10 godina od prosvjeda za kurikularnu reformu (3)
U novom nastavku velikog serijala Josip Šarić prati kako se Škola za život u prvom koraku pretvorila u preživljavanje škole.
U novom nastavku velikog serijala Josip Šarić prati kako se Škola za život u prvom koraku pretvorila u preživljavanje škole.
Učenici ne žele biti dio eksperimenta loših politika, poručio je s pozornice na Trgu bana Jelačića u lipnju 2016. učenik Karlo Horvat, predsjednik Nacionalnog vijeća učenika, na prvom i najvećem prosvjedu za kurikularnu reformu. Deset godina poslije, oni koji su tada bili djeca znaju točno kako izgleda biti zamorac. A oni koji su ih trebali učiti drugačije, modernije, bolje, sve češće traže izlaz iz učionice.
U jesen 2018., kad je „Škola za život” tek krenula u svoj eksperimentalni prvi val, Hrvoje Debeljak je upisao gimnaziju. Njegova škola nije bila među 26 srednjih škola koje su pristale biti pokusni teren. Prve dvije godine učio je po starim programima, onima koje je Jokićeva reforma trebala zamijeniti. A onda je, na početku trećeg razreda, u školskoj godini 2020./21., reforma stigla i po njega.
„Promjenu zvanu Škola za život osjetio sam na svojoj koži, usred srednjoškolskog obrazovanja, kada smo nakon dvije godine gimnazije po starim kurikulumima preko noći prešli na nove kurikule. Neke moje kolege učile su po novim kurikulumima od prvog razreda, mi smo u Školu za život ušli tek u trećem. A maturu smo svi pisali po novome. Nije mi bilo jasno kako je to pravedno,“ prisjeća se Debeljak, danas novinar portala Srednja.hr koji prati obrazovanje.
Dvije godine stari kurikul, dvije godine novi, jedna matura. Ono što je na papiru izgledalo kao uredan prijelaz, u učionici je izgledalo kao premještanje namještaja dok netko u sobi još spava. Primjerice, stari kurikul učio je književnost kronološki, od antike prema modernoj. Novi je uči tematski, po žanrovima i oblicima. Tako je Debeljakov razred u trećem srednje u novom udžbeniku ponovno dočekala Sofoklova Antigona, koju su već jednom pročitali i obradili u prvom.
„Naša profesorica bila je spretna pa je istovremeno povezivala nove kurikule s onim što smo propustili zbog uvođenja reforme usred obrazovanja,“ kaže Debeljak. Ta rečenica tiho nosi cijelu priču ovog nastavka. Reforma se nije dogodila zahvaljujući sustavu, nego unatoč njemu. Tamo gdje je funkcionirala, funkcionirala je jer je neka profesorica bila spretna.
Na Matematici je promjena imala drugačiji oblik. Umjesto jedne ocjene iz ispita, učenici su dobivali dvije: jednu za usvojenost znanja i vještina, drugu za matematičku komunikaciju. „Za nas je to značilo da se sada iz ispita moglo dobiti dvije jedinice odjednom umjesto jedne. Ili dvije petice,“ kaže Debeljak. Dobar dio školovanja njega i suučenike okupirali su takvi prijelazi gradiva, dok je istinska sadržajna promjena izostala.
Ako su učenici reformu doživjeli kao zbrku, učitelji su je doživjeli kao još jedan teret na leđima koja su već bila pognuta. I tu priča prestaje biti priča o kurikulima. Jer, možemo pisati kurikule do iznemoglosti, brusiti ishode učenja i prepirati se oko kompetencija. Sve to pada u vodu ako se jednog rujanskog jutra u razredu nitko ne pojavi za katedrom. To više nije retoričko pitanje. Hrvatska ne prolazi kroz još jednu sezonu nezadovoljstva plaćama. Prolazi kroz polagano, tiho urušavanje profesije koju nitko više ne želi birati. Brojke o tome viču ma koliko političari o tome šutjeli.
U PISA istraživanju 2022. gotovo svaki drugi učenik, njih 46 posto, sjedio je u školi čiji je ravnatelj priznao da nastava trpi jer nema dovoljno nastavnika. Svaki peti učio je u školi u kojoj nastavnici nisu bili dovoljno kvalificirani. Najnovija PISA, objavljena u rujnu 2026., donosi blago olakšanje: udio onih prvih je pao na 35 posto. Ali to je i dalje trećina hrvatskih petnaestogodišnjaka, a nedostatak pomoćnog osoblja pogađa čak 51 posto učenika, iznad prosjeka OECD-a.
Još je glasnije ono što govore sami nastavnici. Prema istraživanju TALIS 2024, svaki četvrti učitelj u Hrvatskoj planira u sljedećih pet godina zauvijek zatvoriti vrata zbornice, najčešće zbog posla izvan obrazovanja. Među onima mlađima od 30, onima na kojima bi sustav trebao počivati idućih trideset godina, udio onih koji razmišljaju o odlasku porastao je od 2018. za 13,2 postotnih bodova. Plaćom je zadovoljna tek otprilike četvrtina. Osnovnoškolski učitelji rade više od 43 sata tjedno, i do pet sati više od međunarodnog prosjeka. A u istraživanju Instituta za društvena istraživanja iz 2022. gotovo 96 posto učitelja reklo je da političari ne cijene njihovo mišljenje. Ne polovica, ne dvotrećinska većina. Gotovo svi.
Sjetimo se: 2016. na Trgu je učiteljica likovne kulture Ida Loher govorila da je prvi put netko pitao učitelje kakvu školu žele. „Kurikularna reforma bila je u velikoj mjeri orijentirana na to da oni koji reformu nose moraju biti i oni koji je kreiraju, koji pokreću promjene. To je ključni razlog zašto je stvar pala, jer se politika toga bojala,“ kaže Matija Kroflin, glavni tajnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Deset godina poslije, gotovo nijedan učitelj, nastavnik, profesor ne vjeruje da ih itko više išta pita.
Je li onda čudo što su izašli na ulice? 2019. štrajkali su 36 dana, najdulje u povijesti hrvatskog školstva. Borili su se za povećanje koeficijenta od 6,11 posto, brojku koja je usput prestala biti matematika i postala simbol dostojanstva. Šest godina kasnije, 2025., opet su bili u štrajku, ovoga puta zbog koeficijenata u novom sustavu plaća, modularne reforme strukovnog obrazovanja i ocjenjivanja zaposlenika. Sukob je u lipnju završio sporazumom, ali ključna pitanja koeficijenata i dodataka ostala su otvorena. Što su nastavnici zapravo tražili, osim nekoliko stotina eura? I što se, kad se prašina slegnula, doista promijenilo? Zapravo malo toga. Veće plaće nisu u zbornice donijele novi entuzijazam niti spriječile konstantan odljev perspektivnih kadrova.
Nigdje kriza nije tako opipljiva kao u STEM predmetima. Profesor matematike, fizike ili informatike danas ima izbor koji njegovi prethodnici nisu imali. Privatni sektor nudi mu znatno više novca, a on na to pitanje sve češće odgovara napuštanjem učionice. Država je odgovorila stipendijom od 600 eura mjesečno za buduće STEM nastavnike, uz obvezu da u školi rade onoliko godina koliko su je primali. Novac može kupiti nekoliko godina. Ugled ne može.
A onda dolazi rupa koju godinama nitko ne želi vidjeti. Hrvatska ni danas ne zna službeno reći što točno dobar učitelj mora znati i umjeti. Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje usvojilo je još u veljači 2016. Okvir nacionalnoga standarda kvalifikacija za učitelje, ali samo kao preporuku. Deset godina, nekoliko ministara i jednu reformu kasnije, nacionalnog standarda još nema. U registru kvalifikacija upisani su tek pojedini standardi zanimanja.
Sustav koji ne zna definirati učitelja teško da će ga znati i zadržati.
Debeljakova generacija bila je prva koja je, 2022., pisala maturu po novim kurikulima. Najviše buke digla je osnovna razina mature iz matematike, koja je odjednom počela ispitivati gradivo sve četiri godine gimnazije, a ne samo prve dvije. Zbog velikih promjena organizirana je probna matura. A onda je i ona zapela. „Sindikati su se pobunili, nastavnici je neće ispraviti jer za to neće biti plaćeni. Na kraju su se dogovorili s državom oko plaćanja pa nam je probna matura ipak ispravljena. I tako je Škola za život umjesto sadržajne reforme postala kozmetičko sredstvo s administrativnim problemima, iako je jedan od zacrtanih ciljeva bio upravo administrativno rasterećenje djelatnika,“ kaže Debeljak.
Ta je epizoda zorno pokazala kako su brojne izmjene, polu i kvazi reforme, samo produbile jaz u školama. S jedne strane su učenici koji ne znaju hoće li dobiti povratnu informaciju uoči najvažnijeg ispita u školovanju. S druge strane učitelji koji više ne pristaju raditi besplatno za sustav koji ih ne pita ništa. U toj rupi sve su više propadale kompetencije u koje se svi zaklinju. Primjerice, jedan od proklamiranih ciljeva Škole za život bio je pripremiti mlade za aktivno, odgovorno i konstruktivno djelovanje u zajednici. „Ako nismo imali Građanski odgoj, a satnica Politike i gospodarstva nije nam povećana, pitam se kako bismo to postigli,“ pita se Debeljak. Baš nikako. No najveća rupa u deset godina lutanja i bauljanja po reformskom putu nije se otvorila ni u učionicama ni u zbornicama. Najveća rupa smještena je iznad njih. Ministarstvo znanosti i obrazovanja priznalo je kapitulaciju u praćenju i evaluaciji novih kurikula. Pandemija je stavila točku na iole ozbiljnije napore u tom smjeru.
„Tako da smo uveli nove kurikule, a da nitko nije provjerio kako se provode u praksi. Time svaka reforma pada u vodu i nema smisla. Učenici su bili zbunjeni, profesori su se snalazili, a profitirao nije nitko,“ kaže Debeljak. To, smatra, nije izolirani slučaj nego obrazac. Isto se događa s cjelodnevnom školom u osnovnim školama i s modularnom nastavom u strukovnima: eksperimenti se uvode, a prava analiza izostaje.
„Ako nemamo tim ljudi koji će pratiti promjene i razgovarati s učenicima, roditeljima i nastavnicima o njima, bojim se da pomaka neće biti,“ upozorava.
Debeljak je školu završio prije samo nekoliko godina, sustav i danas gleda očima učenika. Brojčane ocjene od prvog do četvrtog razreda osnovne, smatra, treba zamijeniti opisnima, jer djecu samo opterećuju i prerano ih dijele na bolje i lošije. Nacionalne ispite u osmom razredu, koji se ne ocjenjuju niti se računaju pri upisu u srednju, vidi kao skupu vježbu čiji je smisao upitan. „I sami učenici s kojima smo razgovarali znaju reći da bi voljeli da su nacionalni ispiti jedan od kriterija za upis u srednju školu, jer su svjesni da je to objektivnije mjerilo znanja od ocjena. Možda bi se tada i utrka za ocjenama nešto smanjila.“
Znakovi za uzbunu, dodaje, već su posvuda: sve slabiji rezultati na PISA testiranjima, na maturi i pri upisima na fakultete, gdje brojna visoka učilišta snižavaju kriterije ili ukidaju dodatne provjere vještina. „Imamo Ministarstvo s više od 300 zaposlenika. Po zakonu bismo trebali imati Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje sa stručnjacima koji bi kreirali obrazovne politike, ali Ministarstvo već desetljeće ignorira imenovati to tijelo pa nemamo ni to,“ kaže Debeljak.
Matija Kroflin sustav gleda s druge strane katedre i s drugog kata obrazovne zgrade. Ekonomist i sindikalist, glavni tajnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (NSZVO), na pitanje kako bi hrvatska škola izgledala da je Cjelovita kurikularna reforma prošla onako kako je zamišljena, ne okoliša.
„Vrlo vjerojatno bitno bolje.“
Kao dokaz da dosadašnji polupokušaji polureformi nisu doveli do cilja kurikularne reforme, modernije škole i promijenjenog podučavanja, navodi nedavno objavljeno istraživanje Instituta za društvena istraživanja, Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci, prema kojem čak polovica srednjoškolaca ne zna tko je premijer Andrej Plenković. Maturanti su na pitanja iz političkog znanja, kaže Kroflin, u prosjeku točno odgovarali na tek otprilike osam od devetnaest pitanja.
A umjesto da se političkom obrazovanju doda, oduzima se. Otkako je prošle školske godine krenula reforma strukovnog obrazovanja, dio učenika strukovnih škola više nema Politiku i gospodarstvo kao obvezan predmet, pa ostaje bez ikakve sustavne nastave o državnim institucijama i građanskim pravima. Ono na što se Debeljak žalio, da njegovoj generaciji satnica tog predmeta nije povećana, danas zvuči gotovo kao luksuz. Škola za život pretvorila se u preživljavanje škole.
„Smisao reforme bio je promijeniti način na koji djeca usvajaju znanje i način na koji škola funkcionira. Da ih se osposobljava da razumiju, da propituju, da primjenjuju znanje koje dobivaju, da argumentiraju svoje stavove, rješavaju probleme, samostalnije donose odluke. Škola je jedno od rijetkih mjesta gdje se može razvijati sposobnost razlikovanja činjenica od manipulacije, razumijevanja ljudskih prava i demokratskih institucija. To mladi često ne dobivaju doma i ne mogu naučiti nigdje drugdje,“ objašnjava Kroflin. Umjesto toga, dobili smo ono što je GOOD inicijativa krstila „ementalnom reformom”: Školu za život, sir pun rupa. „To je najbolji opis. Zbog političkih marifetluka i nečijih fiks-ideja mnogo se toga izbušilo,“ kaže.
No i Kroflin, poput Debeljaka, prepoznaje gdje je zapelo. Ne u dokumentima, nego u odnosu moći. „Učitelji su u vrijeme zamaha procesa rada na kurikularnoj reformi dobili na važnosti, postali su oni koji kreiraju reformu i tu je nastao kratki spoj. Određene političke struje našle su se ugrožene i počele u tome stvarati rupe,“ kaže. To je, gotovo riječ po riječ, ono što je u prvom nastavku ovog serijala govorio Boris Jokić. Deset godina poslije, dijagnoza se nije promijenila. Promijenilo se samo to što su posljedice postale mjerljive: gotovo 96 posto učitelja koji kažu da političari ne cijene njihovo mišljenje.
Kroflin dolazi iz svijeta znanosti i visokog obrazovanja, pa ga pitamo kakvi danas brucoši sjedaju u predavaonice. Odgovor je neugodan, ali Kroflin ne krivi samo Školu za život. „Korona je bila važna prekretnica. Predznanje s kojim mladi ljudi dolaze u sustav visokog obrazovanja dosta je narušeno, a nastavni proces na fakultetima morao se prilagoditi tim nižim kompetencijama,“ kaže.
Kako je Škola za život utjecala na znanje i vještine budućih studenata, to ne zna nitko. Kroflin je uoči našeg razgovora sam tražio takve analize i nije našao nijednu ozbiljnu. Evaluacija koja je napravljena pokazala je da su učitelji ipak mijenjali način poučavanja i da su učenici na neke promjene reagirali dobro. No dalje od tog maglovitog zaključka, trag se gubi. „Jedan od većih problema našeg obrazovnog sustava je taj da ne postoji povezanost ni između osnovne i srednje škole, ni između srednje škole i visokog obrazovanja. A ispravno bi bilo uključiti i povezati čak i predškolski odgoj, gdje se već mogu uočiti razvojni problemi ili darovitost.“ Tu se dvije perspektive ovog teksta preklapaju. Debeljak govori o reformi koju nitko nije pratio iz učionice. Kroflin o reformi čije posljedice nitko ne prati ni kad učenik iz učionice izađe.
Ima li država ikakav plan za obrazovanje na pet, deset ili petnaest godina? Nazire li se išta barem u porukama ministara u razdobljima intenzivnih pregovora o plaćama zaposlenih u obrazovanju? „Ma nema. To je science-fiction za trenutni set up javnih politika i političara u Hrvatskoj. Mi smo prestali čak i formalno raditi papire. Zadnja je bila nacionalna strategija, napravljena da bi se moglo krenuti s planovima za Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Stvari se u sustavu obrazovanja zadnjih desetak godina događaju stihijski. Zakoni se mijenjaju bez ikakvog reda, smisla i pameti ,“ kaže Matija Kroflin.
Upravo pregovori o plaćama, dodaje, jasan su dokaz da u Vladi nema nikakve vizije.
„Vlada ulazi u pregovore sa sindikatima tako da svake godine pokušava izvući optimalan rezultat za sebe, a to je da plaće rastu što manje. Jesu li plaće pravedno postavljene u odnosu na druga zanimanja? Omogućavaju li popunjavanje deficitarnih radnih mjesta? Jesu li međunarodno konkurentne? O tome nitko ne vodi brigu“, rezolutan je Kroflin. Iz tih pitanja zapravo se čita sve što je u brojkama gore: profesor fizike koji odlazi u IT, mladi učitelj koji već razmišlja o izlazu, katedra kojoj nitko ne prilazi.
Je li prilika s Trga trajno izgubljena? Kroflin, za razliku od mnogih, neće potpisati smrtovnicu obrazovanju u Hrvatskoj. Postoje, kaže, razni izdanci izvorne ideje kurikularne reforme: projekt Škola i zajednica, građanski odgoj u onim lokalnim zajednicama gdje za to postoji politička volja. Rasuti su to otoci, ne kopno. „Ne, ne bih bio toliko pesimističan da kažem da smo izgubili šansu za cijelu generaciju. Međutim, ovih deset godina pokazuje da je obrazovanje bilo umrtvljeno.“
Iako ne želi potpisati kapitulaciju, priznaje da trenutno nije ni optimist. U ovom političkom kontekstu i s prioritetima ove vlasti ne vidi prostor za promjenu. Ali svijet se mijenja brže od naših ministarstava. Umjetna inteligencija već mijenja način na koji ljudi dolaze do činjenica i na koji uče, a obrazovanje je, kaže, među najizloženijim sustavima. „Moguće je da će nas takve stvari natjerati da ponovno skupimo glave i pokušamo napraviti nešto dobro za ovu zemlju. Mi kao mala zemlja, siromašna resursima i ljudima, nemamo drugog izbora. Ne možemo svoju ekonomsku ni društvenu budućnost graditi ni na čemu drugom osim na dobrom i kvalitetnom obrazovanju,“ zaključuje Kroflin.
Deset godina nakon što su deseci tisuća ljudi na trgovima diljem Hrvatske tražili školu koja uči razumjeti, a ne pamtiti, slika iz učionice izgleda ovako. Učitelj koji radi više od kolega u svijetu, a gotovo je siguran da ga nitko ništa ne pita. Ministarstvo koje uvodi promjene, a ne prati što se s njima događa. Vijeće koje bi trebalo voditi obrazovnu politiku, a ne postoji. I država za koju je dugoročni plan za obrazovanje, riječima jednog sindikalista, znanstvena fantastika.
Između svega toga, sustav drže spretne profesorice. One koje usred reforme povežu stari udžbenik s novim kurikulom, propušteno gradivo s novim ishodima, zbunjene učenike s maturom. Pitanje je samo koliko će ih još biti za katedrom kad svaki četvrti nastavnik već gleda prema izlazu. Što se u hrvatskom školstvu mora promijeniti da iduće desetljeće ne bude izgubljeno kao ovo, i odakle uopće krenuti, pitamo stručnjake u idućem nastavku serijala. I na što odlaze milijuni europskog novca, kakvog u hrvatskom školstvu nikad prije nije bilo, a čiji je učinak zasad vrlo upitan. Nakon deset godina gledanja unatrag, okrećemo se budućnosti.
Serijal „10 godina od prosvjeda za kurikularnu reformu” objavljujemo uz potporu Agencije za elektroničke medije za poticanje kvalitetnog novinarstva. Tekst je slobodan za daljnje prenošenje bez naknade uz navođenje izvora i autora.
3. listopada 2026.
Intervju Vedran Bilas
Jedna od opasnosti umjetne inteligencije je da će iz institucija visokog obrazovanja izlaziti studenti koji su zadovoljili sve forme bez usvajanja temeljnih znanja, upozorava dekan FER-a Vedran Bilas u razgovoru s Ivanom Fischerom, i objašnjava koliko je važno prilagoditi nastavu i ocjenjivanje naučenog novim okolnostima.
2. listopada 2026. / čita se 14 minuta
Deset godina od prosvjeda za kurikularnu reformu (2)
Kako je Kurikularna reforma postala Škola za život, i kako je putem izgubljen entuzijazam, u velikom serijalu analizira Josip Šarić.
24. rujna 2026. / čita se 13 minuta
Deset godina od prosvjeda za kurikularnu reformu (1)
Zašto je prosvjed za kurikularnu reformu bio tako masovan, i po čemu je bio drukčiji od svih naoko sličnih protesta, pita se Josip Šarić u prvom tekstu u serijalu koji se osvrće na desetu godišnjicu ovog događanja.