Pogled na svijet, opredjeljenja i objektivnost. Sva gledišta griješe. Što to znači praktički, što politički. Popperovim tragom

Svi imamo pogled na svijet, koji smo stekli samostalno, u obitelji ili obrazovanjem, piše Jeremy Shearmur. Ti pogledi na svijet, svjetonazori i opredjeljenja su različiti. U razmatranju kako s time izići na kraj autor svraća pažnju na filozofa Karla Poppera i njegov pristup iz kojeg slijedi da ne možemo biti sigurni da su ideje koje zastupamo istinite, a da približavanje istini ide putem suočavanja različitih pogleda koji uzimaju u obzir probleme koje treba riješiti.

• Naslovna ilustracija: Popper i Kuhn iz prezentacije o njihovim pogledima

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason University.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj. Uskoro će iz tiska izići Hayekova Law, Legislation and Liberty  koju je Shearmur uredio.

1. Konkurirajući pogledi na svijet

Svi imamo poglede na svijet ili stavove prema svjetu kroz koje  doživljamo stvari i ljude i tumačimo ih u tom svjetlu. Ako se takva gledišta iskazuju u obliku tvrdnji o svijetu, ona mogu, ali ne moraju biti istinita pa čak ni koherentna. Neki aspekti odnosa prema svijetu mogu nam biti svojstveni (iako to ne jamči da su ispravni). Druge smo usvojili u djetinjstvu ili kroz svoj jezik i obrazovanje bilo formalno ili neformalno. Kao što je u knjizi Struktura znanstvenih revolucija [i]  vrlo uvjerljivo tvrdio Thomas Kuhn, uklapanje u nove teorijske sheme (koje u toj knjizi zove ‘paradigmama’)  dio je i modernog znanstvenog obrazovanja. Studenti znanosti uče se na vježbama u rješavanju problema, što ih navodi da vide svijet na određeni način i očekuju da problemi tako budu riješeni. Još se živo sjećam onoga što mi je rekao prijatelj kad sam ga posjetio na Sveučilištu u Chicagu, gdje je sedamdesetih godina 20. st. studirao ekonomiju, kako na poslijediplomskom studiju studenti toliko vježbaju da će vam za bilo koji ekonomski problem ponuditi rješenje u stilu ‘čikaške’ škole čak i ako ih probudite usred noći.

Problem je u tome što u adolescentskom dobu postajemo svjesni kako te uobičajene pretpostavke mogu biti pogrešne, ili barem problematične – osobito kad je riječ o idejama naših roditelja. Važna je značajka Kuhnova djela naglasak na načinu na koji se ideje (i navike) koje su u prošlosti imale ulogu znanstvenih paradigmi, mijenjaju u ‘znanstvenim revolucijama’.  Ako onaj koji se zanima za ideje razmisli o svojim pogledima, vjerojatno će otkriti da i sam polazi od te vrste pretpostavki.  To obično otkrijemo kad se družimo s različitim ljudima iz drugih sredina. Ustanovit ćemo da doista postoje različiti pogledi na svijet i da su po sadržaju često proturječni. Štoviše, ako budemo raspravljali o općim pitanjima, ustanovit ćemo da se drugi, koji imaju različite stavove, njih drže s jednakim uvjerenjem kao što se mi držimo svojih.

To predstavlja problem. Kad bolje razmislite mogli biste zaključiti da i nije toliko važno da zastupate neke vaše ideje i imate neke ukuse.  Nije zabrinjavajuće to što bi i vaši ukusi vjerojatno bili drugačiji da ste odrasli u nekoj drugoj zemlji.  Da sam odrastao u Australiji, možda bih rado jeo ‘Vegamite’, koji je za mene odvratan namaz s kvascem koji se stavlja na tost. Ili da sam odrastao u Danskoj, vjerojatno bih sa slašću jeo haringu, a ne bih mislio da joj je najbolje da ostane u moru. No, nisu problem te stvari i čista slučajnost naših stavova i ukusa. Druge su stvari važnije. One mogu utjecati ne samo na naše shvaćanje svijeta nego i na to kako reagiramo na stavove drugih ljudi, na praktično rješavanje problema i primjerice, na naš odnos prema životinjama. U prošlosti je ropstvo naprosto bilo institucija i možemo prihvatiti da bismo ga, vjerojatno, i sami prihvatili da smo živjeli u drugom dobu i na drugom mjestu. No, danas nam je ropstvo neprihvatljivo i možda nam je teško shvatiti kako su ljudi tako nešto uopće mogli odobravati.

Danas nam je ropstvo neprihvatljivo i možda nam je teško shvatiti kako su ljudi tako nešto uopće mogli odobravati. Iz filma Prohujalo s vihorom

Drugi problem s kojim se suočavamo je jaz između odanosti našim uvjerenjima i moralnim načelima i onoga što stvarno možemo pokazati kao ispravno. Sve se to najbolje vidi kod vjerskih ili političkih uvjerenja ali se može odnositi i na, recimo, ‘paradigmu’ (da upotrijebimo Khunov termin), na odnos prema čisto znanstvenim temama. Može se dogoditi da u slučaju uvjerenja s kojima smo odrasli, ili koja smo stekli tijekom obrazovanja, na primjer, određeni pristup prema  znanosti, u početku nismo eksplicite svjesni svojeg specifičnog gledišta, a kad postanemo svjesni alternativa uopće se ne možemo  točno sjetiti što nas je navelo na neki specifičan pogled na svijet. Druga mogućnost je da se možemo točno sjetiti nekog posebnog trenutka u procesu formalnog obrazovanja, ili utjecaja određene knjige ili iskustva koje nas je potaknulo na stajalište kakvo imamo. Možda postoji hrpa knjiga (za koje smo čuli iako ih nikad nismo proučili) koje zastupaju ideje što su nam bliske i koje bi nam mogle pomoći. No, također se može dogoditi, što ćete otkriti budete li raspravljali o tim stvarima s prijateljima koji imaju drugačije poglede na svijet, da će ono što vi smatrate uvjerljivim njih često ostaviti hladnima. U najboljem slučaju, mogli bi vam potvrditi da vaš stav proizlazi iz onoga što ste naveli, ali da to ne dokazuje da je on ispravan. Još bi mogli dodati kako im drugačiji primjeri ili iskustva potvrđuju da je drukčije mišljenje – ono koje oni zastupaju – vjerodostojnije.

Važno je ozbiljno shvatiti činjenicu da bi naša uvjerenja vjerojatno bila drugačija da smo odrasli u drukčijem okruženju.[ii]  To uključuje i neke stvari do kojih nam je najviše stalo. Uz ostalo, da smo u prošlosti zastupali drugačije gledište nego sada i da nas je netko izazvao bili bismo ga spremni braniti –  na više-manje jednak način kao što bismo branili svoje sadašnje poglede. Ideje koje sada zastupamo različite su od onih koje bismo smo zastupali tada (a ako razmislimo, vidjet ćemo da najvjerojatnije isto vrijedi za sve ideje koje smo imali tijekom života). Čini mi se da iz toga proizlazi kako trebamo vjerodostojnu teoriju o tome koji je smisao tih promjena; po čemu su racionalne. Također je važno ozbiljno shvatiti da naše sadašnje ideje možda nisu ispravne, zatim razmisliti kako bismo to otkrili i ako je tomu tako, unaprijedili ih – te doista razmisliti kako možemo unaprijediti naše shvaćanje o tome što teoriju čini racionalnom.

         2. Što bi se moglo učiniti?

Osobno mislim da je u tim pitanjima najbolji pristup onaj koji nam je u svojim filozofskim radovima ponudio Karl Popper, i neki filozofi koji su pisali pod utjecajem njegovih radova. Objasnit ću to ukratko – ipak toliko da onda ono što napišem može biti podložno kritici.

Popper je, slijedom vlastite kritičke reakcije na Immanuela Kanta i istraživanja kojima se bavio u psihologiji,[iii] smatrao da bi bilo korisno razumjeti zašto u našem odnosu prema svijetu imamo a priori očekivanja svih vrsta. ( A priori se ovdje odnosi na ono što unosimo u naše iskustvo svijeta umjesto da proizlazi iz njega.) Ta su očekivanja djelomice biološka, ali također i društvena. Iako su očekivanja a priori stavovi koje unaprijed unosimo u iskustvo, nema razloga pretpostaviti da su ona a priori istinita. Odnosno, ona mogu biti pogrešna a to znači da moramo otvoriti naše ideje za kritiku. Ključnu ulogu pri tome igraju drugi ljudi [iv]  i opažanja koja potječu iz teorija koje konkuriraju idejama koje mi favoriziramo. Popper je također isticao da je važno ne tražiti potvrdu naših gledišta nego slučajeve koji bi mogli pokazati da su ona pogrešna. Iznenađujuće je do koje su se mjere u povijesti znanosti ideje, za koje se isprva smatralo da samo konstatiraju činjenično stanje, revidirale razvojem teorija koje su izazivale dotad prihvaćene teorije. Diskusija o kvalitetama suprotstavljenih teorija potaknula je promjenu mišljenja o onome što se dotad smatralo činjeničnim. Za kritiku ovdje nisu otvorene samo teorije koje se razvijaju nego i  razumijevanje relevantnih činjenica te i naše ideje o tome kako bi se diskusija trebala odvijati, kakva bi trebala biti pravila za objavljivanje znanstvenih radova i općenito društveni dogovori koji utječu na razvoj znanosti i konstituiranje znanja čak i zdravorazumskog.[v]

William Bartley piše o pozicijama koje pod utjecajem kritike nisu revidirale svoje stavove, nego su se povukle do razine na kojoj nisu dostupne kritici

Ideje prezentirane u prethodnom paragrafu povezane su s Popperovim raspravom prema kojoj bismo trebali napustiti ideju o znanju kao onome što se može pokazati istinitim i umjesto toga pomaknuti se prema ideji da je naše znanje, u smislu trenutno najboljih  i najtemeljitije istraženih teorija, pogrešivo i u načelu predmet kritičke evaluacije.  Jasno, to ne znači odreći se ideje da ono što smatramo znanjem treba biti istinito; jednostavno nikad ne možemo biti sigurni da smo dosegnuli istinu (i da naši snažni osjećaji subjektivne sigurnosti ne potvrđuju da je ono u što smo ‘sigurni’ doista istinito). Filozof pod jakim utjecajem Poppera, William Bartley, napisao je zanimljivu knjigu u kojoj izražava snažno neslaganje s onim što je nazvao  Povlačenje u vlastiti sustav vrijednosti [vi] – to jest s nekim protestantskim teolozima koji su pod pritiskom kritike učinili pomak ali ne prema reviziji svojih stavova, nego prema zadržavanju svojih uvjerenja u obliku koji ih je učinio nedostupnima kritičkoj procjeni.

Dosad sam raspravljao o empirijskim uvjerenjima o svijetu – o onima koja bi, ako bismo ih testirali, bila potvrđena ili opovrgnuta. Problem od kojega smo krenuli je širi. Odnosi se na mnogo više generalnih ideja o svijetu – uključujući i metafizičke spoznaje. Mislim da nam za raspravu o takvim pitanjima može biti korisna druga ideja u Popperovu filozofskom radu.

Naše opće poglede na svijet možemo shvatiti i evaluirati slijedom Popperove rasprave o onome što je nazvao ‘metafizičim istraživačkim programima’.[vii] Riječ je o univerzalnim idejama o tome kakav je svijet, o pojmovima kojima bismo trebali nastojati objasniti stvari i sl. Moglo bi ih se shvatiti kao razrađenu (i u tom smislu više objektivnu) verziju Kuhnovih ‘paradigmi’; a jedna od Popperovih najvažnijih zamisli bila je da trebamo jasno iznijeti naše ključne ideje[viii] tako da budu izloženije kritici. Popper je tvrdio da je povijest znanosti obilježena natjecanjem među takvim idejama i da se one mogu procijeniti, ako je jasno izneseno koje bi probleme trebale riješiti, a potom ih se može vrednovati u odnosu na ponuđena rješenja. U jednom zanimljivom kratkom članku Popper je napisao kako se Descartova ideja da sve u fizičkom svijetu trebamo gledati kao složeni mehanizam, iako privlačna, prema filozofu Leibnizu pokazala krajnje pogrešnom; Leibnitz je pokazao da čisto mehanička kartezijanska fizika ne može objasniti kako se jedan predmet odbija od drugoga.[ix]

Pokazao da je Descartesova ideja o fizičkom svijetu kao mehanizmu – pogrešna. Friedrich Leibniz (Wikipedia)

U pravilu, ako se takve ideje jasno formuliraju, u svakom se momentu za bilo koje takvo gledište mogu pojaviti izraziti problemi. Veliki dio filozofije, povijesno gledano, sastoji se od objašnjenja svijeta koja su – iako na neki način privlačna jer se čini kao da rješavaju probleme s kojima se, u pokušaju razumijevanja svijeta i našeg mjesta u njemu, suočavamo – na neki način i problematična, osobito ljudima koji preferiraju drugačije poglede! Naravno, ako se netko potrudi jasno iznijeti svoju teoriju i među onima koji su skloni drugačijem, konkurirajućem pogledu na svijet, može s njima postići visok stupanj suglasnosti, ovisno o privlačnosti i problemima svakog pojedinog pogleda. To mogu biti teme koje ljudi pokušavaju prosuđivati u filozofskim polemikama. Ali zbog odnosa između tih teorija i znanstvene slike svijeta, može ih se shvaćati i vrednovati u odnosu na to koliko je znanstveni rad inspiriran nekom od tih teorija do sada bio uspješan.[x]  (Netko to može dalje generalizirati tako da vrijedi za naše iskustvo, razumijevanje svijeta kao cjeline, te ljudskog života u njemu.) Rezultat će jednostavno biti procjena kako stvari stoje dosad, a uvijek je moguće da  će oni koji zagovaraju određeno stajalište i bave se teškim filozofskim problemima ili ne uspijevaju ponuditi detaljna objašnjenja sukladna njihovu shvaćanju, u budućnosti prevladati te poteškoće.

Mislim da je umjesno tražiti od onih koji se bave teorijama, ako prihvaćaju ‘poperijanski’ pristup, da se otvoreno suoče s teškoćama koje proizlaze iz njihovih stajališta[xi] i  da ne misle kako će se njihovi stavovi, samo zato što su im privlačni, pokazati uspješnima. Netko može misliti da će ga privlačnost pogleda na svijet kojemu je sklon učvrstiti u vjeri da će prevladati probleme s kojima se trenutno suočava, samo ako nastavi raditi na svojim idejama.

3. Što to praktično znači?

Ove o čemu sam do sada pisao može se prilično jednostavno primijeniti na argumente različitih pozicija u povijesti filozofije i na ideje koje su imale veliki utjecaj na povijest znanosti. Mislim da se također može uspješno primijeniti i na rasprave o vjerskom opredjeljenju.[xii] Ako su te ideje prihvaćene, vode nas do prilično različitog pristupa polemikama od uobičajenih religijskih apologija. Umjesto da pokušavamo opravdati istinitost gledišta koje zastupamo ili pokažemo njegovu ispravnost pomoću filozofske analize, usvojit ćemo sljedeći postupak. Prvo ćemo izložiti koje probleme pokušavamo riješiti. Naši iskazi o tome trebaju biti otvoreni za kritičku procjenu,  jer bi nam drugi ljudi mogli ukazati na protuslovnost ili cirkularnost našeg razumijevanja što su problemi, na način koji nismo očekivali. To bi nas moglo navesti da preformuliramo ideje od kojih smo krenuli. Potom bismo objasnili kako naše ideje odgovaraju na navedene probleme –  kako, ako su ispravne, nude rješenja problema, u obliku koji nije logički upitan. Pri tome bi bi nam vjerojatno mogli pomoći drugi. Istaknuli bi nedostatke u našim idejama ili pokazali da smo umjesto rješenja nekog problema za koji smo mislili da je riješen, jednostavno problem prebacili na drugo mjesto u našoj pojmovnoj strukturi.

Najvažnije je da ćemo, kad jednom na taj način iznesemo ideje, vjerojatno uočiti probleme. Možda će se neka naša stajališta pokazati kontradiktornima. Mogu također protusloviti drugim idejama koje želimo zadržati. Ako pak ustanovimo da su naše ideje ispravne, onda nam one sugeriraju da je moguće razumijeti svijet na određeni način – ili načelno, na teorijskoj razini, ili da bismo zapravo trebali moći objasniti svijet znanstvenim pojmovima, koji su sukladni našem gledanju na svijet. Međutim, u većini slučajeva ćemo otkriti probleme koje ne možemo odmah riješiti. To znači da smo pred istraživačkim programom kojim pokušavamo pokazati da se teoretski problemi povezani s našim pogledom na svijet mogu riješiti, da se zapravo svijet može razumjeti iz našeg kuta gledanja – makoliko malo drugih mislilo da je to vjerojatno.

Valja odmah naglasiti da svi svjetonazori  dijele istu sudbinu. Za svako gledište je tipično da će se suočiti s problemima i poteškoćama, koje oni što ga zagovaraju ne mogu odmah riješiti. Što to konkretno znači? Prije nego što iznesete svoje ideje, počnite s time što mislite o situaciji, s kojim smo problemima suočeni, i vidite slažu li se drugi s time. Zatim objasnite pristup koji favorizirate, i zašto mislite da je opravdan. Ali u isto vrijeme objasnite s kojim se teškoćama susreće. Drugim riječima, objasnite što vam se čine prednosti, ali i najveći nedostatci, i stvari koje još trebate riješiti. Istovremeno objasnite kako svojim pristupom mislite riješiti te probleme – koja bi bila strategija. Sve bi trebalo biti učinjeno na način da pozovete druge ljude na procjenu vašeg pristupa i – učite od njih. Onda možete i druge tražiti da postupe slično.

Stoga je  važno jasno obrazložiti što vaše gledište uključuje, objasniti koji su problemi i  angažirati se u njihovom rješavanju. Upravo zato što svi dijelimo istu sudbinu, čovjek može očekivati da će se upustiti u prijateljsko-neprijateljsku suradnju s ljudima koji imaju suprotna stajališta. Marljivo će vam pomagati da otkrijete probleme u svojim razmišljanjima, i ukazujući na slabosti načina za koji ste se nadali da će vas uspješno dovesti do rješenja, pokazat će vam da zapravo niste ni blizu  rješenja, a vi ćete biti presretni kritički razmotriti njihove napore i istaknuti koje su njihove teškoće. I neće biti nikakvog razloga – kad konačno svi prihvatimo da ne možemo ‘dokazati’ ispravnost svojeg omiljenog pogleda na svijet – da se u bilo kojem trenutku u velikoj mjeri ne složimo  oko diskusije o različitim pogledima na svijet. Također ćemo cijeniti to što kroz razvijanje takve rasprave  možemo u kratkom vremenu postići prilično visoku suglasnost o onome što će za nas imati praktičnu vrijednost: kakav je svijet, kako se najbolje nositi s problemima i tako dalje.[xiii]

To što neko uvjerenje uspijeva opstati  unatoč kritikama, nije nužno vrlina. To se može dogoditi ako ljudi zapravo ne izlažu svoje ideje kritici, ako se razmeću i izbjegavaju relevantnu kritiku ili ne vide kako se kritika može prihvatiti  i na nju ponuditi konkretan odgovor

Najvažnije je otvoreno reagirati na probleme, a ne kriomice reducirati sadržaj onoga što zagovarate,  pretvarajući se da to ne činite. U redu je da čovjek prihvati da postoje problemi vezani za njegovo gledište i da ih pokuša prevladati. Zanimljivo je, na primjer, kako vjerske (i političke) sekte često nastoje držati u tajnosti činjenice o počecima svojih pokreta i prikriti nekadašnje stavove jer su svjesne da bi cijela priča o onome što su nekoć govorili, kad bi izišla na vidjelo, ukazala na upitnost njihovih današnjih stavova. Sve nas to navodi na zaključak da to što neko uvjerenje uspijeva opstati  unatoč kritikama, nije nužno vrlina. To se može dogoditi ako ljudi zapravo ne izlažu svoje ideje kritici, ako se razmeću i izbjegavaju relevantnu kritiku ili ne razlikuju načine na koje se, u načelu, kritika nečijeg glediša može prihvatiti  i na nju ponuditi konkretan odgovor.

4. I tako do politike

Do sada sam uglavnom razmatrao što određeni pogled na svijet znači u odnosu na znanstvena ili praktična pitanja. No, čini mi se da se to može primijeniti i na političke poglede.

To se najbolje vidi u slučajevima u kojima su ljudi snažno povezani s programatskim idejama. Ako, primjerice razgovarate s nekim marksistom, on će vam u pravilu reći da su nam Marxova djela ponudila ključne uvide u to kako svijet funkcionira te u kakvu bi se vrstu akcije morali uključiti. No, iako je na njihov svjetonazor možda presudno utjecalo nešto što su čitali ili neko njihovo iskustvo, oni neće biti u stanju dokazati da je on istinit. Štoviše, kratka rasprava će razotkriti cijeli niz važnih pitanja koja još moraju riješiti. Slični problemi bi se pojavili kod onih koji zagovaraju slobodno tržište i onih koji su zainteresirani samo za pragmatični odnos prema politici.  Isto vrijedi za konzervativce i one koji su se ‘probudili’ i misle da je očito kako su njihovi progresivni pogledi ispravni, za razliku od svih drugih koje naprosto smatraju nemoralnima.

Ponovno želim naglasiti da svi dijelimo istu sudbinu: iako smo snažno privrženi svojim pogledima, pozicije drugih ljudi su u tom smislu simetrične s našima. U svakom od spomenutih slučajeva postoji jaz između onoga što mislimo da je istinito, da predstavlja najbolji pristup prema svijetu i onoga za što imamo jasne argumente. To naravno ne znači da su sva gledišta jednako vrijedna. Možemo, na primjer pitati ljude na koje se probleme odnose njihovi pogledi i prosuditi o njihovoj uvjerljivosti. Možemo procijeniti koliko su njihove pozicije do sada bile uspješne u rješavanju problema – i također razmotriti koji problemi proizlaze iz njihovih gledišta po mišljenju ljudi drukčijih političkih orijentacija. Ali da takve primjedbe budu uvjerljive moraju se formulirati kao problemi za različite pristupe, to jest kritika ne smije uzeti kao pretpostavku da je drugi pogled već ispravan.  Upravo su po tome osobito važna neka pitanja koja su postavili marksisti, s jedne strane, i oni koji stavljaju naglasak na tržište, s druge.  Marksisti na primjer ističu važne stvari o tome kako ‘odnosi u proizvodnji’ oblikuju strukture koje sužavaju izbore. Ali, kao što sam istaknuo u prethodnom članku, Hayek je donio vaćne spoznaje o načinu na koji naše korištenje tržišnog mehanizma ograničava naše mogućnosti da realiziramo ideale ‘socijalne pravednosti’.

Pristup koji predlažem zasniva se na Popperovom filozofskom radu i sugerira kako bismo mogli vratiti racionalnu kritičku prosudbu u područja aktivnosti u kojima se danas rijetko nalazi. Takvo stajalište također ukazuje kako možemo prepoznati razlike suprotstavljenih gledišta i istovremeno učiti jedni od drugih. Čak predlaže da pokušamo kroz različite poglede težiti prepoznavanju onoga oko čega se trenutno slažemo u smislu zajedničke politike koja bi nam omogućila rješavanje različitih praktičnih problema koji nas danas zaokupljaju.

Prijevod Nada Vučinić. Engleski original Commitment and Objectivity

• Bilješke

[i] Thomas Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions (Chicago: University of Chicago Press, 1970).

[ii] Zapravo je poznato da su se skeptici ozbiljno time bavili u odnosu na religiju, u doba prosvjetiteljstva.

[iii] Koristan uvod napisao je Malachi Hacohen ‘The Young Popper, 1902-1937:  History, Politics and Philosophy in interwar Vienna’, u The Cambridge Companion to Popper, ed. J. Shearmurand G.Stokes (Cambridge: Cambridge University Press, 2016) str. 30-68. i njegov tekst  Karl Popper: The Formative Years (Cambridge: Cambridge University Press, 2002).

[iv] Doista, Popper je naglašavao da se naše ideje najbolje mogu razumjeti kao nešto što se vrednuju prema otvorenom dogovoru među pojedincima.

[v] Vidi Sir Peter Medawar, ‘Is the scientific paper a fraud?’ ; vidi http://www.weizmann.ac.il/mcb/UriAlon/sites/mcb.UriAlon/files/uploads/medawar.pdf. Vidi također moj tekst ‘Popper, Objectification and the Problem of the Public Sphere’, Philosophy of the Social Sciences, July 2016, 46, str. 392-411.

[vi] W.W. Bartley III, Retreat to Commitment, second edition (La Salle, IL: Open Court, 1990).

[vii] Popper je razvijao svoje ideje o metafizičkim istraživačkim programima od pedesetih godina 20.st. Vidi iskaze u njegovom Unended Quest   (London: Fontana, 1976), i u njegovom ‘Methaphysical Epilogue’, u Quantum Physics and the Schism in Physics, ed. W.W. Bartley III (Totowa, NJ: Rowman and Littlefield, 1982. Vidi također, radi općenitije diskusije, njegov ‘The Problem of the irrefutability of Philosophical Theories’ chapter 8, part 2 njegovog rada Conjectures and Refutations (London: Routledge, 1963).

[viii] To se međutim, ne može učiniti odjednom; upustili bismo se u takva objašnjenja kada bi bile upitne naše pretpostavke, ali uvijek u odnosu na druge ideje koje se u datom vremenu uzimaju zdravo za gotovo.

[ix] Pogledaj o tome kod Karla Poppera, ‘Philosophy and Physics’, u ‘TheMyth of the Framework ed. M.Notturno (London: Routledge, 1994).

[x] Takav se pristup istražuje u radu Imre Lakatosa, na primjer u njegovim tekstovima iz ranijeg razdoblja u The Methodology of Scientific Research Programmes, ed. J.Worrall and G.Currie (Cambridge: Cambridge University Press, 1978), iako je on  izgradio svoje poglede tako da je , čini mi se, bespotrebno unosio različite ideje od Popperovih.

[xi] Napisao sam kritički osvrt iz perspektive ‘Inteligentnog dizajna’, pokreta kritičara darvinizma u SAD-eu: ‘ Why the  “ Hopeless War“: Approaching intelligent Design’, Sophia, 49, 4. broj (2010), str. 475ff.

[xii] O tome sam pisao u radu ‘What Karl Popper should have said about the Philosophy of Religion’ i nadam se da ću ga uskoro objaviti.

[xiii] To je na zanimljiv način povezano s Popperovim prijedlozima u Open Society (London: Routledge, 1945 etc) i  u ‘Public and Private Values’, u njegovom radu After the Open Society ed. J. Shearmur & P. Turner (London and New York: Routledge, 2012).