Nešto je tu nisko, strasno. Tulum. Znanstvenici kao da konačno govore što misle

Iako u ovim intervjuima progovaraju pripadnici akademske zajednice, nešto je u njoj nisko, strastveno i autohtono, kao da su se znanstvenici na nekom tulumu otpustili pa konačno govore što misle, a u svojoj instituciji to možda ne mogu, piše Marija Ott Franolić, uzbuđena čitanjem knjige Znanje u digitalnom dobu u kojoj Petar Jandrić razgovara s desetak vrlo razuzdanih i neobičnih intelektualaca

• Naslovna fotografija: Chto delat, ruski umjetnički kolektiv, kunstbunker nürnberg

• Autorica je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

Divna je misao Martina Heideggera da je mišljenje – približavanje udaljenom. Nešto što nam je nepoznato mišljenje može zamijeniti odgovorima, ili na njih odgovarati novim dilemama, pitanjima, proširivanjem mišljenja.

Meni se približavanje udaljenom uvijek događa u tekstu. Kad imam pitanje ili problem, odem u knjižnicu, počinjem čitati, radim bilješke, bilo da mi se citati sviđaju, bilo da odgovaraju na pitanja, na neki mi se način obraćaju. Teoriju dopunjavam i ispresijecam književnim djelima, poezijom ili slikovnicama. Volim spoj ozbiljnosti – fundamentalnih pitanja o životu, i maštovitosti, razigranosti u dječjim pričama. Čitam razne žanrove, autore, formate, davne i najnovije tekstove – kao da od te raznolikosti, te polifonije, očekujem neke dublje uvide, slojevitija razmišljanja – pokušavam sagledati život sa što više strana, suprotstaviti se banalnosti svakodnevice. Tekstovi nude razna saznanja, ne uvijek gotove odgovore, gomilaju i nova pitanja, koja također zapisujem. Bilježenje je zamorno ali zarazno, bez olovke ili tastature više i ne čitam. Zatim sjedam pisati, jer znam – tek će mi se u pisanju tema razjasniti. Pisanje približava udaljeno, osvjetljava mračno – možda slika ostane zrnata, mutna, možda počne šumiti kao oni stari televizori. Ali s vremenom će se razjasniti.

Ni život, ni vrijeme ni misao nisu linearni – mi ih volimo takvima prikazivati. Život je toliko raznorodan, tu su mjesec i zvijezde i crne rupe i virusi i bakterije i životinjski svijet, vode, biljke i pčele, Homer i Kathy Acker, Internet i muzeji, roboti i željeznice, naša djeca i njihove preokupacije, naši roditelji i njihova naslijeđa. Živimo iz dana u dan po ustaljenim obrascima, ne razmišljajući o svim tim kontradikcijama. A život je neprestana promjena a ne stalnost. Razmišljanje a ne tvrdnja. Pomicanje a ne statika. Neočekivani potezi, nedoumice i greške, a ne samo odgovori i podaci. Neočekivano, maštovito i slobodno, a ne samo posloženo i disciplinirano.

Nikada ne znaš kako da počneš knjigu. Šklovski

Ljudi se često ne znaju koristiti svojom slobodom jer ih se na to ne potiče, jer im je u svijetu regula takav koncept stran i zastrašujući. Zato nije lako pustiti dilemu da se slobodno razvija u tekstu, osobito nakon obrazovnog sustava u kojem se očekuje jedan točan odgovor. Strah od greške ubija kreativnost, kastrira u startu. Ne uče nas da vjerujemo sebi, da postavljamo pitanja o onome što nas stvarno zanima, da se upustimo u nešto s neizvjesnim ishodom. No, ako neko pitanje postavljamo jer se čudimo, ako o nekoj temi želimo misliti iznova – onda je logično da odgovore ne možemo naći u šabloni. Kad bismo bili iskreniji, otkrivali svoje motivacije, slabosti i subjektivnosti – možda bi nam postignuća bila maštovitija? Na pamet mi pada moja najdraža teorijska knjiga, nešto posve izvan okvira – i danas bismo možda rekli da je previše poetska da bi bila teorija – Uskrsnuće riječi Viktora Šklovskog (1969., prev. J. Bedenicki), koja se otvara rečenicom: Nikada ne znaš kako da počneš knjigu.

Tekstovi autora koji posrću u mišljenju oduvijek su mi uvjerljiviji od onih koji koračaju pravocrtno i sigurno, ne obazirući se.

• Koja je vrsta obrazovanja potrebna novom čovjeku?

Knjiga Petra Jandrića Znanje u digitalnom dobu: razgovori s djecom jedne male revolucije (Jesenski i Turk i Tehničko veleučilište, 2019., prev. Dinko Telećan, orig. izdanje Learning in the Age of Digital Reason, Sense Publishers, Rotterdam, 2017.) odličan je primjer interdisciplinarnog, ali opreznog koračanja.

Knjiga sadrži razgovore o odnosu učenja, znanja i digitalnih tehnologija s ljevičarima koji se opiru globalnim tržišnim tendencijama u obrazovanju i razmišljaju široko i interdisciplinarno. Sugovornici Petra Jandrića su obrazovni stručnjak Larry Cuban, kritički pedagozi Henry Giroux i Peter McLaren, filozof Andrew Feenberg, filozof i pedagog Michael Adrian Peters, povjesničar tehnologije i kulture Fred Turner, teoretičar medija Richard Barbrook, pisac i znanstvenik Mckenzie Wark, profesorica digitalnog obrazovanja Siân Bayne, začetnik digitalnih tehnologija Howard Rheingold, sineastica, spisateljica i glazbenica Astra Taylor, aktivisti i teoretičari Marcell Mars i Tomislav Medak, umjetnica Ana Kuzmanić, teoretičar i pisac Paul Levinson, jedna od prvih kustosica on-line umjetnosti Kathy Rae Huffman, te aktivist i umjetnik Dmitrij Vilenski.

Ljudi koji jedni s drugima ne razgovaraju. Virtualni tulum snova Petera Jandrića

Jandrić je želio povezati ljude koji obično ne razgovaraju jedni s drugima, napraviti virtualni tulum svojih snova, kako objašnjava u uvodu, i nije unaprijed oblikovao strukturu knjige nego ju je pustio da se sama piše. No pozvao je samo koga je htio, pitao pitanja koja je htio – ta je subjektivnost, napominje, najveća snaga i slabost ove knjige. A to zapravo i nije slabost – iz pozicije vlastite nesigurnosti i dileme krenuo si je približiti ono što mu je bilo udaljeno. Razmjena mišljenja u dijalogu, poznata od Platona, korisna je jer druga nam osoba obogaćuje mišljenje, daje nam nešto što je njoj (samo)razumljivo, a nama možda posve novo.

Hannah Arendt u knjizi Ljudi u mračnim vremenima (Tim press, 2019., prev. Srđan Dvornik) spominje da G. E. Lessing zapravo nije tragao za istinom jer svaka istina koja je rezultat procesa razmišljanja nužno zaustavlja kretanje misli i navodi njegov citat:

‘Nisam dužan razriješiti poteškoće koje stvaram. Neka moje ideje uvijek budu pomalo odvojene, pa neka naizgled i proturječe jedna drugoj, samo da budu ideje u kojima će čitatelji naći materijala koji će ih potaknuti na to da sami misle.’ (16)

Polifonija u knjizi Znanje u digitalnom dobu zaista potiče na razmišljanje. Razgovore povezuje pitanje kako se postaviti prema znanju i obrazovanju u kompleksnoj digitalnoj stvarnosti koja se stalno mijenja, ali ipak ponavlja stare greške i probleme. U digitalno doba koje sa sobom nosi pozitivne i negativne posljedice, kad se zbog neusklađenosti obrazovanja s tzv. stvarnim svijetom govori o reformama, postavlja pitanje koristi pamćenja podataka (što će nam znanje glavnih gradova, pa imamo Google, pitaju se mnogi, zaboravljajući da nam podaci itekako trebaju za mišljenje), kad smo zbog korone navrat-nanos morali preći na učenje na daljinu, ovakva je knjiga više nego dobrodošla. Obuhvaća raznorodna područja i nudi mnoštvo podataka i uvida – odnos Interneta i demokracije, odnos umjetnosti, znanosti i mišljenja, odnos medija, tehnologije i kontrole s jedne, a pojedinca, ekološke održivosti i humanosti s druge strane.

U humanistici ljudi naprosto uzmu deset velikih imena i do besvijesti pišu o njima. McKenzie Wark

Na Jandrićevo pitanje o vrsti obrazovanja potrebnoj novom čovjeku, McKenzie Wark odgovara: treba se pitati što stvarno nasljeđujemo iz prošlosti i gledati sa strane jer u humanistici ljudi naprosto uzmu deset velikih imena i do besvijesti pišu o njima. A ako stalno čitamo sekundarnu literaturu o jednoj temi, to nas sužava jer nemamo vremena čitati ništa drugo. Objašnjava razliku između pristupa ježa (stalno kopanje iste rupe koju posjedujemo), i pristupa lisice tj. pristupa vezivnog tkiva (preskakanje iz jedne discipline u drugu i povezivanje znanja s aktualnim svjetskim događajima). Napominje i da bi školovanje trebalo biti otvorenije prema zanimljivim novim situacijama te da su znanosti potrebni autsajderi, jer u njoj postoji određena neosobnost.

Nešto je duboko anti-humanističko u stalnom kopanju iste rupe – u želji za profesionalizacijom, da u vlastitom području nešto ne propustimo, gledamo si pred noge, cjepkamo uvide u sve partikularnije

Te se pouke protežu kroz cijelu knjigu. Potreban nam je pogled s balkona, fenomene u trusnom i nesigurnom svijetu treba promatrati široko i u kontekstu, izvan okvira discipline. Dekonstrukcija je bila u pravu: moguće su beskonačne interpretacije tekstova i fenomena, u sve treba sumnjati, no to ne znači da se ne možemo okretati univerzalnim pitanjima: kronično nam nedostaju George Steiner, Harold Bloom, teoretičari koji se pišući o književnosti, umjetnosti, filozofiji ili/i znanosti ne boje postavljati univerzalna pitanja o životu, smrti, smislu, pojedincu i sl. Ne postoje tvrdnje koje vrijede za sve, uvijek se treba pitati o čijoj je istini riječ i biti svjestan isključivanja raznih Drugih koji teško dospijevaju do kanona. No nešto je duboko anti-humanističko u stalnom kopanju iste rupe – u želji za profesionalizacijom, da u vlastitom području nešto ne propustimo, gledamo si pred noge, cjepkamo uvide u sve partikularnije. Dok smo tako zabijeni u rupu – opalit će nas nešto u glavu!

Važna je i Warkova poruka da akademskim tekstovima i znanstvenom svijetu nasušno nedostaje osobnosti. Cijela je knjiga Znanje u digitalnom dobu zapravo lekcija iz osobnosti u znanosti: nastala iz autorove unutrašnje motivacije, natopljena je subjektivnošću i emocijama, ne bježi u objektivnost, prepuna je pojedinaca koji vole to što rade i razmišljaju kritički, a uz to akademski je potkrijepljena, ozbiljna i aktualna.

Koja je to razlika od velikog dijela novijih akademskih tekstova!

Kako je ono rekao Frank Zappa: jazz nije mrtav, samo se usmrdio … Vrijedi li to i za akademske tekstove, i o čemu je tu zapravo riječ?

• Neosobnost u znanosti

Ako pisanje shvatimo kao alat za razumijevanje određenog problema, možemo govoriti o dvije različite startne pozicije.

U prvom slučaju imamo ideju koju želimo raspisati, krećemo od svojih pitanja, i zapravo se ne smijemo nadati konačnim odgovorima. Ne postoji jedna istina – nego proces. Dolaženje do odgovora u tekstu može nas podsjetiti na etimologiju riječi tekst: textum je ustvari tkanje. Ako se tekst tka od već gotovih dijelova, rezultat će biti shematski, poznat, mlak, nalik na više puta odmrzavano jelo. Tka li se ispočetka, nit po nit, tkanje može imati i loš spoj i dio koji se može odšiti, otpasti, naknadno se rasparati. Ponekad će dileme izgraditi tekstualno tkivo, a ponekad teksta neće biti, on će se raspadati, argumenti neće biti dostatni, pretvorit će se u niz fragmentarnih razmišljanja koja neće činiti smislenu cjelinu. A možda se pretvore u poeziju, tko zna?

U drugom slučaju krećemo od zadane, recimo akademske forme, pa u nju slijevamo svoja pitanja. Poštivanje svih uzusa te forme podrazumijeva da ne priznajemo svoje slabosti na putu i da na kraju ponudimo zaključak, čak i ako je umjetno proizveden. Mogućnost slobodnog mišljenja kao da se znatno smanjila. Početna misao, naše pitanje, moglo je poletjeti, ali sakupilo se u orahovu ljusku i sada tamo još čeka da je netko oslobodi, da se može razigrati, možda i razulariti.

Posljednjih godina sam čitala, ili počinjala čitati, mnoge akademske knjige i članke zanimljivih naslova, cijenjenih teoretičara i teoretičarki, navukla se na temu, samo da  se silno razočaram. Znate one knjige koje na više od tristo stranica prežvakuju četiri dobre teze? Koje se pišu za napredovanja, za katedre ili projekte? Suhoparni i predugački tekstovi koji izgledaju kao nasilje nad jezikom, kao sredstvo protiv kritičkog mišljenja, preduge knjige koje su trebale biti članci, i članci koji su mogli donijeti neki novum i kreativnost da se nisu toliko trudili zadovoljiti formu da se sadržaj posve izgubio ili su od njega ostale mrvice. Citiraju li citiraju, nikako da dođu do vlastite misli, nemaju suvisle zaključke nego neke umjetno naštimane, ponavljaju se, kao što je rečeno u uvodu, kao što je napomenuto u drugom poglavlju, kao što je napisao Derrida, kao što je već primijetio Foucault, kao što će biti istaknuto u zaključku (u procesu citiranja obično su na šteti žene, jer se gotovo u svakom području citira nekoliko poznatih, muških imena).

Što se stila tiče, često su napisani neprivlačnim, kvazi-objektivnim suhim formulacijama, gomilom internacionalizama, bezličnim frazama, nelijepim jezikom. Nedostaje autorovo ili autoričino JA, nije razvidna njihova motivacija, nema emocija, ništa se u tekstu ne osjeća. Pri čitanju kao da mi se percepcija sužava, sva se usučem u sebe, iako pretpostavljam da bi tu moglo biti nešto vrijedno čitanja. Kao da oprezno i s naporom guram ruku u uski, oštri, ledeni, neudobni procjep ne bih li na samom dnu došla do neke nove spoznaje.

Pišemo kao da sve znamo, kao da sama znanost nije upitna, ne potiču se subjektivnost, individualnost ni maštovitost, kao da su to slabosti – iako se radi o humanistici!

Suhoparnost akademskog diskursa povezana je s nizom sustavnih problema. Iako je jasno da znanstveni diskurs treba težiti objektivnosti, ona je čak i u prirodnim znanostima upitna, i nema razloga da bi se znanstveno i ozbiljno izjednačavalo s dosadnim i nerazumljivim. Osim toga, znanost se u društvu ne cijeni dovoljno, osobito se humaniste promatra kao beskorisne uhljebe koji samo filozofiraju. Od humanističkih znanstvenika traži se da se povinuju kriteriju izvrsnosti koji dolazi iz praktičnijih znanosti, posve različitih ciljeva i metoda[i], inače njihovi radovi ne mogu biti objavljeni na relevantnim mjestima. Citiranost se uzima kao procjena kvalitete i traži se objektivno pisanje, pišemo kao da sve znamo, kao da sama znanost nije upitna, ne potiču se subjektivnost, individualnost ni maštovitost, kao da su to slabosti – iako se radi o humanistici! Osim toga stalno citiranje autoriteta sa sobom nosi snishodljivost, lažnu skromnost: citiramo praveći se kao da bismo sami malo toga mogli zaključiti, citiramo sve dok zaista i ne prestanemo zaključivati, dok nas prevrtanje po istim citatima za koju godinu ne odvede u fah-idiotizam.

Je li akademski okvir onda možda nepodesan za mišljenje, strast i kreativnost? Pritišće li ih poput kineskih cipelica koje stopalima ne daju da se razviju? Ili se oni koji ionako nemaju što reći uspješno skrivaju iza niza formalnosti? Osim nedostatka individualnosti i kreativnosti, postavlja se i pitanje praktičnosti takvih tekstova. Ako teoriju shvatimo kao prijeko potreban dodatak životu i mišljenju, kao neku vrstu štake, ona ovako sputana formom ne bi ničemu služila – oslanjajući se na nju, prvo bismo posrnuli a zatim pali koliko smo dugi i široki.

• Može se i drugačije

 Knjiga Znanje u digitalnom dobu veliki je odmak od akademske suhoparnosti, istovremeno je puna ozbiljnih referenci i korisna, aktualna i upotrebljiva, pravi food for thought.

Zapravo je to vrsta niske teorije o kojoj u knjizi progovara McKenzie Wark. Visoka je teorija po njemu znanstvena tradicija koju unutar znanstvenih institucija oblikuju priznati autoriteti, profesori koji su studirali na sveučilištima kod uglednih profesora, to je mreža diskursa koja se temelji na recenzijama kolega i nadmetanju unutar hijerarhija. Niska teorija je pojmovni jezik koji su stvorile podređene skupine kako bi razumjele svoju situaciju, pobjegle od nje ili se borile unutar nje – primjerice marksizam. Te dvije teorije stalno utječu jedna na drugu. Iako u ovim intervjuima progovaraju pripadnici akademske zajednice, nešto je u njoj nisko, strastveno i autohtono, kao da su se znanstvenici na nekom tulumu otpustili pa konačno govore što misle, a u svojoj instituciji to možda ne mogu. Kritički pedagog Henry Giroux ističe da ljudi moraju naučiti jednom nogom stajati unutar, a drugom izvan institucije te da ne treba dati dušu institucijama, jer one će unazaditi vaš osjećaj za djelovanje, vaše nade, učiniti vas cinicima i na kraju suučesnicima u njihovim ograničenim vizijama. (174)

Jednom nogom unutar, drugom izvan institucije. Henry Giroux (Jared Rodriguez); Astra Taylor: djeci ponekad treba biti dosadno

Protiv tih „ograničenih vizija“ govori i Astra Taylor koja je sama od-školovana (de-schooled)[ii]. Od-školovanje je krenulo od ideja Ivana Illicha, a temelji se na poticanju urođenog nagona za učenjem, svijet se promatra kao djetetova učionica, a dijete kao biće koje zaslužuje smislenu interakciju sa svijetom. Taylor podsjeća da djeci ponekad treba biti dosadno, to ih vodi do snatrenja. Kad im svaki sat u danu ne bi bio organiziran i zauzet – tko zna na koje bi sve kreativne ideje mogli doći! O tome bi i odrasli – stalno dostupni na mobitel – mogli razmisliti. Brine je i činjenica da se školovanje zasniva na prikupljanju dobrih ocjena pomoću kojih bi mladi ljudi jednom mogli postati prave osobe – naziva to modelom koji stavlja ljudskost na čekanje! Osim toga objašnjava da je uživala u osjećaju povjerenja koje joj je bilo poklonjeno – da će se sama pobrinuti za izvršavanje svojih zadataka, bez da su joj nametnuta pravila.

Dmitrij Vilenski također spominje odnos obrazovanja i strukture. Pripadnik je ruskog kolektiva Čto delat? koji povezuje umjetnost, povijest, filozofiju i istraživanje, a zbog zastarjelih ruskih akademija pokrenuo je Školu za angažiranu umjetnost koja njeguje disciplinu i odgovornost. Primjerice, učenici moraju sudjelovati u svim programima, jer inače se pretpostavlja da ih oni ne zanimaju. Vilenski napominje:

Ja i dalje vjerujem da je vrlo važno sačuvati tradicionalnu glomaznu akademsku strukturu. Važno je da ljudi idu u školu! Mislim da je online obrazovanje korisna dopuna pravoj školi, ali ono je daleko od dovoljnog jer njegova prekomjerna upotreba razara društveno tkivo. To ne znači da trebamo braniti stari sustav obrazovanja! Trebali bismo ga pokušati preobraziti, ali bez podrivanja sveobuhvatne strukture znanja i zahtjeva za univerzalnošću znanja koja je osnova društva i njegova političkog postojanja. (371)

U vrijeme općeg nepovjerenja u struku i konzervativnosti obrazovnih institucija valja ozbiljno razmišljati o eventualnoj alternativi i kako u njoj postići kvalitetu? Unutar obrazovne strukture – kao i unutar samih struka – ponavljaju se zatupljujući i često za mlade ljude nipodaštavajući obrasci koji nemaju obzira prema njihovim interesima i osobnostima. Izvan sustava, u tzv. alternativi, rijetka je kvaliteta, sloboda je često shvaćena kao anything goes, zaboravlja se da uz nju ide odgovornost, lako se pretvara u tvrdnju bez argumenata, opasnu ignoranciju prekrivenu željom za slobodom, koju će mainstream jedva dočekati proglasiti neradom i gotovanstvom.

Čto delat, kolektiv Dmitrija Vilenskoga

Zato su važni dijalozi koji kreću iz perspektive kritičke teorije i kritičke pedagogije pod utjecajem pedagoga Paula Freirea. Henry Giroux zagovara dobre javne škole koje smatra preduvjetom demokracije, zalažući se i za širi obuhvat pojma ‘obrazovanje’ – jer ono se ne događa samo u školi. Govori o pedagoškoj i društvenoj funkciji digitalne tehnologije: Internet naziva mjestom barbarstva koje stvara spektakl nasilja, ali svjestan je da je Internet i oblik pedagogije – jer proizvodi znanje i olakšava njegovu razmjenu! I Andrew Feenberg upozorava na sličan paradoks – umreženo društvo slobodnom horizontalnom komunikacijom podriva društvenu hijerarhiju i istovremeno osnažuje kapitalizam i državu kroz komercijalizam i nadzor. Također tvrdi da Internet ne depolitizira ljude nego se pojavio u već depolitiziranom društvu.

Giroux je svjestan da se kritička pedagogija doživljava kao opasnost jer je sposobna stvoriti kritički angažirane građane i sklona pozivati moćnike na odgovornost, no poručuje da nema predaje:

Treba nam i jezik kritike i jezik nade kako bismo nanovo osmislili obećanje radikalne demokracije i bezbroj uvjeta koji su za nju potrebni. Moramo omogućiti ljudima da shvate da kapitalizam nije jedino što postoji. Da postoji nešto drugo. Da ne možemo djelovati drugačije ako ne mislimo drugačije. (173)

Da bismo počeli misliti drugačije, treba razmjenjivati ideje i o njima konstruktivno raspravljati. Paul Levinson podsjeća da nije dovoljno imati ideju, treba je podijeliti s drugima – valja nam djelovati, pisati, i ne treba se previše brinuti da drugi naše ideje neće prihvatiti, te napominje: život je vrijedan življenja upravo zbog toga: zbog iznošenja svojih ideja kako bi drugi ljudi mogli razmisliti o njima i reagirati na njih. (320)

Zašto argumentaciju ne pojačati citatom iz stripa, Paul Levinson (lijevo). Umreženo  društvo podriva hijerarhiju i istovremeno osnažuje kapitaizam i nadzor. Andrew Feenberg (Verso)

I zaista, nije stvar u savršenstvu niti u dovršenosti, domišljenosti ideja i koncepata, važnije je kolanje ideja i odmak od onih starih provjerenih istina koje spominje Hannah Arendt. Važna je i Levinsonova poruka da bismo u znanstvenim radovima morali citirati raznolikije izvore. Zašto ne bismo argumentaciju pojačali citatom iz rock pjesme, stripa, romana, nečim iz vizualne umjetnosti ili digitalnih tehnologija? Zašto isključivo „visoka teorija“?

Danas kad razne reforme školstva umjetnost zaobilaze kao manje vrijednu, u ovoj su knjizi važne rasprave o ulozi umjetnosti u internetsko vrijeme. Wark primjećuje da nam je psihoanaliza pokazala da živimo u svijetu samoobmane, da ne možete ljude jednostavno suočiti s realnošću ili s podacima i očekivati da će oni promijeniti svoje ponašanje ili mišljenje. Tvrdi da je potrebno drugima ispričati priču, izazvati kod njih osjećaj, premda će i taj osjećaj zapravo biti obmana, no potreban nam je taj imaginarni svijet da bismo si lakše približili ono što se događa u stvarnome svijetu. Da bismo stvorili čvršću vezu između sebe i svijeta i bolje ga razumjeli, potrebne su nam priče, umjetnička djela koja nas emotivno angažiraju.

Važna je i Warkova poruka da se ne smijemo prepustiti apsolutnom cinizmu koji sumnja u sve i sve kritizira jer nam to onemogućuje proizvodnju znanja. Umjesto toga trebali bismo se potruditi stvoriti održiviji iluzorni svijet koji bismo mogli nastavati (156).

• Vrijeme za ozbiljne razgovore

Za stvaranje tog novog svijeta, valja stalno razmišljati. Razne discipline trebaju se sastati, nadići razlike, potražiti dodirne točke, uspostaviti dijalog. I proizvodnja akademskog znanja trebala bi se više orijentirati na emocionalni angažman onih koji ga čitaju i koji bi ga trebali usvajati i širiti dalje.

Akademsko znanje danas je mnogima dvostruko nedostupno: do njega dopiru samo oni koji razumiju terminologiju i koji s lakoćom plivaju u uvriježenim akademskim kodovima, ali i oni koji mogu (dobro) platiti zatvorene baze kojima pristup često nemaju ni sami znanstvenici. Marcell Mars i Tomislav Medak to stanje dijagnosticiraju kao legalno, ali duboko nelegitimno!

Akademsko znanje danas je mnogima nedostupno. Tomislav Medak i Marcell Mars.

Ako se akademska zajednica obraća sama sebi, ako se međusobno čitaju i citiraju, ako ionako nemamo pristup onome što su napisali, što nas je onda briga kako pišu? No trebali bismo brinuti: radio se o velikom korpusu znanja, mnogo neotkrivenih (ili samo dobro skrivenih) činjenica i načina mišljenja, osim toga jer njegova nedostupnost produbljuje klasne razlike i potiče ionako sveprisutni anti-intelektualizam.

Kad se anti-intelektualizam i post-istina spoje s nedostupnošću akademskog znanja, u vrijeme kad je financiranje znanosti ozbiljno ugroženo, treba na sva zvona ponavljati – znanost nam treba! Mora biti utemeljena na činjenicama, opasno ju je prepustiti osjećajima jer to vodi u čitav niz suludih vjerovanja, sve do Zemlje kao ravne ploče! No objektivnost ne postoji, a maštovitost i kreativnost akademskim uvidima samo mogu pomoći da polete, da ispričaju zanimljiviju priču i postanu dio naših osobnosti, potaknu nas na daljnja (raz)otkrivanja života. Dobra teorija je nezamjenjiva – puna je erosa, strasti, kao da iznova promatra svijet, čudi mu se, a opet ga kristalizira, čini ljepšim mjestom za život. Svojim nam začudnim zaključcima osvjetljuje tekst koji čitamo, prostoriju u kojoj sjedimo, grad koji nastanjujemo, a ponekad i cijeli svijet! Trebala bi se odmaknuti od obrazaca i biti misao sva satkana od skepse (D. Kiš). Dakle, vrijeme je za promjene.

Knjiga Znanje u digitalnom dobu idealni je početak za misliti promjene. Ukazuje na značaj  interdisciplinarnosti koja je na akademskim marginama, naglašava osobnu motivaciju i pametno koristi mogućnosti dijaloga. Početak svakog razgovora donosi detalje o tome kako je nastao, u kojim su se uvjetima sugovornici upoznali, i te osobne anegdote tekstu daju dodatnu autohtonost i životnost. Jandrić je svjestan da su svi sugovornici istomišljenici i da zbog toga nema sukobljavanja stajališta. No, to nije slabost knjige koja ozbiljno obuhvaća jednu poziciju koja može poslužiti kao polazna točka za daljnje razgovore i ne priklanja se površnoj novinarskoj nužnosti „obaju strana“. Autor pretpostavlja i da će je možda mnogi smatrati neznanstvenom, ali s time se zapravo ne slažem.

Znanje u digitalnom dobu je prava znanstvena knjiga koja vrvi podacima, referencama, dilemama za daljnja razmišljanja i čitanja. Puna je znatiželje, topline, pitanja, kontradikcija, rečenica za pamtiti i citirati, emocija i ljudskosti. Trebali bi je čitati studenti svih humanističkih studija. Moglo bi se tvrditi da je preduga i da su neki od intervjua predugi, no mogu se čitati zasebno i onda tek dovoditi u vezu. Petar Jandrić nam je omogućio više od četiristo stranica polifonije, kreativnosti i progresivnog mišljenja – zapravo neke vrste utopije. Može li toga biti previše?

•  Bilješke

[i] Vidi zbornik Stranputice humanistike (Institut za etnologiju i folkloristiku, 2017.) i neprevedenu knjigu Georgea Steinera Real presences (University of Chicago Press, 1991.).

[ii] Od-školovanje treba razlikovati od školovanja kod kuće (homeschooling), konzervativne ideje da će škola ‘pokvariti’ dijete, pa će ga školovanje kod kuće sačuvati od loših utjecaja društva.