Poremećaj ogorčenosti – kolektivni narcizam – populizam. Radovanje tuđoj nevolji

Vjerojatno je da od kolektivnog narcizma spasa nema, završava Goran Mihelčić članak u kojem na temelju niza suvremenih istraživanja opisuje masovni psihološki fenomen čije karakteristike plaše, uz ostalo zato što skupine od ogorčenosti vodi sve do osvete

• Naslovna ilustracija: Edward Burne-Jones – The Mirror Of Venus, 1898. (Wikimedia Commons)

Prohtjevi ogorčene, glasne manjine koja se smatra ugroženom ili poniženom danas sve više dominiraju javnim raspravama. Njemački psihijatar Michael Linden devedesetih je godina primijetio je da su brojni Nijemci iz bivše Istočne Njemačke imali simptome koji su nalikovali na PTSP, ali su umjesto životno opasnih događaja i trauma doživjeli nepravde. Umjesto ratnih situacija ponovno su proživljavali pretrpljenu nepravdu i bili ogorčeni. U pravilu bili su žrtve tranzicije, ostali su bez posla dok su gledali kako se dio njihovih sunarodnjaka bogati i uživa u višem standardu života.

Suvremena istraživanje poremećaja ogorčenosti[i] nastoje utvrditi točan mehanizam iza nezadovoljstva građana i njihovog pribjegavanja ponašanjima poput agresije, samouništenja, izbjegavanja drugih, i slično. Ogorčenje je međutim bitan čimbenik jednog drugog mehanizma, kolektivnog narcizma. Naime, brojni primjeri spontanog samoorganiziranja oblika društvenog nezadovoljstva vođeni su uvjerenjem da određena skupina zaslužuje neko priznanje od ostatka društva, ali ga ne dobiva. Burno reagiraju na svaku percipiranu uvredu. Naravno, ulogu imaju i manipulacije, ali za svaki nemir, prosvjed ili sličan oblik aktivnosti potrebna je kritična masa ljudi koji će lako biti uvjereni da se gaze njihova prava i osobni integritet.

• Mase i masovna politika

Politika ratobornih poziva na obranu očitih prava i dostojanstva neke nacije, baš kao da se radi o osobnoj uvredi personifikaciji nacije, početkom 20. stoljeća urodila je nizom međunarodnih kriza dok jedna konačno nije prerasla u Prvi svjetski rat. Politička moć poziva na obranu digniteta naroda bila je tolika da su u brojnim zemljama i socijalističke i druge pacifističke opcije podržavale ratni trend, videći smjer narodnog zanosa. Nakon Prvog svjetskog rata, takav način razmišljanja postao je mnogo žešći. I u pobjedničkim i u poraženim zemljama vladala je teška ekonomska situacija. Dok se u Versaillesu pregovaralo o miru, u Parizu je nedostajalo ugljena i plina za uličnu rasvjetu. Veterani su se vraćali u domove gdje su njihove supruge i sestre izgladnjele i smršavile radom u tvornicama umjesto njih. Radnici su gotovo svugdje nastojali osnovati radnička vijeća i činilo se da je revolucija na pragu svake zemlje.[ii]

Kolektivni narcizam dalo se prepoznati već u ranoj masovnoj propagandi

U takvim okolnostima tadašnji komentatori su uočili kako je dio stanovništva vlastite nevolje spremno pretopio u grupne nevolje, što su ubrzo uočili i politički demagozi. Činilo se da kraj carstava i monarhija označava novo doba republika i demokracija, no zapravo je označio doba populizma i demagogije. Zamci su podlegli i političari novih zemalja bez institucionalne tradicije, ali i zemalja s funkcionalnim institucijama. Još od pregovora u Versaillesu do brojnih naknadnih pregovora o reparacijama, zapadni diplomati bili su zgranuti ponašanjem njemačkih izaslanika koji su se ponašali kao da nisu izgubili rat i smatrali da su sile Antante suviše bezobrazne prema tako velikoj naciji kao što je Njemačka. Francuska politička klima bila je labilna i podložna masovnim histerijama. Italija je ubrzo pala pod Mussolinija, manje zbog snage fašista, a više jer se činilo da fašisti imaju prst na ogorčenom pulsu javnosti.

Analizirajući uzroke katastrofalnog gašenja demokracije između dva svjetska rata (što je povjesničarka Zara Steiner slikovito nazvala „svjetlima koja su se ugasila“) Theodor Adorno uveo je termin grupni odnosno kolektivni narcizam. Erich Fromm je grupni narcizam prozvao fenomenom od najveće političke važnosti. U posmrtno objavljenoj Frommovoj knjizi Veličina i granice Freudove misli, zabilježena je njegova misao da je „čovjek ništa, no ako se može poistovjetiti sa svojom nacijom ili preseliti svoj osobni narcizam na onaj nacije, onda je sve“. Hladnoratovski svjetski poredak uspio je dovesti pod kontrolu ove negativne političke trendove, ali čim je nestalo jasne podjele na nas i njih, vratio se stari problem umnogome opet pomognut novim oblicima masovnih medija.

Populistički pokreti vođeni beskrupuloznim vođama koji se inate svjetskim elitama već su dugo u usponu ili su konsolidirali moć. Njihove parole usmjerene su protiv ekonomske nejednakosti i navodnog iskorištavanja. Trumpova parola Make America Great Again nije originalna ni u američkoj misli (najpoznatiji prethodni stjegonoša te poruke bio je Ronald Reagan), niti u svjetskoj. U Rusiji su i Jeljcin i Putin u izbornim kampanjama koristili odgovarajući slogan, a pojavljivao se u nekom obliku u kampanjama Erdogana, Vučića, Orbana i Kaczyńskog. Naposljetku, radi se o očitom i lako razumljivom motu koji govori o srži stvari: ispravljanju nepravde i vraćanju poštovanja. No on zapravo u sebi sadrži i mračniju konotaciju: osvetu onima koji su nanijeli nepravdu.

Joseph Pulitzer (Wikimedia Commons) i William Randolph Hearst (Wikimedia Commons), novinski magnati, nahuškali su SAD u kolonijalni rat protiv Španjolske

Ovo je vrlo osjetljiva tema za raspravu jer se kolektivni narcizam može neoprezno zamijeniti za domoljublje i slične vrijednosti pripadanja zajednici. No kod normalnog pripadanja zajednici moguće je favorizirati svoju skupinu, a da se ne mrzi tuđe, baš kao što ljubav prema vlastitoj obitelji ne znači mržnju prema drugim obiteljima. No u dijelu ljudi prisutan je toksični oblik zaslijepljenosti zajedničkim identitetom, gdje je umjesto međusobne potpore bitnija stalna osveta neprijateljima. To je bio plamen koji je plašio razne komentatore još od pojave masovne politike pred kraj devetnaestog stoljeća. Javnim mnijenjem bilo je u toj mjeri lako manipulirati da su primjerice 1898. američki novinski magnati Joseph Pulitzer i William Randolph Hearst nahuškali SAD u kolonijalni rat protiv Španjolske.

Ljudi se razlikuju po sklonosti kolektivnom narcizmu, no zabrinjavajuće je što se često radi o središnjim tj. najaktivnijim članovima skupine: od etničke do vjerske, političke, sportske, od hobističke skupine do ljubitelja određenog djela. Oni su često ta ogorčena masa koje se pribojavaju političari i koja smatra da govori u ime cijele zajednice. Spremni su izaći na ulicu, prijetiti, vandalizirati i činiti druge činove osvete zbog bilo kakve provokacije. Na prividnu prijetnju se uzvraća protuprijetnjom, na agresiju protuagresijom.

Lako ga je prepoznati u vijestima. U Hrvatskoj je kolektivni narcizam najočitiji kod kontroverznih tema povijesnog nasljeđa Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Obje teme su gotovo nemoguće za civiliziranu raspravu jer se u svakoj izjavi vidi potencijalni napad na sam identitet Hrvatske i hrvatstva. U susjednoj Mađarskoj vlada strah od izbjeglica, u Bosni i Hercegovini od povlaštenosti drugog entiteta, u Srbiji vlada mit o otoku usred neprijatelja. Nije potrebno mnogo da se ovakav način razmišljanja prepozna.

Vrijedi podsjetiti da kolektivni narcizam mogu pokrenuti i banalni događaji. Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske morala se 2016.  ispričavati zbog dijeljenja čokoladica srpske proizvodnje u jednom dubrovačkom vrtiću. U Argentini je 2014. televizijska ekipa serije Top Gear morala napustiti zemlje zbog registracijske tablice jednog od njihovih vozila. Oznaka na tablici bila je H982 FKL što je naizgled bila aluzija na Falklandski rat koji je Argentina izgubila 1982. godine. U događajima koji su očito slučajni previdi vidi se podmukli plan uvrede. Bitno je da se potkrepljuje postojeće uvjerenje, a ciklus takvog razmišljanja hrani samog sebe.

Agnieszka Golec de Zavala, kolektivni narcizam je ključan za razumijevanje populizma (Youtube)

• Suvremena istraživanja

Iako se o zavođenju navodno poniženih masa pisalo kao o očitoj stvari još od pojave masovne politike i medija, u znanosti se kolektivni narcizam počeo sustavno istraživati tek s prijelazom stoljeća. Pojednostavljeno, kolektivni narcizam može se opisati s tri osjećaja: povlaštenost, neprijateljstvo i ogorčenost. Prvi instrument kojim bi se objektivno mogla mjeriti sklonost kolektivnom narcizmu stvoren je tek 2005. godine. Njegova glavna autorica, Poljakinja Agnieszka Golec de Zavala, svjetska je stručnjakinja za ovaj fenomen i ima upozoravajuću poruku. Godine 2020. objavila je rad u kojemu jasno proglašava kolektivni narcizam ključnim za razumijevanje populizma. „Česti oblici populizma imaju zajedničku temu – kolektivno narcističko uvjerenje o njihovoj nacionalnoj zajednici. Suštinski, populizam predstavlja kolektivni narcistički zahtjev onih koji predstavljaju ‘prave’ i ‘čiste’ dijelove nacije. Kolektivni narcizam predstavlja novu definiciju socijalnog identiteta i potvrde onima koji zahtijevaju potvrdu od drugih ali smatraju da je ne dobivaju.“

Stoga nije iznenađujuće da je kolektivni narcizam bio jedan od značajnih čimbenika napuštanja EU na britanskom referendumu 2016. godine. Kampanje brexitaša upozoravale su da je Ujedinjeno Kraljevstvo prestalo biti samostalna velika sila i da je podjarmljeno nepoznatoj skupini birokrata u Bruxellesu. Zemlju su počeli preuzimati nezahvalni useljenici iz drugih zemalja, a britanski identitet počeo je nestajati pod egidom multikulturalizma. Potpuno očekivano, uvjerenje u posebnost vlastite skupine povezano je s ksenofobnim uvjerenjima. U istraživanju provedenom u Poljskoj 2011. pokazalo se da su ljudi uvjereni u to da je poljski narod ugrožen ujedno bili izrazito ksenofobni prema Židovima (kao vječitom povijesnom krivcu) kao i prema izbjeglicama iz Sirije. Nagli pad naklonosti Poljaka prema imigrantima vremenski se podudara sa dolaskom na vlast Stranke prava i reda čija je politika čisto pozivanje na obnovu dostojanstva Poljske kao povijesno velike zemlje.

Povezan je i sa radovanjem nevolji tuđe skupine. Rezultati istraživanja iz 2016. pokazali su kako su se kolektivni narcisti u Turskoj radovali ekonomskoj krizi EU, u Portugalu su bili sretni zbog njemačkih ekonomskih problema, u Poljskoj su željeli osvetu jednom filmašu te jednoj zvijezdi zbog navodnog vrijeđanja poljskog naroda. Autori su zaključili da je kolektivni narcizam bio jedini čimbenik koji je„sustavno predviđao preosjetljivost na uvrede vlastite grupe što bi slijedilo izravno i neizravno neprijateljstvo prema drugima.“

U suvremeno doba zvona za upozorenje protiv kolektivnog narcizma oglasila su se dijelom zbog rasta broja istraživanja, a drugim dijelom zbog implikacija nalaza. Sasvim očekivano, istraživanje iz 2018. izdvojilo je kolektivni narcizam kao drugu najviše povezanu osobinu uz podršku Donaldu Trumpu 2016. godine (prva je bila stranačka pripadnost), nadišavši pritom čimbenike poput ekonomskog nezadovoljstva, povjerenja, rasizma, seksizma, ili socijalnog statusa. Nije uopće iznenađujuće to što je Trump u govoru u Ujedinjenim Narodima 2018. upozoravao svijet da Amerika „više neće dopuštati da se njeni radnici iskorištavaju, njene  tvrtke varaju, njeno bogatstvo pljačka i odnosi. Amerika se neće ispričavati što štiti svoje građane.“ Socijalni psiholozi Joseph Paul Forgas i Dorottya Lantos objavili su 2019. istraživanje u kojemu su kolaps demokracije u Mađarskoj pripisali kolektivnom narcizmu. Istraživanje započinje citatom Viktora Orbana austrijskom Kleine Zeitungu u svibnju 2019.: „Ako si Mađar, tvoje osnovno stanje uma je osjećaj izdaje.“ Slično istraživanjima u SAD, kolektivni narcizam u Mađarskoj bio je bitniji za predviđanje podrške Orbanu od svih ekonomskih i socijalnih čimbenika osim pripadnosti političkoj opciji (konzervativizam). Pojednostavljeno, čini se da je za suvremeni uspon populizma nakon stranačke pripadnosti najbitniji čimbenik kolektivni narcizam.

Vrijedi napomenuti da kolektivni narcizam opravdava politički radikalizam. Istraživanje iz 2021. pokazalo je da su kolektivni narcisti bili spremni podržati Trumpov ostanak na vlasti na nedemokratski način, te su imali pozitivno mišljenje o domaćim teroristima iz napada na Washington 6. siječnja 2021. Ranije istraživanje iz 2017. pokazalo je da su američki kolektivni narcisti bili skloniji prihvaćati teorije zavjere za izbora na kojima je pobijedio Trump, a istraživanje iz 2016. pokazalo je da su poljski narcisti bilo skloniji vjerovati u teorije zavjere vezane uz Rusiju. Istraživanje usmjereno na poljske vjernike iz 2019. pokazalo je da se kod njih kolektivni narcizam očitovao u sumnji da iza navodnih rodnih ideologija stoji zavjera usmjerena protiv razaranja tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Teorije zavjera prirodno su privlačne ogorčenim ljudima jer imenuju neprijatelje. Slikovito rečeno, kolektivni narcizam pruža model ponašanja, teorije zavjere pružaju objašnjenje.

Primjeri propagande madžarske Vlade: Gore lijevo: „Naša poruka Brusselsu: Tražimo poštovanje za Madžare!“ Gore desno: „Ne dopustimo Sorosu da se zadnji smije!“ Sredina lijevo: „Zaustavimo Soroseve kandidate!“ Sredina desno: STOP migraciji. Dolje lijevo: Lokalna imena ispisana runama. Dolje desno: „Madžarska se neće predati!“ (Latos i Forgas 2019)

• Toksična ovisnost

Kao i vjerovanje u teorije zavjere, tako i je kolektivni narcizam vrlo nezdravi opijat za mase. Ljudi visoko izraženog kolektivnog narcizma vrlo su skloni traženju i osvećivanju izdajicama u vlastitoj skupini. Veće je postignuće naći skrivenog izdajicu nego napasti očitog krivca pa takvi ljudi često žele postati policajci vlastitih zajednica. Nalaženje neprijatelja ili njihovo javno prozivanje ne zatomljuje osjećaje ogorčenosti i ugroženosti. Osjećaj zadovoljstva koji dolazi iz mogućnosti agresije prema neprijatelja ljude navodi da ga ponovno iskuse. Uvijek će postojati nove uvrede, nepravde ili izdajnici.

Kolektivni narcisti spremniji sunapustiti skupinu ako im je to u osobnom interesu. Takvi ljudi uvijek vide prijetnju, pa se boje i uzaludnog ulaganja u skupinu koja možda ipak nije njihova

Donekle je ironičan nalaz iz 2020. prema kojem su kolektivni narcisti istovremeno manje odani vlastitoj skupini i spremniji je napustiti ako im je to u osobnom interesu. Ta površna odanost razumljiva je ako se shvati da takvi ljudi uvijek vide prijetnju, pa se boje i uzaludnog ulaganja u skupinu koja možda ipak nije njihova. Obrana vlastite skupine ne podiže njihovo osobno samopouzdanje, a možda čak navodi ljude da počnu slično razmišljati o sebi, pa postaju frustrirani i ogorčeni uvredama.

Kolektivni narcizam manje je bliži stereotipnom grandioznom narcizmu, kad je osoba uvjerena da zahtijeva posebni tretman jer je sigurna da je bolja od drugih, a sličniji je ranjivom narcizmu kad osoba nije dovoljno sigurna da je uistinu vrijedna pa je sumnjičava prema okolini. Istraživanje iz 2019. potvrdilo je da je ranjivi narcizam povezaniji s kolektivnim narcizmom od grandioznog. To je potpuno u skladu s populističkim porukama koje uvijek naglašavaju da je u ljudi neprepoznata njihova vrijednost i to treba promijeniti. Mete su veterani, majke, umirovljenici, vjernici, općenito ljudi za koje je vjerojatno da će imati osjećaj da ostatak društva njihove vrijednosti i trud ne vrednuje u odgovarajućoj mjeri.

• Nema nam spasa

O kolektivnom narcizmu počelo se pisati zadnjih godina, to više što je prepoznata povezanost sa populizmom. Tekstovi, poput jednog iz The Atlantica nastoje ponuditi optimističan pogled na problem. Rješenje vide u jačanju samopoštovanja pojedinaca i povezanosti u lokalnoj zajednici jer istraživanja pokazuju da su to uistinu zaštitni čimbenici protiv pada u provaliju kolektivnog narcizma.

No, neugodna je istina da se takvi zaključci pišu jer mediji žele pozitivnu priču, da ima rješenja za gorući problem. Vjerojatnije je da od kolektivnog narcizma spasa nema. Ljudima je vrlo teško imati samopoštovanja kada se, objektivno gledajući, njihovi životi raspadaju. U SAD se govori o smrtima iz očaja, o gradovima koji propadaju zbog manjka ekonomske aktivnosti, zavijeni u začarani krug ovisnosti, rastuće cijene zdravstvenih usluga i nedostupnosti državnih usluga. Diljem svijeta sigurnošću posla i primanja trguje se za navodnu slobodu. Brojna zanimanja to uključuje u surovi darvinistički sustav u kojem ljudi rade prekovremeno za minimalnu korist a da ne mogu računati na nekakvu zaštitnu mrežu. Ekonomska nejednakost i nesigurnost navela je mnoge da problem vide u elitama ili neprijateljskim nacijama. U Americi se Kina dugo optužuje za manipulaciju valutama i zaziva trgovinski rat, a u Europskoj uniji postoji bojazan da je ona kulisa za ekonomsku dominaciju Njemačke. Britanija je vođena tom paranojom izišla iz Europske unije.

Zanemarivši moderne ekonomske probleme brojni ljudi još su ogorčeni zbog nepravdi starih desetljećima. Bivša istočna Njemačka i dalje kaska za ostatkom Njemačke tri desetljeća nakon ujedinjenja, a nastavit će prema procjenama barem do 2050. godine. O brojkama i odgovornosti za žrtve iz Drugog svjetskog rata govori se ne samo u Hrvatskoj već i u Poljskoj, Rusiji, Kini, Japanu, a svugdje je prisutan narativ o nametnutoj istini. Stare nepravde izvlače se iz ormara iako ih većina ljudi nije osobno iskusila. Konačno digitalno doba omogućava da se vijesti o navodnim uvredama brzinski šire čitavom zemljom. Da nije društvenih mreža i Interneta, afera s čokoladicama iz 2016. vjerojatno bi se jedva našla u novinskim recima lokalnih novina. Društvene mreže hrane se aktivnostima, a toksični krug traženja neprijatelja – ogorčenosti jedan je od onih koji najviše angažira korisnike.

Zbog toga je prognoza u ovom tekstu o kolektivnom narcizmu, za razliku od većine drugih, pesimistična. Osjećaji ogorčenosti, nepoštovanja, nepravde i drugi uzroci dolaze od složenih i dubinskih procesa koji su previše utkani u svjetske procese. Jedna od kritika demokratskih izbora je da u njima većina glasača ne glasa za neku opciju nego protiv druge. Značajan dio glasača ne vjeruje zapravo u mogućnost rješenja problema, ali zato će rado iskoristiti svoj glas da bar kazni navodnog neprijatelja. Kolektivni narcizam mehanizam je koji može zaživjeti u gotovo svakoj zemlji, pogotovo kada naiđe na spretne demagoge. U novije vrijeme svjedočimo svjetskoj reorijentaciji politike od kažnjavanja tuđe ideologije prema kažnjavanju tuđinskih elita. Možda najozbiljnija prognoza za budućnost je da trebamo početi razdvajati zemlje kojima još nije zavladao kolektivni narcizam u politici od onih u kojima jest.

• Bilješke

[i] Prijedlozi uvođenja posttraumatskog poremećaja ogorčenja nisu uvedeni niti u medicinsku niti u psihološku dijagnostiku zbog spleta okolnosti od akademske politike do manjka popularnosti. Ogorčenje se većinom istražuje u specifičnim kontekstima, primjerice kod kroničnih bolesnika no dio istraživača prepoznao je da je ogorčenje bitan čimbenik kod pomirbe nakon rata. U Hrvatskoj je i provedeno istraživanje koje je ukazalo da je ogorčenje nepravdom ima bitnu ulogu u zajednicama na bivšim ratnim područjima.

[ii]Suvremeni povjesničari drže da je Prvi svjetski rat završio kada je završio zapravo zbog političkog straha od širenja komunističke revolucije, čime je preduhitrena konačna ofenziva u Njemačku i njena okupacija. Izostanak okupacije Njemačke doveo je do rane odluke u Drugom svjetskom ratu da se njemačka država po kraju rata potpuno ukine.