Ne radi se o uvođenju eura nego o politici napuštanja kune.

Zamjenom kune eurom neće se dogoditi ništa dramatično. I dalje ćemo tavoriti na ekonomskom dnu EU, samo sad bez i teorijske šanse da se konvergencija ostvari i polugama monetarne politike. Napuštanje kune folklorna je predstava u jednoj perifernoj ekonomiji koja možda posljednji puta, tobože, o nečemu odlučuje. A odlučuje da više nikada neće (ekonomski) odlučivati.

• Autor je asistent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu

U hrvatskim ekonomskim krugovima postoji shvaćanje kako HNB dugi niz godina vodi politiku uvođenja eura. Preciznije bi bilo reći da vodi politiku napuštanja kune. Napuštanje kune moguće je znatno razlikovati od uvođenja eura. Prije svega, po svojoj neuspješnoj i mučnoj dugotrajnosti. Uvođenje eura je moment, sekunda u vremenu, obveza i izvjesnost koja će se izvesti prije ili kasnije. S druge strane, napuštanje kune sumorna je priča o hrvatskom ekonomskom neuspjehu.

Novac – njegova povijest, uloga i transformacija – čini jezgru temeljnih, svevremenih i gorućih pitanja većeg broja društvenih znanosti. U Hrvatskoj, nažalost, problematika novca u najvećem dijelu svedena je na sferu ekonomske politike. A ekonomska je politika gotovo u potpunosti reducirana na stabilnost tečaja, koji se pak ne dira i ne propituje dok sve ostalo oko njega ptolomejski lebdi.

Dakle, novac je u Hrvatskoj uglavnom banalna tema. U skladu s time, najčešći pojavni oblik rasprave o novcu u Hrvatskoj dihotomija je eura i kune (a u normativno-navijačkom smislu, barem među većinom ekonomista, gotovo je samorazumljiv ‘palac gore’ za euro, a ‘palac dolje’ za kunu). Istodobno, rasprava se ponajviše orijentira oko ‘transakcijskih troškova’, odnosno prevedeno u našu lokalnu stvarnost, frivolnih i binarnih nuspojava.

Konkretno, hoće li ili neće uvođenje eura biti ‘trijumf’ i olakšati putovanja u, primjerice, Austriju na skijanje, Njemačku na ‘bauštelu’ i stručno usavršavanje ili Španjolsku na Erasmus studijski program. Pritom se ne eksplicira, ali temeljna olakšica sastoji se u uštedi onih par minuta potrebnih da se prošeće do prve banke ili mjenjačnice prije puta te na minimiziranju provizije koju će eurozonski bankomat prisvojiti. S druge strane, otegotnu okolnost čini visoka vjerojatnost da će se kave na špici i brašno u trgovini zaokružiti na veće iznose.

Gotovo sve ostalo – od suverenističkog simbolizma i kamatnjaka na kredite (u doba najnižih kamatnjaka u povijesti) preko tečajnog rizika (sic!) i šarlatanskog dociranja o velikim stranim investicijama, sve do birokratskog hvalisanja kako ćemo i mi sudjelovati u kreaciji europske monetarne politike – u principu je popratni folklor jedne periferne ekonomije koja možda posljednji puta, tobože, o nečemu odlučuje. A odlučuje da više nikada neće (ekonomski) odlučivati.

Za ekonomske i intelektualne razvaline post-tranzicije u kojoj egzistiramo u najvećoj mjeri smo si krivi sami. Imajući to na umu, hrvatska ekonomija u sadašnjem stanju nije sposobna za ‘trijumf’ bilo kakve vrste.

Daleko od toga da će uvođenje eura biti tragedija hrvatske ekonomije. Štoviše, da smo imali euro nakon kraha Lehman Brothersa, velika je vjerojatnost da bismo u krizi prošli bolje. Uvođenjem eura, HNB postat će dio Eurosustava, podružnice stranih banaka možda će ga napokon početi shvaćati kao vlastitu središnju banku (a ne one u Rimu i Beču) te shodno tome i donekle paradoksalno, emitirat će veće ovlasti i slobodnije ruke nego u razdoblju autonomnog odlučivanja. No, to više govori o dosadašnjoj politici nego o budućoj.

S druge strane, imati kunu u kriznoj situaciji također nije bila tragedija, već prilika da se konkretizira vlastiti monetarni suverenitet (po uzoru na, primjerice, Češku) i pruži prilika industrijskom, odnosno izvoznom sektoru kada je takvo što još imalo nekakvog smisla.

Međutim, prilika je propuštena. Točnije, mnoge prilike su dosad propuštene i upravo to čini sukus tragedije hrvatske ekonomije. Ne ova ili ona odluka monetarnih vlasti, ne izabrani ili odbačeni kurs provođenja monetarne politike, već rigidnost i manjak hrabrosti da se izabrani kurs nikad, ni pod koju cijenu ne promijeni, bez obzira na posljedice.

Drugim riječima, rigidnost je uvjetovala bacanje klipova u kotače ekonomije putem politike napuštanja vlastite valute, za koju se još od prvih godina 21. stoljeća vjerovalo da će biti zamijenjena po kratkom postupku, pa se shodno tome i postupalo. Jedina neugodnost koja se potom dogodila jest kontekst. A kontekst su dvije globalne ekonomske krize povijesnih razmjera u razmaku od desetljeća.

Prirodno se postavlja pitanje: zašto tako rigidno? Odgovori na to otvoreni su za raspravu, ali razlozi nisu zavjerenički i teško da su orijentirani oko interesa (stranih) vlasnika banaka i fondova u zemlji. Ako išta, agende interesnih skupina tek su derivacija primarnih razloga. Mišljenja sam da su primarni razlozi svedivi na dvije dimenzije: specifične okolnosti i dominantnu teoriju jedne (široko shvaćene) generacije ekonomista.

Okolnosti u većoj mjeri opravdavaju odabrani smjer monetarne politike, dok teorija u većoj mjeri objašnjava rigidnost, odnosno nepromjenjivost tog smjera. U najkraćim crtama, okolnosti se sastoje od odrastanja uz inflaciju i traumatičnu pojavu hiperinflacije, pad Berlinskog zida, rat i raskid sa socijalističkim naslijeđem te snažan ideološki zaokret u ekonomskoj znanosti (kod nas u kašnjenju, ali vrlo izražen u relacijama mladih tržišno orijentiranih studenata i istraživača naspram starije generacije marksističkih profesora).

S obzirom na to, lakše je shvatiti zaziranje od aktivnih (i selektivnih) mjera monetarne politike, naglasak na stabilnost cijena te pasivnost, neovisnost i konzervativnost središnje banke, uz dodatni osigurač vezivanja vlastite valute (male otvorene ekonomije) s valutom velike ekonomije (konkretno, uz njemačku marku).

Nužno povezana s okolnostima jest teorija, odnosno dominacija pojedine inačice teorije koja poput sinusoide preteže ili pada u zaborav u kako kojem razdoblju. U ekonomskom svijetu 1980-ih godina, (staro)keynesijanski postulati su se već napustili, njihovi modeli obuhvatno iskritizirali, a moda vremena postala je ekonomika ponude i nova klasična škola sa svojim racionalnim agentima i savršenim tržištima. Kao prijelazna spona između ove dvije mode, ne zadugo ali vrlo blještavo sjala je zvijezda monetarizma, odnosno monetarističke škole, s guruom i predvodnikom u liku i djelu Miltona Friedmana.

Međutim, u svijetu akademske ekonomike, a pogotovo središnjeg bankarstva, sjaj monetarizma nije dugo trajao. Štoviše, u konkretnim provedbama monetarne politike trajao je kraće i s užom primjenom no što se uobičajeno smatra, a pogotovo je sveden na artefakt institucionalizacijom Taylorovog pravila početkom 1990-ih godina. U Hrvatskoj, pak, zenit monetarizma tek je bio u pripremi.

Zapravo, dojam je da monetarizam i dalje dominira, usprkos modernim tehnologijama i mogućnosti trenutnog dolaska novih znanja i informacija (te usprkos tome da je monetaristička teorija epohalni primjer pada na Popperovom testu falsifikacije). Drugačije (i neznatno optimističnije) moglo bi se reći da mnogi ekonomisti, ne samo kod nas – prvo logikom mode i kurikuluma kojima su bili izloženi i po kojima su učili, a potom i logikom vlastite specijalizacije u drugim poljima – slabo poznaju monetarnu teoriju i problematiku novca. Nezgoda je, međutim, ako su takvi ekonomisti na izvršnim položajima u monetarnoj vlasti.

Sve navedeno pojačava shvaćanje mnogih kako je već uzaludno inzistirati kontra službene agende, a potom – barem implicitno – i pomirenost s pozicijom ekonomske periferije (što ipak nije bilo tako u vrijeme jednog Mije Mirkovića, Branka Horvata ili Ive Perišina).

Monetarizam kao monetarna teorija počiva na pokušaju upravljanja monetarnim agregatima, odnosno postojanju krute mehaničke veze između ponude novca i cijena u ekonomiji. Shodno tome, njegova konkretna baština u Hrvatskoj očitovala se u strahu od inflacije ako se otpusti monetarna kočnica, odnosno u trendu realne aprecijacije i valovima nelikvidnosti nefinancijskog sektora, stečajeva i ograničenjima kreditnog rasta koji su uslijedili (ovo posljednje nije imalo nužno neto negativne učinke, s naknadnom pameti kako je u pripremi bila Globalna financijska kriza).

Uz to, iz sadašnje perspektive, teško je opravdati specifične poteze poput uvođenja valutne klauzule, čime se makar implicitna prijetnja promjene smjera monetarne politike, odnosno pregovarački adut središnje banke naspram financijskog sektora (u smislu teorije igara) u potpunosti neutralizirao. No, provedba monetarne politike je bila manjkava prvenstveno jer je teorija bila manjkava.

Ista ta teorija uvjetovala je realnu efektivnu aprecijaciju od 20% između jeseni 1993. godine i ljeta 1995. godine, što bi dokrajčilo konkurentnost i puno uređenijih ekonomija. Potom, uvjetovala je i sušu likvidnosti krajem 1990-ih te procikličke, recesijske mjere usred recesije u zimu 2009. godine, nakon čega kamate na novčanom tržištu idu debelo iznad 30% a monetarni multiplikator postaje reduktorom.

Potom, ista ta teorija opravdava bilančnu ‘ekspanziju’ u post-kriznom periodu kroz razmjenu eura s friškim kunama uslijed suficita tekućeg računa (a koji se pojavljuje zbog turizma i sve većih doznaka radnika iz inozemstva). Potom, navedena ‘ekspanzija’ gotovo u potpunosti (trenutno preko 70 milijardi kuna) završava zarobljena na računima za namiru, kao neupotrebljena (i neupotrebljiva) likvidnost, za koju monetaristi teško do nikako mogu shvatiti zašto je neupotrebljiva. U prvi tren ističe se banalna i anegdotalna dimenzija ovih primjera, no to ne treba čuditi jer temeljni problem hrvatske monetarne politike nije u aktivnim mjerama, već u pasivnom i plašljivom promatranju.

Pa dok je monetarizam učinio puno štete hrvatskoj ekonomiji (logikom preferencije među ekonomistima na izvršnim položajima te logikom pripadajućih metodoloških i teorijskih zabluda), teorijski pravac sam po sebi ne može biti isključivi krivac ranije navedene rigidnosti hrvatskih monetarnih vlasti. Što će reći, ta karakteristika također ovisi o lokalnim uvjetovanostima i konkretnim ličnostima, a manje o duhu vremena i pomodnim teorijama, pogotovo s obzirom na dolazak novih (starih) moda u međuvremenu.

Ponekad je i tekovinama monetarizma vrlo teško pripisati određene specifičnosti. Čak i među ekonomistima koji su bili na visokim pozicijama postoje oni koji ne emitiraju ‘tek’ monetarističku vjeru u kontrolu nad agregatima (radi kontrole nad multiplikacijom novca i cijenama), nego i uvjerenje kako su poslovne banke samo posrednici između štediša i dužnika, s ulogom da ‘prikupljaju’ štednju, a kad se štednje dovoljno ‘nakupi’, onda je plasiraju u obliku kredita.

Budući da je to daleko od istine, uzimajući sve u obzir, tim više je nesretna okolnost da je pitanje novca i monetarne politike kod nas svedeno tek na autoritet ekonomista te na isključivo ekonomsko-tehnokratsku dimenziju problematike.

Primjerice, prati li hrvatska ekonomija poslovni ciklus eurozone? Ekonometrijski modeli potvrđuju da prati. Ima li hrvatska ekonomija neposredne prednosti od vlastite valute s obzirom na svoju industrijsku strukturu? Nema, štoviše, euro je olakotna okolnost dominantnom turističkom sektoru. Štede li hrvatski građani u kuni? Ne, pretežito štede u devizama. Može li barem HNB najednom okrenuti ploču i provoditi aktivnu monetarnu politiku, balansirajući između tečaja i kamatnjaka s obzirom na eksterne šokove, pa možebitno i značajnije deprecirati kunu da pomogne cjenovnu konkurentnost i pruži priliku izvozu? Vrlo teško bez sveobuhvatne koordinacije s ostalim politikama, eurski udio u strukturi duga je suviše izražen, industrija ugašena, a izvoz desetkovan.

Sve ovo su vrijedni, ali partikularni prilozi problemu novca u hrvatskoj ekonomiji. Parafrazirajući Branka Horvata, problem hrvatske ekonomije ipak nije u sferi ekonomske politike već političke ekonomije. S obzirom na razne promjene s kojima se hrvatsko društvo susrelo, barem je ovo ostala konstanta.

Riječju, za monetarnu hrabrost je kasno, a ekonomsko-tehnokratska analiza nameće vrlo jednostran i deduktivno plauzibilan zaključak: kunu ionako nikad nismo koristili kao valutu u punom smislu riječi (a onda se valjda podrazumijeva da – usljed neznanja ili nevoljkosti – nećemo ni nadalje) pa je kuna ionako samo nepotrebni uteg. No, je li kuna trebala biti nepotrebni uteg i 1994. godine, i 1999. godine, i 2009. godine, u jednakoj mjeri kao što je danas? U najmanju ruku, ako je tehnokratski mandat središnje banke sve ovo vrijeme održavanje stabilnosti cijena, nije li na višoj, institucionalnoj razini mandat iste te banke trebao biti etabliranje povjerenja u domaću valutu? Kako povjerenja građana, tako i povjerenja u vlastite sposobnosti upravljanja monetarno-kreditnom politikom.

Očigledno je da tog povjerenja nema, iako su se okolnosti izmijenile. Naime, hrvatski građani posljednjih godina nisu pokazivali naročiti strah od inflacije (u suprotnom ne bi držali sve veće količine novca na tekućim računima), niti preferiraju zaduživanje uz valutnu klauzulu naspram zaduživanja u kunama. Svejedno, u štednji i dalje dominira euro. Navedeno ima za reći tek da je krajnji ishod popularnog (referendumskog) glasa o uvođenju eura u najboljem slučaju – neizvjestan.

Uz to, ističe se jedna nedosljednost: rezolutno pozivanje na popularna tumačenja kada to odgovara odabranoj agendi (štednja u devizama i strah od inflacije) te rezolutno odbijanje popularnog tumačenja kada to potencijalno ne odgovara (na euro smo se obvezali i nema potrebe za daljnjim propitivanjem). Ipak, na odbacivanje vlastite valute prije Hrvatske obvezale su se već Češka, Mađarska, Poljska, Švedska pa ih ta obveza i dalje strpljivo čeka, a neki su se obvezali pa se izuzeli od te obveze (Danska).

Kako god, operacija napuštanja kune je iz perspektive odabranog kursa uspjela (vjerojatno, sudeći po ulasku u ERM II mehanizam, uz malu ogradu da nam se sve češće događa kojekakva globalna kriza i iskliznuće iz Maastrichta), ali pacijent je odavno mrtav. Pitanje uvođenja eura je stoga sasvim logično (i sasvim porazno) svedeno na pitanje koliko će prosječnom hrvatskom skijašu ili gastarbajteru biti manji napor ne posjetiti mjenjačnicu prije puta. Ne zato što tako treba biti, već zato što to uvjetuje stanje hrvatske ekonomije.

Ipak, u punoj iskrenosti, relativno veću (ali svejedno banalnu) korist od eura imat će strani turist kada na Jadranu po dolasku u isto popodne ne bude morao birati između mjenjačnice i plaže. Dakle, uvođenje eura neće biti ni trijumf ni tragedija, već ponižavajuća očiglednost. Očiglednost da ćemo napokon ugledati konačne plodove rigidnosti politike napuštanja kune. Naime, najbliže je istini da se zamjenom kune s eurom neće dogoditi – ništa dramatično. I dalje ćemo tavoriti na ekonomskom dnu EU, samo ovaj put  bez i teorijske šanse da se konvergencija prema centru eurozone ostvari i polugama monetarne politike.