Francuska politika
Uoči novih velikih učeničkih prosvjeda u Francuskoj, koji se očekuju danas, Erika Pirić donosi vam atmosferu s jednog od njih, održanog na pariškom Trgu Bastille, ali i širi kontekst u kojem dolazi do njih.
Uoči novih velikih učeničkih prosvjeda u Francuskoj, koji se očekuju danas, Erika Pirić donosi vam atmosferu s jednog od njih, održanog na pariškom Trgu Bastille, ali i širi kontekst u kojem dolazi do njih.
Silazim u podzemnu stanicu na Trgu Republike i već na prvom koraku primjećujem mnogobrojnost policajaca. Stoje uz zidove poput stražara starog grada i odokativno broje mlade ljude što u grozdovima hrle u jednom smjeru – na barikade. Metro stiže točno na vrijeme – uguramo se u njega, spremni na sardinsku stisnutost. Na stanici Bastille cijeli se vagon ispraznio. Pri izlasku moramo proći kroz tri policijska reda i otvoriti torbe na pregled. Pojedini učenici zaustavljeni su i detaljnije pretresani. Izronivši na površinu, istog trenutka nalazim se u moru mladih ljudi koji podignutih ruku uglas viču „Siamo tutti antifascisti“ (Svi smo antifašisti).
Sociolog Alain Touraine opisao je studentski pokret 1968. kao prvi sukob poslijeratnog francuskog društva u kojemu su klasični antagonizam kapitala i proletarijata zamijenjeni sukobom tehnokratske vlasti i onih nad kojima se ta vlast provodi[1]. Percipirani manjak kontrole nad vlastitim životom i radom odražavao je širu tranziciju od industrijskog kapitalizma prema društvu u kojemu se moć temelji na znanju, informacijama i stručnosti. U takvom postindustrijskom poretku moć nije bila koncentrirana isključivo u rukama vlasnika kapitala već i u opskurnijem, birokratskom aparatu. Sveučilište je bilo upravo prvo mjesto na kojemu se ova tranzicija osjetila.
Više od pola stoljeća kasnije, francusko društvo obilježavaju nove varijable složenosti, među kojima je i njegovo postkolonijalno naslijeđe. Nakon najtoplijeg ljeta u zabilježenoj povijesti, urbani centri i periferije ponovno gore. Sredinom rujna učenici francuskih gimnazija iz siromašnijih regija, ponajprije iz predgrađa, počeli su prosvjedovati protiv loših školskih uvjeta i višegodišnjeg nedovoljnog financiranja obrazovanja. Materijalne posljedice politika štednje manifestirale su se u manjku profesora, oronulim učionicama u kojima doslovno manjka stolova i stolica, nedostatku grijanja tijekom zime i neadekvatnoj zaštiti od vrućine tijekom toplinskih valova.
Iz solidarnosti su im se pridružile i druge srednje škole, što je kulminiralo nacionalnom učeničkom blokadom 6. listopada, u kojoj je sudjelovalo više od 1.400 škola i oko 250.000 učenika. Ministar obrazovanja Edouard Geffray idući dan najavio je ustupke, no usprkos tome prosvjedi su se nastavili i 8. listopada, a učenicima su se pridružili i studenti, šireći pokret i na sveučilišta. Ministar obrazovanja ponovno se oglasio i objavio odluku o zaposlenju 3.000 novih srednjoškolskih profesora. Kao odgovor, studentski i profesionalni sindikati najavili su novi prosvjed 13. listopada, tzv. Peti akt srednjoškolskog pokreta. Dodatno ulje na vatru dodala je najava štrajka i prosvjeda sindikata i pokreta Gilets Jaunes (Žuti prsluci) 17. listopada, konvergirajući s pokretom srednjoškolaca.
Na ulicama je poezija, ali i policija
Pokret je dobio pozornost šire francuske javnosti zahvaljujući viralnim snimkama policijske represije nad nenaoružanim maloljetnicima. Na paljenje kanti za smeće i oštećivanje javne imovine policija je odgovorila suzavcem, granatama za suzbijanje nereda i – udarcima u glavu. Od početka prosvjeda ozlijeđeno je više od 200 učenika, a uhićeno ih je oko 6 000. Prema riječima ministra unutarnjih poslova Laurenta Nuñeza, drama policije i učenika dosegnula je svoj apogej kad je jedan petnaestogodišnjak od udara šok granate ostao bez ruke. Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava i Amnesty International iskazali su zabrinutost zbog policijske represije nad maloljetnicima.
Nakon sat vremena slušanja antimakronističkih i antifašističkih parola, uz poneku pjesmu Gilets Jaunes, pluća mi se pune dimom suzavca. Specijalizirana postrojba Nacionalne policije za održavanje javnog reda i nadzor prosvjeda počinje primjenjivati strategiju disperzije mase. Zauzeta kašljanjem, primjećujem da gotovo svi oko mene nose maske, jednake onima iz doba pandemije koju je prosječni sudionik ovog pokreta proveo u osnovnoj školi. Dok se oči postepeno svima crvene, prosvjednici sinkronizirano usmjeravaju svoje parole protiv policije.
Maloljetnici su, u pravilu, najranjivija točka jednog društva. U isto vrijeme, Francuska ima dugu i složenu povijest policijskog nasilja nad rasijaliziranim dijelovima stanovništva. Militarizirani policajci tijekom nemira raspolažu širokom diskrecijom pri odluci koga će i na koji način zaustaviti. Etnografska istraživanja, poput La Force de l’ordre Didiera Fassina[2], pokazuju da ta odluka često pada na mlade muškarce sjevernoafričkog i afričkog podrijetla, dok načini zaustavljanja uključuju uporabu sile. Prizor premlaćenih i nenaoružanih učenika izazvao je šok upravo zato što su djeca nebijelog i/ili radničkog podrijetla prikazana kao francuski građani koji traže svoja prava. Dio javnosti, podupiran selektivnim medijskim reportažama, reagirao je osporavanjem njihova subjektiviteta kao legitimnih sudionika prosvjeda, tvrdeći da nije svaka uporaba sile protiv prosvjednika neprihvatljiva. Spor je djelomično dakle nastao jer je jedna kategorija ljudi, dotad “nevidljiva”, postala politička u neočekivanom trenutku. U postkolonijalnom kontekstu, širenje pojma francuskog državljanstva stoga je dospjelo u sukob s državnim nasiljem kao modusom operandi državnog aparata.
Uz loše uvjete u školama, povod pobune jest platforma Parcoursup, francuski pandan platformi „Postani student“. Njezina opskurna logika i komplicirani proces upisa, prema tvrdnjama učenika, otežava upis budućih studenata na fakultete, posebice onih socioekonomski nepovlaštenih, koji ne znaju kako igrati u tehnokratskom sustavu. Škole iz siromašnih predgrađa osobito su pogođene jazom obrazovanja, reflektirajući duboki klasno-teritorijalni jaz francuskog društva. Daleko od standarda neutralnih meritokratskih institucija, škole preslikavaju naslijeđeni kulturni kapital u akademski uspjeh, legitimirajući društvene podjele iz generacije u generaciju. Tehnokratska vlast, onako kako ju je identificirao Touraine, danas udara na mlade i prije samog ulaska na fakultet, algoritamskim razvrstavanjem i selekcijom. Svjesni toga, učenici se opiru mehanizmima koji ih smještaju u unaprijed određene društvene kategorije.
Peta Republika ne prolazi s ocjenom 5
Uoči predsjedničkih izbora iduće godine, javna rasprava u francuskim medijima obojena je u nijanse političkih kampanja. Pokret formalno podržavaju sindikati, studentske organizacije i tzv. lijevo-populistička stranka La France Insoumise (Nepokorena Francuska). Desno-populistički Rassemblement National (Nacionalno okupljanje) priznao je zahtjeve srednjoškolaca kao legitimne, no odbio je podržati prosvjede. Desni narativ najjasnije se vidi u medijima poput televizije C News, koju zovu i francuski Fox News – u njihovim izvještajima gradi se slika prosvjednika kao isključivo radikaliziranih mladića koji slave uništavanje javne imovine, dok se prosvjedi predstavljaju kao simbol erozije zapadnih vrijednosti. Takvu retoriku i oblik revolta, tvrde komentatori na C News, dodatno potiču ljevičari poput Jean-Luca Mélenchona, i takozvana „ideologija islamoljevičarstva“ (islamogauchisme) koja se po njihovim tvrdnjama infiltrirala u obrazovni sustav Francuske.
Tenzije na Bastilji u međuvremenu su na svome vrhuncu. Grupa od 50-ak interventnih policajaca kreće u sprint prema masi prosvjednika koji se nakratko povlače, da bi se vrlo brzo vratili, uzvraćajući skandiranjem parola protiv policije i bacanjem boca i dimnih baklji. Policija uzvraća vodenim topovima. Prosvjednici se vraćaju, policija ponovno ide naprijed. Ovo se ponavlja još nekoliko puta, no prosvjednici se naočigled svaki put vraćaju u manjem broju.
Osjetljive politike ipak ostavljaju trag mnogo dalje i mnogo dublje od samih predsjedničkih izbora. Problem nacionalnog budžeta i velikog deficita visi nad bilo kojom rekonstrukcijom vlade baš poput giljotine, iako je u tome Francuska sve manje izuzetak u odnosu na druge europske države. Macron se turbulentne 2024. kladio da će prijevremenim izborima uspjeti konsolidirati moć tako da se proračun može jednostavnije izglasati, no rezultat je bio još veća pluralizacija parlamenta u kojemu niti jedan politički blok ne može usvojiti proračun sam, a drugi blokovi nemaju pretjerane koristi u podržavanju istog. Premijer Lecornu na dužnosti je tek godinu dana, i nastavlja niz kratkotrajnih Macronovih šefova vlada. Najavio je prijedlog proračuna za iduću godinu koja uključuje 54 milijarde eura rezanja troškova, nastojeći spustiti deficit na koliko-toliko prihvatljivih 5% BDP-a. Među žrtvama rezanja nalazi se i obrazovni sustav.
U međuvremenu francuski nacionalni dug je na rekordnih 119.3% BDP-a, a troškovi zaduživanja su na razini neviđenoj od 2008. godine. Populisti za taj problem biračima nude različite terapije – dok desni RN najavljuje dalje rezanje troškova i nastoji preusmjeravati pozornost javnosti na navodnu imigracijsku prijetnju, lijevi LFI najavljuje bankrot države (sovereign default) i definancijalizaciju javnog duga.
Blokada proračuna, zajedno s različitim građanskim nemirima poput blokade srednjoškolaca, Gilets Jaunes i prosvjeda francuskih poljoprivrednika pokazuju na koliko je frontova paraliziran francuski administrativni aparat. Iako je primamljivo ove građanske nemire romantičarski pripisati francuskom duhu otpora, to bi ujedno značilo uvelike banalizirati dubinsku političku krizu Francuske. Jer rješenje problema duga i nacionalnog budžeta ne nazire se na horizontu, a pritisci nezadovoljnika čine situaciju sve napetijom, iz tjedna u tjedan. U zadnjih 10 godina Francuska je, na primjer, promijenila osam ministara obrazovanja, tijekom kojih niti jedan nije uspio razraditi dugoročnu i balansiranu strategiju održavanja (i razvoja) obrazovnog sustava.
Nakon tri sata prosvjeda policija je zatvorila gotovo sve ulice koje izlaze s trga Bastille. Prosvjednike propuštaju postupno, dok istodobno u drugom smjeru potiskuju glavnu frontu. Što je kordon bliži, zraka je manje.
Srednjoškolski pokret u Francuskoj još je jedna u nizu europskih mladenačkih građanskih mobilizacija posljednjih godina, među kojima su i pokret solidarnosti s Palestinom, Fridays for Future i pokret srpskih studenata protiv Vučićevog režima. Zajedničko svim ovim pokretima jest pripadanje “generaciji” koju se rado opisuje kao atomiziranu i hipnotiziranu zaslonima telefona. Ironično, zabrana osobnih telefona u školama stupila je u Francuskoj na snagu upravo ovog rujna.
Francuski srednjoškolski prosvjedi pokazuju i da su ti fenomeni međusobno isprepleteni. Nedovoljno financirane škole, rasijalizirano policijsko nasilje i klimatska kriza nisu zasebna pitanja, nego različita lica istog odnosa države prema građanima. Država koja ne može osigurati potrebno grijanje, hlađenje, dovoljan broj klupa i profesora, a pritom na zahtjeve učenika odgovara suzavcem, teško može uvjeriti mlade da je njihova budućnost u sigurnim rukama. Ovaj prosvjed na Bastilji tako djeluje kao mikrokozmos Francuske same – hostilne sile zatvaraju sve izlaze, zrak je sve rjeđi, a politički se izlaz ne nazire.
[1] TOURAINE, Alain (2018) Le Mouvement de Mai: Ou le communisme utopique. Paris: Points Essais.
[2] FASSIN, Didier (2011) La Force de l’ordre: Une anthropologie de la police des quartiers. Paris: Seuil.
12. listopada 2026.
Forum za vanjsku politiku, u partnerstvu s portalom Ideje.hr, poziva vas na panel-raspravu „Izazovi za diplomaciju 21. stoljeća”, koja će se održati u srijedu, 14. listopada 2026. u 11 sati u dvorani Orion (NSZVO, 1. kat). Dejan Jović, Vesna Pusić, Božo Kovačević i Damir Grubiša raspravljat će o tome što diplomacija danas može i gdje su joj granice.
12. listopada 2026.
INTERVJU MARKO VUČETIĆ
Uoči rasprave Hrvatskog sabora o nepovjerenju Andreju Plenkoviću zbog afere s opasnim otpadom, gost Domagoja Novokmeta je Marko Vučetić, bivši saborski zastupnik, filozof i profesor na Sveučilištu u Zadru.
12. listopada 2026. / čita se 9 minuta
Kemija
Nobelova nagrada za kemiju 2026. dodijeljena je Henriju B. Kaganu i Kensu Soaiju „za otkriće nelinearnih učinaka i autokatalize u asimetričnoj organskoj sintezi“. Ta su otkrića, piše Tomislav Portada, pomogla da bolje razumijemo kako ciljano pripraviti jedan enantiomer željenog spoja, a također i kako je u živom svijetu prevladala samo jedna od dviju zrcalno simetričnih mogućnosti.