Pravo, pravda i tranzicijska (ne)pravda: Htjeli smo pravdu a dobili smo pravnu državu.

Bolje je da se nepravde događaju nego da se na nepravedan način popravljaju, citira Goethea profesor Zoran Pokrovac u prvom dijelu članka u kojem raspravlja zašto je postsocijalistička tranzicija završila u raširenom osjećaju nove nepravde

• Naslovna fotografija, scena iz filma “Justiz“ (Pravda) iz 1993.

• Dr. sc. Zoran Pokrovac, redoviti profesor Teorije prava i države u trajnom zvanju, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu

• Neznatno izmijenjeno i skraćeno predavanje održano 15. svibnja 2019. na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu u okviru ciklusa predavanja Pravo i pravda. Autor zahvaljuje mr. Nikici Kolundžiji (Beograd) i doc. dr. Šimi Jozipoviću (Split) na znalačkim kritičkim primjedbama i savjetima u vezi prve verzije ovoga rada, posebno na provjeri podataka o visini poreznih stopa.

Bugarska narodna poslovica kaže: “Tko pravdu kazuje, gone ga preko devet sela.” Govoriti pred pravnicima i studentima prava o pravu i pravdi također je rizično. Njihove su duše, ako ih uopće imaju, već od početka studija prava zatrovane ciničnim razmišljanjima o neskladu, o raskoraku, o nepodudarnosti prava i pravde. Sigurno ste čuli neke od čuvenih aforizama na tu temu, npr.: „Pravo je najzgodnija izmišljotina koju su ljudi pronašli protiv pravde“ (Casimir Delavigne, Pensées) ili: „Nije samo njemačka pravda nepotkupljiva! U cijelom svijetu ni najvećom svotom novca ne može se više zavesti nijednog sudca da pravedno sudi“ (Bertolt Brecht). “Pravednost stanuje na katu kojem sudstvo nema pristupa“.[1]

Ni najvećom se svotom novca ne može se više zavesti nijednog sudca da pravedno sudi, Bertolt Brecht

Još u doba opće vladavine kvazimarkisističke teorije prava na jugoslavenskim pravnim fakultetima i pravnim fakultetima u zemljama tzv. realnog socijalizma, a koja je zapravo bila tek marksističkim frazama obogaćena kelsenovska čista nauka prava, moj učitelj Nikola Visković počeo je otvoreni rat protiv nje, razvijajući integralnu teoriju prava koja pravo shvaća kao jedinstvo vrijednosti, odnosa i normi. A pravnu vrijednost pravednost uzdiže do tzv. etičkih izvora pravnih normi.

Naši studenti, onom cinizmu uprkos, već dakle na prvoj godini ne samo da nešto čuju o „vječnoj“ temi pravednost, već moraju, da bi položili ispit, znati razlikovati i pet koncepcija pravednosti: položajna, razmjenska, radna, solidarna i egalitarna. Ali kad ih nakon što su pokazali da znaju svih pet upitam zašto srpska himna počinje zazivanjem „Bože pravde“, trostruko su iznenađeni:

• prvo, da se usred Splita spominje baš srpska himna;
• drugo, da je ona čak, bar po slovu, kršćanskija od mnogih himni, pa i hrvatske;
• treće, što ima značiti ono „pravde“ uz Boga – je li to možda neki posebni bog pravde iz mnogobožačkog panteona bogova u kojem smo za svaku važniju svrhu imali neko božanstvo?

A onda ih povedem u još istočnije, rusko kršćanstvo, i pokušam im dočarati scenu iz dokumentarnog filma snimljenog negdje 1917. u carskom Petrogradu, uoči Februarske revolucije. Baš to što je film nijem sliku ističe još više: žene u crnini, more žena čiji sinovi, muževi, očevi, unuci ginu po kasapnicama prvog svjetskog rata, očajno traže kruh. Demonstriraju, protestiraju. Ali kruha nema. Ruska je carica pametnija od francuske kraljice i ne savjetuje im da jedu kolače ako nema kruha. Generacija fast fooda, hrane u kojoj je hljeb tek „nosač“ raznih đakonija, mogla bi mi reći: „Budi brži – kakve to veze ima s pravdom?“ Već u drugom kadru tog dokumentarca kamera u prvom planu prikazuje pravoslavnog svećenika s bradom do pojasa koji kao da sam samcat, golim tijelom, pokušava zaštiti tu silnu ženskad od žandarskih pušaka i bajuneta. A u rukama drži, visoko ga noseći iznad sijede glave, bogohulni transparent na kojem piše: „Nema pravde, nema Boga!“

Kako to shvatiti? Naravno, nije taj ruski svećenik prvi koji je zbog nepravde posumnjao čak u egzistenciju boga. Ako nema boga nema smisla ni biti svećenikom. Koliko je moralo biti nepravde da Nietzsche, sin luteranskog svećenika, student teologije, objavi da je Bog mrtav? Francuska je revolucija krajem 18. stoljeća imala uzroke o kojima se do danas raspravlja, ali je nesporno da je i njen povod imao veze s ženskim buntom zbog velikih poskupljenja kruha. U njoj će rašireni osjećaj društvene nepravde srušiti stari poredak zajamčene prevlasti plemstva i crkve, ali se osjećaj društvene nepravde neće pretvoriti u onu silu koja krajem 19. i početkom 20. st. Nietzschea i onog ruskog svećenika dovodi do sumnje u samu egzistenciju Boga.

Koliko je moralo biti nepravde da Nietzsche, sin luteranskog svećenika, student teologije, objavi da je Bog mrtav?

Iako su, s različitim intenzitetima na različitim mjestima, u Europi još aktualne tri glavne teme francuske revolucije – sloboda, jednakost, bratstvo – jedna nova tema – socijalna[2] pravda – posvuda izbija u prvi plan. Možda nije pretjerano reći da ona velikim djelom supstituira i apsorbira teme jednakost i bratstvo. Bilo je u povijesti i drugih razdoblja u kojima je zahtijevanje socijalne pravde eruptiralo silinom od koje se je zatresao stoljetni društveni poredak. Npr. neuspješni, u krvi ugušeni seljački ustanci i bune u 15. i 16. st. na prostorima današnje Austrije, Hrvatske, Madžarske, Njemačke, Slovenije itd.. Čak ni veliki reformator kršćanstva Luther nije imao ni kršćanske riječi milosti niti kršćanskog bratskog razumijevanja za zahtjeve kršćanskog seljaštva. Tko zna u kom bi smjeru krenula ne samo Njemačka, već i kršćanska civilizacija uopće, da je Luther bio hrabar poput onog ruskog svećenika povesti seljačke mase u borbu za pravdu, da se je i on obratio Bogu kao Bogu pravde? Luther je sigurno dobro poznavao onu čuvenu misao Aurelija Augustina: „Ako nestane pravde, što su onda kraljevstva nego velika razbojstva?“ (Sermones). Ali nije iz nje bio spreman izvući konzekvence za tadašnji socijalni poredak koje je njegov oštri um sigurno mogao odlično teološki utemeljiti. Sve to kao da je vidio Kant kad je rekao: “Nikada ništa ne izaziva pobunu više od nepravde; sva druga zla, koja trpimo, nisu ništa prema ovome”.

Druge će snage onih gladnih petrogradskih dana, počevši od Oktobarske revolucije, povesti narod gladan i kruha i pravde opasnim i zavodljivim putem ostvarivanja društvene pravde već na ovome svijetu, bez Boga, ali mobilizirajući neke od bitnih kršćanskih ideja: ideju jednakosti, te, u ratnim uvjetima, posebno važnu ideju mira, mira kao onog tla na kojem raste pravednost. Oni kritičari Oktobarske revolucije, koji iz židovskog porijekla nekih njenih protagonista olako zaključuju o židovstvu kao inspiraciji ili ne znaju ili prešućuju da je u židovskoj tradiciji mir zaista bio uzdignut do načela tubitka uopće, očekujući carstvo mira, kojim će vladati pravda. Ali ta pravda u židovskoj tradiciji više neće ovisiti o političkom, već o božanskom, dok Oktobarska revolucija, zaoštreno formulirajući, političko stavlja na mjesto božanskoga. Politički filozof kaže: „U prastaroj teorijskoj paradigmi, onoj prirodnoga prava, otpor nepravdi svoju legitimnost crpi iz naravi same nepravde, poprimajući karakteristike koje se, u svim pravnim sustavima, pripisuju legitimnoj (nužnoj) samoobrani. Za revolucionarne prirodno-pravne teoretike Moderne nasilje stoga nije tek reaktivna opcija, nego, dapače, ‘materija povijesti’, tj. neizbježno sredstvo nametanja pravednosti (…)“.

Ako ste već pomislili da me je tema pravde tako ponijela da sam na pravo odmah zaboravio morat ću vas možda razočarati i na ovoj se točci vratiti pravu. Zašto baš na toj točci? Kad god, gdje god i zbog čega i radi čega god političko dobiva primat ono ne može da se ne odredi naspram starog prava i ne ponudi ili bar obeća neko novo pravo. Početkom 20. stoljeća pozivanje seljačkih buna na stare pravice više nije aktualno.

Ovih se dana navršava sto godina od kada je Oktobarska revolucija doživjela neuspješne reprize na prostorima današnje Njemačke, Madžarske i Ukrajine. Zaboravljeni zeleni kadar ulio je tada strah u kosti posjedničkoj klasi na nekim prostorima bivše Jugoslavije zahtijevajući ne samo pravednost već uzimajući ratnu dezertersku pravdu kratkog postupka u svoje ruke ne bojeći se ni vješala raspadajućeg austro-ugarskog kaznenog, ratnog i svakog drugog starog prava.

Ovih se dana navršava i 30 godina od tzv. pada Berlinskog zida odn. simboličnog pada istočnoeuropskih socijalističkih poredaka. I prije stotinjak i prije tridesetak godina socijalni buntovi zbog osjećaja nepravde tako će zadrmati stare društvene poretke da će biti obećani i proklamirani novi poreci: prije stotinjak godina socijalistički poredak društvene pravde. A prije 30-ak godina novi poredak se paradoksalno trebao ostvariti kao tzv. tranzicija u stari poredak kapitalizma![3] I dok su prije stotinjak godina, prvenstveno na razini ideologije, trijumfirale koncepcije radne, solidarne i egalitarne pravde, sad, opet prvenstveno na razini ideologije, trijumfiraju stare koncepcije razmjenske i položajne pravde. Usput rečeno: s obzirom na to da tranzicija dolazi od latinskog transitio, prijelaz, do danas nije jasno zašto se ne govori o rediciji tj. o povratku (lat. reditio), a što bi bilo preciznije.

Tu vidim teorijski deficit objašnjiv jednom za nas, tzv. istočne Europljane, zanimljivom tezom da demisija tzv. sovjetske birokratske države i uskrsnuće laissez-faire-ekonomije nisu izazvali samo krizu planiranja već i teorije same.[4] To potvrđuje i uvid da u vrijeme kad na Zapadu teorijske rasprave o pravednosti već postaju gotovo nepregledne u nas takvih rasprava gotovo ne bi ni bilo da nije uvoza prijevodne zapadne literature. Na Zapadu istaknute teoretičare socijalne pravednosti kandidiraju za šefa države[5], a mi se možemo odlučivati između karijernih činovnika i pjevača! Čak i ekonomiste nepravednost počinje zabrinjavati, naravno ne nepravednost kao takva već zbog štetnog utjecaja na ekonomski rast![6]

S obzirom na to da se tzv. postsocijalistička tranzicija trebala zbivati kao navodni povratak u stari poredak kapitalizma ona se je, a s njom i njeni propovjednici i vjernici, našla pred logičkim i realnim problemom – ni tranzicija, ni redicija, nisu bili mogući kao jednostavni prijelaz ili povratak u stari poredak kapitalizma jer društveni poreci nisu ni teritorije, ni građevine da bi se moglo prelaziti iz jedne u drugu. Cinično bi se moglo reći da su tranziciju na početku postsocijalističkog razdoblja doživjeli samo oni rijetki koji su se uspjeli dokopati Zapada. „Tu nema boga, nema pravde/i zato odlazim odavde” pjevala je „Riblja čorba“. Međutim ni puka tranzicija, ni puka redicija u stari kapitalizam nisu bile moguća zbog toga jer je stari kapitalizam od ca. 1919. i to baš pod pritiskom socijalizma tako reformiran da više nije onaj nekadašnji stari kapitalizam. Ideje države blagostanja i socijalne države, bez obzira na sve nalete neoliberalizma, i u doba početka postsocijalističke tranzicije bile su ne samo vrlo vitalne, već su se diljem Zapada, prvenstveno europskog, razvile i opstale brojne institucije države blagostanja i socijalne države u kojima je vjerojatno bilo više solidarne i egalitarne pravde nego u socijalističkim društvima. Spomenimo, na brzinu, samo manje-više besplatno obrazovanje, manje-više besplatne ili vrlo povoljne dječje vrtiće, opću zdravstvenu zaštitu, sisteme mirovinskog osiguranja i osiguranja u slučaju nezaposlenosti, socijalnu pomoć itd.

Unatoč višestrukim proglašavanjima kraja tranzicijskoga procesa, u hrvatskoj se javnosti i dan danas tekuću društvenu zbilju učestalo predstavlja kao transformacijski put ka obećanim ili, bolje rečeno, fantaziranim ciljevima još neokončane tranzicije

S obzirom na to da su i socijalistička društva imala takve institucije tranzicija se počela pretvarati ne u povratak, ne u prijelaz, već u razaranje, rušenje, razbijanje, dakle destructio starih institucija ili njihovo slabljenje, bagateliziranje, marginaliziranje itsl. Jedan autor svoj rad o tranziciji čak naslovljava „Tranzicija završava orwellovski“[7], te govori o paradoksalnosti situacije „u hrvatskom diskurzivnom prostoru: unatoč višestrukim proglašavanjima kraja tranzicijskoga procesa, u hrvatskoj se javnosti i dan danas tekuću društvenu zbilju učestalo predstavlja kao transformacijski put ka obećanim ili, bolje rečeno, fantaziranim ciljevima još neokončane tranzicije”.[8] Nekadašnji „marksistički diskurs” vidi kao “iskorijenjen novogovorom postpolitičkih eurokrata, STEM-ovaca i menadžerske elite”[9]. Naravno, ni priča o tranziciji nije izbjegla dodavanju prefiksa „post“: „(…) vlada prilično podvojena interpretacija aktualne zbilje, pa u tekućim diskurzivnim proizvodnjama istodobno cirkuliraju i praksa imenovanja terminom tranzicijsko i terminom posttranzicijsko, nerijetko za isti predmet označavanja.“ Postupak je, naravno, manipulativan: „jasno je da se u našoj diskurzivnoj areni pitanjem kraja tranzicije manipulira u dnevnopolitičke svrhe, pa je u jednim prigodama poželjno proglašavati da je tranzicija završila, a u drugim iznova mobilizirati energiju društvene mase prema fantomskom cilju konačnog dovršavanja postsocijalističke transformacije.“[10]

Načela bilo koje koncepcije pravde, da bi bila ozbiljena u društvenim porecima, moraju biti transformirana u pravne vrijednosti, u pravna načela, u pravne norme, u pravne odluke ukratko u pozitivno pravo kao neprekidni niz komunikacija[11] o tome što jest, a što nije pravo. Dobar je primjer čl. 3 hrvatskog Ustava koji „socijalnu pravdu”, dakle ne pravdu kao takvu, ubraja među „najviše (…) vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“. Pravo shvaćeno kao jedan od autopoetskih društvenih podsistema tj. sistema koji, bez obzira na sve utjecaje drugih društvenih podsistema, načelno proizvode sami sebe. To podrazumijeva visoki stupanj stabilnosti društvenog poretka kakve nema upravo u vrijeme tranzicije koju karakterizira destrukcija zatečenoga i konstrukcija novoga. S gledišta brojnih građana, već prema položaju u kojem su bili na početku tranzicije i prema položaju u kojem su se našli nakon tri desetljeća tranzicije, tranzicija se može pokazati kao ništa manja nepravda nego ona nepravda koju je trebalo ispraviti. Primjeri su bezbrojni; navedimo ih nekoliko:

Primjer br. 1: U jugoslavenskom socijalizmu svi zaposleni bili su pravno prisiljeni plaćati propisane minimalne doprinose za stambene fondove čijim novcima su građeni tzv. društveni stanovi. Zaposlenici u nekim poduzećima dobrovoljno su plaćali i doprinose više od propisanih minimalnih. Tim doprinosima izgrađenih stanova bilo je, naravno, puno manje nego onih koji su uplaćivali u fondove, pa su samo neki, često po vrlo nepravednim kriterijima, dobivali takve stanove i to na trajno korištenje, a srodnici, članovi njihovih kućanstava, mogli su nastaviti koristiti takve stanove i nakon smrti osobe koja je prva dobila stan na korištenje. Ne samo da su kriteriji dodjele stanova mogli biti manje-više proizvoljni, već se ni takvi kriteriji često nisu poštovali ili su ad hoc mijenjani kako je već odgovaralo društveno i politički moćnijim skupinama i pojedincima u poduzećima.

Kako je tranzicijski ispravljena ta socijalistička nepravda? Više nego „genijalno“. Oni koji su dobili društvene stanove mogli su ih ne samo zadržati, već i „tranzitirati“ u klasično privatno vlasništvo otkupljujući ih po smiješno niskim cijenama i još na višegodišnje rate, a umjesto gotovog novca mogli su plaćati i tzv. starom deviznom štednjom, dakle nečim čega zapravo više nije bilo! Iako je u međuvremenu tržište postalo malne vrhovno božanstvo nikome od novih vladara nije ni padalo napamet da se društvene stanove prodaje po tržišnim principima, npr. na dražbama, a da se stare nepravde isprave tako što će oni koji u socijalizmu nisu dobili društvene stanove, iako su uplaćivali u fondove za njihovu izgradnju, dobiti u povoljan najam stanove koji bi se izgradili od prodaje društvenih stanova.

Primjer br. 2.: Negirajući bilo kakvu vezu između nacionaliziranja nekih oblika imovine i koncepcija solidarne pravde, kao da nacionaliziranja u kapitalizmu nikada nije bilo, tranzicijski političari kao vrhunaravni oblik tranzicijske pravde proklamiraju restituciju dakle povrat imovine oduzete za vrijeme tzv. komunističke vladavine. Tisuće samoupravljača koje su desetljećima milijarde dinara uplatili u prisilne stambene fondove ipak neće ništa od toga dobiti natrag, čak ni onda kad nisu dobili stan. „Ujeo vuk magare“, nikome ništa. Ali ako je tim milijardama izgrađen cijeli novi gradski kvart s tisućama stanova, a u tom kvartu slučajno nesrušena ostala neka davno radi rušenja eksproprirana bezvrijedna straćara, za koju je čak plaćena nekakva naknada za izvlaštenje, ona će sad, u tranziciji, biti vraćena u naturi. Čak je i svakom ekonomskom laiku jasno da je zbog izgradnje onoga kvarta vrijednost straćare danas nekoliko desetaka puta veća od njene vrijednosti u doba izvlaštenja. Bi li bilo pravedno da se i onima, čijim je novcem izgrađen kvart, a u njemu nisu dobili stanove, vrati njihov novac po pravedno revaloriziranoj vrijednosti?

Primjer br. 3: Tamo gdje je vladala tzv. socijalistička zakonitost nije bilo pravne države. Tajne policije nadzirale su milione ljudi ne samo ne poštujući osnovna prava koja su bila zajamčena čak i ustavima njihovih država, već često čineći zločine koji su uključivali i najteže oblike kaznenih djela, npr. umorstva i ubojstva. Žrtve i njihovi potomci smatrali su samorazumljivim da će nakon propasti socijalizma pravda snaći bar glavešine tajnih policija. Njihovo razočaranje ništa ne izražava bolje nego već čuvena misao boraca za ljudska prava iz Istočne Njemačke: „Htjeli smo pravdu, a dobili smo pravnu državu“. Hoće reći da su oni koji su temeljito gazili osnovna prava dobili priliku da u razdoblju tranzicije izbjegnu pravdi koristeći osnovna prava i pravna načela koja im jamči pravna država, npr. zabranu retroaktivnosti i slične institute.[12]

Baš kad sam se pripremao za ovo predavanje u Hrvatskoj je objavljena jedinstvena i rijetka vijest da je jedan od visokih funkcionara UDBE dobio kaznu zatvora od 40 godina za tzv. teško ubojstvo jednog jugoslavenskog državljana u SR Njemačkoj. Ubojstvo se dogodilo još 1983. godine. Osudio ga je sud u SR Njemačkoj, a kaznu doživotnog zatvora, koju mu je izrekao njemački sud, hrvatski je sud, u postupku preuzimanja i izvršenja presude, pretvorio u kaznu od 40 godina zatvora. Teški je ubojica dakle ne samo 36 godina živio životom mirnog građanina, već je svoj posao nastavio raditi i u novom poretku. Da njegovo izručenje nije zatražio njemački sud vjerojatno nikad ne bi ni bio osuđen, a sad mu stoje na raspolaganje sva ljudska prava i sva proceduralna prava i njegovim se slučajem bave i njemački i hrvatski i europski sudovi uključujući i Vrhovni sud Hrvatske. Bilo bi zanimljivo usporediti njegova prava i prava njegove žrtve. Po kojoj to pravdi netko gubi glavu, a teški ubojica mirno živi 36 godina nakon teškog ubojstva? „Htjeli smo pravdu, a dobili smo pravnu državu“. Jesmo li zaista svugdje nakon sloma socijalizma dobili pravnu državu i vladavinu prava? I nakon njemačkog tzv. ponovnog ujedinjenja pokazalo se da kaznenopravni tretman tzv. političkog sistemskog neprava svoje odluke često ne može obrazložiti bez pozivanja na filozofijsko- ili teorijskopravne kategorije pa se čak govori i o „filozofijskopravnoj legitimaciji pravne prakse nakon promjene sistema“.[13]

Moj sljedeći primjer odnosi se na po mom sudu jedan od najtežih problema tranzicijske pravde – privatiziranje nekadašnjih socijalističkih privrednih poduzeća. Bujanje dugo ignoriranih, zabranjivanih i suzbijanih radničkih štrajkova u socijalizmu bilo je najjasniji pokazatelj raširene nemoći radnika da u uvjetima tzv. vladavine radničke klase vladaju ako ne glavnim društvenim procesima onda bar procesima, prije svega, raspodjele, u svojim poduzećima. S obzirom na to da socijalističko radno pravo pravo na štrajk nije ni predviđalo – u skladu s perverznom logikom da vladajuća radnička klasa ne može štrajkati protiv same sebe – to pravno gledano štrajkova nije ni bilo. Tako ih se nije smjelo ni zvati – govorilo se o „obustavama rada“. Kao da je štrajk nešto poput obustave rada za vrijeme pauze za odmor ili slično. U vrijeme te pravne irelevantnosti štrajka štrajkači su u pravno nepostojećem obliku protesta ipak sami našli način da se bore za prava koja su im ili pripadala ili su držali da bi bilo pravedno da im pripadaju. Ono što im u to doba vjerojatno ni u najmračnijim snovima nije palo na um jest tranzicijski priznato pravo na štrajk u uvjetima kad većina radnika više neće moći štrajkati zbog jednog banalnog razloga – ostali su bez radnih mjesta. Nestala su poduzeća u kojima su nekad mogli štrajkati! Nemamo vremena za iznošenje primjera. Evo samo jednog iz Dalmacije: 31. decembra 1991. godine poduzeće “Dalma” je imalo ca. 3550 stalno zaposlenih. Deset godina kasnije, 2001. godine, nakon tzv. pretvorbe, “Dalma” je imala 273 zaposlena. Državni ured za reviziju utvrdio je da pretvorba i privatizacija bivšeg društvenog poduzeća „Dalma holding Split“ nije obavljena u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. I, do danas, nikome ništa. Vrijednost “Dalme” bila je procijenjena na 123 miliona kuna da bi koju godinu kasnije, kad je pretvorba obavljena, Trgovački sud donio rješenje u kojemu je vrijednost “Dalme” opet (bila) 123 milijuna. Ali, ne više kuna nego ondašnjih njemačkih maraka![14] Ako i ima radnih mjesta, radni se odnosi sve više razvijaju u pravcu tzv. prekarnih radnih odnosa koje karakterizira nesigurnost, kratkoća, rad na određeno vrijeme, neredovna isplata plaća itsl.[15]

Goethe: “Bolje je da se nepravde događaju nego da se na nepravedan način popravljaju”

O privatiziranju nekadašnjih socijalističkih privrednih poduzeća već su napisane čitave biblioteke. Zbog čega? Postoje brojni uzroci, a ja bih se usudio jedan od uzroka formulirati u obliku vjerojatno veoma smjele istraživačke hipoteze: nikad u historiji – općoj i pravnoj – nije bilo većeg izazova ni za pravdu, ni za pravo, od te privatizacije. Ljudske sudbine i materijalna dobra koja su njome obuhvaćena gotovo da nemaju presedana u povijesti. Mislim da većinskom doživljaju tog procesa odgovara doživljaj nezapamćene nepravde. Da stvar bude još gora ta nepravda često nije bila posljedica loše provedbe inače dobrih privatizacijskih zakona već je nepravda često bila u njih uprogramirana. Genijalni opis te nepravde, nenadmašivi sažetak onoga bitnoga, sadržan je u već legendarnoj rečenici jednog sudionika i dobitnika te privatizacije koji je dobro znao o čemu govori: „Tko je jamio, jamio je“. Taj rašireni dojam da je privatiziranje bilo nepravedni grabež novih moćnika nije ograničen na naše prostore. O njemu svjedoči i nedavni zahtjev njemačke parlamentarne stranke „Ljevica“ koja je u parlamentu postavila zahtjev da sam parlament prekontrolira i istraži rad njemačkog tzv. Treuhanda odn. njihovoga fonda za privatiziranje poduzeća bivše Istočne Njemačke. Tom plemenitom zahtjevu na putu stoje brojne prepreke ne samo pravne države već i činjenica da je taj fond iza sebe ostavio 50 km akata oko 8500 poduzeća! Takvi su se vapaji javljali posvuda, pa i kod nas. Siguran sam da ni svi hrvatski revizori zajedno, čak kad bi se bavili samo privatiziranjem, i kad bi uopće postojao neki jasni pravni okvir revizije privatiziranja, ne bi u bilo kojem razumnom roku mogli obaviti taj posao. „Tko je jamio, jamio je“. Povremene političke buke oko revizije privatizacije završile su mlakim zakonskim promjenama koje zahtjeve za pravdom gubitnika privatiziranja i tranzicije „podgrijavaju“ proklamiranjem nezastarijevanja kaznenih djela počinjenih u privatiziranju.

Nakon ovih primjera moglo bismo rezignirati i skupa s Goetheom reći: “Bolje je da se nepravde događaju nego da se na nepravedan način popravljaju” (Goethe, Maximen und Reflexionen). Slično misli i Nico Hambro: “Čineći novu nepravdu ne uklanjamo staru”.

Je li, i ako jest, zbog čega postsocijalistička tranzicija morala završiti u raširenom osjećaju nove nepravde? Ona četiri primjera koja sam naveo tek kao ilustraciju[16] moraju nas navesti na priznanje da tranzicija nije bila jednostavan zadatak. Da se socijalizam nije nepovratno udaljio od proklamirane pravednosti vjerojatno bi – uz nužne reforme – postojao i danas. Što je nepravde sve više pratila i ekonomska neefikasnost i nemotiviranost za rad ona su sve više tonula u stanje koje se najbolje da opisati kao stanje društvene anomije. A jedan politički filozof kaže: „Društva u stanju anomije (..) karakterizira, uz ostalo, upravo nesposobnost da se s neprijepornom nepravdom (istakao Z. P.) suoče u okviru društveno zadanih (i prihvaćenih) pravila i institucija. U takvu stanju pobuna, a konsekventno i moguće nasilje – u individualnoj ili kolektivnoj izvedbi – dobiva status opravdane metode ispravljanja nepravde, koja se „svima“ iskazuje kao iznadsustavski, takorekuć sudbinski, pa i neukrotivi fenomen“.[17] Iz toga moramo zaključiti da je sretna okolnost da tranzicija uglavnom nije protekla kao nasilje. Kad je bila praćena nasiljem redovito je nastajala neka vrsta ovozemaljskog pakla. „Na zemlji vlada ljubav, u nebu milost, a samo u paklu ima pravde“ (Anaklet II.)!

PRAVO, PRAVDA I TRANZICIJSKA (NE)PRAVDA (2): Da su socijalističke nepravde besprijekorno ispravljene, bi li u novom poretku bilo nepravde

Bilješke

[1] Citat iz filma „Justiz“ (Pravda) (režija i scenarij Hans W. Geißendörfer, prema istoimenom romanu Friedricha Dürrenmatta).

[2] Ovdje sintagmu „socijalna pravda“ svjesno koristimo u onom neodređenom smislu u kojem se pojavljuje u raznim socijalnim doktrinama počevši od 19. stoljeća. Samo se po sebi podrazumijeva da je svaka koncepcija pravednosti, ako se odnosi na neki društveni fenomen, „socijalna“, čak kad se to i ne kaže.

[3] Svega nekoliko godina ranije nuđen nam je “novi socijalizam” koji se također pokazao kao nešto staro – v. naš rad “Stari »novi socijalizam«”, 32 Socijalizam (1989) 11-12, str. 67-71.

[4] Richard Stith, “Can Practice Do Without Theory? Differing Answers in Western Legal Education”, Archiv für Rechts- und Sozialphilosophie, 80 (1994), str. 427. Procvat teorija zavjere u istočnoj Europi nakon sloma socijalizma implozijom prije to potvrđuje nego demantira.

[5] Npr. profesora Christopha Butterweggea 2016. u SR Njemačkoj.

[6] „Utjecaj poreza na pravednost se najvećim dijelom ogleda kroz utjecaj na nejednakosti u zemljama. Tema nejednakosti je u posljednje vrijeme vrlo zastupljena (i na Ideje.hr je pokrenuta široka rasprava), a ključna teza je da recentna empirijska literatura pokazuje kako rast nejednakosti šteti ekonomskom rastu pa se smatra kako porezni sustavi koji adekvatno adresiraju pitanje nejednakosti mogu pogodovati rastu (npr. Weller i Rao, 2008)“ (redakcijski podnaslov uz tekst „Zašto je Hrvatska toliko neuspješna? Sedam pitanja o porezima i ekonomskom rastu“ na: http://ideje.hr/zasto-je-hrvatska-toliko-neuspjesna-sedam-pitanja-o-odnosu-poreza-i-ekonomskog-rasta/ /5.5.19/).

[7] Igor Gajin, „Tranzicija završava orwellovski“ (rukopis; emitirano 3. travnja 2019. na 3. programu Hrvatskog radija). Hvala autoru za rukopis.

[8] Ib.

[9] Ib. U nastavku ćemo pokušati pokazati da se tranzicijski diskurs ipak u jednoj bitnoj točki slaže s marksističkim.

[10] Ib.

[11] Da pravo, upitano o pravdi, nikad ne šuti, stara je ideja, po prvi put vjerojatno formulirana u § 4 francuskoga Code Civil: „Sudac koji bi odbio suditi izgovarajući se šutnjom, nejasnoćom ili nedostatnošću zakona, treba biti gonjen zbog uskrate izricanja pravde”.

[12] „Uvijek kad netko hoće napraviti kratki proces poslije toga slijedi duga žalba“ (Siegfried Lowitz).

[13] V. npr. Eckardt Buchholz-Schuster, Rechtsphilosophische Legitimation der Rechtspraxis nach Systemwechseln. Eine Untersuchung zur Funktion von “Juristenphilosophie”, 1998, koji podrobno analizira odlučna razdoblja – 1945–1950. i 1990–1995. – uključujući i sudske odluke.

[14] V. https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/593155/kako-su-jahaci-hrvatske-pretvorbe-cijedili-i-komadali-jedno-od-najvecih-trgovackih-poduzeca-u-bivsoj-drzavi-i-nakon-svega-splitska-dalma-jos-uvijek-postoji.

[15] Ne čudi stoga što nikom nisu za oko zapeli podaci iz EU-ankete o radnoj snazi koje je nedavno objavio Eurostat, prema kojima Hrvatska i dalje debelo prednjači i s udjelom prekarnog rada od 6,9% više je nego trostruko veći od prosjeka EU 28 od 2,2%, a sa zemljama kao što su Češka (0,3%), pa čak i Slovačka i Estonija (1,5%) Hrvatska je praktički neusporediva. Kako je Hrvatska u Europi među zemljama s najvišim postotkom po radu na određeno (više od tri mjeseca, do godine dana), premda je to posljedica strukture gospodarstva (turizam), zaključak da je čak 40% posto zaposlenih u prekarnom statusu na ovaj ili onaj način (a koji se pomalo pomalja), ne može se odbaciti – a da se uopće ne uzme u razmatranje – odmahnuvši rukom.

[16] Bilo bi naivno povjerovati da se je nepravednost ograničila na područje imovinskih odnosa. Brojne primjere nepravednosti na području postsocijalističkoga izbornog sustava i postsocijalističkoga izbornog prava analizirao sam u radu Hrvatsko izborno zakonodavstvo za parlamentarne i predsjedničke izbore od 17.2.1990. do 30.9.1993., Puls : Split, 1995 (engleski prijevod: “Croatian Electoral Legislation for Parliamentary and Presidential Elections from 14 February 1990 to 30 September 1993”, 1 Croatian Critical Law Review (1996), br. 2-3, str. 203-352) te u radu “Većinski ili proporcionalni sistem (I-IV)”, Slobodna Dalmacija 7., 8., 9. i 10. 2. 1990.

[17] Žarko Puhovski, „Pobunom protiv nepravde, ili: heroizirano protiv strukturnoga nasilja“, na: http://www.banka.hr/pobunom-protiv-nepravde-ili-heroizirano-protiv-strukturnoga-nasilja/print, objavljeno 12.12.2014.