Računalno istraživanje ekonomije Rimskog carstva. Manje otkrića o prošlosti nego o današnjici

Računalna je tehnologija zaposlena u istraživanju ekonomije i društva Rimskog carstva. Sve ipak ovisi o pretpostavkama, koje očito snažno ovise o današnjim konceptima kako svijet funkcionira. Željko Ivanković predstavlja novu metodu u razumijevanju antičke (i današnje) ekonomije u knjizi o ekonomici kompleksnih sustava

• Naslovna ilustracija, mozaik iz Kartage koji prikazuje voćnjak, maslinik i transport na jednom aristokratskom posjedu u doba Rimskog carstva (The African Exponent)

• I

Njemački filozof Hans Georg Gadamer (1900 – 2002) navodno je izjavio da „više ne čita ništa mlađe od dvije tisuće godina!“ Šala je zabavna, no u zbilji Gadamerov je zaključak trpak, da današnjica i ne zaslužuje pozornost. Može se Gadamera tumačiti i romantičnije, da se nakon antičkih klasika ništa bitno i novo ne može ni reći ni pročitati: njihove inicijalne zabilježbe sadrže sve temeljno o čovjeku i svijetu. Sve što je došlo poslije samo je zatrpavanje onih početnih istina, samo zaborav. Ako se ono što je zaista bitno, što je uopće vrijedno pažnje, želi ponovo dosegnuti valja ga otkopati ispod naslaga tisućljeća, zakoračiti u čuvenu Platonovu spilju na čijim zidovima u odsjaju vatre neuhvatljivo lepršaju sjene stvarnosti i promatrajući ih pokušati se sjetiti čistog izvornog znanja – ideja.

U najranijim spisima puno toga što se ondašnjem piscu i čitatelju podrazumijevalo današnjem čitatelju nedostaje da bolje razumije stvar. Plutarhovi Paralelni životi možda i nisu najbolji primjer što sve manjka (uostalom, neznatno su mlađi od 2000 godina, no Gadamer ih u svojem glavnom djelu Istina i metoda ipak citira): deklarirana im je svrha bila opis izabranih povijesnih osoba i njihovih vrlina a ne pojedinosti o tome kako se živjelo i kako je funkcioniralo društvo. Ne čudi što su u izbor uz pojedince o kojima su postojali donekle pouzdani izvori  uvršteni i legendarni i mitski likovi (Likurg, Tezej). A možda i jesu dobar primjer. Naglasak na vrlinu ukazuje što je autoru i njegovu vremenu bilo bitno. Kako je, međutim, Tezej doplovio do Krete, kako su izgledali tadašnji brodovi, koliki su bili, kako su plovili? Kako je Periklo, još jedan od Plutarhovih junaka, sagradio zidove Atene i kako se unutar njih živjelo? Kako je, izgledao život prije par tisuća godina, mimo herojskih vrlina, moralnih načela i ideja o svijetu?

Urednik zbornika Koenraad Verboven i naslovnica

Zbornik Complexity Economics. Building a New Approach to Ancient Economic History (Palgrave Macmillan, 2020, 370 str.), koji je uredio Koenraad Verboven, belgijski ekonomski i socijalni povjesničar, u izučavanju antičke ekonomije izvorne spise dopunjava donekle neobičnim, suvremenim znanstvenim pristupom. Na primjer, iz mnoštva se razbacanih podataka pokušava analizom kretanja cijena odgovoriti na pitanje koliko je ekonomija Rimskog carstva bila integrirana. Pri tome integriranost podrazumijeva da funkcionira tržište a cijene se približavaju. Implicitna je pretpostavka da su tržišni zakoni univerzalni, kao i prirodni, i da su funkcionirali i u Rimsko doba (ako nisu bili modificirani preprekama), samo što se za njih nije znalo na način kako su formulirani danas.

Zbornik se sastoji od deset eseja svrstanih u tri cjeline. Uvod i još četiri eseja posvećeni su ‘teorijskim okvirima i metodologiji’. Druga se cjelina bavi urbanim sustavima. Prvi od tih ‘gradskih’ eseja promatra dva susjedna grada u današnjem turskom dijelu Rimskog carstva, čije su ekonomije zasnovane na istim proizvodima, i ispituje zašto jedan vene a drugi izrasta i preuzima njegovu poziciju. Sljedeći članak analizira drastično različite procjene gustoće naseljenosti u gradovima u rimsko doba. Treći prikazuje transformacije brojnih bliskoistočnih gradova kroz različita antička razdoblja, njihov ekonomski karakter (poljoprivredni, pomorski …) nastajanje, propadanje, te posebno unutrašnju organizaciju javnih, religioznih i privatnih prostora i građevina. Napokon, posljednja se cjelina bavi epidemijama, u drugom stoljeću i u Justinijanovo doba.

U sljedeća dva odjeljka ovog osvrta prvo se komentira ‘novi pristup’, odnosno ekonomika kompleksnosti, a zatim se iz pojedinih poglavlja izdvajaju neki zanimljivi nalazi prije svega o integriranosti ekonomije Carstva, zatim o faktorima razvoja pojedinih područja te napokon o epidemijama. U zaključku se kratko komentira ekonomija kompleksnosti, s obzirom na mogućnost da se mehanizmi za koje se pretpostavlja da oblikuju suvremena ekonomska kretanja prepoznaju u dobu u kojem su možda stvari funkcionirale na danas već nespoznatljiv način.

• II

Ideja ekonomike kompleksnosti, razvijena je, prema Verbovenu, u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća. No, da je ona ipak neka novost govori već to što ovaj zbornik, koji je fokusiran na Rimsko carstvo, nosi naslov kao da predstavlja teoriju, bez straha da ukrade naslov nekoj knjizi koja je posvećena samo ‘novom pristupu’. U slučaju ekonomike kompleksnosti radi se ipak o svojevrsnom eklekticizmu. Ekonomiju se promatra kao ‘kompleksan sustav’[i], što treba razlikovati od kompliciranog sustava. Komplicirani sustav  trpi, čak i zahtijeva, pojednostavljeno objašnjenje, kao kad neki sustav ima puno dijelova, ali se može svesti na neki princip. S konceptom kompleksnih sustava upravo je suprotno – umjesto pojednostavljenja sustav se, u ovom slučaju ekonomski, promatra iz (što) više različitih aspekata. Oni nisu novi, to su socijalni i politički pogled na ekonomiju, zatim razne ekonomske teorije, neoklasična, neomaltezijanska, nova institucionalna ekonomika, biheviorizam itd, a sve još i uz pomoć, to jest ponajprije uz pomoć matematičke i računalne (mrežne) analize koja je onaj najnoviji dodatak, začin. Većina se eseja, uz ostale izvore, oslanja na ORBIS Stanford Geospatial Network Model of the Roman World, bazu podataka nastalu u kolaborativnom akademskom projektu  o transportnim troškovima i putovanju u Rimskom carstvu. Interdisciplinarnost je i inače u posljednje vrijeme sve popularnija, no eklekticizam je očigledan. Zato neki kritičari ekonomku kompleksnosti smatraju praznom izmišljotinom[ii].

Digitalna humanistika na Sveučilištu Stanford, ORBIS

Za taj zaključak ima i argumenata za i argumenata protiv. Ekonomika kompleksnosti sasvim očekivano odustaje od ekvilibrija kao tradicionalnog i temeljnog ekonomskog počela. To u ekonomici nije prvi put. Ako se pretpostavljena ravnotežna točka u razmjeni (ravnotežna cijena, koja je doduše već sljedećeg trenutka druga, isto ravnotežna, zato i jest tek pretpostavka), pogleda iz socijalnog, političkog ili demografskog kuta ta točka uopće nije ekvilibrij nego nešto sasvim drugo: rezultat političke intervencije, demografskih ili socijalnih okolnosti itd. Ali, nije se lako riješiti ideje ekvilibrija. Ovaj pristup ekonomiju shvaća kao ‘adaptivni kompleksni sustav’. Riječ ‘adaptivni’ ima ovdje zapravo sličnu funkciju kao ‘ekvilibrij’: ‘kompleksni’ se sustav adaptira na neke okolnosti i s njima se usklađuje, ‘uravnotežuje’. Nema veze što je dinamičan, nema veze što će već u sljedećem trenutku poticaj za promjenom doći iz neke druge sfere: taman kad se ekonomija adaptira na demografske promjene već će se pojaviti socijalni problem. Ako imate sustav, imate gotovo hegelijanski neizbježnu dinamiku reda i poremećaja.

Pitanje je samo što se proglašava unutrašnjim a što eksternim uzrocima, ili – kako to danas ekonomisti vole reći, što je endogeni a što egzogeni faktor. Cjenovni se ekvilibrij pretpostavi kao ishod ekonomskih faktora, a onda se kao ‘egzogeni faktor’ pojavi neka demografska promjena (na primjer imigracija), koja je međutim za zagovornike ekonomike kompleksnosti endogeni uzrok dinamike i adaptacije kompleksnog sustava. Ili, primjer koji je bliži uobičajenim razmišljanjima: cijene bi ušle u ekvilibrij kad ne bi bilo političke intervencije. Ali, politička se intervencija često legitimira socijalnom neravnotežom ‘ravnotežnih cijena’. Za ekonomiku kompleksnosti politička je intervencija endogena.[iii]

• III

Agentska analiza (agent based approach), kao jedan od aspekata ekonomike kompleksnosti, u jednoj svojoj varijanti umjesto ekvilibrija pretpostavlja disekvilibrij. Jedan od modela s ekvilibrijem je teorija igara, u kojoj sudionici u raznim varijantama pokušavaju za sebe izvući najbolji ishod pretpostavljajući što će učiniti drugi igrač. Matematičkom se kalkulacijom pronalaze potezi koji igračima daju najveću vjerojatnost povoljnog ili najpovoljnijeg ishoda. U ovom se zborniku ističe da ‘agenti’ (igrači) točne ili pogrešne pretpostavke o postupcima drugih sudionika formiraju na temelju svojih uvjerenja, nazora, iskustava, spoznaja, običaja, kulture itd. „Tako jedan igrač bira najbolje odgovore na strategije koji drugi igrač ustvari i ne igra, čega je posljedica igra koja je daleko od Nashova ekvilibrija.“ (29) Nesporazum je dakle neizbježan: dok jedan (racionalni) igrač kalkulira interes, i ne zamišlja da drugi slijedi neke kulturne norme jer su izvan njegova sustava opcija. Pri tome teorija igara istražuje puteve dostizanja ekvilibrija pod pretpostavkom da ljudi međusobno ne razgovaraju, a ako i razgovaraju onda se više pažnje poklanja mogućnosti da lažu i varaju nego da se drže svoje riječi. Ovoj agentskoj analizi takav ekvilibrij nije u fokusu. Uključujući uvjerenja, iskustva, svetonazor … očekuju disekvilibrij, nesporazum.

Kulturne norme i ekonomija. Svečani objed, freska iz Pompeja u Nacionalnom muzeju u Napulju

Eklekticizam ekonomike kompleksnosti glavni je argument za zaključak da je to pomodna izmišljotina. Ipak, sam kompleksni pristup određeni je pozitivan pomak. Ekonomija je suočavanje agenata, koji mogu biti pojedinac, obitelj, firma, selo, grad, nacija …Ishod tog suočavanja neizbježno je neizvjestan i upravo zato je analiza otvorena prema svakoj razini kompleksnosti. Jedan trgovac prema drugom pristupa kao da se i on vodi logikom trgovca, iako onaj drugi može nastupiti kao otac familije ili kao stanovnik određenog geografskog područja. U trenutku suočavanja ishod je neočekivan i često nepovoljan događaj. Naknadno, iz historijske perspektive, lakše je ustanoviti da je riječ o kompleksnom sustavu, odnosno da su na ishod utjecali faktori koje bi u trenutku zbivanja agenti svrstali u ‘egzogene’.  Naknadno se uspostavi da su se stvari odvijale nekom nepretpostavljenoim logikom. Zato je analiza  Rimskog carstva i uopće ekonomske historije pogodna za potvrdu koncepta. S druge strane, ono preko čega se danas prelazi kao preko iznenađenja, u historijskoj će perspektivi jednostavno biti uvršteno u  sastavnice (kompleksnog) sustava. Premda iskoračuje iz dosadašnjih pojednostavljenja funkcioniranja ekonomije ekonomika kompleksnosti je, kao i većina eklektičnih pristupa, neopovrgljiva. Nije to neka zaokružena i pouzdana teorija na koju se moguće osloniti u objašnjenju još neobjašnjenih fenomena. Radije se poznatim objašnjenjima dodaje još jedan faktor. No, ‘život je pun iznenađenja’.

• IV

U skoro svakom poglavlju, a osobito u prvoj cjelini, velik dio zauzima opis ekonomike kompleksnosti i neke od njezinih metoda koja je u tom poglavlju najprisutnija. To ponavljanje donekle zamara. Nakon Uvoda sam Verboven u sljedećem poglavlju institucionalnom analizom prikazuje suočavanje rimskih normi s ekonomskim i društvenim normama u osvojenim provincijama. Riječ je o carstvu, osvajači dakle ponajprije pokoravaju lokalne vladare i pretvaraju ih u vazale a hijerarhiju ne nastoje mijenjati, osim ako je to nužno. Jednostavno, iznad lokalne hijerarhije uspostavi se još i rimska vojna hijerarhija. Na zapadu carstva stvari su tekle lakše, no tradicija Židova u prednjoj Aziji već je bila sofisticirana pa, kao što je poznato iz povijesti, mehanizam integracije nije tekao po planu. Koliko je Carstvo bilo ekonomski integrirano možda najbolje ilustrira to što je rimski novac, kojeg se u iskopinama može naći po cijelom Carstvu radi financiranja vojske, vrhovima lokalne hijerarhije u zapadnom dijelu često manje služio kao sredstvo razmjene a više kao statusni simbol: predstavljao je vrijednost ponajprije kao znak pripadnosti hijerarhiji u Carstvu. To donekle odgovara i na pitanje o integriranosti Carstva: prije nego o tržišnoj, u užem smislu riječi, na zapadu se radilo o vojnoj i nekoj vrsti kulturne integracije. Verboven propušta diskutirati je li na istoku i u provincijama, u kojima je, prema povijesnim izvorima, ekonomska aktvnost bila  razvijenija, tržišna integracija bila snažnija unatoč tradicijskim preprekama.

Posjedovanje rimskog novca bilo je znak statusa u zapadnim provincijama. Neronov sesterius

U svakom se poglavlju, kad se prođu ponavljanja o teorijskom konceptu i detaljna specifična metodološka objašnjenja, može naći mnoštvo sličnih intrigantnih uvida. U poglavlju 4, u raspravi o rimskoj ekonomskoj integraciji, Tom Brughmans ispituje dosege računalnog modeliranja. Brughmans prvo predstavlja analizu koju je proveo Peter Temin, a koji je pošao od pretpostavke da je Rimsko carstvo bilo ekonomski integrirano i funkcioniralo kao jedinstveno tržište ako su cijene (žita) u provinciji odražavale cijene žita u centru (Rimu), prilagođene za transportne troškove. Udaljenost je dakle bitna varijabla, a cijena žita u Rimu trebala je biti benchmark za cijene drugdje. Koristeći se računalnim modeliranjem ograničenog broja pidataka Temin je tezu potvrdio. Drugi su istraživači međutim doveli u pitanje Teminove rezultate, za početak načelnim primjedbama o ograničenoj količini korištenih podataka i pretpostavkama o utjecaju formalne (državne) i neformalne (običajne) regulacije cijena.

Regresija potvrđuje zaključak o integriranosti ekonomije Rimskog carstva. Drugi je istraživači opovrgavaju.

U poglavlju o integriranju provincija u rimski poredak Verboven dosta pažnje posvećuje nejednakosti. Društvo se, prema njemu, sastojalo od jedan posto vladara, koji su bili nejednaki više zahvaljujući svojoj vojnoj nego ekonomskoj moći, zatim od deset posto elite i ostatka koji je jedva lebdio iznad egzistencijalnog minimuma. Stotine tisuća siromaha hranjeno je nužnim količinama žita, slično  današnjim javnim kuhinjama. Prema nekim procjenama iz spomenutog poglavlja o naseljenosti gradova, od milijun stanovnika Rima oko 200.000 najsiromašnijih preživljavalo je zahvaljujući pomoći u žitu.  I to je utjecalo na cijene, ne samo tako što je oblikovalo potražnju nego su i kreirana uvjerenja da je žito osnovna namirnica i da u zarađivanju na njemu postoje moralni limiti.

No Brugmans piše i o drugim analizama tržišta u užem smislu riječi, osim Teminove. Tako je potvrđena i pretpostavka o kretanju cijena posuđa na pojedinom lokalnom tržištu u ovisnosti od udaljenosti od mjesta proizvodnje (a ne od udaljenosti od centralnog rimskog tržišta). Premda su cijene više nego u mjestu proizvodnje, ipak njihove varijacije nisu čvrsto vezane za transportne troškove. Očito na njih utječe mnoštvo faktora, od kojih su neki nepoznati. Na primjer, na nekom lokalnom tržištu je možda potražnja za određenom vrstom posuđa bila veća nego na drugom jednake udaljenosti i veličine. Utoliko Brughmans analize cijeni kao informativne, no svejedno ostaju inkonkluzivne. To je gotovo ugrađena pretpostavka ekonomike kompleksnosti. Čak i kad bi se broj faktora limitirao, što Brughmans očekuje od uvjerljive teorije, mehanizam kojim uzrokuju kretanje cijena i dalje ostaje nepoznat (121).

• V

Poglavlje 6, Social Complexity and Complexity Economics: Studying Socio-economic Systems at Düzen Tepe and Sagalassos (SWTurkey), koje je napisao Dries Daems na više je načina paradigmatično za cijelu knjigu. Ispituje već spomenuto nestajanje jednog naselja (Düzen Tepe) koje su u helenističkom razdoblju stanovnici  napustili, i izrastanje drugog (Sagalassos), udaljenog tek 1,8 kilometara. U oba je bila razvijena proizvodnja posuđa, no u Saagalossosu je, prema arheološkim nalazima, raznolikost vrsta posuđa bila izrazito veća. Ovo poglavlje je paradigmatično po tome što polazi od pretpostavke o kompleksnosti faktora koji utječu na ekonomska kretanja čemu pokušava prilagoditi metodu. U računalni model uključena je serija najrazličitijih izvora (uz sve ostalo i karakteristike gline od koje je rađeno posuđe). Daems međutim zaključuje da je na kraju ostalo nepoznato zašto je socio-ekonomski razvitak Sagalassos zahvatio a Düzen Tepe zaobišao (Vidi tablice na kraju članka).

Radi se o dva grada, udaljena svega 1,8 kilometara. Posuđe nađeno u Sagalossosu je bilo, prema tablici, izrazito raznolikije. Ima li “specijalizacija zanatstva” veze s time da se taj grad razvio a susjedni Düzen Tepe iščeznuo

Veća raznolikost posuđa ne objašnjava je li ona posljedica razvitka ukusa u Sagalassosu, dakle i potražnje i ekonomije,  ili je raznolikost kao rezultat nastojanja njegovih proizvođača uzrok i socijalnog razvitka. Uzrok i posljedica su nerazlučivi. Zahvaljujući zahtjevnom računalnom modeliranju studija pokazuje prednosti ekonomike kompleksnosti ali je ne oslobađa mana. Računalna analiza nije bila dovoljna da se uklone ogromne razlike u procjeni gustoće stanovništva u gradovima (poglavlje 7). Procjene broja stanovnika rimske luke Ostia, čije je područje usporedivo s Pompeima, variraju između 20.000 i 58.000, odnosno između 290 i 840 osoba po hektaru. Problem je što se procjene izvedene iz arheologija zgrada, te omjera javnih i privatnih površina ne uklapaju u procjene izvedene iz podataka o potrošnji žita i sličnih drugih informacija.

• VI

U povijesti znanosti vizualizacija ima poseban status, osobito od Descartesa i analitičke geometrije. Vizualizacija je bila značajna i za razumijevanje atoma i funkcioniranja ekonomije. Peto poglavlje pokušava u obliku slike prikazati ‘novac u Rimskom carstvu’, naime norme financijskog poslovanja koje nisu bile jedinstvene. Poglavlje je ponajprije vrlo informativno o različitim oblicima financijskog poslovanja, posuđivanja, kupnje na dug, unajmljivanja, zajedničkog investiranja itd. Pri tome su različite tradicije za naizgled isti posao imale različita pravila. Na primjer, prekršaj norme se različito kažnjavao pa je to znalo iznevjeriti očekivanje sudionika. To je izazivalo povratne reakcije u prilagodbi neformalnih normi, što je uspoređeno s povratnim reakcijama u živom organizmu i adekvatno vizualizirano. Prva slika prikazuje složenost financijskog poslovanja, a druga povratne reakcije između različitih normativnih sustava. Usporedi li se vizualizacija s tekstom, tekst još uvijek izgleda informativniji.

Bogatstvo ‘financijskih instrumenata’ u rimsko doba

Vizualizacija povratne sprege između različitih institucionalnih sustava, ne pojednostavljuje razumijevanje

• VII

Poglavlja 9 i 10 istražuju ekonomiju u doba epidemija. U poglavlju 9 analizira se epidemija sredinom druge polovice drugog stoljeća, Galenova (jer ju je on opisao), odnosno Antoninova epidemija (po ocu vladajućih careva u to doba). Poglavlje 10 pak uspoređuje širenje i ekonomske efekte Justinijanove kuge (polovica 6 stoljeća) i Crne kuge (14. stoljeće). Za Galenovu je epidemiju još sporno jesu li to bile boginje ili kozice, a i procjene o smrtnosti se značajno razlikuju: od manje od 10 posto, do čak 30 posto. Istraživačko je pitanje je li epidemija uzrokovala ekonomsku krizu te je li izazvala pretpostavljene promjene u cijenama. Osim neoklasične paradigme koja pretpostavlja cjenovni ekvilibrij, na stolu je još bila i neo-maltuzijanska, koja polazi od demografskog ekvilibrija (grubo: epidemija je uravnotežila stanovništvo čiji je rast u prethodnim razdobljima iznad mogućnosti ekonomije ustvari uzrok krize). Uz cijenu žita, promatrano je i kretanje plaća i cijena vina i magaraca (kao kapitalnog dobra).

Nekog definitivnog zaključka opet nema, nije potvrđena nikakva svevremenska ekonomska zakonitost, ali je poglavlje ponovo vrlo informativno, osobito kad se analizira kretanje plaća vojnika i politika riznica žita u Egiptu. Autor poglavlja (Colin P. Elliot) preferira nalaze da smrtnost nije bila na najvišim razinama od 30 posto, zatim zaključak da epidemija nije izazvala krizu, ako ni zbog čega drugoga onda zato što se to ne može dokazati, a zaključci da je epidemija uzrokovala krizu su nedostatni.

Kretanje plaća legionara u vrijeme Galenove epidemije

Crna kuga u 14 stoljeću širila se po istom obrascu kao i Justinijanova, ali kroz Mediteran dvaput brže. Teško je zaključiti je li razlog tome ekonomsko nazadovanje Rima ili snaženje Venecije i Đenove, pišu Lars Börner and Battista Severgnini, autori poglavlja. Definitivno je ustanovljeno da se kuga u 14 stoljeću širila trgovinskim putevima. Za Justinijana trgovinski i vojni putevi donekle su se poklapali. No, širenje kuge može poslužiti i kao slika ekonomske situacije u promatranim razdobljima, zaključuju autori pomalo paradoksalno. Naime, umjesto da se iz ekonomske situacije zaključuje o posljedicama kuge, ovdje se iz podataka o kugi zaključuje o ekonomskoj situaciji.

Brzina kretanja Justinijanove kuge.

Brzina kretanja Crne kuge

• VIII

Knjiga prije svega svjedoči kako su znanstvene tehnologije pojeftinile. Naime, u prikupljanje i analizu ogromne količine podataka o Rimskom carstvu i njegovoj ekonomiji uložen je ogroman rad, kako ljudi tako i strojeva, ponuđeno je u njoj jako puno zanimljivih informacija, ali je velika paradigma izostala. Ne bi to bio problem da to nije najavljeno nazivom knjige i velikim uvodima u svako poglavlje. Premda se znakovi današnjih hipoteza zaista mogu pronaći u prošlosti kolikogod da se duboko ponire, svevremenski ekonomski, društveni i politički zakoni nisu neupitno identificirani. Štogod da je testirano uvijek se pojavljivalo i nešto drugo, najmanje jednako važno, ako ne i važnije.

U tome možda i jest ljepota istraživanja Antike. Premda provincijski lideri nisu rimski novac prihvatili kao novac u današnjem smislu riječi, kao transakcijsko sredstvo u materijalnoj razmjeni, otkriće novca kao statusnog simbola (sredstva nematerijalne razmjene ugleda i utjecaja) u tako dalekoj prošlosti daje dodatnu snagu tumačenju novca kao socijalnog karakterizatora u današnjem dobu. Tako Gadamerove riječi dobivaju jednu specifičnu težinu – proučavanjem Rima se otkriva da svijet može biti i drukčiji od standardiziranih pretpostavki o njegovu funkcioniranju, a ipak je i oduvijek isti.

• Bilješke

[i] Wikipedijski primjer kompleksnog sustava je planet Zemlja, na koji se može gledati kozmološki, geološki, klimatološki, biološki, a još onda i kao planet koji nastanjuju ljudi koji imaju svoju povijest itd.

[ii] U hrvatskom prijevodu izabrao sam naziv ekonomika kompleksnosti a ne kompleksna ekonomika/ekonomija. Izabranim se nazivom implicira da se polazi od pretpostavke o kompleksnosti sustava, čemu je prilagođena metoda, a ne da je izabrana složena metoda za sustav koji možda i nije kompleksan.

[iii] Ni Hayekov ‘spontani red’ ne može bez nereda. Iz odgovora na pitanje što se i  na osnovi čega smatra redom a što neredom slijedi i tumačenje  koji uzroci koji uzroci izazivaju red odnosno nered.

Parametri kalkulirani u usporedbi dva grada u današnjoj Turskoj koji uz svu računalnu snagu ne uspijevaju objasniti socioekonomski razvitak (doljnja tablica) Saagalossa i iščezavanje naselja Duzen Tepe