Politička ekonomija slučaja Agrokor: Standstill aranžman

Zbog neprihvaćanja činjenice da je slučaj Agrokor posljedica istrošene političke i ekonomske ideologije, ishod velikog potresa po svemu je sudeći samo preslagivanje oligarhijske strukture na nižoj razini

Jedno od prvih pitanja kojim profesori zbune početnika studija filozofije glasi – je li istina jedna ili ih ima više? Ovaj članak (o Agrokoru) polazi od pretpostavke da ih ima više. I tu se ne radi o postmodernističkoj konstrukciji istine, nego o tradicionalnom shvaćanju istine kao adekvacije. Kao što tijelo ima boju, obujam i težinu, tako se i bankrot Agrokora moze promatrati kao (a) priču o jednoj obitelji koja je predvodila hrvatsku ekonomsku elitu, zatim (b) kroz analizu jedne poslovne prakse (biznis-model), ali i kao (c) činjenicu o jednom razdoblju, o jednom sustavu, o jednoj političkoj ekonomiji koja je test vremena izdržavala četvrt stoljeća. Ali ne duže.

Pitanje je koji je od tih aspekata priče o Agrokoru relevantan? Svi. Prema teoriji, relevantna su ona saznanja kojima se nešto, neki sustav, može dodatno objasniti. Svi aspekti ovog slučaja su relevantni. Ne samo biznis-model, nego i priča o elitnoj obitelji, a osobito činjenica da danas gubi utakmice jedna politička ekonomija, jedan ekonomski sustav čija je ideologija kreirala ekonomski i politički ambijent sve od devedesetih. Nepovoljno je da ta ideologija, ta praksa i te elite još uvijek vode glavnu riječ i u slučaju Agrokor.

Biznis-model

Iako se on ne može odvojiti od političkog i društvenog okruženja, analize su zasad najviše pažnje posvetile Agrokorovoj (Todorićevoj) poslovnoj praksi, biznis-modelu. Koliko god izgledalo da je ta poslovna praksa specifično hrvatska, financiranje rasta zaduživanjem do razine na kojoj se dug otplaćuje novim zaduživanjem odavno je prepoznato u teoriji (Hyman Minsky), čak kao tipično za kapitalizam, što je teorijski malo pretjerano, ali empirijski vrlo uvjerljivo. Ne radi se samo o Miroslavu Kutli i njegovom biciklu (čast da načini i objavi intervju pod naslovom „Ako stanem, padam!“ imao je autor ovih redaka), nego je i Chuck Prince, izvršni direktor jedne od najvećih američkih banaka, u povijest ušao sloganom: Dok glazba svira, ja plešem! Sve dok glazba nije stala 2008. godine s izbijanjem financijske krize, u kojoj je američka vlada sanirala Citibank.

Uglavnom, po tom načinu natjecanja u tržišnoj utakmici Ivica Todorić se nimalo nije izdvajao od niza biznismena industrijskog doba. I njemu je glazba već jednom stala, 1999. godine, kad je Hrvatska ušla u recesiju, no Agrokor je tad bio dovoljno blizu slobodnom stolcu i dobio državno jamstvo za brutalno skupo zaduživanje na inozemnom tržištu (u hrvatskim bankama novca nije bilo). Bez stolca su ostali neki drugi biznismeni (Kutle, Gucić). Nije nevažno registrirati „spregu elite i mase“ (Josip Županov) u tom slučaju. Tražeći od vlade jamstvo, Ivica Todorić je na svoju stranu dobio sindikate, koji su organizirali kratkotrajni štrajk, prosvjede i zaustavljanje prometa u Zagrebu.

Privatizacijska uspravnica

Uz otplaćivanje duga novim zaduživanjem, drugi je element Todorićeva biznis-modela karakteristična organizacija firme.  Na svojim se internetskim stranicama Agrokor predstavlja kao „vertikalno organizirana“ firma, javnost je taj tip organizacije nazvao gazdinskim, no ni on nije nepoznat u teoriji, nije specifično hrvatski, ni specifično tranzicijski, ni specifično provincijski. U paradigmatskom članku Production, information costs, and economic organization Alchian i Demsetz nazvali su taj tip organizacije „klasičnom kapitalističkom firmom“. Taj tip firme, ustvari taj tip vlasništva, bio je otvoreno favoriziran u hrvatskoj privatizaciji. Riječ je o poduzeću s dominantnim individualnim vlasnikom, kojoj su strukturi vlasništva prilagođavani devedesetih godina niz zakonskih propisa. Zakon o privatizaciji mijenjan je ne bi li se omogućila koncentracija vlasništva, stjecanje dominantne pozicije i dobivanje „prepoznatljivog vlasnika“. I tu je Todorića podupirala teorija (ideologija).

Organizacija firme evoluirala je analogno evoluciji političke zajednice, od autoritarne vlasti prema demokratskoj „trodiobi vlasti“, prema check and balances. Gazdinska firma i autoritarna vlast su blizanci.

Alchian i Demsetz su taj oblik organizacije selekcionirali kao najprikladniji za kapitalizam putem stroge dedukcije čija je početna pretpostavka da je zabušavanje glavni problem poslovanja. Rečeno drugim jezikom, glavni su problem poslovanja zaposlenici, radnici. Da se minimizira rasipanje koje izazivaju lanci odlučivanja (odnos principala i agenta) na vrhu vertikalno organizirane kapitalističke firme stoji gazda. U nizu radova i hrvatskih ekonomista koji su tendirali prevladavanju socijalizma zabušavanje je također dijagnosticirano i kao glavni problem socijalističkog samoupravljanja. Taj oblik vlasništva proglašavan je svačijim i ničijim. Gazdinska, klasična kapitalistička firma, iskrsnula je kao rješenje. Todorićeva „vertikalna organizacija“ tipična je za jedan oblik kapitalizma koji je u Hrvatskoj promovirala privatizacijska ideologija (politička ekonomija). I danas se od ekonomskih autoriteta zna čuti da je neka firma u kojoj vlasništvo nije piramidalno – „kvaziprivatna“. Raspršeno se vlasništvo u privatizaciji smatralo ostatkom socijalističkog samoupravljanja.

Dioba vlasti

Dakako, u razvijenim tržišnim privredama klasična kapitalistička (gazdinska) firma je rijetkost, prije svega zato što je ona prikladna za industrijsku proizvodnju i rutinski rad na normu. Oblici vlasništva su izrazito diverzificirani. Pri tome se ne misli samo na dioničarstvo, nego i na disperziju drugih vlasničkih prava, kao što su upravljanje, nadzor itd. Organizacija firme evoluirala je analogno evoluciji političke zajednice, od autoritarne vlasti prema demokratskoj „trodiobi vlasti“, prema checks and balances.

Uostalom, i socijalizam, kojem autoritarnost nije bila strana, firme je organizirao vertikalno, s time što je na vrhu bdjela partija. Tajkunska su hrvatska poduzeća izrasla na socijalističkoj industrijskoj i političkoekonomskoj hijerarhiji. Glavne su sastavnice Agrokora socijalističke firme, a glavni je argument obrane pred političkom  elitom broj zaposlenih, ne samo u konglomeratu nego i kod dobavljača, malih i većih. Gazdinska firma i autoritarna vlast su blizanci.

Nevolja nastupa kad treba načiniti korak naprijed u odnosu na standardnu industrijsku proizvodnju, kad je uz rad na normu potrebno motivirati i intelektualni rad, koji se teško normira i nadzire. Nobelovac Eugen Fama (poznat po hipotezi efikasnih tržišta) zajedno sa Michaelom Jansenom, u člancima Agency Problems and Residual Claims i Separation of Ownership and Control (koji se ubrajaju među najcitiranije u ekonomskoj povijesti) dokazuje da gazdinska firma nije najprikladniji oblik vlasništva u firmama u kojima je dominantan resurs intelektualni ljudski kapital.

Drugim riječima, dva su moguća uzroka krize Agrokorova poslovnog modela. S jedne je strane riječ o tome da je Agrokor prerastao mogućnosti kontrole jednog čovjeka, s druge strane je mogućnost da je tehnološki napredak zahtijevao sve više intelektualnog rada i u tradicionalnim djelatnostima kao što su industrija, trgovina i poljoprivreda a da tu piramidalna organizacija na čijem je vrhu gazda više nije funkcionalna. Druga je mogućnost, naravno, bolja.

Koalicija elita

Kao što je već natuknuto, gazdinska firma ima i svoju specifičnu ulogu u zajednici, političku ulogu. Gazda je dio političkoekonomske nomenklature, kako je to poznato iz povijesti kapitalizma iz razdoblja uspona velikih obiteljskih firmi. Piketty, kad se poziva na romane 19 stoljeća, lijepo to opisuje.  U priči o obitelji Todorić, koja se godinama svojim usponima i padovima prezentira u medijima, nema puno novoga u odnosu na uobičajene obiteljske priče o bogatim obiteljima ili o bogatim tranzicijskim obiteljima. Tom prezentacijom dominira isticanje nejednakosti, posebnosti, a osobito međusobne veze i pripadnost klasi. Između političke elite i ekonomske elite trguje se raznim uslugama. Gazde kontroliraju radnu snagu i njezine predstavnike, sindikate, zauzvrat dobivaju državne narudžbe ili subvencije, uglavnom – imaju privilegirani položaj.

Gazdinska firma svoj tržišni položaj učvršćuje stalnim rastom, manje usavršavanjem, za što joj je potreban neprestani dotok financijskih sredstava. To je uzrok labave monetarne politike u socijalizmu. Brodogradilišta su, na primjer, kao i druge industrijske firme, morala plivati. U kapitalizmu, u posljednjih četvrt stoljeća Hrvatska se neprestano susreće s periodima eksplozije nelikvidnosti. Dva primjera, odnos dobavljača lijekova i zdravstvenog sustava, te odnos banaka i državnih fondova, razotkrivaju funkcioniranje politekonomskog konglomerata.

Nagodbe

U zdravstvu se redovito planira neodrživo financiranje, zatim sustav gomila dugove, a onda se sklapaju nagodbe između dobavljača i države, oko listi lijekova, oko kupnje opreme, nekretnine prelaze iz ruke u ruku, a u devedesetima uobičajeno je bilo pretvaranje potraživanja u udjel. To nazivaju „tržišnim rješenjima“. Kad je riječ o odnosu banaka i države, oni neprestano trguju. Politička je nagodba možda bila najvidljivija u slučaju Podravka kad su mirovinski fondovi, iako dionički vladaju kompanijom, pristali da im predsjednika Uprave postavi država, manjinski dioničar. Po tome je Podravka „kvaziprivatna“, a ne po tome što u njoj nema dominantnog vlasnika, kako su to zaključili neki hrvatski ekonomisti.

Novi poduzetnici, poneki startup, koji se nekako probije, skrasi se na svom mjestu u elitnoj hijerarhiji. Preuzima vladajuću ideologiju.

Uostalom, upravo zato što je dominantni vlasnik, Ivica Todorić je mogao ulaziti u koalicije s političkom elitom, također „vertikalno organiziranom“. Nisu kod njega bile potrebne odluke nadzornih odbora, uprave, stakeholdera. Kolikogod to izgledalo nategnuto, visoki položaj u političkoekonomskoj hijerarhiji omogućava gazdinskim firmama da probleme s financiranjem rješavaju specifičnim sredstvima, među ostalim i problematičnim mjenicama. Dobavljači, regulatorna tijela, pravosudni sustav, svi su zajedno u toj karakterističnoj politekonomskoj praksi. Ivicu Todorića i Agrokor izdvaja se sad iz te slike da bi se s nje skrenula pažnja, da bi se pomelo pod tepih kako zaista funkcionira tranzicijski formirana hrvatska ekonomija. Iako svi to znamo. Ulazak Vladina povjerenika u Agrokor služi da tu oligarhijsku strukturu sačuva, a ne da je dinamizira.

Standstill aranžman

Što će biti dalje? Nema dalje.  Nema razvoja. Hrvatska će i dalje zaostajati, ponajprije zato što nema poticaja promjeni političke ekonomije, zato što se kao rješenja nameću stare ideje, stare ideologije. Restrukturiranje. Velike li riječi. Rješenje za sve probleme, zajedno sa “stručnjacima”, “iz svijeta”, kao da je problem izbio zbog nestručnosti, a ne zbog neodrživog političko-ekonomskog modela, zbog nekonkurentnog sustava. Porazno je to da je zaključak kako kriza Agrokora nije sistemska vrlo vjerojatno točan. (O čemu se može čitati ovdje.)

Poticaj za prevladavanje dosadašnje političke ekonomije ne može se očekivati ni “iz svijeta”. Iako je do krize Agrokora i sukladne političke ekonomije dovelo otvaranje inozemnoj konkurenciji, apsurdno je očekivati da ona dinamizira hrvatsko gospodarstvo. Inozemni vlasnici teže, prirodno, učvršćivanju „uspravnice“ koju preuzimaju, jeftinija im je. Narod je to, na svoj način, već prepoznao zaključkom da “ćemo biti nacija sobarica i konobara”.

Može li se dinamiziranje strukture očekivati od novih poduzetnika? Ne može. Rijetki su, nema tu kritične mase. Novi poduzetnici, poneki startup, koji se nekako probije, skrasi se na svom mjestu u elitnoj hijerarhiji. Preuzima vladajuću ideologiju. I oni od obrazovnog sustava, na primjer – od kojeg vladajuća ideologija zahtijeva da se “uskladi s potrebama tržišta rada” – očekuju da im isporuči radnike i zanimanja koji će popuniti prazna mjesta u “vertikalnoj organizaciji”. Da ne konkuriraju, nego da se podrede.

Tako na obrazovanje gledaju i ideološki korifeji. Politika obrazovanja zaista je možda najbolji primjer da će zaokret u političkoj ekonomiji izostati.  Nije vjerojatno očekivati od vladajuće političke i ekonomske nomenklature  i dominantne ideologije da potiče obrazovanje izazivača vladajućem načinu političke i ekonomske (vertikalne) organizacije i proizvodnje. Politika obrazovanja, sukladno cjelokupnoj ideologiji i političkoj ekonomiji, ne teži promjeni i dinamici, nego uklapanju u poredak.

Hrvatski problem, dakle, nije “egalitarni sindrom”, nego petrificiranje hijerarhije, nejednakosti. Egalitarni sindrom je ustvari simptom tog stanja. Nikad nije dovoljno isticati da je po vertikalnoj mobilnosti, dakle nejednakosti šansi, Hrvatska – prema istraživanju EBRD-a – na začelju Europe. Posljedica je to vladajuće ideologije i na nju naslonjene političke ekonomije vertikalno organiziranih firmi, čiji “gazde” ulaze u koalicije s političkom elitom. Bilo zbog ostarjelog stanovništva ili zbog neprihvaćanja da je politička ekonomija uzrok krize Agrokora i zaostajanja poretka, ishod velikog potresa po svemu je sudeći samo preslagivanje strukture na nižoj razini. Istina o Agrokoru ima puno, no sve se uklapaju u generalnu sliku: Standstill aranžman.