Pet strategija antikapitalizma: razbijanje, rastavljanje, kroćenje, odupiranje, bježanje

Kapitalizam je nepravedan, kapitalizam ljude izlaže poniženju. Ima li ipak nešto od kapitalizma što u svijetu nakon kapitalizma može opstati i vrijedi zadržati piše Hana Samaržija u prikazu knjige Kako biti antikapitalist u 21. stoljeću Erika Olina Wrighta

• Naslovna ilustracija – Erik Olin Wright i naslovnica knjige How to Be an Anticapitalist in the 21st Century (Kako biti antikapitalist u 21. stoljeću)

• Hana Samaržija je studentica diplomskog studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin istraživački interes uključuje epistemologiju, filozofiju znanosti, političku ekonomiju

Kapitalizam se, kao što i predobro zna svatko upoznat s klasičnom akademskom proizvodnjom, može kritizirati iz različitih perspektiva. Neki će, primjerice, tvrditi da kapitalizam podriva blagostanje i bogatih i siromašnih, jer i jedne i druge izlaže pritisku stalnog takmičenja. Ekološki osvješteniji mogu ustvrditi da kapitalizam i potrošačko društvo uništavaju okoliš i planetarne resurse. Erik Olin Wright – američki sociolog koji desetljećima dijagnosticira mane suvremenog kapitalizma i osmišljava realistične utopije – u knjizi Kako biti antikapitalist u 21. stoljeću, malom priručniku za izgradnju boljeg svijeta, fokusira se na moralnu kritiku kapitalizma. Knjigu je, u suradnji s progresivnom izdavačkom kućom Verso, objavio netom prije svoje smrti od leukemije.

Wright je za života bio vjerojatno najutjecajniji marksistički sociolog u svijetu i jedan od najglasnijih zagovornika analitičkog marksizma, teorijske perspektive lišene konfuzije i budalaština. Osamdesetih se godina, primjerice, proslavio modelom klasnog pozicioniranja koji je, za razliku od klasičnog marksizma, mogao obuhvatiti sitnu buržoaziju, prekarne radnike i visokoobrazovane profesionalce. Posljednjih desetak godina bavio se istraživanjem progresivnih lokalnih praksi koje unutar kapitalizma podrivaju njegovo funkcioniranje. Knjigu Kako biti antikapitalist u 21. stoljeću Wright je koncipirao kao prvi od dva dijela. Dok je ovaj kratki priručnik trebao funkcionirati kao programski manifest izgradnje pravednijeg društva, sljedeća bi knjiga detaljnije izložila rasprave iz kojih je Wright izveo svoje stavove. Međutim, preminuo je prije nego što je ispunio naum i ostavio samo preciznu dijagnozu boljki suvremenog kapitalizma i shemu jačanja lokalnih praksi koje mogu poslužiti kao osnova novoga društva.

U nastavku prikaza izložit ću Wrightovu definiciju kapitalizma i njegovu moralnu kritiku. Zatim ću opisati pet glavnih varijacija antikapitalizma, koje Wright naziva (1) razbijanjem kapitalizma, (2) rastavljanjem kapitalizma, (3) kroćenjem kapitalizma, (4) odupiranjem kapitalizmu i (5) bježanjem od kapitalizma.  Konačno ću skicirati kako bi mogao izgledati svijet nakon kapitalizma, na kojim bi se elementima mogao temeljiti te koje bi sastavnice kapitalizma mogao zadržati.

• Definicija

Wright knjigu otvara radnom definicijom kapitalizma i analizom mana njegove suvremene inačice. Važno je napomenuti da je kapitalizam idealni model koji u čistom obliku ne postoji u zbilji. U najkraćim crtama, riječ je o sustavu u kojem ljudi predmete i usluge proizvode kako bi ih drugima prodali na tržištu. Drugo je obilježje kapitalizma klasna struktura u kojoj oni koji proizvode, zaposlenici, ne posjeduju sredstva za proizvodnju ni kapital, pa svoj rad, kako bi se prehranili, prodaju na tržištu. Današnja su društva uglavnom miješane ekonomije, jer postoje i socijalistički fragmenti u obliku javnih tvrtki i snažnih socijalnih država. No, neki ekonomski sustav nazivamo kapitalističkim ako u njemu prevladavaju tržište i klasna distinkcija između kapitalista i zaposlenika. Središnja je karakteristika današnjeg kapitalizma, prema Wrightu, što stvara ekstremnu neimaštinu usred obilja. Iako se produktivnost – uslijed automatizacije i racionalnije podjele rada – proteklih desetljeća višestruko povećala, plaće prosječnih zaposlenika i zaposlenica nisu imale sličan uzlet, a oni na dnu tržišta rada prisiljeni su uzdržavati se potplaćenim radom, ugovorima na određeno i prekarnim poslovima.

Današnja su društva uglavnom miješane ekonomije, jer postoje i socijalistički fragmenti. Središnja je karakteristika današnjeg kapitalizma što stvara ekstremnu neimaštinu usred obilja

U literaturi, lako je naići na tvrdnju da udio ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu kontinuirano opada i da je kapitalizam zato najbolji od svih sustava. Štoviše, vaš sugovornik će precizirati, broj pojedinaca koji životare s manje od jednog i pol dolara dnevno – što je međunarodna granica ekstremnog siromaštva – od 1990. se godine upravo prepolovio. No, ta je tvrdnja krajnje dvojbena. Stručnjaci za globalno siromaštvo suglasni su, naime, da bi granica siromaštva trebala biti pet dolara dnevno, a američki je Odjel za poljoprivredu prije nekoliko desetljeća podcrtao da je to goli minimum za održavanje osnovnih bioloških funkcija. Uz inflaciju od tada, realistična granica siromaštva danas je sedam i pol dolara dnevno – četrdeset i pet kuna – s kojima treba kupiti hranu, isplatiti krov nad glavom te osigurati grijanje i odjeću. Odlučimo li potisnuti osjećaj da ćemo slijedom ove računice naići na nešto neugodno, ustanovit ćemo da u bijedi danas živi 4.2 milijarde ljudi, ili više od 60% čovječanstva.[i] Ova tjeskobna statistika siromaštva uporno raste. U posljednjih trideset i pet godina, prema antropologu i političkom ekonomistu Jasonu Hickelu, dodatna milijarda ljudi pala je ispod granice izuzetne materijalne deprivacije.[ii]

No, to nije sve: najbogatijih dvadeset i šest muškaraca posjeduje više bogatstva od najsiromašnije četiri milijarde ljudi[iii], a studija Svjetskog ekonomskog foruma iz 2016. godine zaključila je da najbogatijih 1% ljudi uživa jednako imetka kao preostalih 99% svjetskog stanovništva.[iv] Prema Unicefu, dok smo ugodno zavaljeni uz knjigu svakoga dana osam tisuća djece premine od gladi,[v] a, unatoč tome, svake godine bacamo dovoljno hrane da smo njome mogli nahraniti 3.5 milijarde gladnih ljudi.[vi] Što god kao društvo činimo u borbi protiv siromaštva, očito ne funkcionira.

• Moralni temelji antikapitalizma

Wright piše da kapitalizam pobija tri para normativnih vrijednosti koje čine etičku osnovu antikapitalizma: jednakost/pravednost, demokraciju/slobodu i zajedništvo/solidarnost, čime aludira na slavnu francusku krilaticu o jednakosti, bratstvu i slobodi. Mana je tih floskularnih pojmova, na što Wright i sam ukazuje, to što bi rijetki laka srca ustvrdili da se protive slobodi ili pravednosti, no vjerojatno se ne bismo sasvim složili oko njihova stvarnog značenja. Wright sljedeću sekciju stoga posvećuje pojmovnoj analizi normativnih vrijednosti u temelju vizije društva nakon kapitalizma.

Govoreći o jednakosti, Wright kratko adresira rasprave o tome odnosi li se tražena jednakost na resurse, mogućnosti ili blagostanje. Predlaže da o jednakosti mislimo kao o “ugrubo jednakom pristupu materijalnim i društvenim sredstvima potrebnim za život u blagostanju.” Nadalje, život u blagostanju je onaj u kojem smo svoje talente razvili tako da možemo ispunjavati svoje ciljeve, pa uspijevamo ispuniti svoj potencijal i ono što smatramo svojom svrhom u svijetu. Iako će se materijalna sredstva za postizanje blagostanja razlikovati od mjesta do mjesta, ona svugdje uključuju kvalitetnu hranu, topao i suh dom, primjerenu odjeću, pokretnost te pristup zdravstvu i obrazovanju. U tržišnoj ekonomiji, cilj je da ljudi imaju dovoljno novca da si mogu zajamčiti ta materijalna dobra. Socijalna sredstva za ostvarivanje blagostanja nešto su složenija, no Wright ih ilustrira smislenim i svrhovitim radom, intimnošću i društvenim vezama, autonomijom u upravljanju vlastitim životom te dostojanstvom.

Iako se može činiti da između demokracije i slobode postoji napetost, jer demokratski konsenzus ograničava naše pravo da činimo što želimo, one dijele temeljnu vrednotu samo-određivanja: “ugrubo jednakog pristupa sredstvima potrebnim za smisleno sudjelovanje u donošenju odluka koje utječu na naše živote.” Ako je riječ o odlukama koje, unutar neke društvene demarkacije privatnog i javnog, utječu na nas i samo na nas, govorimo o slobodi. Ako, pak, te odluke utječu i na druge, zajedničko rješenje treba biti postignuto nekim oblikom raspravnog procesa i demokratskog odlučivanja.

Zajedništvo i solidarnost su “moralni princip da drugima ne bismo trebali pomagati samo zbog onoga što ćemo od njih dobiti, nego zbog iskrene brige za tuđe blagostanje i uvjerenja da je takva skrb ispravna.” Kad se takva suradnja odnosi na pomaganje drugima u svakodnevnim zadatcima, prema Wrightu, riječ je o zajedništvu, a kad surađujemo kako bismo ostvarili neki viši društveni cilj, govorimo o solidarnosti. No, zajedništvo ima i tamnu stranu: snažan osjećaj pripadanja zajednici može stvoriti strogu demarkaciju između pripadnika naše grupe i stranaca, koje isključujemo iz moralnog obzira. Zajedništvo, kako bi bilo oslobađajuće, mora biti praćeno vrednotama jednakosti i demokracije.

• Moralna kritika kapitalizma

Prema Wrightu, kapitalizam ugrožava svaki od ova tri para moralnih vrijednosti. Što se tiče vrednote jednakosti, kapitalizam stvara izuzetno nejednak pristup materijalnim i društvenim sredstvima potrebnim za život u blagostanju. Kapitalizam održava uklonjivu patnju. Sva kapitalistička društva, pa i ona izuzetno bogata, milijune ljudi izlažu nesigurnom radu, neprimjerenom stanovanju, nedostupnom zdravstvu te zagušljivo uskom rasponu mogućnosti za njihovu djecu. Slično, moć zaposlenika i poslodavaca izuzetno je nejednaka: većina poslodavaca rad konkretnog zaposlenika trebaju znatno manje no što on treba posao kako bi preživio. A, budući da se kapital može premještati tamo gdje su regulacije slabije, a rad jeftiniji, sve češće nailazimo i na klišeiziranu formu nejednakosti: izrabljivanje.

Netko materijalno siguran ne mora pristati na zaposlenje koje smatra nedostojanstvenim, dok netko tko će tako prehraniti obitelj mora. Bogati imaju znatno bolji pristup političkoj moći od siromašnih

Wright prihvaća da je povijesni uzlet kapitalizma često praćen širenjem osobnih sloboda i demokratskih politika. Međutim, tvrdi, kapitalizam usteže puno ostvarenje vrednota demokracije i slobode. Arbitrarna demarkacija privatnog i javnog u kapitalizmu pojedince često isključuje iz procesa donošenja odluka koje utječu na njihove živote. Privatne tvrtke zaposlenicima mogu nametati neprikladne radne uvjete ili se seliti gdje je rad jeftiniji, a ekološke i humanitarne regulacije blaže, čime ugrožavaju tisuće života. Nadalje, nejednakost imetka stvara jasnu diskrepanciju stvarne slobode bogatih i siromašnih: njihove mogućnosti da odbiju osobno poniženje. Netko materijalno siguran ne mora pristati na zaposlenje koje smatra nedostojanstvenim, dok netko tko će tako prehraniti obitelj mora. Prijetnja mobilnosti kapitala, nadalje, nagoni vlast da donosi odluke koje pogoduju kapitalistima, poput ublažavanja regulacije, često nauštrb zaposlenika. Demokracija pati i jer bogati imaju znatno veći pristup političkoj moći od siromašnih: bogati mogu financirati kampanje koje se slažu s njihovim vrijednostima, politički se angažirati i sami voditi kampanje, lobirati za svoje interese, formirati elitne društvene mreže i podmićivati one koje je potrebno razuvjeriti. Sve to, jasno, podriva demokratski princip da svi građani trebaju imati jednaku ulogu u političkom odlučivanju.

Konačno, što se tiče zajedništva, Wright ističe da kapitalizam počiva na motivacijama koje nagrizaju solidarnost. Kapitalizam počiva na amalgamu gramzivosti i straha. Straha, jer održava stanje takmičenja: radnici se takmiče za zaposlenje, zaposlenici se takmiče za napredovanje, a tvrtke se takmiče za kupce i prodaju. Što je takmičenje intenzivnije i što su ulozi veći, snažniji su i afekti gramzivosti i straha kao središnjih motivacijskih sila, što onemogućuje jasnije ostvarenje zajedništva i solidarnosti. Wright glavne prepreke zajedništvu locira u obrascima “kompetitivnog individualizma” i “privatiziranog konzumerizma.” Kompetitivni individualizam naučen je kulturni obrazac zbog kojeg druge promatramo isključivo kao takmace, svoje samopoštovanje temeljimo na usporedbama s drugima te pridajemo moralni značaj samodostatnosti nasuprot traženju pomoći. Privatizirani konzumerizam nalaže da naše zadovoljstvo ovisi o rastućoj osobnoj potrošnji, a kolektivnu potrošnju javnih dobara – poput zdravstva, školstva i infrastrukture – poima samo kao redukciju osobne potrošnje, umjesto kao značajnu komponentu dobrog života. Wright podsjeća na Marxovo očekivanje da će homogeni uvjeti života radničke klase dovesti do globalne solidarnosti koja će uzrokovati društveni prevrat. No, uslijed prevlasti kompetitivnog individualizma i privatnog konzumerizma takvo što je danas malo vjerojatno. Progresivno zajedništvo morat će se temeljiti na nekim drugim vrijednostima.

Na koncu poglavlja, Wright kratko adresira dva najčešća prigovora ovim argumentima. Kao prvo, vaš sugovornik može ustvrditi da kapitalizam nije uzrok ovih problema. Primjerice, siromaštvo možda proizlazi iz nesklada vještina koje ljudi imaju i vještina koje poslodavci traže, a osipanje zajedništva možda je proizvod geografske mobilnosti, a ne kompetitivnosti. Iako drugi čimbenici mogu participirati u nastanku ovih problema, Wright odgovara, kapitalizam ostaje njihovim glavnim uzrokom. Druga kritika jest da ovi argumenti stoje i da kapitalizam doista jest duboko problematičan, no da on nema realnu alternativu: svi povijesni pokušaji uspostave drugačijih ekonomskih sustava neslavno su propali. Ostatak knjige Wright će posvetiti osmišljavanju doista provedive alternative.

• Strategije antikapitalizma

Težeći jasnoći i preglednosti, Wright ističe da moramo razlikovati pet glavnih varijacija antikapitalizma, koje naziva (1) razbijanjem kapitalizma, (2) rastavljanjem kapitalizma, (3) kroćenjem kapitalizma, (4) odupiranjem kapitalizmu i (5) bježanjem od kapitalizma.

Razbijanje kapitalizma je onaj klišeizirani komunistički model svrgavanja prezrenog ekonomskog sustava revolucijom ili kakvim sličnim kolektivnim djelovanjem, potaknuti moralnom indignacijom i uvjerenjem da je sustav odveć krut da se može organski promijeniti. No, Wright napominje, svi povijesni primjeri razbijanja kapitalizma sramotno su propali, jer ruine kapitalizma same po sebi nisu jamac da će novo društvo izrasti u nešto bolje, a kamoli u nešto oslobađajuće i pravedno. Sovjetski se Savez, tako, razvio u državu iznimne administrativne i političke nejednakosti.

Usprkos tome, neučinkovitost radikalnih raskida s kapitalizmom ne znači da je zamišljanje boljega društva sasvim jalovo. Wright, primjerice, više nade polaže u rastavljanje kapitalizma: sporiju shemu dolaska socijalističkih stranaka na vlast demokratskim procesima, kako bi se u kapitalistički sustav usadili elementi koji će ga nagrizati iznutra – poput univerzalnog temeljnog dohotka ili snažne države blagostanja. Rastavljanje kapitalizma implicira privremeno supostojanje kapitalističkih i socijalističkih ekonomskih oblika: istodobno bismo imali, recimo, profitne i socijalne banke, privatne i državne tvrtke, te slobodno tržište rada i državno zaposlenje. Ovdje se nameće prigovor da uspjeh strategije počiva na idealnom scenariju u kojem socijalističke stranke uspijevaju privući birače i osvojiti parlamentarnu većinu. Također, umjesto da jačaju, socijalistički elementi ekonomija danas su zatirani fiskalnom odgovornošću i mjerama štednje.

Wright potom prelazi na treću, blažu metodu kroćenja kapitalizma, koju prakticiraju današnje snažnije socijaldemokracije: umjesto da zamjenjuju kapitalizam, kane samo osvojiti vlast pa državnim djelovanjem – poput regulacija i preraspodjele bogatstva – ublažiti njegove najgore posljedice. Kao primjer navodi Sjedinjene Američke Države tijekom tri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, što se naziva zlatnim dobom tamošnjeg kapitalizma. Država je tada socioekonomske slabosti kapitalističke raspodjele liječila obilnim zdravstvenim, obrazovnim i infrastrukturnim programima, poreznom preraspodjelom te regulacijama protiv degradacije okoliša i izrabljivanja radništva. Međutim, Wright opet napominje da su socijalni programi danas ugroženi čak i u uobičajeno progresivnim državama sjeverne Europe. Kao uzroke tih trendova, navodi rastuću mobilnost i financijalizaciju kapitala. Države se, naime, libe uvesti progresivno oporezivanje ili strože regulacije jer znaju da se kapital može odseliti drugdje, gdje su motivacije vlasti manje humane.

Posljednje dvije strategije, odupiranje kapitalizmu i bježanje od kapitalizma, ne odnose se na promjenu sustava ili ublažavanje njegovih posljedica od strane vlasti ili kolektivnih agenata, nego na načine kako se, kao pojedinci, možemo nositi s duboko nehumanim društvom. Odupiranje kapitalizmu, primjerice, uključuje sve oblike borbe protiv kapitalizma koje ne pretendiraju preuzeti vođenje države, poput prosvjeda ili građanskih inicijativa kojima se ukazuje na problem i vrši pritisak na vlast. Bježanje od kapitalizma, pak, predstavlja potpuno odustajanje od svijeta koji ne vjerujemo da je moguće promijeniti. Oni koji bježe od kapitalizma to mogu činiti odabiranjem neke vrste samodostatnosti, poput uzgoja vlastite hrane ili odbacivanja potrošačkog društva u korist jednostavnoga života. Drugi se mogu posvetiti pružanju skrbi djeci i starijima u svojoj zajednici, što Wright, iako bježanje od kapitalizma nije politično, percipira kao poučan model za izgradnju svijeta nakon kapitalizma.

Budući da svaka od ovih strategija ima određene mane – neke su potpuno beznadne, druge traže izbornu privlačnost socijalističkih stranaka, a treće su apolitične – Wright predlaže svoju kovanicu najplodnijih aspekata rastavljanja, kroćenja, odupiranja i bježanja: nagrizanje kapitalizma. Ovdje ponovno ukazuje da niti jedan sustav nije sasvim kapitalistički. Svaka ekonomija, naime, uključuje elemente, poput socijalnih programa i javne infrastrukture, koji su socijalistički. Ispravan put izvan kapitalizma sasvim je organski i treba se dogoditi postupnim jačanjem ne-kapitalističkih elemenata ekonomije i uvođenjem još progresivnijih. Wright će stoga sljedeće poglavlje posvetiti potencijalnim građevnim elementima ekonomije budućnosti.

• Svijet nakon kapitalizma i ekonomska demokracija

Iako sam elemente Wrightove ekonomije budućnosti do sada nazivala socijalističkim, Wright se razračunava s pojmovnim talogom tog naziva. Većina antikapitalističkih pokreta u dvadesetom stoljeću bila je sasvim jednoznačna oko svojega cilja: nazivali su ga socijalizmom, a jedino je pitanje bilo kako od ovamo doći do tamo. No, današnji su antikapitalisti, barem oni razumniji, znatno manje odrješiti oko toga kako bi društvo budućnosti trebalo izgledati. Debakl navodno komunističkih režima u Sovjetskom Savezu i Kini doveo je do skepse prema planskoj ekonomiji, ujedno zbog represivnog karaktera tamošnjih procesa i zbog iracionalnosti takvog planiranja. Wright stoga upućuje da bi se bolji svijet mogao temeljiti i na tržištu kao na mjestu razmjene te da bi neke kapitalističke tvrtke mogle opstati i u sustavu koji više nije dominantno kapitalistički. Koncept socijalizma, ipak, zadržava kao antitezu i kapitalizmu i etatizamu.  Kao što im imena govore, kapitalizam je sustav gdje je moć u rukama kapitalista, etatizam gdje je u rukama države, a socijalizam gdje je u rukama društva, što najbolje oslikava njegov ideal ekonomske demokracije: sustava gdje je ekonomija podređena društvenim potrebama i ekološkoj održivosti, a nije sama sebi svrha. U nastavku predstavlja potencijalne temelje takvog socijalizma, no ističe da ćemo ispravnu ravnotežu kapitalističkih, statističkih i socijalističkih elemenata ekonomije morati prokušati demokratskim eksperimentiranjem i javnom deliberacijom.

Kao prvi građevni blok društva budućnosti, Wright nudi bezuvjetni temeljni dohodak koji bi, ako je dovoljno izdašan, građanima omogućio da preživljavanje obitelji odvoje od nedostojanstvenog rada. Oni koji se žele baviti kreativnim industrijama ili posvetiti skrbi za djecu i starije u svojim zajednicama, više ne bi morali svoj rad nastojati učiniti profitabilnim ili sa strane obavljati posliće kako bi preživjeli. Drugi je prijedlog kooperativna tržišna ekonomija, u kojoj se na tržištu ne takmiče samo kapitalističke firme, nego i ekonomske organizacije poput radničkih kooperativa. Iako su takve tvrtke, u kojima radnici posjeduju firmu i demokratski odlučuju o proizvodnim procesima, danas rijetke, Wright drži da bi s uspostavom bezuvjetnog temeljnog dohotka, javnih programa osposobljavanja radnika za vođenje tvrtki i javnih kreditnih institucija koje ih podržavaju osnivanje takvih firmi bilo znatno manje rizično. Potom razmatra ekonomiju solidarnosti, jasno inspiriranu bježanjem od kapitalizma, koja obuhvaća sve neprofitne organizacije, zajednice volontera i privatne tvrtke sa snažnom društvenom misijom, koje nastoje odgovoriti na goruće društvene potrebe. Budući da danas takve djelatnosti spadaju prvenstveno u neformalnu ekonomiju – skup aktivnosti koje nisu prepoznate kao produktivna ekonomska djelatnost – pojava bezuvjetnog temeljnog dohotka pojedincima bi omogućila da se u potpunosti posvete pružanju skrbi ili djelovanju u zajednici. Njihove glavne aktivnosti tada više ne bi trebale biti profitabilne.

Društvo budućnosti može sadržavati i demokratizirane kapitalističke tvrtke, podvrgnute strožim ekološkim i egalitarističkim regulacijama te obvezane uključivati radnike u organizaciju proizvodnje, kao i elemente poput državnog zdravstva, obrazovanja, muzeja, knjižnica te infrastrukturnih projekata. Wright pokazuje i duboko poštovanje prema modernim oblicima suradnje: kolaborativnim platformama poput Wikipedije i open-access inicijativama koje znanost nastoje učiniti dostupnom svima. Kad bi ovi elementi prevladali ekonomijom, ona više ne bi bila kapitalistička, no konačno društvo ne bi bilo nimalo nalik represivnim komunističkim režimima dvadesetog stoljeća. Međutim, to ne odgovara na problem činjenice da i metoda nagrizanja kapitalizma zahtijeva socijalističku – ili ekonomski demokratsku – stranku sposobnu steći naklonost birača i osvojiti parlamentarnu većinu. Wright za kraj stoga napominje da će se progresivne stranke budućnosti morati temeljiti na moralnim idealima jednakosti, demokracije i solidarnosti bez budalaština i nejasnoća, jer te vrednote mogu povezati klasnu i ekološku logiku odupiranja kapitalizmu s projektom osnaživanja drugih manjinskih identiteta – rodnog, rasnog, seksualnog, i slično –  često raštrkane niže i srednje klase.

Vrijedi zaključiti da je Wrightov priručnik za izgradnju boljega svijeta vjerojatno najbolji svjedok intelektualnog i moralnog razvoja socijalističkog pokreta od dvadesetog stoljeća do danas: Wright, koji je prošao put od mladog marksističkog sociologa usredotočenog na klasu do istraživača realnih utopija, raskida s metodom revolucionarnog svrgavanja kapitalizma, ne isključuje tržište kao mjesto usklađivanja ponude i potražnje i ne pretendira istrijebiti privatno poduzetništvo. Njegova je vizija ekonomske demokracije lišena dogmatizma i stava da sve možemo znati unaprijed. Odričući se od dogmatizma, Wright se okreće moralizmu: iako je njegova dijagnoza uspona kompetitivnog individualizma, u kojem nam drugi postaju takmaci s kojima se bjesomučno uspoređujemo, kao da je njihov uspjeh ujedno i naš poraz, i privatnog konzumerizma, u kojem svoj identitet vezujemo uz ono što možemo kupiti, na trenutke bolno točna, teško je otresti se dojma da je njegovo paradigmatsko dijete neoliberalnog kapitalizma pomalo groteskna figura, bliža svijetu Američkog psiha nego stvarnih ljudi. Unatoč tome, Wrightov rijedak stav da današnji ekonomski sustavi nisu sasvim kapitalistički, jer uključuju raštrkane oblike različitih ekonomskih programa, poučan je način promišljanja o potencijalnim alternativnim konfiguracijama društvene proizvodnje.

Wrightova je glavna motivacija, što je kristalno jasno na svakoj stranici njegovog djela, svakome pružiti jednaku priliku da svoj život proživi u blagostanju te ljudima povratiti uvjerenje da imaju autonomiju nad usmjerenjem i svrhom svojih života. Kad dopušta opstanak kapitalističkih tvrtki, Wright jamči da će njihov utjecaj na okoliš i radni uvjeti biti strogo regulirani, a njihovi proizvodni procesi demokratski usuglašeni. Kad predlaže bezuvjetni temeljni dohodak, to čini kako bi oni koji se žele baviti možda neprofitabilnom umjetnošću ili posvetiti skrbi za starije mogli preživjeti bez participacije na tržištu. No, njegova shema dolaska u poziciju da možemo nagristi kapitalizam progresivnim ekonomskim politikama – apeliranjem na manjinske identitete i floskularne moralne vrijednosti – znatno je plića od ostatka djela. Čini se da ćemo uspješnost progresivnih političkih opcija morati prokušati istim vatrenim krštenjem koje Wright namjenjuje ekonomiji budućnosti: demokratskim eksperimentiranjem i javnim dijalogom.

[i] Edward, P. 2006. “The Ethical Poverty Line: a moral quantification of absolute poverty.” Third World Quarterly, 27:2, 377-393.

[ii] Hickel, J. 2015. “Could you live on $1.90 a day? That’s the international poverty line.” The Guardian.

[iii] Elliot, L. 2019. “World’s 26 richest people own as much as poorest 50%, says Oxfam.” The Guardian,

[iv] Grey, A. 2016. “3 charts that explain global inequality,” World Economic Forum. (https://www.weforum.org/agenda/2016/01/3-charts-that-explain-global-inequality/)

[v] UNICEF. 2017. Undernutrition contributes to nearly half of all deaths in children under 5 and is widespread in Asia and Africa

[vi] United Nations. Food and Agricultural Organization. Key facts on food loss and waste you should know!, SAVE FOOD: Global Initiative on Food Loss and Waste Reduction