Rješavanje problema broja stanovnika i rješavanje problema broja ‘nas’ dva su potpuno različita problema

Demografski kompleks, krivo postavljen, sekundaran je i ustvari minoran, piše Ivo Bićanić. Riješit će se kad se riješe primarni problemi. Koji?

• Naslovna ilustracija TV Istra

Kad se gledaju, slušaju i čitaju političari i mediji, izgleda kao da je glavni problem Hrvatske ono što oni nazivaju ‘demografija’. Stječe se dojam da demografija zasjenjuje sve druge teme. Zemlja ima ministra za demografiju (trenutačno Bedeković), Evropi je uspjela ‘prodati’ demografiju (i Šuicu zajedno u paketu), predsjedničke kampanje se vrte oko demografije (osobito ona Grabar-Kitarović), čak i inače mlaki i neodređeni političari u vezi s demografijom imaju prepoznatljiv stav (Plenković demografiju izdvaja kao pitanje svih pitanja i ključni izazov za opstanak). Kad se uz sve to čuje što o tome zapjenjeno govore još i mnogi drugi, a osobito demografi koji mesijanski vide što se skriva iza horizonta (treba samo poslušati Akrapa i Šterca), potpuno je jasno da je demo-kompleks, odnosno demografija, demografska politika, demografska obnova, i sve drugo što počinje sa “demo” (osim demokracije) postalo dio nove političke korektnosti, stvar koju nitko ne dovodi u pitanje. Svatko tko drži do sebe o demografiji mora nešto misliti i reći, pa na koncu nešto i kaže. Naizgled je to središnji problem zemlje.

No, nije baš tako. Čini se da se Hrvatska ‘k’o pile u kučine’ upetljala u nepotrebne demografske probleme iz kojih ne zna van. A zapravo za Hrvatsku demo-problem nije središnji problem, riječ je u stvari o marginalnom problemu na koji ne treba trošiti energiju. I ne samo to, riječ je o problemu koji će i ostati marginalan. Sve sadržano u demo-kompleksu izvedena su i stoga sekundarna pitanja, ovisna o nekim drugim, u stvarnosti primarnim pitanjima na koja se treba usredotočiti. Demo-kompleks će se riješiti sam od sebe ako se druge i važnije stvari poslože i pokrenu, no budemo li se i dalje nastavili baviti našim demo-problemom, vrlo je vjerojatno da te važnije stvari nećemo uspjeti dobro posložiti.

Na sreću, iako svi o demo-pitanjima politički korektno govore, nisu se baš svi iskreno navukli na te demo-kučine. Javnost šokiranost samo hini, a onaj ozbiljniji dio akademske zajednice vidi da ima važnija posla. Čak i oni koji populariziraju razmatranje ekonomskih tokova, ekonomisti iz ‘talk showa’, posve opravdano o tome govore onoliko koliko moraju i bez osobite strasti, dovoljno je poslušati zvijezde tog žanra.

Što je uzrok tog raskoraka? Zašto su demografska pitanja, koja nisu bitna, a ni osobito zanimljiva, došla u središte pažnje? Za stvaranje ovakvog lažnog dojma postoje tri uzroka.

Prvi je u složenom položaju medija u maloj zemlji, čemu pridonosi visoka razina njezine ovisnosti. Mediji moraju pisati o ovoj temi jer moraju registrirati ono što govore političari i ‘influenceri’. Uz to, u klijentističkoj zemlji mediji moraju biti u dobrim odnosima s političarima i ne mogu si dozvoliti da ih oni bojkotiraju. Tako se stvara uzlazna spirala lažnog dojma o važnosti demo-problema.

Drugi je razlog složenost, ili možda jednostavnost, ovog pitanja. Da bi se ‘razumjela demografija’ većina misli da su dovoljni pismenost, matematička znanja iz srednje škole i onoliko podataka koliko kroz medije imamo na raspolaganju. Zato o demo-problemu može nešto smisliti i govoriti svatko, od političara do poslovičnog ‘čovjeka s ulice’. Svatko o tome može imati mišljenje i rasprave voditi na sličnoj razini upućenosti, u svakojakim prilikama, uz losos i šampanjac ili pak grah i gemišt. Demografija nije astrofizika.

Ženama se nastoji otežati ulazak i povratak na tržište rada i gurnuti u K.K.K. – Kinder, Kirche, Küche

Treći je razlog vjerojatno najvažniji. Radi se o uhodanom hrvatskom pojednostavljivanju i sužavanju problema. Normalno je da se populacijska politika vrti oko broja stanovnika. No hrvatski demo-kompleks ne vrti se oko broja stanovnika nego oko broja “nas”, Hrvatica i Hrvata (naroda od stoljeća sedmog). Zapravo se cijeli demo-kompleks u Hrvata svodi na povećanje broja Hrvata. Njihov broj treba povećati, treba potaknuti Hrvatice (i posredno hrvatske muževe) da požele imati više djece danas, sutra i prekosutra. To se želi postići (a kako bi drugačije?) povećanjem broja žena koje će odlučiti da imaju više djece. U “nježnoj” varijanti rješenja problema plan je da se ženama daju bolji uvjeti (vrtići, porodiljsko, novci i puno priče i hvalospjeva majčinstvu), u srednjoj varijanti da im se oteža odlazak u emigraciju i zapošljavanje u zemlji (javnim pritiskom, neuređenim tržištem nekretnina, velikom segmentacijom tržišta rada), a u stvarno gruboj varijanti plana tako da im se ograniče slobode (na primjer, zabrani pobačaj). U svakom slučaju, ne treba im olakšati ulazak i vraćanje na tržište rada nego ih gurnuti u K.K.K. (pri čemu se ne misli na Ku Klux Klan nego na staru inačicu o Kinder, Kirche, Küche). Međutim, rješavanje problema broja stanovnika i rješavanje problema “broja nas” dva su potpuno različita problema. Zato u Hrvatskoj nije riječ o populacijskoj politici nego se radi o demo-kompleksu, odnosno o uskogrudnoj, provincijskoj i nacionalističkoj politici. Najprikladnije bi je bilo obilježiti kao demo-kompleks tipa EM. Tako bi se tipologija kompleksa odredila prema Elizabeti Mađarević jer se takva politika ne brine za stanovnike Hrvatske nego samo za Hrvate, dakle za bijele, katolike i “naše”, i okrenuta je obnovi Evrope baš onakvoj kakva je Evropa nekoć bila.

Normalno je da se populacijska politika vrti oko broja stanovnika. No hrvatski demo-kompleks ne vrti se oko broja stanovnika nego oko broja “nas”, Hrvatica i Hrvata (naroda od stoljeća sedmog)

Vjerojatno upravo ova tri razloga objašnjavaju zašto se “svi relevantni” bave demo-problemom tipa EM, ali ti razlozi ne daju odgovor na pitanje zašto demo-problem u stvari nije važan i zašto sve to što se plete oko demografije nije problem prve kategorije. No, na početku valja raščistiti nekoliko stvari. Hrvatska doista ima ozbiljne probleme vezane uz stanovništvo i zato je neophodno i vrlo korisno mnoge politike promatrati i kroz prizmu njihovog utjecaja na demografske posljedice.

U ‘trulom socijalizmu’ Hrvatska je imala skoro pet milijuna stanovnika, a sada ih je malo preko četiri milijuna i pad se nastavlja, što nije ništa novo i traje već više od jednog stoljeća. Područje Hrvatske je, naime, već jako dugo niskonatalitetno područje koje spašava imigracija. Zemlja je uz to nedavno prošla kroz novi val emigracije, koja će se vrlo vjerojatno i nastaviti manjim intenzitetom. Nju treba pozdraviti jer je dobro da ljudi imaju priliku tražiti bolji život.

U tom pogledu, zanimljivo je i nedavno hrvatsko iskustvo nakon Domovinskog rata: obično se nakon rata javlja tzv.”baby boom“, no u Hrvatskoj ga ovaj put nije bilo. Nema sumnje da Hrvatska ima problem starenja, koji će u srednjem roku postajati sve veći i ozbiljniji. Senilizacija društva se ubrzava, no stvari su još uvijek pod kontrolom. Međutim, u odnosu na srednji rok (kroz 7-10 godina) na vidiku su ozbiljni problemi u zdravstvu (njega i skrb) i fiskalni problemi jer se proces starenja stanovništva odigrava u siromašnoj zemlji s malim stopama rasta. To je problem koji bi već sada trebalo rješavati. Puko pasivno promatranje senilizacije nije populacijska politika.

Isto tako, nema sumnje da Hrvatska pati od problema manjka u ponudi rada, i to kako agregatno (ukupni broj ekonomsko aktivnih), tako i strukturno (raspoloživa vrsta i količina ljudskog kapitala i vještina u odnosu na traženu), starosno (premalo mladih) i prostorno (nisu svi tamo gdje postoji potražnja). Takav manjak ponude ima samo jedan nesumnjivo povoljni utjecaj, i to onaj na tehnički napredak i radno štedljive inovacije. No, upravo je splet pitanja oko tržišta rada vrlo vjerojatno ključni problem gospodarstva i, što je još važnije, političke ekonomije Hrvatske. To je naš kratkoročni i srednjoročni problem i na njegovo rješavanje treba usmjeriti svu energiju. Tržište rada nije predmet populacijske politike, dovoljno je ukazati na to da danas rođeni tek za 20 godina izlaze na tržište rada da bi se shvatilo u kolikoj je mjeri to irelevantno za rješenje aktualnih problema. Osim toga, u Hrvatskoj postoji i značajna nejednakost ekonomskog položaja muškaraca i žena. Žene su diskriminirane, tzv. “stakleni strop” je nisko postavljen i tržište rada je segmentirano. Zadnjih godina su čak i konzultantske kuće uočile značajan ekonomski trošak tih nejednakosti i njima se trenutačno bave; da se o međunarodnim organizacijama (i onim financijskim) ne govori. Usput, svaki od spomenutih problema Hrvatska dijeli s mnogo drugih zemalja, niti jedan od njih za Hrvatsku nije specifičan.

Dakle, Hrvatska ima

i) problem starenja u siromašnoj zemlji,

ii) manjka ponude rada,

iii) spolne nejednakosti i

iv) male gustoće stanovništva.

Jednom kada se riješe ti primarni problemi, vrlo vjerojatno će se riješiti i demo-kompleks. No s ovim u vezi treba upozoriti na dvije stvari.

Prvo, rješenja za ova četiri problema ne mogu se obuhvatiti jednim paketom i svesti na zajednički nazivnik populacijske politike, a kamoli na rješenjena tragu”demo-kompleksa tipa EM”. Tek se jedan aspekt problema neposredno odnosi na brojnost stanovništva, pri čemu heterogenost problema i dalje ostaje prevelika. Dapače, u kratkom roku rješenja za ove probleme mogu čak biti i međusobno isključiva.

Naime, ako se poveća natalitet, smanjit će se ponuda rada, ali i povećati demografske investicije (nije nezamisliv nastanak zamke siromaštva). Ako se pak odlučimo poticati ponudu rada, nužno moramo zanemariti natalitet. Uopće nije jasno da će manje spolne nejednakosti i smanjenje segmentacije na tržištu rada za posljedicu imati rast nataliteta. To nije nužno jer je broj djece privatna odluka i reakcija na sve te mjere nikako ne mora biti više djece. Osim toga, ako se zbog senilizacije stanovništva poveća preraspodjela u korist starih, smanjit će se plaće onih koji rade. Budemo li davali poticaje novoj djeci i sistemu dječje zaštite, imat ćemo manje za sve ostalo, ne samo za javnu potrošnju. Povećanjem nataliteta dobit ćemo 20 godina troškova uzdržavanja i povećani fiskalni teret do trenutka dok novorođeni ne stasaju i ne počnu raditi. S

ličnih primjera ima još, no i ovo je dovoljno kao ilustracija problema. Nemoguće je imati i “jare i pare”, (kao ni “ovce i novce “iako je možda mogućebiti “pošten i j-b-n”). Ako je vjerovati Lionelu Robbinsu iz 1935., naša dilema idealan je primjer za ono što ekonomisti rade: istražuju ponašanje ljudi s obzirom na implikacije međusobno isključivih ciljeva ostvarivih ograničenim resursima.

I drugo: u ovom trenutku postoji mogućnost da se sva četiri problema relativno lako riješe na dva načina, odnosno sada bi se relativno lako moglo krenuti stazom koja vodi njihovom rješavanju. Prvi je način dramatična imigracija, a drugi moderni ekonomski rast (koji se danas zove inkluzivni rast). O prvom je u našem javnom prostoru puno manje riječi pa ćemo se ovdje prvenstveno na njega osvrnuti. Što se pak ekonomskog rasta tiče, napomenut ćemo tek da se problemi ne mogu riješiti bilo kakvim rastom nego isključivo inkluzivnim, odnosno modernim ekonomskim rastom od 4-5% godišnje kroz dulje razdoblje, rastom kakav je primjeren i dostupan zemlji hrvatske razine razvijenosti. Bez takvog rasta rješenja naprosto nema. Iz ovoga potpuno jasno slijedi da je hrvatski demo-kompleks tek sekundarni problem.

(Foto: HRT) Najrazvijenije zemlje svijeta su nekadašnje ‘naseljeničke kolonije’

No, vratimo se na imigraciju kao pokušaj da se problemi riješe. Takav pristup rješavanju naših primarnih problema jednostavanje, lako i brzo dostupan. Rijetke su situacije u kojima zemlje imaju priliku svoje primarne probleme riješiti odjednom i u kratkom roku. Hrvatska je jednu takvu priliku već propustila, sada propušta drugu, a kako stvari stoje, na pomolu je još jedna (do sada najveća) prilika da se pitanje broja stanovnika, starenja i ponude rada riješi u kratkom roku. (Ovime se ne bi riješilo pitanje nejednakosti, no to je posebna tema). Milanovićje prilikom prvog migracijskog vala propustio naš demo-kompleks riješiti u stvarnom nacionalnom interesu. Odabrao je da bude skretničar a imao je priliku za cherry picking.

Plenković iz pogreške svojega prethodnika nije ništa naučio i sada na neciviliziran način provodi politiku odbijanja (pushback), u nadi da će grubom silom smanjiti pritiske na granicu i preusmjeriti tokove kretanja izbjeglica. U tome neće uspjeti, ali će steći auru grubijana (čemu izgleda dodaje auru netolerantnog prostaka), a zemlja će doći na loš glas. Prilika da se pristupi rješavanju problema upravo se propušta. Kako stvari sada stoje, domaće stanovništvo nitko i ne pokušava pripremiti za to da prepozna i prihvati imigrantski val kao novu priliku za rješavanje hrvatskoga demografskog problema i pitanja ponude rada i starenja.

Ovakvo rješenje bilo bi u potpunom skladu s populacijskom politikom, no istodobno u potpunom neskladu s implikacijama demo-kompleksa tipa EM, prema kojem potencijalni imigrant mora biti bijeli katolik, može i bijeli pravoslavac ako baš mora, ali ako nije bijel i nema doktorat iz ICT-a, za nas nikako nije dovoljno dobar.

Kako stvari sada stoje, prilika za rješenje će se propustiti, a prikladni inkluzivni rast nije na vidiku. Korisno je sjetiti se stihova iz soneta Emme Lazarus s Kipa slobode:

“[…] Dajte mi svoje umorne, siromašne;

Svoje potlačene mase koje čeznu da slobodno dišu;

One koje ste prokleli i protjerali sa svojih obala.“

P.S. Sve zemlje jezgre koristile su imigraciju kao važnu polugu razvoja. I to ne imigraciju na kapaljku uz biranje koga će primiti nego su imigrante prihvaćale u valovima. To je izazvalo probleme koji ni do dana današnjeg nisu posve riješeni, no čini se da je velika imigracija neizostavni dio paketa visokih stopa rasta. Uostalom, najrazvijenije zemlje svijeta, takozvane nekadašnje ‘naseljeničke kolonije’ – Sjedinjene Države, Kanada, Novi Zeland i Australija – izgrađene su na imigraciji.