napada te da su duboko emocionalno poremetili počinitelje. Najčešći okidač bio je neuspjeh u ljubavi ili školi, a potom je bilo „nepošteno“ ponašanje drugih prema napadaču, bilo obitelji, ili učitelja ili vršnjaka.

Istraživanje iz 2004. pokazalo je drugačije brojke i prema njemu je čak 98% iskusilo veliki gubitak prije napada, pri čemu je 66% iskusilo gubitak statusa, 51% gubitak voljene osobe, a 15% bolest, svoju ili bliskih osoba. U čak 83% napadača ustanovilo se da imaju značajnih poteškoća u suočavanju s gubitkom. Novije istraživanje iz 2021. pokazalo je da je odbacivanje bilo prisutnije u napadača koji su napali osnovne i srednje škole, nego u onih kojih su napali fakultete ili druga javna mjesta. To ukazuje da je neadekvatno suočavanje s gubitkom vjerojatno teži psihološki problem u mlađih osoba gdje može uroditi i okretanjem bijesa prema van i nasilnoj osveti prema zajednici. Česta pojava u napadača je njihova želja da nanesu „istu“ bol i ogorčenje zajednici, da im „pokažu“ što znači patiti.

Sukladno tome, istraživanje je pokazalo da je osveta bila glavni motiv za napad u barem 61% slučajeva. Čak 54% napadača imalo je višestruke razloge za napad, a 81% njih je imalo neki konkretan razlog svađe s metama pri čemu je 66% napadača pričalo s drugima o razlozima svojih sukoba s budućim metama. Nešto više od četvrtine (27%) napadača imalo je suicid ili očaj kao razlog za svoj napad, 34% nastojalo je „riješiti“ neki problem poput zlostavljanja, a 24% njih je htjelo privući pozornost drugih ili biti prepoznato.

Jedna od dvije ključne osobine svakog napadača je osjećaj odbačenosti ili izoliranosti od ostatka društva. Napadači se gotovo uvijek smatraju marginaliziranima. Jedan napadač[iii] zapisao je da se osjeća: „odbačenim, odbačenim, ne toliko sam, već odbačen. Osjećam se ovako jer je svakodnevno postupanje prema meni obično pozitivno, no negativno je poput posjekotine, ne popušta dovoljno brzo. […] Glavni razlog zašto sam ovo napravio jer mi je dozlogrdilo da se tako ponašaju prema meni svaki dan. […] Uzgred, svatko kaže da ne sudiš knjigu po svojim koricama. Ovo je točno jer su mi rekli da učitelji o meni kažu ‘On je tako dobro dijete’. Ali to kažu za svakoga.“

No ovo ne znači da su svi napadači povučeni ili samozatajni. Ako imaju odnose s drugima, oni ih mogu smatrati površnijim i plićim nego što se oni čine drugima u njihovoj okolini. Naravno, okolina može poricati da je napadač bio marginaliziran kako bi izbjegla svoju moguću odgovornost. Većina povučene djece nisu potencijalni napadači i česta ideja da se povučenu djecu mora uključiti u aktivnosti loše je osmišljena preventivna mjera. Ona samo povećava osjećaj marginalizacije djece jer se umjetno i prisilno uključuju u socijalne aktivnosti čime se još više ističe njihova ‘drugost’.

Druga ključna osobina koja je prepoznata u napadača je osjećaj beznadnosti. Svi napadači smatraju da je njihov daljnji život besmislen ili uzaludan i stoga je logično pribjeći drastičnim potezima. Nezanemariv dio napadača ima povijest suicidalne ideacije ili pokušaja samoubojstava. Ovo ne znači da je napad krik u pomoć, već da je napad u određenoj mjeri čin samoubojstva. Brojni napadači sami sebi oduzmu život na kraju svojeg napada ili su spremni izgubiti ga u razmjeni vatre s osiguranjem. Oni koji sebi ne oduzmu život, svjesni su da će ostatak života provesti u zatvoru, ali ih to ne brine jer su ionako osjećali da je njihov dotadašnji život završio ili je bezizlazan. Ovako su barem pokazali društvu što „zaslužuje.“ U istraživanju iz 2004. intervjui s petero različitih počinitelja koji su preživjeli svoj zločin pokazali su da su svi planirali počiniti samoubojstvo ili „junački“ poginuti za svojih napada.

Napadi su osmišljeni da budu posljednji činovi u (dotadašnjem) životu. Oni su zapravo nasilna samoubojstva s osvetom prema društvu. Riječima jednog od napadača: „[Ž]elim da ljudi, svijet, ili samo [moje mjesto] zna koliko okrutan svijet jest ili može biti. […] Život je loš na svoj način, pa sam ubio malo i ubio sebe.“ Drugi napadač[iv] izjavio je u svojem manifestu „Nisam lud. Ljut sam. Svijet se pos*** na mene posljednji put. Nisam razmažen ili lijen, jer ubojstvo nije slabo i slaboumno. Ubojstvo je hrabro i odvažno.“

Značajan je problem što snažno medijsko pokrivanje napada i lika napadača pretvara počinitelje u slavne osobe. Masovni ubojice vide sebi slične osobe u drugim počiniteljima, a ne u svojim vršnjacima, prilikom planiranja napada često proučavaju prethodne napadače i njihov život. Poistovjećuju se sa „neshvaćenim“ napadačima koji su pronašli način da pokažu svijetu da su i oni važni i opasni. U 21. stoljeću su mnogi napadači posjećivali forume koji su veličali prethodne napadače i raspravljali o svojim favoritima. Prema sociologinji Pathon počinitelji napada pokušavaju ostvariti svoju individualnost koristeći „nasilni identitet“ i paradoksalno upadaju u zamku zajedničkog (istog) narativa o napadačima. Svoju marginaliziranost mogu smatrati obilježjem superiornog uma i točkom ponosa, a napad junačkim činom. Medijska pozornost i interes društva nakon napada potiče one koji su na rubu nasilja prema društvu.

Iako je većina istraživanja o napadačima u školama provedena u Americi, moguće je uočiti paralele i u napadu u Beogradu. Napadač si nije oduzeo život, ali je prestao s napadom nakon dvije minute, pozvao policiju i spreman je provesti ostatak života u zatvoru. Policija je otkrila da je gledao film o masakru dan prije napada, dakle moguće je pretpostaviti da se bar djelomično poistovjećivao s prethodnim napadačima. Dan nakon napada u školi je adolescent ubio osmero ljudi i ranio još 14 osoba u okolici Mladenovca kraj Beograda. U Srbiji su se u danima nakon toga nanizali slučajevi u kojima su učenici veličali napadače ili navodne prijetnje o ubojstvima što je sve posljedica medijske halabuke oko prvog napada. Drugi frustrirani učenici takoreći pokazuju da su i oni vrijedni pažnje odnosno opasni imitirajući jasan aktualan negativni primjer.

• Uloga okoline

Napadi u školama smatraju se činovima istinskog zla i često se traži krivac koji je odgovoran za smrti. Ne krivac u počinitelju, nego krivac koji nije spriječio počinitelja da počini napad. Često se krivi obitelj počinitelja što se dogodilo i slučaju napada u Beogradu. Počinitelju se često oduzima odgovornost time što se traži neki vanjski uzrok. U slučaju napada u Beogradu to je bilo vidljivo iz izjava tamošnjeg ministra obrazovanja i predsjednika Republike koji su za krvoproliće okrivili „videoigrice i zapadne vrijednosti.“

Utjecaj zapadnih, bolje rečeno američkih vrijednosti, upravo se očituje u krivljenju videoigara za krvoprolića. U Americi je još kod napada u Columbineu postalo popularno kriviti videoigre kako bi se iz političkih razloga izbjeglo suočavanje s problemom široke i lake dostupnosti vatrenog oružja zbog izuzetno jakog političkog lobija zagovornika Drugog amandmana (prava na posjedovanje osobnog oružja). Istraživanja pokazuju da se ne može govoriti o uzročnosti između igranja akcijskih videoigara i sklonosti nasilju već da ta veza ide obrnutim smjerom. Osobe koje privlači nasilje privlače i akcijski filmovi i akcijske igre, no akcijski žanrovi filmova i igara najpopularniji su tip zabave koji privlači široku publiku. Kada bi se sve masovne napade u svijetu pripisali odgovornosti jednog filma ili igre, udio ubojica bi iznosio manje od stotinke jednog postotka ukupne publike koja je konzumirala to djelo. Osim toga, istraživanja pokazuju da tek manje od jedne trećine napadača natprosječno zanimaju nasilne igre i filmovi. Napadači dobro znaju da se radi o fantaziji koja se razlikuje od pravog svijeta i radije modeliraju svoje činove po drugim stvarnim, a ne fikcionalnim događajima.

Značajnim čimbenikom u utjecaju okoline je bolje vidjeti normalizaciju posjedovanja i rukovanja oružjem. Iako se osobno oružje može smatrati pukim sredstvom za obranu, često sama prisutnost oružja implicira da ga je poželjno upotrijebiti. Prema podacima svjetskog istraživanja o posjedovanju osobnog oružja, Small Arms Survey iz 2017., u SAD na svakih 100 stanovnika dolazi nevjerojatnih 120.5 komada oružja. No Srbija (i Crna Gora) nisu daleko te su najviše naoružane zemlje u Europi a pete na svijetu s čak 39.1 komada oružja na 100 stanovnika. U Srbiji je čak 2,7 milijuna komada oružja u privatnom vlasništvu građana. Usporedbe radi, u Hrvatskoj na sto stanovnika dolazi 13,7 komada oružja odnosno u privatnom je vlasništvu 576 000 komada oružja. I u Americi i u Srbiji posjedovanje i rukovanje oružjem smatra se maskulinom osobinom, no obje zemlje nisu jedinstvene po tome, već samo odskaču po količini oružja u optjecaju.

Napadače ne inspiriraju samo počinitelji nedavnih zločina, već mogu idolizirati i povijesne ličnosti poput Hitlera ili Napoleona, koje karakteriziraju nasilje, osvajanja ili bitke. (Wikimedia Commons)

Američki psiholog Peter Langman proučava motivaciju napadača. Primjerice njegovo istraživanje iz 2017. pokazalo je da su mnogi napadači obično upoznati s prethodnim masakrima pri čemu oni mogu biti stvarni ili fikcionalni. Napadače mogu inspirirati i povijesne ličnosti poput Hitlera ili Napoleona koje karakteriziraju nasilje, osvajanja ili bitke. Drugim riječima ostvarivanje svojeg potencijala silom. Vjerojatno je svatko od nas iskusio situacije gdje su se drugi divili Hitleru ili Staljinu ne zbog rasističke ili fašističke ideologije već zato što je silom „pobijedio“ i konačno se obračunao sa svojim protivnicima.

Kriminolog Adam Lankford je u analizi motiva napadača iz 2016. godine pokazao da su adolescentski napadači koji traže „slavu“ mlađi i obično u tinejdžerskim i dvadesetim godinama (prosjek 20.4 godine) dok su oni motivirani čistim ubijanjem bili stariji (u prosjeku 34.5 godine). Isto istraživanje pokazalo je da su napadači koje motivira slava ubojiti te u prosjeku ubijaju i ranjavaju više žrtava. Isti autor je 2019. pokazao da masakri postaju ubojitiji pri čemu je osobito nakon 2010. godine narastao broj napada s velikim brojem žrtava. Osim toga u zadnjih nekoliko godina broj napada u američkim školama višestruko se povećao. Lankford je upozorio na trend da u mladih Amerikanaca sve više jača želja za slavom (umjesto za uspjehom ili pripadanjem zajednici). Uz ovaj trend pojavio se još jedan – mediji su počeli donositi priče ne samo o „dobrim“ zvijezdama već i silovateljima, pedofilima, ovisnicima i ubojicama. U Americi je ovaj trend započeo još krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, a samo privremeno je bio ublažen početkom 21. stoljeća. Na ovaj trend nadovezali su se pojačivači poput dolaska doba reality emisija, popularnosti kriminalnih serija i dokumentaraca te era Interneta i socijalnih mreža. Riječima Lankforda: „Reality emisije su pune toliko ljudi koji će se rado upustiti u nemoralna i nepoželjna ponašanja dokle god to znači da će biti na televiziji.“ Sudionici reality emisija često manipuliraju, varaju i izdaju jedni druge, što je najbolje izraženo u riječima „da nisu došli ovdje stvarati prijateljstva“. Takvo modeliranje ponašanja pogotovo je zabrinjavajuće jer za razliku od ostalih emisija u kojima su likovi fikcionalni i stilizirani u skladu sa žanrom, sudionici reality emisija su stvarne osobe i stoga se višestruko dublje odražavaju na socijalno učenje mladih.

Lankford i niz drugih autora upozoravaju na mogućnost da u Americi mnogi toliko žele pozornost da bi radije bili slavni po negativnim djelima nego živjeli neopaženi. Napadači iz Columbinea su htjeli da se o njihovim životima napravi film i željeli su ubiti „najviše ljudi u američkog povijesti“ odnosno „bar 250 vas“. To uvelike podsjeća na situaciju u Srbiji gdje tamošnje reality emisije često imaju kao sudionike ratne zločince, kriminalce i druge, te zbog čega je kao reakcija na masakr došlo do peticije za zabranu reality programa. Lankford ističe da je u SAD od 1996. do 2009. samo 25% odnosno 56% javnih napada imalo jake ili slabe indicije traženja slave, no od 2010. do 2019. taj udio je narastao na 44% odnosno 78% slučajeva napada. Lankford je u knjizi iz 2015. („School Shooters: Understanding High School, College, and Adult Perpetrators“) upozorio da premda SAD daju čak 31% svjetskih napadača vatrenim oružjem, daju još i nevjerojatnih 75% napadača koji u svojim napadima traže slavu.

Model kojim Lankford i Silver objašnjavaju i predviđaju sve veću smrtnost javnih pucnjava. Presudno je više faktora, od sve većeg broja prethodnih napada, sve lakše dostupnog oružja i sve mutnijih granica između slave i ozloglašenosti. (Preuzeto iz Lankford i Silver, 2019.)

Zaokupljenost slavom osobito je istaknut motiv u adolescenata. Lankford stoga vidi još jedan vezani trend. Napadači mlađi od 30 godina između 1966. do 2009. počinili su samo 25% vrlo ubojitih napada (16 i više žrtava), no od 2010. do 2019. su mlađi od 30 godina počinili čak 67% takvih napada. Istovremeno, Lankford je utvrdio da su napadi na koje su utjecali prethodni napadi bili u prosjeku 48% smrtonosniji od napada bez veza s prijašnjim napadima. Riječima Lankforda „uzor je utjecajan jer pokazuje da visoko ubojite ubojice ovog tipa mediji konzistentno nagrađuju slavom“. Zbog svega toga smatra da je u dijela napadača motiv postati poznat po masovnom ubojstvu. Istraživanja su pokazala da su u Americi duljina i broj članaka, mjesto na naslovnici i broj fotografija napadača izravno proporcionalni broju žrtava u napadu. Ovaj nalaz prate izjave napadača. Počinitelj[v] napada iz 2015. na otvorenom veleučilištu Umpqua u Oregonu o svojim motivima je zapisao da „što više ljudi ubiješ, to si više u srcu pozornosti.“

Medijska pozornost iza svakog napada ne utječe tako da nužno napadače „uči“ kako počiniti napad. Točnije rečeno, većina napadača ne oponaša prethodne napade u cjelini, ali oponaša specifične elemente prethodnih napada. Oponašanje se često očituje u malim stvarima, Napadači oponašaju izgled prethodnih napadača pa je primjerice napad u Columbineu rezultirao time da su se budući napadači htjeli odjenuti u vjetrovke i sunčane naočale kao i napadači iz Columbinea ili koristiti ista oružja. Budući napadači katkad posjećuju lokacije prethodnih napada, ali to nije čest slučaj dijelom i zbog toga što su napadi geografski razbacani.

Lankford je pišući o napadačima još 2015. dao tri kobna predviđanja. Kao prvo, broj napadača koji traže slavu će rasti, kao drugo – nastojat će ubiti što više žrtava da nadmaše svoje prethodnike i kao treće – nastojat će inovirati načine na koje će zadobiti pozornost medija. Inovacija pri tome podrazumijeva ciljanje žrtava koje će privući medijsku pozornost ili promjena detalja napada kako bi vijest o napadu bila udarnija. Tako je napadač iz Aurore u Coloradu 2012. obojio svoju kosu u crvenu i napao kino publiku u kojoj se baš prikazivao film o Batmanu.[vi] Lankford je pretpostavio da je počinitelj[vii] (u trenutku pisanja) najsmrtonosnijeg napada vatrenim oružjem u američkoj osnovnoj školi „inovirao“ tako što je ciljano napao obližnju osnovnu školu jer je shvatio da će veća vijest od ubijanja nasumičnih odraslih ljudi biti ubijanje djece.

Bill Clinton, predsjednik SAD-a u vrijeme napada u Columbineu, bio je prvi političar koji se u novije vrijeme morao nositi s posljedicama školskog masakra u svojoj državi. (YouTube)

Kao što napadi naliče jedni drugima, tako i odgovori na napade naliče jedni drugima. U pravilu napadi potiču političare da ograniče pristup osobnom oružju, okrive negativni utjecaj zapadnih vrijednosti i Interneta, videoigara ili filmova te progovore o krizi mentalnog zdravlja u mladih. Na žalost, zaključak koji jasno proizlazi iz svih istraživanja pokazuje da bi najučinkovitiji način sprječavanja daljnjih napada bilo potpuno medijski potisnuti priče o prethodnim napadima i time onemogućiti da oni proslave svoje napadače. To je nemoguće jer bi zahtijevalo cenzuru ili samocenzuru medija i narušavalo načela slobode informiranja. To znači da prirodna fascinacija počiniteljima i napadima hrani buduće napade. Nemoguće je potisnuti masovne napade iz kolektivne kulture.

To ne znači da ne treba ograničavati pristup oružju. No, ograničenje pristupa oružju samo utječu na metode, ne i na uzroke napada koji potječu iz osobnih problema. U zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva gdje je posjedovanje osobnog oružja ograničeno utvrđeni su slični trendovi u maloljetničkim napadima hladnim oružjem kao svojevrstan nadomjestak napadima vatrenim oružjem, iako su prirodno manje smrtonosni. Ograničavanje pristupa oružju djeluje neizravno, ne tako što učinkovito sprječava napade već što napade čini manje smrtonosnim.  Napadi s manjim brojem žrtava ne postaju udarne vijesti već drugorazredne vijesti čime se ublažuje Columbine učinak.

Kao što su to istraživači utvrdili, masovni masakri postali su neka vrst kulturološkog scenarija kojime mali broj pojedinaca iskaljuje svoju bol i jal prema društvu. Zapravo je najgori zaključak da je samo pitanje vremena kada će se nešto slično dogoditi i u Hrvatskoj. Nastavnici u školama već se suočavaju s time da učenici donose noževe, boksere i pištolje u škole, a moguće je da napad u Srbiji već trenutno inspirira nekog budućeg počinitelja da planira svoj vlastiti napad.

Iako u manjoj mjeri, Hrvatska također ima problematičan odnos prema počiniteljima zločina. Prije nekoliko godina javnost je pozitivno proslavila uzimanje zakona u svoje ruke i ubojstvo tri osobe u Splitu zato što su oni bili dileri.[viii] Počinitelj je u zatvoru dobio brojne čestitke, a navodno i bračne ponude. Godinu dana kasnije, u Karlovcu je na tridesetu obljetnicu ubojstva 13 razoružanih ratnih zarobljenika svečano po vojnoj jedinici počinitelja ratnog zločina imenovan gradski most, a u neposrednoj blizini je otkriven mural s likom čovjeka koji je pobio zarobljenike. Događaji u Srbiji su samo alarmantni signal što dugogodišnje divljenje oružju i nasilju može uzrokovati.

• Bilješke

[i] Tehnički je djelomično eksplodirala jedna od bombi postavljena van škole osmišljena kao diverzija.

[ii] Devetnaestgodišnji Nikolas Cruz u veljači 2018. je ubio 17 osoba i ranio još 17 u napadu na srednju školu u Parklandu u Floridi.

[iii] Šesnaestogodišnji Evan Ramsey u veljači 1997. godine ubio je 2 osobe i ranio još 2 u napadu u srednjoj školi u Bethelu u Aljasci.

[iv] Šesnaestogodišnji Luke Woodham u listopadu 1997. ubio je svoju majku, a potom ubio 2 osobe i ranio još 7 u svojoj srednjoj školi u Pearlu u Mississipiju.

[v] Dvadesetgodišnji Chris Harper-Mercer u listopadu 2010. ubio je 9 osoba i ranio još 8 u kampusu sveučilišta kraj Roseburga u Oregonu.

[vi] Dvadesetipetogodišnji James Holmes je u srpnju 2012. ubio 12 osoba i ranio 70 osoba prilikom napada u kinu u Aurori u Coloradu. Čak je postavio bombe u svojem stanu da pokuša ubiti policiju koja će doći istražiti njegov život.

[vii] Dvadesetogodišnji Adam Lanza je u prosincu 2012. godine nakon što je ubio svoju majku napao Sandy Hook osnovnu školu i ubio 26 osoba.

[viii] Dvadesetipetogodišnji Filip Zavladav je u siječnju 2020. počinio trostruko ubojstvo u Splitu.