Metastaziranje političke neodgovornosti. Uništavanje čitavih disciplina i profesija. Doza osobne etike i ponešto hrabrosti

Uvodno Žarko Puhovski odgovornost razmatra u komunikacijskom, moralnom, pravnom, političkom kontekstu. Zatim raspravlja o odgovornosti i sukobu interesa, te o profesionalnoj odgovornosti. Posebnu pažnju posvećuje problemu realizacije političke volje u obliku pravne norme. Navodi primjere nekih apsurdnih hrvatskih "rješenja" tog problema. Zaključuje konstatacijom da je do autonomnog djelovanja institucija dug put sve dok njihove zakonske osnove formuliraju oni koji su bespogovorno i protivno načelima struke slušali različite dosadašnje vođe.

• Naslovna ilustracija: vox populi vox dei – lozinka engleske crkve protiv kraljevske samovlasti još od XIV. stoljeća

U najširem smislu pojma odgovornost je prvenstveno komunikacijska pojava – sposobnost (i pripravnost) odgovaranja na pitanja. Sposobnost pritom označuje objektivnu, epistemologijsku, spoznajnu kompetenciju (znanje u najširem smislu riječi), pripravnost se pak odnosi na pretežito moralnu komponentu, na motivaciju za sudjelovanje u komunikacijskoj zajednici, za priznavanje drugoga (i drugih) kao ravnopravnih sudionika rečene zajednice.

U tom pogledu ilustrativne su razmjerno česte medijske gluposti tipa: „odgovorni nisu željeli/mogli odgovoriti na pitanje“ – jer, naravno, oni koji ne odgovaraju na pitanje naprosto nisu odgovorni – ma koliko moćni bili. Engleski ima u tom smislu izrazito produktivnu razliku između accountability – moralna odgovornost i responsibility – vezano uz poziciju koja pretpostavlja kontrolu nad zbivanjem.

U pravnoj tradiciji odgovornost označava preuzimanje obveze polaganja računa za moguće posljedice nekoga djelovanja. Ako je riječ o dragovoljnome preuzimanju ovakve obveze, riječ je o moralnoj odgovornosti u užem smislu riječi, ako se pak radi o izvanjskim normama zadanoj obvezi, radi se o odgovornosti u pravnome kontekstu, dakle o nametnutoj obvezi.

Bez slobode kao temeljne pretpostavke odgovornosti nema. Slijedi da u realnim odnosima moći i stege, dakle: neslobode – samo junaci, heroji mogu djelovati odgovorno

U dugoj tradiciji, još od Aristotela, od glasovita mjesta iz „Nikomahove etike“ (1111b5) upućuje se na to da je odgovornost bitna odrednica moralnoga subjekta, dakle osobe sposobne za donošenje odluka u slobodi (bez slobode kao temeljne pretpostavke odgovornosti i nema). Odgovornost u slobodi ostaje tako konstitutivnom osobinom poželjne zajednice, zajednice koja ne potrebuje herojstvo/junaštvo za iznošenje istine ili preuzimanje odgovornosti za dogođeno. Uostalom, junaštvo i jest svojevrstan moralni luksuz, osobina koju drugi nemaju pravo tražiti od subjekta, pa ne može biti osnovom svakidašnjega su-života, nego, eventualno, sastavinom izvanrednih prilika.

Indikativno je da, tomu nasuprot, čl. 20 Ustava RH postulira heroiziranu moralnu koncepciju: „Tko se ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom.“ Polazeći, kao što je dobro poznato, od težnje da se izbjegne tzv. Eichmannov sindrom, ustavno se zapravo propisuje neka vrst moralnoga luksuza, budući da u realnim odnosima moći i stege, dakle: neslobode – a ako nalog nije opravdanje za povredu prava – samo junaci, heroji mogu djelovati odgovorno.

Edip će ubiti oca i oženiti majku, posve neodgovoran jer je nesvjestan zbivanja: učestalim korištenjem pojma tragičnog osobe o kojima je riječ se eskulpiraju od odgovornosti

Izvorno je ovo određenje moralnoga subjekta u aristotelovskoj tradiciji izvedeno iz negacije desubjektiviranja koje jasno razlaže grčka tragedija klasičnoga doba – u njoj se, naime, bitno zbiva nešto što nije pod ljudskom kontrolom, te oni posljedično ne mogu biti (moralno) odgovorni za posljetke svojih čina. Edip je možda najpoznatiji primjer – ubit će oca i oženiti majku, posve neodgovoran, jer je nesvjestan zbivanja koje su mu pripravili. Upravo je zato nužan oprez pri uporabi pojma tragično u svakidašnjici, jer se učestalim korištenjem ovoga pojma u opisu svakidašnjih zgoda osobe (ili ustanove) o kojima je riječ načelno ekskulpira od odgovornosti.

U političkoj domeni supstancijalna je neodgovornost moćnika/vladara spram podanika stoljećima naprosto sustavno pretpostavljana. Glasoviti je izrijek: „tel est notre plaisir“, (u osnovi: „tako nam se svidjelo/prohtjelo“) paradigmatičan za samovlast Luja XIV. (premda je sama formulacija znatno starija, od  Luja IX., u najmanju ruku) te eksplicira stanje u kojemu načelno nema vladarske odgovornosti (posve sukladno ovome, Bitolski zapis iz 1015./1016., Ivana Vladislava titulira kao bugarskoga „cara i samodršca“ – što je kasnije prošireno u ruskoj inačici).

Luj XIV – Tako nam se prohtjelo

Nije, dakle, neobično što je poziv na odgovornost vlasti pripadao najužoj jezgri revolucionarnih zahtjeva Moderne, svugdje tumačen kao osnova prevratničke demokratske konstitucije zajednice. Koncept odgovornosti pučkih/narodnih predstavnika od početaka se smatra podjednako važnim kao i njihova izbornost. Uostalom, iz te izbornosti i proizlazi osnovni smisao demokratske političke odgovornosti. Činjenica moguće (prijeteće) izborne zamjene racionalnom anticipacijom jednoznačno usmjeruje političku klasu na javno preuzimanje odgovornosti za (ne)učinjeno.

Izabrani funkcionar uvijek može ustvrditi: „činim to neposredno na zahtjev naroda/puka, nemam dakle osobne moralne odgovornosti“

Upravo zbog ovoga sustavski se paradoks nalazi u samome konceptu demokratske odgovornosti; ukoliko se, naime, ne može poći od toga da važi: vox populi vox dei (doslovce, lozinka engleske crkve protiv kraljevske samovlasti još od XIV. stoljeća; u osnovi, parafraza biblijskoga teksta – 1 Samuel 8:22). Jer, ako nepogrešivost pučke prosudbe nije zajamčena u svakidašnjem životu nužno dolazi do svojevrsnoga prelijevanja odgovornosti – izabrani funkcionar uvijek može ustvrditi: „činim to neposredno na zahtjev naroda/puka, nemam dakle osobne moralne odgovornosti“. Mora se, naime, najčešće birati između manje ili više loše solucije, izvedbeno: između volje većine (u mjeri u kojoj je spoznatljiva) i nekih moralnih načela (velika većina političara/ki pritom, dakako, i nema dilemu).

Veil of ignorance predstavlja nastojanje da se osigura odgovornost konstitutivnim načelima zajednice a ne vlastitim interesima: John Rawls (foto britannica.com)

Dodatno je otegotna okolnost u činjenici da demokracije funkcioniraju i kao interesna, a ne samo pučka predstavništva. Odgovornost interesima koji su utjecali na izbor funkcionara smatra se pritom načelno nemoralnom, iako je nedvojbeno na djelu. Istovremeno, ozbiljne moralne teorije polaze od primarne obvezanosti moralnoga subjekta vlastitu interesu (od Sidgwicka na dalje). Uostalom, jedna je od mogućih interpretacija Rawlsova „veil of ignorance“ u nastojanju da se strukturno osigura striktna odgovornost pregovarača u izvornome položaju konstitutivnim načelima o kojima pregovaraju, a ne vlastitim interesima – time se postiže puna slika objektivnosti.

Bitno je pritom da su moralni problemi koji se inače javljaju s konceptom  individualne odgovornosti u političkome postavu multiplicirani, augmentirani – jer, u konačnici, političke odluke (a o tomu se zapravo radi) pogađaju tisuće ili milijune ljudskih sudbina. Sa striktno moralnoga stajališta, međutim, politička odgovornost predstavlja u mnogome razmjerno jednostavan problem. Dakako, tamo gdje je to modelski uopće moguće – u pluralističkim uvjetima. U autoritarnim režimima postoji samo vertikalna, stegovna, odgovornost, odozdo prema gore. Jer, odlučna je dilema u tom kontekstu ona između procesne odgovornosti (spram onih koji su izabrali nekoga funkcionara) i odgovornosti zadane važećim, odnosno prihvaćenim  (pravnim i/ili moralnim) pravilima.

Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa (uz podršku velikoga dijela medija) traži za sebe posebnu ulogu u raspravi o zakonu koji regulira njegov rad – što dodatno naglašava potpuno nerazumijevanje ključnoga problema sukoba interesa

U domaćim okolnostima ovaj je permanentni sukob najčešće populariziran u trivijaliziranoj varijanti „sukoba interesa“. Trivijalizacija nadasve ozbiljnoga problema započinje (a, u mnogome, i završava) već uvodnim odredbama  Zakona o sprječavanju sukoba interesa, koji polazi (u čl. 2., st. 2) od toga da “sukob interesa postoji kada su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom“, ali se problem sukoba različitih društvenih interesa uopće ne razmatra. Odatle pak slijedi da se kažnjava političar(k)e zbog nekretnina, ili krivo ispunjenih putnih naloga, ali, zakonski, nema sukoba interesa u tomu da jedan župan bude voditelj kampanje predsjedničkoj kandidatkinji, ili da glavni državni inspektor bude član predsjedništva (naravno vladajuće) stranke. Dapače, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa (uz podršku velikoga dijela medija) traži za sebe posebnu ulogu u raspravi o zakonu koji regulira njegov rad – što dodatno naglašava potpuno nerazumijevanje ključnoga problema sukoba interesa.

Razmjere pojmovnoga košmara naglašava i Izdvojeno mišljenje u odluci Ustavnoga suda od 12. 7. 2019. (glasoviti slučaj Karamarko): „Povjerenstvo nije obično upravno tijelo, već sui generis državno tijelo, svojevrsni etički tribunal za postupke dužnosnika. Vjerujemo da ne treba posebno obrazlagati da je takvo tijelo (prijeko) potrebno u našem – pa i u svakom – demokratskom društvu. Vjerujem i da, posebno u današnje vrijeme prvenstva europskog prava, i posebno na Ustavnom sudu koji svugdje uvažava razmjernost, nije potrebno posebno obrazlagati ovlaštenje Povjerenstva da tumači zakon i primjenjuje ga u skladu s njegovim duhom i smislom.“

No, problem je ovakva stajališta, kako se čini, sljedeći :

1. nije jasno po čemu je to „državno tijelo sui generis“ (budući da je to zakonski nejasno) – po načinu izbora, po kvaliteti članova/ica, po značenju  odluka, po posljedicama tih odluka?;
2. kako može postojati „državno tijelo“ koje je „etički tribunal“ (osim uz presumpciju egzistencije moralne države)?;
3. kako je zamisliv „etički tribunal“ za neku skupinu ljudi (npr. državne funkcionare) koji ne bi birali oni sami i koji se ne bi sastojao od „njima  ravnih“ (dakle: državnih “dužnosnika“)?;
4. kako bi to, uopće, društvo moglo biti demokratsko, kada ta kvaliteta, eventualno, samo zajednici pripada – u društvu važi horizontalna, a ne vertikalna verzija pluralizma?;
5. kako nešto što je „etički tribunal“ može „tumačiti i primjenjivati zakon“?

Odnos morala i prava koji se ovdje implicira pokazuje brojne nejasnoće – o čemu je u „Idejama“ već bilo riječi. Dakako, ključnim sadržajnim odrednicama političke odgovornosti ostaju one koje proistječu iz same srži političke moći, one koje (potencijalno) dovode do teških povreda ljudskih prava, masovnih ubijanja, uništavanja uvjeta za život, i sl. Ti su problemi, međutim, načelno žalosno jednostavni; do njih dolazi kada se pretpostavlja se da je uništenje jednih uvjet egzistencije onih drugih, pa se – po samorazumijevanju aktera/zločinaca – djeluje iz prisile, dakle: bez smislenoga moralnog konteksta. Takvo je rezoniranje, očito, posebice zaoštreno u ratnim prilikama.

Nedostatak je političke odgovornosti na djelu, uglavnom, zbog izostanka institucijskih praksi njezina promicanja, ili zbog nesposobnosti moćnika (moćnice su i dalje znatno rjeđe) da se sustegnu od uporabe svih instrumenata koji su im na raspolaganju. Pod pretpostavkom života u – koliko-toliko – mirnodopskim okolnostima, valja se stoga okrenuti onim drugim, u mnogome kolateralnim posljedicama političke (ne)odgovornosti koje su i te kako dalekosežne po čitava područja, discipline, društvene sektore. U tom pogledu, naime, politička neodgovornost doista djeluje slično raku – primarna bolest (u političkome postavu) izaziva teška oštećenja, ali sekundarni rak (metastaza) nerijetko konačno ubija.

Pitanje profesionalne odgovornosti. Brod Vasa potonuo nakon samo 1300 metara plovidbe jer je graditelj slijedeći kraljeve nakane preopteretio palubu (foto: Wikipedia)

Klasičan je, a poopćiv, primjer iz Švedske; poznati brodograditelj Henrik Hybertsson gradi tada najveći ratni brod Vasa po nalogu/narudžbi švedskog kralja Gustava Adolfa II.; brod je potonuo na prvome isplovljavanju 10. kolovoza 1628., nakon što je preplovio samo 1300 metara. Više desetaka ljudi je poginulo, a uzrokom se smatra činjenica da je graditelj – slijedeći kraljeve nakane da svakako sagradi najjači bojni brod toga vremena (barem na Baltiku) – preopteretio gornju palubu odveć velikim brojem brončanih topova. Konstruktor je umro nekoliko mjeseci prije porinuća, a kralja se nije smjelo javno smatrati odgovornim…The rest is history. Profesionalna pravila jedne struke žrtvovana su prohtjevima moći s očitim (i žalosno mjerljivim) posljedicama (to pak da se s moći ne može raspravljati eksplicira već Tukidid reproducirajući dijalog Atenjana i Meljana).

Pitanje stručne, profesionalne, intelektualne odgovornosti pod pritiskom (političke neodgovornosti) pokazuje se stoga ključnim u svim, pa i u demokratskim političkim sustavima. Problem značajno komplicira činjenica da je gotovo svugdje u političkoj sferi na djelu znatno viši stupanj prihvaćene kritičnosti no u užim, stručnim domenama. Ta se („uža“) odgovornost primarno svodi na izvornu intelektualnu obvezu (koliko je moguće javnoga) nijekanja onoga što je sa stajališta nekoga znanja očito pogrešno, neistinito, neutemeljeno… Katkada je to moguće i sa stajališta zdravoga razuma – primjerice kada netom izabrana hrvatska predsjednica euforično tvrdi: „bit ćemo jedna od najrazvijenijih i najbogatijih država Europe i svijeta“.

Politička moć u suvremenim situacijama teži realiziranju kroz pravo. Baš je stoga važno insistirati na unutarpravnim, jurisprudencijskim i nomotehničkim preprekama pukome prelijevanju političke volje u pravne norme

Zbog nekoliko razloga naročito je značajno prelijevanje političke neodgovornosti u pravo, točnije u politički neodgovorena pravna pitanja – s neposrednim moralnim konsekvencijama najčešće. Ponajprije, riječ je o „susjednim“ domena javnoga života – politička moć u suvremenim situacijama teži realiziranju kroz pravo. S druge strane, sve je više na djelu „opravljenje“ niza ne samo političkih, nego društvenih relacija (termin – Verrechtlichung – uvodi još u weimarsko doba Otto Kirchheimer). Baš je stoga važno insistirati na unutarpravnim, jurisprudencijskim i nomotehničkim preprekama pukome prelijevanju političke volje u pravne norme. Naravno, ako se specifičnost prava kao svojevrsnoga filtera u preuzimanju političkih odluka ni načelno ne smatra supstancijalnom, teško da će se to i u praksi događati. (U uvodu svojem udžbeniku iz Ustavnoga prava Sokol i Smerdel, primjerice, jednostavno tvrde da se „stvaranje prava ili uže određenog pravnog propisa uvijek može promatrati te znanstveno izučavati i kao donošenje političke odluke“ – str. 7, „Školska knjiga“, Zagreb, 2007.)

Zaprepašćujuća je činjenica da u Hrvatskoj godinama službeno postoje dvije verzije ustavnog teksta: Suci Ustavnog suda RH

Ustav je možda najbolji primjer ovoga prelijevanja na najvišoj razini  – uvijek je tu riječ o političkim silnicama. Zaprepašćujuća činjenica da u Hrvatskoj godinama službeno postoje dvije verzije ustavnoga teksta – ona Ustavnoga suda i ona saborskoga Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav – dokaz je po sebi za djelovanje tih silnica. Unatoč tomu, profesionalne bi granice trebale očuvati ne samo (ustavno)pravnu struku, nego i društvo od nesputane političke dominacije. Te bi profesionalne intervencije trebale ponajprije priječiti unošenje očitih omaški u pravni tekst (posebice kada je riječ o previdima – bez ikakve političke motivacije), kako bi potom stanoviti interpretacijski standard mogao biti temom i kod „osjetljivih“ političkih odredbi.

Odlično to ilustrira članak 39. Ustava RH prema kojemu je „Zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat“. To je, možda, u skladu s mirotvorstvom kao jednom od „najviših vrijednosti Ustava“ (sukladno čl. 3, iako logički ostaje nejasnim kako je moguće imati desetak „najviših vrijednosti“), ali je svakako u protuslovlju s čl. 100, st. 3. gdje se kaže da Predsjednik republike „objavljuje rat“ (objava rata valjda jest neka vrst poziva ili poticanja na rat). Gotovo je sigurno riječ o običnoj grešci – nasuprot razumnoj formulaciji Kaznenoga zakona (čl. 89) o kažnjavanju onoga „tko izravno i javno potiče na zločin agresije“. Ipak, brojne su ustavne promjene prošle a šef države i dalje ne smije pozvati na obrambeni rat u  slučaju (srećom hipotetičke) potrebe.

Ozbiljnija je situacija s prvim člankom Ustava prevedenim iz početnoga članka francuskoga ustava iz 1958., ali je pritom u prijevodu nekako izgubljena riječ “laique”, što označava sekularnost. Sekularnost se u Ustavu nigdje ne spominje (pa ni u pojmovnome velesajmu članka 3., npr.), ali gotovo svi smatraju da dostaje odredba članka 41. o tomu da su vjerske zajednice „odvojene od države“ e da bi se tvrdilo kako je Hrvatska ustavom određena kao sekularna država (u većini stručnih rječnika sekularnost se, doduše, definira kao odvojenost države od vjerskih zajednica). Da ove dvije formulacije nisu istoznačne jasno je čim se shvati da odvojenost dviju ustanova u ovakvome kontekstu ne može značiti topičku, ili zemljopisnu odmaknutost, niti temporalnu razliku u njihovim egzistencijama – ona može značiti samo to da jedna drugoj ne smije nametati svoja pravila, prakse, rituale.

U tom je pogledu razvidno da je člankom 41. Ustava propisana svojevrsna autonomija vjerskih zajednica od države, no ne i obratno, kako to, recimo, implicira odluka Ustavnoga suda o predsjedničkoj prisezi – da se o mnogo ozbiljnijim primjerima i ne govori. Ovakvi su prigovori s najvišega stručnog mjesta odbačeni kao „povreda pravila ozbiljnog ustavnog tumačenja“ (Branko Smerdel, „Telegram“, 29. 8. 2017.). Moguće je da doista postoje rečena pravila na nekome javno dostupnom mjestu (svakako ih nema u već spomenutome udžbeniku rečenoga predmeta), no ona, ipak, ne bi smjela dovoditi elementarnu logiku u pitanje.

Ta je pak logika veoma često dovođena u pitanje upravo uz pomoć najviših stručnjaka. Možda je najbolji (ili najgori) primjer Ustavni zakon o privremenoj spriječenosti Predsjednika republike Hrvatske za obavljanje svojih dužnosti (N. N. br. 123/99, od 25. 11. 1999.) Taj je zakon usvojen u trenucima u kojima se je Franjo Tuđman nalazio u komi, ali je sabornicom prenošena molba (vodstva HDZ-a i Tuđmanove porodice) „Dajte Mu da umre kao predsjednik!“ Glavni je kolporter te molbe bio tadašnji Čuvar državnoga pečata, Ivan Milas (posljednji je engleski lord čuvar velikog pečata umro 1772.) Njegov je – u mnogome nadrealistički – zahtjev bio u skladu s kičastom funkcijom koju je nosio, budući da Zakon o državnom pečatu (čl. 6.) propisuje da „Predstojnik Ureda predsjednika donosi pravila o čuvanju državnog pečata“, pa je temeljna funkcija čuvara pečata (da ga naime po potrebi čuva i od suverena) samim zakonom dokinuta, a Milas upućen u druge aktivnosti.

Motiv za donošenje zakona bio je, dakle, familijarno-političke naravi, pa su pisci dokumenta, u skladu s „pravilima ozbiljnog ustavnog tumačenja“ prvenstveno odlučili da se Ustavni zakon ne poziva na odgovarajući ustavni članak. Razlog je posve jednostavan, članak 97. Ustava predviđa, naime, da „u slučaju duže spriječenosti uslijed bolesti ili nesposobnosti, a posebno ako Predsjednik Republike nije u stanju odlučiti o povjeravanju dužnosti privremenom zamjeniku, predsjednik Hrvatskoga sabora preuzima dužnost privremenog predsjednika Republike“. Nasuprot tomu, Ustavni zakon uvodi (u čl. 1) posve drukčiju formulaciju: „Predsjednik Hrvatskoga državnog sabora zamjenjuje Predsjednika Republike Hrvatske u slučaju njegove privremene spriječenosti za obavljanje dužnosti.“ Uz to, Vlada je dobila ovlast podnošenja prijedloga za utvrđivanje privremene nesposobnosti, pa je procedura posve olakšana.

Ustavni zakon je omogućio da Franjo Tuđman bude pokopan kao predsjednik republike, ali kako smrt nije bila predviđena kao razlog privremene spriječenosti obavljanja te dužnosti on je to ostao i šest tjedana nakon smrti.

Na brzinu usvojeni propis omogućio je da Tuđman bude pokopan kao predsjednik republike (s jednim jedinim stranim državnim poglavarom nazočnim na sprovodu), ali je time posve očito poremećena intencija Ustava da se odmah zamjenjuje predsjednika nesposobnoga za obavljanje funkcije. U skladu s pijetetom koji je trebalo pokazati, Ustavni zakon uopće ne spominje smrt Predsjednika republike (slično nekim nalazima kulturnih antropologa prije stotinjak godina o „primitivnim plemenima koja ne spominju smrt u vjeri da će ju tako izbjeći“), što izaziva dodatne pravne komplikacije, jer privremena je spriječenost predviđena na 60 dana, ali je Vlada mogla (bez ograničenja!?) predlagati „ponovno utvrđivanje privremene spriječenosti“ (čl. 6). Budući pak da smrt nije predviđena kao razlog prestanka privremene spriječenosti, pa i predsjedničke funkcije (za razliku od Ustava koji ju spominje), ostaje djelatnim članak 7. Ustavnoga zakona: „Privremena spriječenost Predsjednika Republike Hrvatske za obavljanje svojih ovlasti i dužnosti prestaje kad Predsjednik iste započne obavljati.“

Kao što je poznato, Franjo Tuđman je umro 10. prosinca 1999. a da nije „započeo obavljati svoje dužnosti“, što znači da je šezdesetodnevni rok iz ustavnoga zakona trajao šest tjedana nakon njegove smrti. Toliko dugo poslije svoje smrti on je, sukladno ovome remek-djelu pravne misli, bio „privremeno spriječeni Predsjednik republike“.

Neke su posljedice ove predaje pravne struke pred političkim (i svjetonazorskim) pritiscima dalekosežno opasne, neke pak graniče s materijalom za razbibrigu. Jedan je članak Kaznenoga zakona, tako, naslovljen: „Povreda mira pokojnika“(!?). Vjerojatno u nakani da pođoni katoličku narav hrvatske zajednice neki je zakonopisac sročio – a zakonodavci prihvatili – posve nevjerojatnu konstrukciju koja se odnosi na stare odredbe o povredi grobljanskoga mira, odnosno nešto kasnije formulacije o povredi groba, odnosno leša (čl. 212, 213, još u verziji iz 1993.)

Prema naslovu sadašnjega članka 332. doista nije jasno kakve bi naravi imala biti  komunikacija koju policija i tužiteljstvo imaju s pokojnicima u čije ime – sukladno zakonu – započinju istražne radnje, dižu optužnicu, itd. Treba li, konačno, nadležni državni odvjetnik prijave s onoga svijeta tretirati kao „anonimne, pseudoanonimne i obijesne kaznene prijave“ (sukladno članku 59, stavak 2, Zakona o Državnome odvjetništvu)?

No, čak i da se nekim čudom (a na sudovima je, čini se, i to moguće) prihvati mogućnost suvisle komunikacije policije i Državnoga odvjetništva s pokojnicima (sa ili bez spiritističke seanse), ostaje mnogo kompleksniji sadržajni problem: na osnovi čega je, naime, zakonotvorac zaključio:

a) da pokojnici općenito prebivaju u miru;

b) da im odgovara prebivati u miru, te ih povreda toga mira toliko pogađa da ih od nje treba štititi;

c) da se može utvrditi način na koji živi neposredno dopiru do onoga svijeta i tamo uznemiruju njegove prebivatelj(ic)e.

Uz to, ovakva bi se odredba (sukladno već spomenutim rimokatoličkim premisama) mogla odnositi samo na pokojnik(c)e koji su u raju i tamo, s Tvorcem, mirno „šetaju vrtom za dnevnoga povjetarca“ (Postanak 3,8). Oni pak kojima je, kao grešnicima, namijenjen pakao nisu, naravno, u miru, pa ih ni ovozemaljski zakon ne štiti, jer se “strašno muče u plamenu” (Lk 16: 23). Dakle, ni među mrtvima nema jednakosti – sukladno zakonu, kako se čini.

Svakome tko pročita tekst 332. članka Kaznenoga zakona posve je očito da je u njemu razmjerno jasno opisano kazneno djelo (oštećivanje groba, odnosno leša) koje se nekada, čini se ipak razumnije, nazivalo povredom groba. Baš je zato potpuno nejasno odakle članku ovako besmislen naslov, koji počiva na pukoj praznovjerici, a preuzet (za utjehu, možda) iz njemačkoga (i/ili austrijskog) zakona. Pritom je ipak njihov zakonodavac u opisu djela bio nešto precizniji od hrvatskoga – što i ne čudi – jer, domaći je zakonodavac proglasio kažnjivim samo „grubo“ oskvrnuće groba, ostavivši na taj način nježno (ili fino) oskvrnuće nekažnjivim (npr. krađa cvijeća) – u Njemačkoj (i Austriji) to se, naravno, nije dogodilo.

Na kraju: odgovornost s jedne strane uspostavlja moralnu i pravnu subjektnost, no u političkome smislu ona, čak i u demokratskome složaju, nije od prvorazredne važnosti, jer slijedi iz uspostave nekih od bitnih institucija (od slobodnih izbora na dalje). Prvorazredna jest uvijek – moć, te baš zato odgovornost treba pojmiti kao kritički, korektivni element političkoga života uopće. No, zloćudnost se političke neodgovornosti  egzemplarno iskazuje u prelijevanje izvan političke „sfere“, o čemu je ovdje bilo riječi. Pokazujući na taj način raspojasanost političke moći, neodgovornost ujedno uništava čitave discipline i profesije (da se o sudbinama i ne govori). U svakome je od spomenutih pojedinačnih slučajeva doza osobne (ili grupne) profesionalne etike mogla zaustaviti ili ublažiti posljedice provale političke moći i njezinih kriterija svrsishodnosti u pojedine disciplinarne zabrane ili društvene sektore. Pritom – ovdje i sada – za ovakav postupak i nije nužna „besprimjerna hrabrost“. No, nešto bi hrabrosti – uza sve ostalo – svakako bilo od pomoći u svakome od opisanih slučajeva (i u mnogima drugima). Barem tako dugo dok se institucije ne osposobe za autonomno djelovanje, no to je, izgleda, još dosta daleko – sve dok zakonske osnove ovih institucija formuliraju oni koji su bespogovorno i protivno načelima struke slušali različite dosadašnje vođe.

Tekst je podloga za predavanje u okviru Kongresa studenata prava, održanoga u Zagrebu 9. listopada