Psihoanaliza korijena i prirode mržnje. Odnos žrtve i počinitelja. Vječna ovisnost o neprijateljima

"Mržnja" je odlična, dosljedna, hrabra, uvjerljiva psihoanalitička studija u kojoj možemo razumjeti mržnju i prepoznati odakle dolazi, piše Zdenko Duka u pregledu knjige švicarske psihoanalitičarke Jeannette Fischer. Od progona vještica, preko Hitlera do Breivika, Fischer pokušava razotkriti zašto su se mogli dogoditi zvjerski zločini, ali i istražuje ulogu žrtve kao počinitelja, te moć majki u obitelji.

• Naslovna fotografija: Adolf Hitler drži govor svojim postrojbama. (Av Ukjent/Hulton Archive)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Je li točno da neki ljudi mrze, a neki ne mrze? Je li onda sklonost mržnji ili čak sama mržnja urođena, možda je onima koji mrze upisana u njihov DNK? Ne. Mržnja se stječe, mržnja je simptom, a njezin je uzrok skriven u mraku. Radije ćemo ga ostaviti skrivenim jer blizinu mržnje i njezine uzroke doživljavamo kao neugodne pa čak i prijeteće, tvrdi švicarska psihoanalitičarka Jeannette Fischer. U knjizi Mržnja koju je kod nas objavila Naklada OceanMore (u svibnju 2023.) pokušava pokazati kako nastaje mržnja, kako se prenosi i čime se služi da bi ostala skrivena.

Na promociji ove prve njezine knjige prevedene u Hrvatskoj, na ovogodišnjem Zagreb book festivalu, bila je gošća i autorica Jeannette Fischer. U Beogradu joj je 2019. objavljena knjiga „Susret psihoanalitičarke i Marine Abramović“ koja je nastala nakon višednevnog razgovora Fischer s Marinom Abramović, koja je snažno etablirala performans kao vizualnu umjetničku formu. I ta je knjiga pronikla u fenomen mržnje, pa se može vidjeti koliko su te dvije knjige komplementarne.

Jeannette Fischer gostovala je na ovogodišnjem Zagreb book festivalu, gdje je promovirala hrvatski prijevod svoje knjige. (Josip Regović / PIXSELL)

Prema Fischer, mržnja je destruktivna energija koja smjera uništenju jednog čovjeka ili više ljudi, okoline, sebe, svega onoga o čemu ovisimo, bez obzira hoće li se uništenje i dogoditi. Već i sama zamišljena namjera mržnje je destruktivna. Mržnja se projicira na druge ljude, čovjek eksternalizira neugodne osjećaje koji štete njegovoj dobrobiti i preusmjerava ih dalje od sebe. Ali, čovjek je i objekt vlastite mržnje. Zato je projekcija prikladna da zaštitimo sami sebe od vlastite mržnje.

U promišljanjima mržnje Fischer navodi četiri temeljna elementa. Prvi je agresija – konstruktivna i destruktivna. Konstruktivnom agresijom se zalažemo za sebe, za naše potrebe i interese, to je agresija u službi Ja. S tom se energijom rađamo, ona potvrđuje život i nikome ne šteti. Nasuprot tomu, namjera destruktivne energije je uništenje ljudi, prirode, veza. Oduzeti nekome njegovu konstruktivnu energiju također je destruktivno djelovanje. To se čini kad se čovjeka izvrgne bilo kakvom pritisku ili kad ga se dovede u bezizlaznu situaciju u kojoj će biti nemoćan ili kad ga se kažnjava zbog njegove autonomije isključivanjem ili uskraćivanjem ljubavi.

Sljedeće važno je intersubjektivni odnos. To je odnos između najmanje dvije osobe koje prihvaćaju međusobnu različitost. Jedini element spajanja u odnosu jest prihvaćanje razlike – tek priznavanjem drugoga kao ne-Ja nastaje intersubjektivni odnos. O prirodi tog intersubjektivnog odnosa Fischer tek sporadično, na nekoliko mjesta, piše u knjizi . A baš je on najbitniji za ravnopravni odnos, baš njegova kvaliteta, teoretski ili načelno, što bi rekli, razrješava i sprječava mržnju.

Zatim, Ja se neprestano, cijelog života mijenja. Nije fiksna veličina, gradi se u neprestanoj interakciji s Ti. Rast i razvoj Ja završavaju tek smrću.

Fischer kao ključan element ističe da žrtva može biti i počinitelj. (Naklada OceanMore, Klostermann/Nexus)

Jannette Fischer ističe kao četvrti važan element koji ima ključnu ulogu da žrtva može biti i počinitelj. Na taj način da je biti žrtva inscenirana pozicija i njezina je svrha definiranje počinitelja a taj navodni počinitelj postaje nositelj upravo one mržnje koju je žrtva projicirala na  njega. Navodi primjer. Kada malom djetetu kažem: „Tvoje će me urlanje otjerati u grob“, dijete time označavam kao svog (mogućeg) ubojicu pa će se dijete osjećati krivim. Može se reći da je dijete pogođeno nasiljem koje vrši osoba koja ga opisuje kao svog ubojicu.

Osjećaj zaštićenosti i sigurnosti dijete može iskusiti jedino ako može zadržati svoju jedinstvenost i autonomiju, dakle i svoje agresije u službi Ja, piše Fischer. U razlici spram drugih dijete može razviti osjećaj priznatosti i ono je preduvjet za neometan rast i samostalan razvoj. Transfer mržnje na svoju djecu je naročito traumatičan, to dijete u svom životu dalje projicira i transferira mržnju na druge ljude i okolinu što može završiti monstruozno, kao u slučajevima Breivika i Hitlera, koje Fischer temeljito psihoanalizira.

Postoje situacije kad postoji dozvola za mržnju i u skladu s tim i dozvola da se smije čak i ubiti. To se događa u ratu. Fischer ističe da ubojstvo, naravno, smatramo zločinom, jednako kao i zlostavljanje, obezvređivanje. Zločin je kad se ljude diskriminira, uhodi i ubija zbog pripadnosti nekoj religiji ili etnicitetu, ali dobiveni rat nazivamo pobjedom pa se slave pobjednički ratni junaci.

Kad svoju krivnju projiciramo na drugu osobu nastaje žrtveni jarac. A kada se veliki broj ljudi usuglasi oko istog žrtvenog jarca, nastaje masovni pokret mržnje. Crkva, država ili neka druga institucija imaju moć da nečiju konstruktivnu energiju osude kao štetnu čime se omogućuje njezino kažnjavanje. Fischer navodi kao primjer crkveni progon vještica. Sve podrazumijeva društveni konsenzus o tome da se krivnja i mržnja smiju prenositi.

„Čitava je povijest prepuna žrtvenih jaraca: žene, vještice, Židovi, muslimanke, kršćani, komunistkinje, stranci i mnogi drugi“, piše Fischer.

A u svakom ratu postoje žrtveni jarci kao neprijatelji. Uništava se neprijatelj, ali njemu se pripisuje rušilački bijes pa se rat vodi kako bi se zatro neprijatelj. Tobože, neprijatelj je taj koji je prvi počeo, koji nas hoće uništiti, a mi se napadom i ratom samo branimo. Trebamo drugoga kome našu vlastitu odgovornost možemo izručiti kao krivnju i zato smo uvijek ovisni o nekom neprijatelju, lijepo poentira Jaennette Fischer:

„Velika povijest pokazuje da se nalazimo u stalnim pripremama za rat, da se stalno naoružavamo kako bismo spriječili rat. A činjenica da bi se rat trebao spriječiti naoružavanjem istodobno nam pokazuje da zapravo nikada nije riječ o miru. To je ta paradigma vječnog rata. To je ta naša simbioza s našim neprijateljem.“

Kako kaže Dalaj Lama: „Samo ako naučimo opraštati, moći ćemo prestati ubijati“.

Za razliku od mržnje, osjećaji sami po sebi nisu destruktivni, tumači Fischer. Osjećaji žele da ih dijelimo – podijeljena radost dvostruka je radost, a podijeljena bol samo je pola boli. Potisnuti osjećaji postaju podnošljivi dijeljenjem s drugim ljudima, ali se mržnja u zajednicama i grupama pojačava a njezine rušilačke nakane potenciraju. To je fenomen koji omogućava toj pervertiranoj energiji da putem moći isključuje ili uništava druge.

Diskurs žrtve je diskurs moći jer destruktivna agresija želi kontrolirati i manipulirati drugim, zadobiti moć nad njim i tako djelovati na štetu drugoga. Onaj tko se u nekom odnosu pozicionira u ulogu žrtve, uspostavlja jaz krivnje i nekrivnje koja isključuje nastanak intersubjektivne veze. Žrtva želi uspostaviti hijerarhijski jaz između krivca i nekrivca.

“Naši odnosi, cijelo naše društvo prožeto je tom strukturom žrtva/počinitelj odnosno krivnja/nekrivnja. Svaki rat započinje slikom neprijatelja, imenovanjem počinitelja ili potencijalnog počinitelja. Ili u malom: dijete se proziva krivim zato što iz škole nije donijelo rezultate shodno očekivanjima”, piše Jeannette Fischer.

Andres Brevik je 22. srpnja 2011. u Oslu i na otoku Utoya ubio 77 osoba, među njima 69 sudionica i sudionika omladinskog kampa Laburističke stranke. Njegova majka je u jednom intervjuu kazala da je njezin sin već kao trogodišnje dijete bio čudovište i da je zbog toga morala potražiti pomoć psihologa. Fischer tumači da trogodišnje dijete ne može biti čudovište, ali njega žrtva (a to je majka) može zrcaliti kao čudovište. Zrcalo koje žrtva drži pred njime pokazuje ga kao počinitelja. Tako je Brevik zrcaljen kao počinitelj od najranije dobi, a kao odrasla osoba postao je stvarni počinitelj, masovni ubojica. Brevik je priznao odgovornost za zločinačka djela ali ne i krivnju a na suđenju se pravdao da je ubijao boreći se protiv norveške useljeničke politike, protiv multikulturalizma, balkanizacije Norveške i islamizacije Europe.

Otac Adolfa Hitlera bio je prema njemu nasilan, no Jeannette Fischer smatra da je to bilo bezazleno u usporedbi s primjenom nasilja majke (u ulozi žrtve). Hitlerova majka opisuje se kao požrtvovna osoba koja je uvijek nastojala zaštiti sina, prvenstveno od nasilnog oca. Sin je majku jako volio. Otišao je iz roditeljske kuće u Braunauu malo prije majčine smrti, možda si je predbacivao da je majka umrla zbog njegovog odlaska. Hitler je posvuda postavljao majčine slike, u svim svojim spavaćim sobama i dnevnim boravcima. Hitler je „morao“ „spasiti“ arijevsku rasu i osigurati joj prostor. Osvajanje tog prostora značilo je uništenje drugih ljudi i sprečavalo uništenje njegovog prostora. Tako je, interpretira Fischer, utažio neutaživu glad za vlastitim prostorom koji nikada nije smio uzeti za sebe a da ne bude kriv. Naravno da Jeannette Fischer nipošto i ničim ne opravdava monstruozne zločine u ovim slučajevima Andersa Breivika i Adolfa Hitlera, ali analizira i pokušava razotkriti kako i zašto su se mogli dogoditi.

Fischer analizira i slučaj Kanađanina Diega koji se,  praktički bježeći od iznimno posesivne majke, priključio ISIL-u, otišao u rat i tamo je ubijen. Hitler, Breivik, Diego, na njih je majka projicirala mržnju i nalaze rješenje u oružju, ratu, uništenju, ubijanju. Odvajanjem od obitelji, tobožnju zrelost, novostečenu samostalnost i novostečenu moć, muškost, (pervertiranu) seksualnost mnogi žele dokazati baš oružjem i odlaskom u rat. Sjetili smo se početnog entuzijazma iz filma „Na zapadu ništa novo“ Edwarda Bergera (2022.) s kojim se njemački mladići poslije završene srednje škole dobrovoljno prijavljuju za odlazak na front u Prvom svjetskom ratu. A nastavilo se i završilo je strašno.

Za Jeannette Fischer brak i obitelj ne bi trebali biti nosivi temeljni element države, ali oni to jesu i na taj se način najefikasnije uspostavlja društvena kontrola. Umjesto ravnopravnog odnosa i autonomije, u obitelji se najčešće perpetuira moć i često je to moć majki. Diktatori su često bili mamini sinovi. Majke stječu moć posebno zbog (emocionalne) odsutnosti očeva i ta moć ostaje postojana i nedodirljiva. Suprotstavljanje majkama često se smatra tabuom.

„Društvo ne poznaje ni optužbu za to ni zaštitu onoga tko je pogođen tim oblikom ubijanja, majčinim uništavanjem djece. To se djelo ne kažnjava, ta se mržnja ne razotkriva, ta se osoba nikad ne poziva na odgovornost“, piše Fischer i poentira da bi ona demokracija zasluživala to ime „u kojoj bi pravo na moć bilo psihijatrijska dijagnoza“.

Majčina moć, iznimna majčina posesivnost, ali i moć i zavist Ulaja i Paola, partnera Marine Abramović, razotkrivena je u ranijoj knjizi Jeannette Fischer u kojoj ona razgovara s beogradskom umjetnicom. Marinina majka željela ju je imati pod apsolutnom kontrolom, prinuditi je da bude u njezinoj blizini i učiniti je kakva je ona. Željela je i da se oblači onako kako je ona htjela. Marina se s njom svađala, odupirala joj se, ali, kako kaže, uvijek je razmišljala: „Što će se desiti s ljudima ako kažem Ne? Ako ih odbijem?“

Fotografija performansa Marine Abramović “Ritam 0” u Napulju 1974. (Marina Abramović Institute YouTube)

Marina Abramović svoje je frustracije pokušala kompenzirati vrhunskom umjetnošću. Njezini su performansi bili i fizički i psihički iznimno iscrpljujući i opasni. Tako je u šestosatnom performansu „Ritam O“ u Napulju 1974. posjetiteljima bilo sve dopušteno, pa čak i da je ubiju! Pištolj s metkom unutra bio je na stolu.

Kasnije je majka bila jako ponosna na njezine umjetničke uspjehe i slavu (to je izrazila u svojem dnevniku kojeg je Marina našla poslije majčine smrti), ali nikad Marini nije to priznala. Oporukom joj nije ništa ostavila.

Izlaz iz projiciranja mržnje i odnosa žrtva/počinitelj – „onaj odnos koji se zaslužuje zvati odnosom uvijek je intersubjektivan, znači uvijek je odnos između dvoje ljudi koji se prihvaćaju u svojoj razlici i tako uspostavljaju odnos jednakovrijednosti“. Mogućnost življenja naših konstruktivnih agresija u službi Ja i priznavanje razlika drugoga zajedno čine sredstvo za dokidanje mržnje. Tada će se i sukobi s drugim ljudima događati u prostoru razlike, ističe Fischer. Jer, samo u razlici Ja je potentno, samo u priznavanju razlike ono je zaštićeno.

Knjiga „Mržnja“ je odlična, dosljedna, hrabra, uvjerljiva psihoanalitička studija u kojoj možemo razumjeti mržnju i prepoznati odakle ona dolazi. Kao i inače, psihoanaliza raščlanjuje, čini da se rasvijetle pa onda racioanaliziraju emotivni motivi. Ono u čemu je slabija to je sinteza. Tako je i u ovoj knjizi. Sintezu bi trebali činiti intersubjektivni odnosi s potpunim prihvaćanjem razlika, u potpuno autonomiji, jednakopravni. Lijepo zvuči, prihvatljivo je ali je rješenje previše teorijsko i umjetno. U životu je malo prave ravnopravnosti, a i u međuodnosima ravnopravnih gomila je teško rješivih problema.