Korijeni moderne demokracije 1: Žarko Puhovski – O laži!

Sljedeća dva nastavka: Polšekovi putopisi Amerikom, Radovanijeva usporedba s Brexitom; Goran Selanec, rasprava i zvaršna riječ Ž. Puhovskog

Puhovski u svoje izlaganje uvodi zaključkom da “kontekst u pravilu tuče tekst” i ilustrira to dvama primjerima: Ernstom Blochom, koji je pisao da pravi ljubitelj kriminalističkog romana najprije čita kraj da bi doznao tko je ubojica, i Orsonom Wellesom, koji je rekao da “happy end ovisi o tome gdje prekinete radnju.” Iz toga izvodi sljedeću tezu:

“Mi gledamo na stvari odostraga, dakle, iz zaključka… danas happy ending nije tako očit kao što bi se činio recimo prije dvije godine, a prije 20 godina bio bi više-manje neupitan.”

Puhovski zatim iznosi provokativnu tvrdnju:

“…ta ključna rečenica, držimo da su ove istine samorazumljive, čista je laž. Oni su znali kad su to napisali da je to laž. Oni su svjesno iskoristili laž. I najvažniji dokument moderne počiva na čistoj laži.”

Argumentira to činjenicom da “ni danas se ljudi ne rađaju jednaki, a kamoli prije 250 godina,” dodajući da je “glavni autor toga [Thomas Jefferson] u vrijeme kad piše taj tekst imao 600 robova.” One “najbolje”, podsjeća Puhovski, povukao je sobom u predsjedničku rezidenciju.

Pri tome nudi i objašnjenje zašto su autori posegnuli za tom formulacijom:

“…bilo je lakše započeti s tvrdnjom da je istinito nešto što nije istinito, nego s onim što je trebalo biti u moralno-filozofijskom smislu jasno da treba.” Odnosno da je jednakost bila cilj kojem treba težiti, a ne postojeće stanje.

U digresiji Puhovski izražava osobnu skepsu:

“Moje je uvjerenje da naprosto ne postoje neotuđiva prava, da je to jedna pravnička fantazma.”

Ilustrira to primjerom prava na samoubojstvo ili na odricanje od slobode – ljubavni rob je primjer: “Ako imam pravo, imam pravo od njega odustati.”

Teorijski oslonac njegovog izlaganja je misao Hannah Arendt:

“To potvrđuje glasovitu, uvijek zaboravljenu, a meni tako dragu rečenicu iz teksta Hannah Arendt O istini i laži u politici koja je rekla: Istina nije tema politike. Gdje ima istine, nema politike. Gdje ima politike, nema istine.”

Dodaje da se “o istini ne može raspravljati, osim na znanstvenoj razini… na razini opovrgljivosti, kako bi rekao Popper”, čime Deklaraciju o nezavosnosti smješta u domenu politike, ne znanosti, i tako implicitno brani njezinu “lažnu” premisu kao nužnu za politički čin.

Puhovski povezuje “lažnu” premisu jednakosti s dva velika američka sukoba – pitanjem jesu li crnci ljudi (Građanski rat, “otprilike 700.000 ljudi koji su pobijeni”) i pitanjem jesu li žene obuhvaćene pojmom “ljudi” (sufražetski pokret do 1920. godine, “sa brojnim sukobima na ulicama, hapšenjima… pa i mučenjima u zatvorima”). Zaključuje da je “taj tip tempirane bombe sa hotimično nejasnim kategorijama bio izvorom čitavog niza prijepora,” nužan jer se konsenzus oko tri elementa Deklaracije – ljudskih prava, novog poretka i dekolonizacije – nije mogao drugačije postići.

Podsjećajući na knjigu Jacoba Burckhardta Kultura renesanse u Italiji u kojoj politička analiza prethodi opisu kulturnog procvata, Puhovski tvrdi da je “politički impetus bio bitan za stvaranje onoga što zovemo moderno i u kulturno-duhovnom smislu”.

Važan detalj koji Puhovski ističe: Autori su “u zadnji čas odustali od vlasništva kao trijade” (uz pojedinca i slobodu) i “ubacili pursuit of happiness” – što je širi pojam koji “treba potpuno subjektivirati pravo na djelovanje, ne samo na statični element vlasništva.”

Puhovski objašnjava da su autori “više preko Montesquieua nego preko Lockea” uveli dva elementa diobe vlasti – vertikalni (federalna vlast, vlast država, lokalna vlast) i horizontalni (checks and balances). Amerika je time bila “primarno i revolucionarno” iskustvo jer je “prva uvela suverenitet bez suverena” , za razliku od britanskog modela s “king/queen in the parliament.” Američki suveren je “narod ili puk preko federalnih i drugih organa”.

Jedna od najvažnijih teza izlaganja je razvoj stranačke, posebno dvostranačke demokracije koja je “dovela do unutrašnje sabotaže samog principa diobe vlasti.” Jer “…pobjednička stranka kada dolazi na vlast, svoje najjače ljude šalje u izvršnu vlast, a backbencheri ostaju u parlamentu. I izvršna vlast kontrolira zakonodavnu, umjesto obrnuto.”

Time propada Millov model triju zadaća parlamenta (kontrola izvršne vlasti, zakonodavstvo, mijenjanje kongresa). Rezultat je “imperijalizam egzekutive,” koji se, tvrdi Puhovski, “ne može riješiti bez u najmanju ruku, slabljenja višestranačkog modela.” Kao moguća buduća rješenja spominje promjenu izbornih sustava (manje proporcionalnosti, više većinskog modela) i uvođenje opoziva zastupnika.

Puhovski iznosi upečatljivu ilustraciju predsjedničke moći preko epizode s Nixonovim posjetom Kini 1972. godine: “Deset dana prije nego je Nixon otišao u Kinu, 84 posto američkih građanki i građana smatralo da je Kina najveći neprijatelj SAD. Šest dana kasnije to je smatralo svega šest posto građana.”

Povezuje to s ironičnim Brechtovim komentarom o pobuni 1953. u Istočnom Berlinu (“Predlažem vladi da raspusti narod i uzme drugi”) i zaključuje: “Nixon je to faktički napravio. On je promijenio narod… narod govori po volji predsjednika, po slobodnoj volji predsjednika.” Ovu liniju povlači za danas: “Narod mijenja volju, predsjednik mijenja volju naroda.”

Puhovski analizira da se autori Deklaracije pozivaju na “the good people, dobre ljude,” a “pristojnost” spominju u tri navrata, iako ti isti “good people” istovremeno ubijaju Britance. Povezuje to s formulom američkog patriotizma – “right or wrong my country,” koji funkcionira kao Nietzscheovo “s onu stranu dobra i zla”. Oni su “izašli iz područja na koja se primjenjuju moralne prosudbe… jer to činimo za domovinu.” Taj tip patriotizma, tvrdi, omogućava masama da podržavaju “veoma često potpuno neprihvatljive akcije… vojske, diplomacije, općenito države SAD.”

Pri tome se SAD smatra najdemokratskijom i najmoćnijom državom na svijetu. Puhovski kaže: “Velika hvala Trumpu što nas je ovog prvog dijela riješio. Danas više ni on… ne govori da ide intervenirati u neku državu zbog ljudskih prava nego da brodovi plove, nafta teče, burza je zadovoljna… govori doslovce iz teksta nekadašnjih lenjinističkih pamfleta o kapitalističkim vladama i to je olakšalo situaciju onima kojima je ozbiljno stalo do ljudskih prava. Ali je naravno, otežalo situaciju onih koje bombardiraju.”

Podsjeća i na parafraziranu izreku (“Ono što je dobro za General Motors je dobro za SAD, a ono što je dobro za SAD je dobro za svijet.”) kao ilustraciju stare logike samoutemeljenja moći.

Puhovski uvodi Derridin argument: “Narod u ime kojeg oni potpisuju Deklaraciju stvoren je tek kad je Deklaracija potpisana” – logički krug u kojem se “good people” definiraju kao oni koji prihvaćaju načela Deklaracije, premda Deklaracija još nije donesena kad ih se poziva. Povezuje to s pravničkim problemom “grunt norm” (Kelsen) odnosno slično pitanje kod Harta.

Izlaganje završava tezom da je riječ o “herojskom naporu da se izmisli novi svijet… performativnim aktom…”, svijet jednakih ljudi, “ako i nisu, trebali bi biti.” Puhovski upozorava da suvremeni populizam/trumpizam “ukida politički narod ili puk i vraća ga u masu. Masa je izvorno tijesto… to nije subjekt.” Tu se vraćamo na pitanje očuvanja pojedinca naspram vlasti, ističe Puhovski, to znači na pitanje diobe vlasti i prevlasti izvršne nad zakonodavnom vlasti. Svoje izlaganje profesor Puhovski zaključuje pozivom da se “ozbiljno počne razgovarati… kako mijenjati politiku, prije svega izborni sustav.”