Razuzdane dvadesete se zahuktavaju. Bićanićeva ‘strategija s malo hrabrosti’

Jedna od zamjerki Ive Bićanića nedavno objavljenoj nacionalnoj strategiji bila je da joj nedostaje hrabrosti. Ovdje izlaže svoje dvije prostorne, dvije ekonomske i dvije društvene vizije, naznačujući izbore za koje se Hrvatska može odlučiti. Posebno naglašava zabludu da je izrada strategije karakteristika socijalizma kakav je vladao u Sovjetskom Savezu. Naprotiv, to je tema ekonomskih nobelovaca i u zemljama razvijenog tržišnog gospodarstva. Na kraju ističe moguće stranputice

• Naslovna ilustracija: Youtuber Zackabier objavio je na što ga podsjećaju europske zemlje. Dok je Hrvatska tradicionalno ljude podsjećala na kiflu, a one optimističnije na golubicu u letu, čini se da se percepcija promijenila pa Hrvatska sada ima oblik zmaja.

Hrvatska traži “svoju” strategiju, nije trebala ali se na to odlučila. I to je dobro. Imati strategiju ima smisla i svakako je bolje imati je nego je ne imati.

Napisati strategiju, čak i za malo i jednostavno gospodarstvo kao što je hrvatsko, zahtjevan je i opsežan posao koji se uspješno može obaviti samo usklađenim radom većeg broja institucija i ljudi koji su takvom poslu vični. Najbolje čemu se osamljeni angažirani pojedinac može nadati je mogućnost da javnosti ponudi nekoliko općih ideja i smjernica. Eventualno još može upozoriti na neke detalje s kojima je natprosječno upoznat ili pak komentirati i prikazati (možda čak i recenzirati ako je blizak vlasti) nečiji već gotov posao. Za ovo treće mora postojati strategija (to je obavljeno), za ono drugo strategija mora biti barem work in progress dostupan javnosti, dok za prvo “neobavezno maštanje” ništa od toga nije potrebno. Upravo će takvom najmanje strogom zovu “neobaveznog maštanja” biti posvećeno ovo što slijedi.

Za početak treba jasno odrediti o čemu je riječ kada je u pitanju strategija. Za to prvo treba jasno razlikovati strategije, planove i tekuću politiku. Ova podjela se ne poklapa sa standardnom marshalijansko analitičkom podjelom na kratki, srednji i dugi rok jer ne potječe iz Teorije poduzeća nego iz Teorije planiranja.

Tekuća ekonomska politika odnosi se na neposredno razdoblje od jedne ili najviše dvije godine. Mora biti precizna, a popis mjera i način njihove provedbe i provjere točno definiran. Mjere se uglavnom oblikuju za predvidive dogođaje. Planovi se pak rade najdulje za petogodišnja razdoblja (mada je Hrvatska već imala i jednogodišnji i sedmogodišnji plan). Iskustvo nas uči da je u petogodišnjem razdoblju razina neizvjesnosti prihvatljiva pa su moguća i predviđanja prihvatljive točnosti, da je dovoljno dugo da omogući sagledavanje učinaka poduzetnih gospodarskih politika, kao i za dovršenje velikih projekata i prepoznavanje njihovih posljedica. Zato petogodišnji planovi moraju biti precizni, a eventualna odstupanja od odluka ili pretpostavljenih ishoda prepoznatljiva i izmjeriva. Planiranje narodnog gospodarstva posve se pogrešno veže sa socijalizmom kakav je bio u Sovjetskom Savezu i njegovim saveznicima. Starije treba podsjetiti, a mlađima ukazati na činjenicu da Jugoslavija/Hrvatska nakon 1950. nije imala ni komandnu ekonomiju niti direktivne i centralizirane planove. Imala je decentralizirano i indikativno planiranje sličnije planiranju u Francuskoj, Nizozemskoj, Norveškoj ili Indiji (četiri zemlje poznate po svojim  planovima) i posve različito od onoga u Sovjetskom Savezu i zemljama komandne ekonomije.

No, strategije su nešto drugo. Ako kažemo da planovi sežu do horizonta, onda možemo reći da strategije gledaju preko njega. Izazov je u tome što u oba slučaja ono što uspijevamo vidjeti ovisi o našim znanjima i nije čvrsto određeno. Nije sve u subjektivnom pogledu promatrača koji se svodi tek na nadahnute  procjene (i prikrivene pristranosti) nego takav pogled u ovom kontekstu mora uključivati i veliku dozu stručnosti i svijest o prostoru neodređenosti. Radi se o hrabrim odlukama na dugi rok koje se temelje na viziji o tome kamo se želi dospjeti, a vizija se ostvaruje kroz nekoliko petogodišnjih planova. Vizija već po samoj svojoj prirodi ne može biti posve precizna i ne sastoji se samo od smjera u kojem se valja razvijati nego mora ponuditi i okvire unutar kojih će se kretati gospodarska politika, usredotočena na kratki rok. To je osobito važno. Strategije daju okvir za odluke drugih i tako bitno pridonose smanjenju sekundarne neizvjesnost o kojoj je Tjalling Koopmans pisao još pedesetih godina prošlog stoljeća. Odnosno, odstupanja od strategije mogu se utvrditi, prepoznatljiva su, no ne i uvijek u kunu mjerljiva. (U ovom tekstu spomenut ćemo nekoliko imena značajnijih stručnjaka kako bismo skrenuli pažnju na to da se problemima strategije i planiranja ekonomisti već dugo bave i da je za uspješno pisanje strategija i planova korisno o tome barem nešto znati.)

Za ovo o čemu govorimo kao model može poslužiti aktualna situacija. Tekuća ekonomska politika u Hrvatskoj početkom 2021. imat će dva cilja. Prvi, morat će održati poslovanje tvrtki, omogućiti preživljavanje stanovništva i dugovima pokrpati proračun. Drugi, treba pripremiti uvjete za sljedeću “post-korona” fazu. Oba cilja mogu se ostvariti na nekoliko načina, jelovnik je bogat, nije nepoznat i brzo se širi. S ovim u vezi, zamislivi plan mora ići dalje od toga i pripremiti gospodarstvo da iskoristi dolazeće “razuzdane dvadesete”(Roaring twenties). Predstoji nam faza kada će pod geslom Svi na Zrće! prokuljati radost življenja na temeljima odgođene potrošnje (i prikupljene štednje). U takvim okolnostima strategija nam mora osigurati da krenemo putem ostvarenja društvenih želja za životom u zemlji u kakvoj želimo živjeti. Budemo li znali gdje je i kako izgleda Rim kojemu težimo, ceste će nas tamo odvesti, nastavimo li tumarati samo bog zna (a zapravo ne zna) kamo ćemo dospjeti i hoće li nam se tamo svidjeti.

Ovo je jednostavno ustvrditi, no problem je u tome što nije jednoznačno određeno u kakvoj točno zemlji želimo živjeti. “Razuzdane dvadesete” možemo iskoristiti na nekoliko načina (i s priličnom lakoćom spriječiti da nas one kao posljednji put prije 100 godina odvedu u Svjetsku krizu, ekonomisti su, naime, u međuvremenu mnogo toga naučili), no mogu nas i mimoići (kao što nas je mimoišao polet poslije Velike recesije). Međutim, prvo moramo znati što točno želimo. Primjerice, želimo li živjeti u kućama ili stanovima, uz javno zdravstvo ili privatno? Želimo li imati euro, što hoćemo podržati, Ultru ili Prokurative, Zrće ili Barokne večeri? I “korona-opstanak” i “post-korona pripreme” provesti možemo na nekoliko načina. (Doduše, tu su neke odluke već donesene. Iz jelovnika koji nam je na raspolaganju Hrvatska je odabrala model “dugovi javni, profiti privatni”. Odnosno, javnim novcima održavamo poslovanje, no kasniji profiti “razuzdanih dvadesetih” idu samo vlasnicima.) Dakle, izbori postoje, ali svaki od njih ima svoje implikacije i svakako se mogu uspostaviti međuodnosi. To je važno uočiti. Ako znamo u kakvom društvu želimo živjeti, onda možemo odrediti u kojoj mjeri planovi i tekuća ekonomska politika tome pridonose i u kojoj mjeri (i ne bi li neki drugi model možda bio bolji). Willim Petty bio bi zadovoljan (jer se stvari mogu mjeriti, vagati i računati), ali zadovoljan bi bio i Lionel Robinson (jer na ovakav način biramo između međusobno isključivih ciljeva).

Zbog svega toga korisno je imati strategiju.

Druga je stvar kako jedna takva strategija mora izgledati. Strategije imaju smisla samo ako su jednostavne, kratke i razumljive i ako nude nešto novo. Strategija evidentnih istina je beskorisna. Osim toga, preduvjet je njezine djelotvornosti da bude prihvaćena skoro konsenzusom, što podrazumijeva da se može ostvariti na nekoliko načina. To je neophodno jer se svaka strategija provodi kroz nekoliko političkih ciklusa i petogodišnjih planova. Dalje, strategija mora dopustiti da se svaka gospodarska politika izmjeri i odredi u odnosu na postignute rezultate. To osigurava fokusiranje i konzistentnost, ali i odgovornost. Ako nisu tako postavljene, strategije su žali bože truda. I na koncu, strategije nisu “napisane u kamenu”, s obzirom  na svoj dugi rok, mogu se mijenjati kada se promijene uvjeti (što bi pak zadovoljilo Johna Maynarda Keynesa, koji je izjavio da kada se promijene uvjeti, on promjeni mišljenje) no promjena mora biti obrazložena u odnosu na strategiju, a ne na osnovi nekih drugih kriterija.

Sada se možemo vratiti najavljenom “neobaveznom maštanju”. Imajući na umu da je perspektiva jednog izoliranog autora (za razliku od tima autora) u odnosu na strategiju nužno ograničavajuća, ovdje se nude tri aspekta vizije u vezi s jednom mogućom strategijom za izgradnju zemlje, u kojoj mislim da bi moja djeca mogla rado i sretno živjeti. Na temelju ovih elemenata moguće je razraditi potpunu strategiju. Prvi dio vizije tiče se prostornih ciljeva. Drugi se odnosi na društvene ciljeve, a u trećem je riječ o temeljnim načelima gospodarstva, u okvirima kojih bi valjalo voditi gospodarsku politiku. Radi jezgrovitosti, za svaki dio izabrana su dva cilja. (S ovim bi donekle bio sretan Dani Rodrik, koji zagovara metodu samo jednog cilja, odnosno “strogo ograničenje”). Naravno, neki drugi autor istaknuo bi drugačije ciljeve i to je dobro jer jedino se na taj način može doći do ključnih poluga (koje bi Danija Rodrika učinile posve sretnim). U ovom tekstu cilj nam je tek pokazati kakvim bi se stvarima strategija trebala baviti. Na koncu ćemo upozoriti i na neke stranputice koje valja izbjeći.

Dvije prostorne vizije

1. Izgradnja urbane metropole u trokutu Zagreb-Karlovac-Sisak od 3-4 milijuna stanovnika. Ovdje postoji dovoljno nizinskog prostora za rast, osnovna prometna infrastruktura je izgrađena (brze ceste, kao i pruge, od kojih neke treba samo obnoviti, npr. Karlovac-Sisak), a postoji i prostor za potencijalni rezidencijalni i uredski raj u težištu trokuta (Vukomeričke gorice). Takav megalopolis bio bi ujedno i dobro zemljopisno smješten s obzirom na blizinu mora i brda, kao i u odnosu na druge metropole (Beč, Venecija, Beograd, Budimpešta). Naravno, u Hrvatskoj imamo i alternativne prostore, no oni svi imaju svoje komparativne nedostatke. Tako trokut Zagreb-Krapina-Varaždin ima prometnu povezanost, ali Medvednica predstavlja geografsku prepreku i početna je aglomeracija nedovoljna, dok primorski i drugi nizinski gradovi ne raspolažu potrebnim preduvjetima (Rijeka i Split nemaju dovoljno prostora i poput Osijeka nalaze se na vanjskoj granici, a nemaju ni “trokut”). Razvoj megalopolisa ima učinak javnih radova i svih multiplikativnih učinaka koje oni za sobom povlače. Za ostvarenje jedne ovakve projekcije potrebno je jedino da Zagreb preraste svoj provincijski mentalitet i shvati da mu jaki Sisak i Karlovac koriste, te da tim gradovima omogući vjetar u leđa i da prestane grabiti sve za sebe. Drugim riječima, Zagreb iz logike seoskog dućana mora prerasti u logiku šoping-centra.
2. Policentrična država koja zamjenjuje piramidalnu hijerarhiju. Policentrizam organski integrira i superiorna je alternativa centralizmu jer kod policentrizma svaki centar mora uzeti u obzir i druge interese, a ne samo svoje kao u hijerarhijskoj organizaciji. Policentrizam se u Hrvatskoj može graditi na dva stupa:

• Obnavljanjem podjele triju NUTS2 regija (jedan od rijetkih trenutaka kada je takozvana “struka” neometano rekla svoje bila je podjela Hrvatske na tri NUTS2 regije, nakon čega su političari uprskali stvar i nasilno uveli model s dvije regije).Takav temelj regionalne podjele i ekonomskog rasta omogućio bi neposredan pristup institucijama EU i, što je presudno, EU fondovima bez intervencija i uplitanja centra. Centar primorske NUTS2 regije bio bi u Biogradu, nizinske u Našicama, a sjeverozapadne u Vrbovcu. To bi značilo značajnu preraspodjelu moći i značajno oslobađanje poduzetničkih poriva.
• Preseljenjem iz Zagreba svih ministarstava i javne uprave, osim tri institucije (to jest, Ureda predsjednika Vlade, Ministarstva vanjskih poslova i Središnje banke). Bitno je pritom uvidjeti da bi Osijek kada bi, recimo, dobio Ministarstvo poljoprivrede, morao uvažavati interese proizvodnje maslina i malvazije, a ne samo pšenice i graševine, što podrazumijeva drugačiji mentalni sklop. U kojem bi se hrvatskom centru smjestila koja institucija stvar je pregovora i dogovora. Ovakvo bi preseljenje imalo učinak javnih radova i predstavljalo bi jak poticaj smanjenju prostornih razlika i izjednačavanju uvjeta života u cijeloj zemlji.

Dvije društvene vizije

1. Agresivna imigracijska politika jer imamo nedostatak ljudi. Brojnost određuje veličinu tržišta, kako potražnju tako i ponudu rada, te opseg ušteda obujma u proizvodnji i veličinu pogona unosne proizvodnje. Bez brzog i bitnog povećanja ponude rada Hrvatska je prisiljena ostati zemlja sitnih kapitalista i obrtnika. Dakle, problem nedostatka ljudi potrebno je brzo i hitno riješiti. Nacionalno rješenje ovog problema traje predugo (od začeća do posla prođe barem 20 godina), a ishod je neizvjestan (nije jasno da će se populacijska politika doista pretvoriti u više beba). Hrvatska u ovom trenutku može birati između života u beznadno siromašnoj zemlji samo Hrvata ili u bogatoj zemlji u kojoj Hrvati čine značajnu većinu. Znalci kažu da u prostornom smislu ovdje bez gužve može ugodno živjeti oko sedam milijuna ljudi, a sada ih je oko četiri. Ovaj problem efikasno se i relativno brzo može riješiti isključivo razvojem aktivne politike privlačenja ne-Hrvata. Godišnje kvote trebale bi iznositi najmanje 3.000 Kineza, 3.000 Indijaca (odnosno Pakistanaca ili Bangladešanaca), 3.000 ostalih i 1.000 ljudi sa EU periferije, uz automatsko odobrenje dozvole boravka svima iz EU koji se ovdje žele naseliti. Ovakav model predstavlja početno godišnje povećanje od 0.25% koje s vremenom opada, a koje zemlja može apsorbirati bez društvenih potresa. Većini imigranata Hrvatska bi bila odskočna daska za neki njihov bolji cilj, no to je nešto što se može ugraditi u model. Uz aktivnu politiku integracije i sprečavanje getoizacije ovakva imigracijska politika imala bi učinak javnih radova.
2. Ekonomska pravda i njezin razvoj jer jedino to vodi inkluzivnosti i poticanju pojedinaca. Rast ekonomske pravde imao bi:

• Egalitaran opći pristup javnim dobrima (sigurnosti, zdravlju, parkovima, obrazovanju, itd.), što vodi javnoj ponudi (ne nužno i proizvodnji) javnih dobara, ali i velikoj i jakoj državi.
• Pravedno snošenje troškova proizvodnje javnih dobara i usluga (tzv. “jednaka žrtva”), što podrazumijeva progresivno oporezivanje i široku mrežu poreznih izvora (potrošnja, profit, dohodak, imovina, nasljedstvo, izvanredna dobit).
• Opći pristup svim razinama ekonomske djelatnosti, što podrazumijeva isključenje nesavršenosti tržišta kapitala i deformacija tržišta rada, kao i uklanjanje kvazi renti i smanjenu privatizaciju renti.
• Tijesnu vezu radnog i poduzetničkog napora i dohodaka pojedinaca, uz što manje posrednika, osobito neformalnih, čime se značajno smanjuje korupcija.

Dvije ekonomske vizije (razlikovati unatoč preklapanju)

1. Moderni ekonomski rast kako ga je šezdesetih godina opisao Simon Kuznets: postojano visoke stope rasta kroz dulje razdoblje u prihvatljivom okruženju, uz neometano odvijanje strukturnih promjena. Moderni ekonomski rast neće se stvoriti sam od sebe, treba ga sustavno graditi i uklanjati sklonost preprekama. Ekonomska konvergencija i uspjeh nisu zagarantirani. Stope rasta od 5% udvostručuju početne vrijednosti kroz 15 godina, stope rasta od 3% vjerojatno ne vode konvergenciji, prihvatljivo okruženje pretpostavlja promjenu političke ekonomije, a restrukturiranje se ne odnosi samo na državu nego prvenstveno na sektore. Sve mjere ekonomske politike mogu se mjeriti u odnosu na moderni ekonomski rast.
2. Mobilnost ljudi, ideja i svakog kapitala, a ne samo roba i usluga, uz izvoz ljudi. Već je Adam Smith krajem 18. stoljeća uvidio da je tržište institucija koja prepuštena sama sebi vodi ograničavanju konkurencije i monopolima. Mobilnost treba ne samo stvarati nego i održavati. U prednosti tržišta treba neprekidno ulagati, a mobilnost je jedan od glavnih preduvjeta da tržište uspješno obavi ono što radi dobro. Mobilnost podrazumijeva samootkrivanje prednosti poduzetnika, erodira marshalijanske kvazi rente, vodi prema alokativnoj efikasnosti, osigurava otvorenost i preduvjet je za moderni ekonomski rast i ekonomsku pravdu. Da i ne spominjemo u kolikoj mjeri obogaćuje životna iskustva i općenito unapređuje boljitak stanovništva. Sve kratkoročne mjere, planovi i strategije mogu se mjeriti prema tome u kojoj mjeri uspješno povećavaju i održavaju mobilnost, odnosno ka njoj vode.

Stranputice

I za kraj, nekoliko riječi o stranputicama koje enegiju usmjeravaju na krive ciljeve i troše ograničenu energiju na manje važne stvari pa ih treba ili zanemariti ili ih dopustiti tek kao usputni rezultat ostvarenja glavnih ciljeva:

• Zaboraviti omiljeni sport grubih intervencionista i onih “koji znaju”. Pokušaji da se u malom gospodarstvu prepoznaju lokomotive rasta i takozvane flagship industries, ili pak vodeći sektori ili strateške grane, nisu produktivni. Zbog jednostavnosti proizvodne strukture malog gospodarstva i malog broja ljudi to podrazumijeva vrlo precizan izbor koji je vezan uz previše neizvjesnosti i rizika. Posao je poduzetnika i menadžera da sami otkriju što znaju najbolje raditi i koje su im komparativne prednosti.
• Zaboraviti na promjene općina i županija. Stilizirna je činjenica da sadašnje prostorne podjele nisu najbolje. Međutim, teško je zamisliti da će se, na primjer, Jelsa, Hvar i ostale općine na otoku ujediniti u nekadašnju općinu Hvar ili da će se novonastale općine Fažana i Vodnjan opet spojiti u jednu kao prije. To bi se moglo postići jedino “politikom malja”, koja pak nije prikladna za druge ciljeve. Prostornu preraspodjelu valja prepustiti općinama i županijama, ali istovremeno postaviti prometne znakove koji upozoravaju da postoje opipljive prednosti konfederiranja i zajedničkih programa.
• Strategija se ne bi trebala baviti samorazumljivim stvarima i truizmima. Naravno da svaka ozbiljna strategija želi ostvariti veću sigurnost i bolji standard, euro i Schengen, smanjenje korupcije i razgradnju klijentističkih mreža, i tako dalje. Govoriti o tome predstavlja prazni hod koji se bavi očiglednim i odvlači pažnju od važnoga. Strategija mora sadržavati elemente koji predstavljaju izbor između stvarnih mogućnosti. Tako, na primjer, očigledni cilj razgradnje kroni kapitalizma ne treba isticati kao poseban cilj jer on mora biti ugrađen u strategiju i mora se moći mjeriti u odnosu na uspješnu izgradnju institucija nove političke ekonomije modernoga eknomskog rasta.
• Ako je hrvatska komparativna prednost turizam u određenom broju tržišnih niša, a očito je tako, onda se tome ne treba opirati nego na tome treba graditi. Komparativne prednosti služe tome da se na njima gradi, a ne da se za njih traže alternativna rješenja.
• Zaboraviti neke mitske hrvatske projekte. Na primjer, Hrvatsku kao prometno čvorište. To istovremeno znači zaboraviti i neke mitske projekte iz prošlosti kao što je nova pruga za Rijeku (Rijeka se ne može spasiti kao luka i grad sebe mora iznova osmisliti, u tom je pogledu poznati uspjeh Quebeca i Buffalloa) ili plovni kanal Sava-Dunav (riječni promet nema prolaznost, pa tako ni luka Zagreb kao mjesto pretovara nema budućnost), a kanal za navodnjavanje skoro je gotov. Vjerojatno zbog lokalne zatucanosti treba na žalost zaboraviti i prije vrlo perspektivan Jadransko-jonski put (u toku je izgradnja autoputa za Niš koji će u sebe usisati taj promet iako bih ja jako volio da se pokaže kako nemam pravo kada ovo tvrdim). No, zaboraviti treba i neke novije mitove. Prestati vrtiti ideju suverenosti jer je za nju 100 godina prekasno. Danas se treba otvarati – dokazano je da rast i zatvorenost suverenista nikada nisu išli skupa. Zaboraviti treba i Hrvatsku kao zemlju znanja ili predvodnicu digitalne transformacije jer za to naprosto nemamo dovoljno znanja, a i zemlja smo sa stanovništvom koje stari. Osim toga, to je malen sektor kojemu ne treba smetati, no on ne može generirati lokalnu kumulativnu kauzalnost.
• Zaboraviti treba i poklone i državni kapitalizam. Već su pedesetih godina ekonomisti pokazali da rast temeljen na poklonima (a EU fondovi su pokloni) ne valja i ne vodi u moderni ekonomski rast. Takvi izvori sredstava imaju koristi u tekućoj ekonomskoj politici, možda i u planovima, ali u strategijama na njih valja zaboraviti. Popis mana ovisnosti o poklonima je dugačak (od poticaja korupciji i klijentilizmu do državnog kapitalizma i krivog usmjeravanja poduzetničke energije), a među njima osobito treba istaći Feldstein-Horiokovu zagonetku. Stopa rasta vezana je uz akumulaciju domaćeg stanovništva i poduzetnika. Ubrzanje rasta moguće je jedino uz rast domaće akumulacije, a strani kapital (strana ulaganja, smeđa, zelena ili neki drugi FDI to nisu) ili pokloni (EU fondovi i takozvani state led growth) tome neće pomoći.

Popis mitova kojih se treba osloboditi mogao bi ići i dalje od ovoga. No, na ovom mjestu vjerojatno je ipak dovoljno prisjetiti se Johna Maynarda Keynesa i njegovi riječi da “nije problem u novim idejama nego u dugom i bolnom oslobađanju od onih starih koje su se ugnijezdile u svakom režnju naših mozgova”.